Marketing
Balkanski Rollerball
Zdenko Mesarić: »Garaža«, roman, Algoritam, Zagreb, 2007.
Friško, »ispod čekića«, u biblioteci Kalibar urednika Kruna Lokotara, upravo je izišao roman Garaža, prvijenac Zdenka Mesarića. Mračan je to roman, depresivan, crn, prilično »padobranski« u odnosu na tekuće teme i trendove u domaćoj književnosti. Garaža se suprotstavlja mnogim kanonima: ovaj bi se roman moglo prozvati i znanstveno-fantastičnim, svrstati ga u podžanr »ruralne distopije«, ali bi ga se jednako tako moglo smatrati i antiznanstvenofantastičnim budući da SF, kako se pretežno slažu teoretičari, ispituje granice ljudskosti, dok ovaj tekst ispipava, a zatim postupno gnječi i drobi granice neljudskosti. Horor je također moguća kategorija za Garažu, no i to je dvojbeno jer ovaj nas tekst neće prestrašiti, iako će nas prilično zgroziti, na trenutke nam se možda i zgaditi. Socijalna proza? Možda, ali hipernaturalistička. Alegorija? Teško, osim za ukus najcrnjih pesimista.
"Vjerojatno se radi o najšokantnijem i najmučnijem romanu objavljenom, barem kod nas, zadnjih dosta godina", upozorava blurb na koricama Garaže, i složio bih se s tim upozorenjem; možda je još jedino Hrvatski psycho Denisa Peričića između korica nataložio toliko nesmislenog nasilja i krvi da ga se može usporediti s ovim Mesarićevim romanom. A da je originalno, originalno je sigurno.
Glavni lik romana je šutljivi, možda i mentalno zaostali devetogodišnji dječak, psihološki ovisan o majci dijabetičarki koju bolest sve više uništava, dok ga otac, rakijaški alkoholičar, osim svakodnevnog maltretiranja još tjera i da se bori u gladijatorskim igrama, najčešće protiv druge djece. Pravi Rollerball na balkanski način. Garaža iz naslova romana je ta borilačka arena, pred ruljom euforičnih gledatelja koji se histerično klade na ishod, djeca-borci jedni drugima kidaju meso, puštaju krv, stežu vratove do nesvjestice, demonstriraju podmukle borilačke, pa i ubilačke vještine. I – zarađuju novac, naravno, ne za sebe, nego za svoje roditelje, menadžere, kladioničare, sretan je zapravo onaj koji u tom ozračju posvemašnje bijede uspije dobiti priliku za borbu, a kamoli pobijediti. Otac glavnoga junaka gomila novac od sinovih pobjeda i najavljuje, kad se skupi dovoljno, zajednički »odlazak u grad«, ali ne u bolji život, nego u veće, opasnije i skuplje plaćene borbe.
S napretkom dječakove gladijatorske karijere postupno saznajemo da se u blizini bijednog radničkog naselja (većina žitelja radi u pilani, znamo to najčešće po tome što svakome fali pokoji prst) razvija osebujno turističko naselje, namijenjeno – eutanazijskom turizmu. Ljudi ovdje dolaze umirati, na razne ponuđene načine, svaki ima svoju cijenu, a u ponudi je i cjelovita posmrtna skrb. Šteta što ovaj motiv od početka romana nije žešće iskorišten u samoj fabuli jer o eutanazijsko-turističkom naselju doznajemo kroz umetnute propagandne tekstove, tek na kraju se likovi prostorno nađu u tom kompleksu, iako ne kao »korisnici usluga«. Oko obitelji muva se svećenik opterećen grižnjom savjesti (nekoć, prije zaređenja, bio je »zainteresiran« za dječakovu majku, ali je sve bilo pošlo krivo), želi pomoći, želi dječaka, koji ni u školu ne ide, »spasiti« od takve besperspektivnosti, no nastojanja su mu, naravno, uzaludna.
Nikakvog hepienda u ovom romanu nema, stvari se razvijaju iz lošijeg u još gore, dječak osim u borbama psihotičnim devijacijama podliježe sve više i u svakodnevici (što je taj mali činio svinji, koju je obitelj tovila tko zna za koju svrhu, opisano je tako da bi se i Damir Karakaš postidio). Balkanoidna patrijarhalna tradicija jedino je što drži tročlanu obitelj na okupu, pored nemoći bilo kojeg člana da bilo što promijeni. Svrhovitost svakoga od njih – rad, zarađivanje, kuhanje i pospremanje – jedini su funkcionalni odnosi, rakija i batine dokoličarski su bonus, natruhe emocija između majke i sina neminovnim se razvojem događaja nemilosrdno brišu, a mračnu atmosferu cijelog romana dodatno oteščuje odsuće bilo kakve nade, pa i bilo kakvog humora, makar i crnog. Zamislite stripove Dubravka Matakovića, ali smrtno ozbiljne: to je Garaža, mračan hrvatski roman o mogućoj mračnoj, ali baš jako mračnoj hrvatskoj budućnosti.
(Objavljeno u Glasu Istre, 10. studenog 2007.)
Post je objavljen 10.11.2007. u 15:50 sati.