Robert Naprta: «Vampirica Castelli», roman, Profil, Zagreb, 2006.
Prošla je godina bila dobra godina za vampire, barem u hrvatskoj književnosti: nikad dosad nije u godini dana izašlo toliko «vampirskih» romana, zbirki priča, tematskih blokova u časopisima, a rado bismo tu poplavu vampirskih literarnih posveta protumačili i vidnom medijskom i kulturološkom pažnjom što ju je u posljednje vrijeme privukao istarski vampir Jure Grando. Posljednja knjiga o vampirima, objelodanjena tek tjedan dana prije Nove godine, nema veze s vampirom iz Kringe, ali vjerojatno ima veze s pojačanim autorskim i čitateljskim zanimanjem za ovaj književni žanr. «Vampirica Castelli» autora Roberta Naprte zapravo je treći roman u nizu krimića kojima je glavni junak zagrebački policijski inspektor dalmatinskih korijena Marko Prilika zvani Čens. Serijal je začet još prije šest-sedam godina, no dovršenje napola gotove «Vampirice Castelli» na neko je vrijeme prekinuto, kako je autor sam kazao za nedavnog gostovanja u Kringi, njegovim scenarističkim angažmanom na sapunici «Villa Maria». Kad je taj unosni posao okončan, autor se mogao vratiti trećem dijelu avantura svog kod publike već etabliranog glavnog junaka i njegovom susretu s vampirima koji je, dakle, koncipiran prije nego što je u zadnjih godinu-dvije u nas nastupila vampirska euforija.
Kao književni lik, Marko Prilika zvani Čens izuzetno je simpatično ocrtan. U zrelim godinama, dapače malo mu fali do penzije, zanimanjem je na strani pravde, no nipošto nije režimlija. Autoritete ne podnosi i često im se suprotstavlja, no osobni mu je život u rasulu. Ljudski poroci ne samo da mu nisu strani već su mu i način života, gotovo pa dio imidža, ali svoj posao radi dobro, izvrsno, uvijek vođen osjećajem pravednosti, čak i kad ga taj osjećaj povede putem osvete ne baš zakonitim sredstvima. Kriminalci pred njegovom pojavom baš ne drhte, ali uvažavaju ga kao ozbiljnog protivnika, jer za razliku od svojih šefova, Čens je nepotkupljiv, ne zarezuje ga puno čak ni kad «odozgo» stižu direktive koga se iz podzemlja smije a koga ne smije dirati. Iako mašta o povratku u svoj dalmatinski dio raja na zemlji, njegova umreženost u podzemni život Zagreba neraskidiva je, mnoge stvari koje Čens zna i može, ne zna i ne može nitko drugi u cijeloj hrvatskoj policiji.
Roman prati dvije paralelne radnje, koje se na trenutke isprepliću. Na prvi pogled važnija radnja slijedi postupni razvitak sukoba između dvije mafijaške bande, kojeg Čens uočava kao priliku da se konačno stane na kraj i jednima i drugima. Unatoč kočnicama svojih pretpostavljenih, za koje se ispostavi da su s mafijašima povezani čak i tješnje nego sami mafijaši međusobno, Čens provodi istragu, no kad mu jedna od bandi stane na žulj brutalno povrijedivši blisku mu osobu, ništa ga više ne može zaustaviti, a bogme ni njegove metke. Druga linija radnje prati Čensovu istragu neobičnih zagrebačkih noćnih pojava, u kojima pregrizenih vratova stradaju jedna krava i jedan pas. Pronicljivo povezujući konce, Čens postupno spoznaje da ima posla s ni manje ni više nego vampirom, iako u središnjem dijelu istrage taj vampirizam biva tumačen kao medicinski fenomen, kao bolest. No, neobičan rasplet vampirskog slučaja poprima i nadnaravne konotacije, potvrđene kad se u priču umiješa crkvena tajna organizacija (inkvizicija ili Opus dei, nešto slično), čiji su članovi i njegovi šefovi iz policije. Jedno «vampirsko biće» u pravom trilerskom raspletu romana strada, no jedno biva «spašeno», i to upravo Čensovom zaslugom.
Čitajući ovaj dinamičan i uzbudljiv roman postupno spoznajemo da su vampiri ovdje izvrsna alegorija, što nije nimalo neobično za spoj kriminalističko-političke i žanrovsko-vampirske proze. I sam inspektor Čens, istražujući mafiju isprepletenu s vlašću i politikom istovremeno s «pravim» vampirom, postavlja sebi pitanje: koji su zapravo «pravi» vampiri, mali jadnici pogođeni ratnim traumama i životnim gubicima, ili oni «veliki», koji nemilosrdno drmaju sudbinom ne samo običnih ljudi, nego i cijele države. Pouka je jasna, a spoznaja prave istine pomoći će Čensu da ostane ono što je bio.
(objavljeno u Glasu Istre, 3. ožujka 2007.)
|