Marketing
Kad žena probudi zvijer u sebi
Andrea Pisac: «Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem», zbirka priča, Algoritam, Zagreb, 2007.
Sušta suprotnost uobičajenoj knjiškoj predodžbi o ženama zapljusnut će nas iz ovih priča Andree Pisac. Naslov prilično vjerno navješćuje što nas čeka između korica, a s naslovnice nas mrko gleda ljepotica strogog izgleda. Da, takve su uglavnom junakinje priča u ovoj zbirci: mrgodne, opake, prgave, opasne, ali sve prije nego fatalne. Modernih su, intelektualnih zanimanja i zvanja: fotografkinje, montažerke, postdiplomantice, organizatorice akademskih kongresa, uspješne su, dakle, i sve odreda nose pretežak teret: muškarca koji nije ostvarenje njihovih snova.
Vrlo je zanimljiva, u spektru suvremenih književnih pristupa ženskim temama i ženskim likovima, ova zbirka. Vrlo izravno, bez zamatanja u banalni humor ili u geto ženskih društvanaca, junakinje ovih priča daju do znanja u kakvom su stanju, što im treba i što im smeta. U interakciji s njihovim muževima, dečkima, ljubavnicima, ne padaju samo teške riječi nego i pokoji šamar ili bubotak, prijeti se i ucjenjuje, serviraju se posljednja upozorenja, atmosfera je potpuno s onu stranu idile bračnog ili ljubavnog života. No, što je posebno zanimljivo: iako razvoj muško-ženskih odnosa počesto u ovim pričama biva vrlo napet i ukazuje na moguće drastične rasplete, život se uglavnom nastavlja dalje na isti način. Nitko se ne mijenja, ni partner ni partnerica, iako bi oboje vjerojatno odahnuli i beskrajno bili zahvalni da do promjena dođe.
Žene, udate ili rastavljene, djevojke ili ljubavnice, kroz pero ove autorice naprosto su probudile zvijer u sebi, i ostavile je da slobodno luta i grize sve što je u dometu. A u dometu je najčešće muškarac. Pravi ili krivi, to je pitanje koje se počesto postavlja, a razlozi se ne analiziraju već se istresaju poput prljavog rublja, oči u oči, kandže u lice. A taj muškarac, sav je nikakav, ili je prljav i neuredan, ili ne razumije osnovne ženine potrebe, ili ju sramoti, bez posla je i ne trudi se da ga nađe, ništa ne pomaže po kući, svojeglav je i samoživ, ponekad je čak seksualno nefunkcionalan, ili prefunkcionalan pa vršlja i zato trpi zasluženu kaznu; nađe se u nekim od ovih priča i takav koji umije uzvratiti, odbrusiti, udariti.
Kako je do toga došlo, kako se moglo tako promašiti, gdje je nestala čarolija iz vremena zaljubljenosti, to su pitanja koja junakinje provociraju ali otvoreno ne postavljaju često, postavljamo ih mi, čitatelji, pitajući se je li baš svima tako, zašto su odabrani baš ti primjeri bračnih i ljubavnih oluja, nezadovoljstava, grijehova i pogrešaka? Zar se nije mogla u zbirku uvrstiti bar jedna priča u kojoj će muškarac i žena zajedno, na istoj valnoj duljini, prolaziti kroz neke izvanjske teškoće i zatim ih zajedno svladati, hrabreni i vođeni beskrajnom ljubavlju koja im daje smisao života? Ha, Andrea Pisac ne piše sapunice ni ljubiće za Gloriju. Njene su priče žestoke životne epizode, zgode bez kojih možda ne prolazi nijedna veza, kolikogod trajna ili čvrsta bila. Ali, u stvarnom životu takve se zgode najčešće zaboravljaju. Nikom ne treba podsjećanje na njih. Previše su prljave, i zato previše intimne. Ne iznose se pred svijet. Čak ni pred najbolje prijatelje. I u tome je čar ovih priča: tako su nevjerojatne, a tako stvarne. U istom tekstu se, ovisno o raspoloženju i kutu gledanja, može iščitati neizlječiva želja žene da promijeni svog muškarca, i muškarčeva želja da njegova žena ostane kakva je nekoć bila.
Stvarni život i stvarna ljubav podložni su međutim vremenskom kontinuitetu, trajanju, razvijanju i propadanju u određenom vremenu. Ni idilični ni uznemirujući trenuci ne predstavljaju cjelinu. Priče s naslovima kao što su Drkadžija, Zaposlena, Netko mora biti žena u ovoj kući, Odustajanje od sebe, Nema afrodizijaka do usamljenosti, Odan, da spomenem samo neke (a zadnja ima naslov jednak naslovu zbirke), ne govore ni o bijesnim ženama ni o promašenim muškarcima. Ta raspoloženja su samo to – raspoloženja. Partneri nakon burnih izljeva ostaju zajedno. Priče Andree Pisac govore da nakon emocionalno burnih trenutaka u ljubavi i braku dolaze i oni drugi, mirniji. Oni o kojima pišu drugi pisci.
(Objavljeno u Glasu Istre, 9. kolovoza 2008.)
Post je objavljen 09.09.2008. u 11:25 sati.