Knjiga za plažu
09.09.2008., utorak
Kad žena probudi zvijer u sebi
 Andrea Pisac: «Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem», zbirka priča, Algoritam, Zagreb, 2007. Sušta suprotnost uobičajenoj knjiškoj predodžbi o ženama zapljusnut će nas iz ovih priča Andree Pisac. Naslov prilično vjerno navješćuje što nas čeka između korica, a s naslovnice nas mrko gleda ljepotica strogog izgleda. Da, takve su uglavnom junakinje priča u ovoj zbirci: mrgodne, opake, prgave, opasne, ali sve prije nego fatalne. Modernih su, intelektualnih zanimanja i zvanja: fotografkinje, montažerke, postdiplomantice, organizatorice akademskih kongresa, uspješne su, dakle, i sve odreda nose pretežak teret: muškarca koji nije ostvarenje njihovih snova. Vrlo je zanimljiva, u spektru suvremenih književnih pristupa ženskim temama i ženskim likovima, ova zbirka. Vrlo izravno, bez zamatanja u banalni humor ili u geto ženskih društvanaca, junakinje ovih priča daju do znanja u kakvom su stanju, što im treba i što im smeta. U interakciji s njihovim muževima, dečkima, ljubavnicima, ne padaju samo teške riječi nego i pokoji šamar ili bubotak, prijeti se i ucjenjuje, serviraju se posljednja upozorenja, atmosfera je potpuno s onu stranu idile bračnog ili ljubavnog života. No, što je posebno zanimljivo: iako razvoj muško-ženskih odnosa počesto u ovim pričama biva vrlo napet i ukazuje na moguće drastične rasplete, život se uglavnom nastavlja dalje na isti način. Nitko se ne mijenja, ni partner ni partnerica, iako bi oboje vjerojatno odahnuli i beskrajno bili zahvalni da do promjena dođe. Žene, udate ili rastavljene, djevojke ili ljubavnice, kroz pero ove autorice naprosto su probudile zvijer u sebi, i ostavile je da slobodno luta i grize sve što je u dometu. A u dometu je najčešće muškarac. Pravi ili krivi, to je pitanje koje se počesto postavlja, a razlozi se ne analiziraju već se istresaju poput prljavog rublja, oči u oči, kandže u lice. A taj muškarac, sav je nikakav, ili je prljav i neuredan, ili ne razumije osnovne ženine potrebe, ili ju sramoti, bez posla je i ne trudi se da ga nađe, ništa ne pomaže po kući, svojeglav je i samoživ, ponekad je čak seksualno nefunkcionalan, ili prefunkcionalan pa vršlja i zato trpi zasluženu kaznu; nađe se u nekim od ovih priča i takav koji umije uzvratiti, odbrusiti, udariti. Kako je do toga došlo, kako se moglo tako promašiti, gdje je nestala čarolija iz vremena zaljubljenosti, to su pitanja koja junakinje provociraju ali otvoreno ne postavljaju često, postavljamo ih mi, čitatelji, pitajući se je li baš svima tako, zašto su odabrani baš ti primjeri bračnih i ljubavnih oluja, nezadovoljstava, grijehova i pogrešaka? Zar se nije mogla u zbirku uvrstiti bar jedna priča u kojoj će muškarac i žena zajedno, na istoj valnoj duljini, prolaziti kroz neke izvanjske teškoće i zatim ih zajedno svladati, hrabreni i vođeni beskrajnom ljubavlju koja im daje smisao života? Ha, Andrea Pisac ne piše sapunice ni ljubiće za Gloriju. Njene su priče žestoke životne epizode, zgode bez kojih možda ne prolazi nijedna veza, kolikogod trajna ili čvrsta bila. Ali, u stvarnom životu takve se zgode najčešće zaboravljaju. Nikom ne treba podsjećanje na njih. Previše su prljave, i zato previše intimne. Ne iznose se pred svijet. Čak ni pred najbolje prijatelje. I u tome je čar ovih priča: tako su nevjerojatne, a tako stvarne. U istom tekstu se, ovisno o raspoloženju i kutu gledanja, može iščitati neizlječiva želja žene da promijeni svog muškarca, i muškarčeva želja da njegova žena ostane kakva je nekoć bila. Stvarni život i stvarna ljubav podložni su međutim vremenskom kontinuitetu, trajanju, razvijanju i propadanju u određenom vremenu. Ni idilični ni uznemirujući trenuci ne predstavljaju cjelinu. Priče s naslovima kao što su Drkadžija, Zaposlena, Netko mora biti žena u ovoj kući, Odustajanje od sebe, Nema afrodizijaka do usamljenosti, Odan, da spomenem samo neke (a zadnja ima naslov jednak naslovu zbirke), ne govore ni o bijesnim ženama ni o promašenim muškarcima. Ta raspoloženja su samo to – raspoloženja. Partneri nakon burnih izljeva ostaju zajedno. Priče Andree Pisac govore da nakon emocionalno burnih trenutaka u ljubavi i braku dolaze i oni drugi, mirniji. Oni o kojima pišu drugi pisci. (Objavljeno u Glasu Istre, 9. kolovoza 2008.) |
Ženska snaga
 Veronika Santo: «Vrt pramčanih figura», zbirka SF priča, SFera, Zagreb, 2008. Veronika Santo piše znanstvenu fantastiku još od vremena Siriusa, za svoje priče je i nagrađivana, uvrštavana je i u antologije, no nakon višegodišnje pauze spisateljski se ponovno probudila prije godinu-dvije. Odluka zagrebačke udruge za znanstvenu fantastiku SFera da jednoj od najoriginalnijih domaćih žanrovskih spisateljica napokon objavi knjigu, hvale je vrijedan potez, a zbirka Vrt pramčanih figura daje presjek najboljih i starijih i novijih ostvarenja Veronike Santo, koja su nastajala kroz punih četvrt stoljeća. Priče Veronike Santo pretežno su storije o ženskoj moći ili nemoći, o ženskoj snazi ili patnji, krhkosti i neslomljivosti, o snalaženju glavnih junakinja u više ili manje neprijaznome svijetu bliske budućnosti ili malo pomaknute sadašnjosti. Žene su ovim pričama najčešći subjekti radnje, ali su ponekad i objekti, nesvjesni višedimenzionalnog pletiva koje oko njih grade formalni junaci priča; nedvojbenim međutim ostaje da se zbog njih, žena, sve u priči zbiva. U pričama lokalnijeg kolorita po važnosti utjecaja na bit priče ponekad se nadmeće i više generacija ženskih likova. Već u prvoj priči, Duboke vode, sudbina nekoliko blisko povezanih žena prelama se u mreži burnih balkanskih događanja novijega doba, koja koincidiraju s njihovim osobnim tragedijama ili životnim lutanjima. Junakinje osobne probleme pokušavaju riješiti odlascima vidovnjacima i iscjeliteljima, a iz te se atmosfere magijskog i nadnaravnog rađaju turobne asocijacije na događanja u okolnom svijetu. Posljednje putovanje bećara Janike starija je autoričina priča u kojoj se klasični fantastični motivi utjelovljenja nečastivog u nekom prolaznom zemaljskom biću isprepliću s klasičnim znanstvenofantastičnim motivima putovanja kroz vrijeme. Svemirski putnici što ostaju zarobljeni na živom planetu, na koji su bili prisiljeni sletjeti, akteri su priče U noć. Priča Daždevnjaci pak govori o snošljivosti spram drukčijeg, kroz parabolu o nenormalnosti koja je društveno nepoželjna dok je u manjini, ali kad zahvati većinu čovječanstva, postaje novi standard. Atmosferu harema na sultanovu dvoru izvrsno predočuje priča Ekstaza: Otomansko carstvo, 13. stoljeće, u kojoj se kao uljez pojavljuje prostor-vremenski putnik, slikar-najamnik, koji naručiteljima iz budućnosti za novac prenosi naslikane prizore iz davne prošlosti, ali u toj prošlosti djelomice i zaglavi. Priča Evici, s ljubavlju za junakinju ima žrtvu-osvetnicu u distopijskom svijetu manipulativne tehnologije i mutanata. Priča Tragovi jedna je od najzanimljivijih u zbirci: postavljena je u ozračje daleke budućnosti i vladavine militantnog režima čije specijalne vojne jedinice love i eliminiraju bića koja su, zapravo, oživljena stvorenja raznih vrsta stradala u davno doba u prirodnim kataklizmama. Osim vrlo originalnog SF motiva, ova priča sadrži i izvanredno postavljenu moralnu dvojbu glavne junakinje o pravu na život, čak i takvih stvorova koja budeći se iz daleke prošlosti u aktualnom vremenu imaju status monstruma. Naslovna priča, Vrt pramčanih figura, pomalo borgesovski pripovijeda o pomorcu koji se iskupljuje za davni grijeh gradeći kriptografsku mapu za spas svoje duše. Otok u obliku leptira vrlo je atmosferična priča u kojoj glavne junakinje na nekom jadranskom otoku osobnu dramu proživljavaju u svjetlu drevne lokalne legende o ribama-ratnicima. O prikrivenim demonima ili prethodnicama osvajača iz drugih svjetova govori priča Čemu služe graničari, dok završna priča, U lov, u lov! za glavnog junaka ima vanzemaljca koji se zabavlja zaposjedajući razne oblike zemaljskog živog svijeta. Osim što su mnoge priče Veronike Santo u ovoj zbirci ženski osviještene, mnoge od njih nas, neovisno od te rodne polaznice, hoće i zavesti usmjeravanjem čitateljske pažnje na stanovite okolnosti koje se, u žanru, čine poznatima, da bi izokretanjem perspektive dobile sasvim drugi predznak. Nijedna od ovih priča nije jednoznačna; nijedna nije rađena po formuli junak-problem-rješenje; putovi su njihovi razgranati, i zabavno ih je slijediti. (Objavljeno u Glasu Istre, 1. kolovoza 2008.) |
Duša u kutiji
 Mario Rosanda Ros: «SFumato», zbirka SF&F priča, ROS dizajn studio, Vinkuran, 2008. U generacijskom svemirskom brodu koji je posljednjih godina iznjedrio na desetke izvrsnih autora, i istarski dio posade polako zauzima svoje mjesto. Nakon prve autorske zbirke Marine Jadrejčić objavljene prije nekoliko mjeseci, i Mario Rosanda se otprilike u isto vrijeme čitateljstvu predstavio prvom samostalnom knjigom. U oba slučaja radi se o knjigama koje dijelom podsjećaju na priče već objavljene, pa i nagrađivane, u domaćim SF publikacijama, kojima je dodan i pregršt novih priča. Jadrejčić i Rosanda tako su postali prvi ikad oknjiženi istarski autori znanstvene fantastike, a pojava njihovih prvih samostalnih knjiga u istoj godini označuje doista prijelomni trenutak za književnost u Istri. No, vratimo se Rosandi. Ovaj je autor već desetljećima vezan uz znanstvenu fantastiku kao ilustrator, oslikavši brojne naslovnice Siriusa i drugih domaćih i inozemnih žanrovskih publikacija. Većina tih, ali i drugih njegovih SF ilustracija prenijeta je i u ovoj zbirci, a i naslovnicu je Rosanda sam ilustrirao i dizajnirao. Kao pisac stasa tek u ovom tisućljeću, objavljujući priče u pazinskim istrakonskim zbirkama, u Jutarnjem listu, Zarezu i drugdje. Zbirku SFumato otvara novela Visoka orbita, najdulja priča u knjizi, i nepoznata do ovog objavljivanja. Priča počinje kao space-opera o tegobnom osvajanju tajanstvenog planeta, obrane neprobojne za bilo kakva oružja zemaljskih osvajača, da bi se nenadano razvila u priču s etičkom dilemom, s mnogim začkoljicama o pragu humanosti, o iznenađujućim evolucijskim putanjama ljudske vrste, glavnog junaka muči treba li biti lojalan ljudskom rodu ili režimu kojemu služi, a istodobno s tim teškim pitanjima razvija se i neobična romantična ljubavna priča. Zanimljivo je u Visokoj orbiti prikazana deevoluirana ljudska zajednica na neosvojivom planetu, poglavito je intrigantno žensko pitanje u tom društvu koje se, otcijepljeno od čovječanske matice, samostalno razvijalo nepoznat broj tisuća (ili milijuna) godina, a u SF-u često postavljano pitanje što biva s tehnologijom kad ju stupanj društvenog razvitka više ne slijedi, ovdje je prilično originalno riješeno paralelnim razvitkom ali s različitim ishodima. Ostale priče u zbirci puno su kraće, u formatu minijature, i u svojim kratkim fabulama razvijaju se ili kao grupna avantura s preokretnim epilogom, ili kao ljubavna priča u neobičnim okolnostima. Priča Svi zajedno, sada tako započinje kao ratna epizoda šestorice prijatelja iz djetinjstva, a završava kao cyberpunk. Priča Broj 4 na sudbini pojedinca koji misli da ludi oslikava moguću sudbinu čovječanstva napadnutog psihičkim oružjem. Čelične latice na početku donose žanrovski šok, predstavljajući svemir kao materijalnu beskonačnost ispunjenu klizećim metalnim pločama, ali i u takvom za drukčiji život nezamislivom okruženju ugnijezdila se kolijevka razumnog čovječanstva odnosno njegovih praroditelja – Adama i Eve. Vrlo visoki brojevi je igra na temu vjerojatnosti u kozmičkim razmjerima dok je priča Dugo u noć opet svojevrsni cyberpunk sa središnjim motivom materijalizacije ljudske duše u osebujnim tehničkim napravama, zvanim jednostavno – kutije. Priča Tamo daleko socijalno-apokaliptična je varijacija o osvajanju Zemlje, a priča On i ona postavlja glavne junake na razmeđu nedohvatljivo udaljenih svjetova živih i mrtvih. Na kraju zbirke smješten je blok priča na istarske teme, kojeg otvaraju Pršutoljci u noći, fantastična priča o pršutima i ljubavi nagrađena na Istrakonovom natječaju. Niz brdo je komedija o susretu Istrijana s navodnim izvanzemaljcima, a Baba džedaj groteska nadahnuta serijalom Ratovi zvijezda. Priča Milijun zvijezda vodi grupu istarskih mladića u nenadan susret s vanzemaljcima, dok je Alien in the city psihološka parabola o nesnalaženju provincijalca u velegradu. Zbirku zaključuje priča Vampiro de kampanja, parodija na vampirsku literaturu nadahnutu istarskim vampirom Jurom Grandom. Za debitantsku knjigu, zbirka SFumato izuzetno je dobra, i nekolicina ovdje objavljenih priča zasigurno spada u vrh domaće žanrovske produkcije u ovoj godini. (Objavljeno u Glasu Istre, 12. srpnja 2008.) |
