Nada Gašić: «Mirna ulica, drvored», roman, Algoritam, Zagreb, 2007.
Ne bih rekao, kako je pobrzala zaključiti većina naših knjigoprikazivača, da je prvijenac Nade Gašić «Mirna ulica, drvored» zapravo krimić. Prije bih ga nazvao crnohumornom dramom «češkog» tipa, pučkim trilerom, kvartovskim romanom, urbanom ili gradskom prozom, djelom koje jako širi dobne, socijalne i mentalitetne okvire skupine likova koji u sličnim literarnim ostvarenjima proživljavaju nešto zajedno, na ograničenom prostoru i u definiranom vremenu. Ovo nije krimić, po mom skromnom mišljenju, zato jer u prvom planu nije ni istraga ni istražitelj, a zločini i tajanstvene smrti u svijesti većine likova žele biti prije zataškani i zaboravljeni nego otkriveni i razjašnjeni.
Zato onu drugu karakterizaciju romana Nade Gašić, pojam «crnohumorna drama», shvatite kao kompliment. U jednoj zagrebačkoj ulici, mirnoj i tihoj, obitava šaroliki spektar međusobno nekompatibilnih karaktera. Njihove se netrpeljivosti kroz roman graduiraju gestama, replikama, ogovaranjima, koje međutim ostaju u uskim obzorima došaptavanja ili razgovora uz kavicu. Na ulici, pri slučajnom susretu, ili pri, našim ljudima vrlo svojstvenom, voajerskom okupljanju oko nekog nezgodnog događanja koje se probilo izvan kućnih zidova, svi su stanari Mirne ulice jednako radoznala publika, uzajamno ljubazna i kurtoazna. Novi trač donosi prestiž, stvara junake dana kojima će se susjedi obraćati nisu li možda još nešto novoga čuli. Iako se zločini događaju kroz cijeli roman, već od samog početka (a neću vam reći koliko na koncu ima mrtvih!), dobrim dijelom radnje vođeni smo logičkim stranputicama, i tajanstvene smrti ne smještamo odmah u kontekst odnosa među stanarima.
Još poodavno je autorima i čitateljima napete književnosti postavljeno pravilo (koje se, zapravo, možda odnosilo i na kazalište) da puška obješena o klin negdje u prvom činu, negdje pri kraju radnje mora i opaliti. Tu simboličnu «pušku», iako nam se razmotava u nekoliko navrata na više mjesta u romanu, u početku ne primjećujemo i ne uzimamo u obzir kao mogući ključ događaja koji uznemiruju Mirnu ulicu. Tek na samom kraju, kad je većina ključnih događaja već prošla, jedan od glavnih likova u napadu prosvjetljenja odgonetava još odavno ponuđeno «rješenje šifre». Njemu je to muka, jer potpuno uništava njegov dotadašnji odnos prema drugom glavnom liku, ali čitatelju će to, spoznaja da je «puška opalila», biti najveće zadovoljstvo pri dovršetku romana, bit će mu možda i razlog da se vrati nekoliko desetaka stranica unatrag, dovoljno za priznavanje spisateljske genijalnosti i originalnosti autorici.
Pripovjedački jezik Nade Gašić potpuno je neupadljiv i nenametljiv, i u tome je savršenstvo stila, kad ga ne vidimo. Postupno ubrzavanje radnje ili smjene epizoda, vjerodostojno baratanje dijalektima i slengom u skladu s porijeklom, socijalnim statusom ili drugim osobinama likova, efektno «ufuravanje» pripovjedača u mušku ili žensku, grublju ili nježniju perspektivu, ovisno već o tome kojeg se lika prati, još su neke kvalitete ovog romana. Živahnosti teksta doprinosi i poigravanje s pripovjednim formama, budući da se «normalno» pripovijedanje isprepliće s dnevničkim zapisima, s policijskim zapisnicima, s opisima snova, s dijelovima radnje napisanim u vidu igrokaza, i raznim drugim improvizacijama. Vidi se, kroz svih 290 stranica ovog romana, da je djelo napisano pomno, da je brižno dotjerivano, da je pripušteno pred publiku vjerojatno tek onda kad su i autorica i njen urednik uz zasluženo zadovoljni uzdah mogli uskliknuti «It's alive!». A ovome treba dodati da je Nadi Gašić ovo prvi roman, no međutim njeno iskustvo u prevođenju i uređivanju tuđih knjiga vrlo je respektabilno. Romanu «Mirna ulica, drvored» pripisuje se još jedna «povijesna» značajka: to je, naime, prva knjiga u novopokrenutoj biblioteci «Kalibar», odnosno prva domaća proza koju je Kruno Lokotar uredio nakon prelaska na novi posao, iz AGM-a u Algoritam. Taj je novi početak, za njih oboje, izuzetno dobar.
(objavljeno u Glasu Istre, 9. lipnja 2007.)
|