Marketing
Rašomon u salonu namještaja
Renata Valentić: »Možeš malo glasnije?«, zbirka priča, Meandar, Zagreb, 2007.
Od nevine djetinje igre i vjere u vječnost prijateljstva, pa sve do staračke izgubljenosti i razočaranosti u svijet, ljude i samoga sebe, vodi nas Renata Valentić, ugledna, afirmirana i nagrađivana pjesnikinja, u svojoj prvoj proznoj knjizi, zbirci priča Možeš malo glasnije?. U četrnaest priča, izuzev zadnje koja odskače od ritma ostatka knjige, pripovijeda nam se evolucija ljudskih osjećaja vezanih uz položaj pojedinca u društvu i svijetu. Bolje reći, riječ je o deevoluciji, jer od djetinjstva, u kome kraljuje povjerenje i uvjerenje da si gospodar svijeta, s odrastanjem i sazrijevanjem osjećaji ugode i pripadnosti polako nestaju i prerastaju u strahove i frustracije, u osjećaj neprestane i rastuće ugroženosti. Drugim riječima, djetinje blaženstvo odrastanjem se pretvara u paranoju i ludost zrelih čovječjih jedinki; dječja radoznalost pod silama i vihorima stvarnog života utapa se u oprez, nevjericu i borbu za opstanak s nikad izvjesnim ishodom.
Početak zbirke je prekrasan: u priči Proljeće, ljeto, zima u idiličnom ruralnom ozračju djevojčice se igraju, beru cvijeće, stvaraju čak i vlastito lutkarsko kazalište, i u toj nevinoj igri lako preživljavaju bezazlene dječje izdaje: odanost zajedničkoj ideji mora popustiti kad mama pozove na ručak. U nešto starijoj, ali još uvijek djetinjoj dobi, kad srednjoškolke zajedno odlaze na rad u Englesku (u priči Lekcija prva), prijateljske izdaje doživljavaju se nešto teže, ali još uvijek ne raskidaju sve veze. Pravi raskid sa svijetom djetinjih i mladenačkih prijateljstava donosi svakome toliko željeno osamostaljivanje, a kad tada zatreba prijateljica, ponekad je treba i platiti (priča Moja prijateljica Mima).
Junakinja sljedeće priče (Kakav je on čovjek?) već je rastavljena, nakon sedam godina braka, a ljigavost otkrića o muževom preljubu donekle joj kompenzira saznanje da njenog bivšeg sada vara njegova nova žena. Slijedi nekoliko priča o parovima u prilično nesigurnim vezama, u trenucima kad strast počinje blijediti, a jača želja za učvršćivanjem imovnog, socijalnog i poslovnog statusa, nauštrb ljubavi koja time samo blijedi još brže.
Priče o parovima izmjenjuju se s pričama o nesigurnim ženama, koje iznova nastoje povratiti odavno izgubljeno samopouzdanje, pa se podvrgavaju spontanim samotestiranjima, od suočavanja s agresivnim debeljucama u prepunom autobusu do manipulacija »poslovnih partnera« izmišljanjem detalja iz nerealiziranog osobnog života. Djeca se, uglavnom tuđa, u pojedinim pričama pojavljuju kao upozorenje, kao znak opasnosti koja čeka par što srlja kroz besperspektivnu vezu; ili je pak roditeljstvo bolno iskarikirano kao u liku podložničko-mazohističke supruge i majke u priči Djetetova mati.
Jedna od ponajboljih priča u zbirci je upravo naslovna Možeš malo glasnije?: kroz rašomonsku izmjenu pripovjedačkog motrišta odvija se igra živaca između prodavačice u salonu namještaja, kupaca koji su upravo na redu i kupaca koji nestrpljivo čekaju na red. Njihovo naizgled korektno ophođenje samo prikriva »kuhanje« u njihovim mislima ispunjenim uzajamnim optuživanjem i ocrnjivanjem, stvarajući ozračje krajnje napetosti u inače banalnom i svakodnevnom prizoru. Dojmljiva je i priča Odletjet ću, koja nas fascinantno vodi kroz frustracije, bolesti, patnje i tjelesne nemoći glavne junakinje da bi se svi ti dojmovi rasplinuli u konačnom preokretu odnosno razotkrivanju.
Zbirku zatvara priča Ako je punk mrtav, koliko dugo su oni mrtvi?, koja prekida kronološki tijek zbirke što prati životnu dob junaka, i vraća se u tinejdžerske godine. Opet su »u igri« dvije prijateljice, ali ovaj se put ne radi o prijateljstvu i izdaji, već o različitosti poimanja i doživljavanja sreće: kulturološke razlike, razlike podneblja, upravo u tumačenju sreće nalaze bit razlike identiteta i mentaliteta.
Priče Renate Valentić, svojim intimizmom i univerzalnim značenjima pročitanima u konkretnim osobnim sudbinama, uvelike odudaraju od prosjeka domaće proze. Prije su mračne nego optimistične, u njima je svijet za odrasle ljude opasno mjesto, ne zato što bi u njemu nečeg opasnog bilo, samog po sebi, nego zato što je iz njega iščeznulo sve ono što je djetinjem svijetu davalo razmjere sveobuhvatne sreće i sigurnosti.
(Objavljeno u Glasu Istre, 3. studenog 2007.)
Post je objavljen 03.11.2007. u 21:14 sati.