Knjiga za plažu
27.05.2014., utorak
Mračno susjedstvo
 Iva Uščumlić Gretić: "Duhovi", roman, EKOmobilis, Strmec Samoborski, 2013. U jednom zagrebačkom susjedstvu, sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, snošljivošću ni većom ni manjom od nužne, potrebne ili uobičajene, živi, komunicira, ili se jedva primjećuje, nekoliko obitelji. Niz je to umnoženih i ukrštenih sudbina: netko nekom dolazi na kavu, nečija se djeca igraju zajedno, netko nečiju djecu čuva, netko nekome pomaže oko auta, a netko je bogami nekome i ljubavnik ili ljubavnica. Neposredno susjedstvo mala je sredina, rekli bismo da svi o svima sve znaju jer su ionako svi svima neprestano pred očima, zna se tko što kupuje i kuha, zna se tko kome dolazi i zašto, vijesti se prenose od uha do uha, a ipak, ipak i u tako maloj zajednici dobro su skrivene neke mračne tajne. Ponekad nisu čak ni skrivene, ali se odbija priznati njihovo postojanje, susjed susjedu uvijek zna što mu može nabiti na nos, a o čemu je bolje da šuti, jer to je njegova ili njihova stvar, interna, koja treba ostati između četiri zida. Sretno društvo Takav suživot s mračnim tajnama dovest će do jedne tragedije u drugom dijelu romana, ali i do niza malih tragedija u prvom dijelu. Tu ćemo se kao čitatelji suočiti s neobičnim logičkim izazovom, s potrebom da se moralno opredijelimo prema uzrocima, počiniteljima i posljedicama, a možda i prema čitavom jednom vremenu, prema njegovom naraštaju, i prema njegovim simbolima. Jer, naime, ovaj roman govori o tome kako se stvarno živjelo u društvu i vremenu koje se smatralo i proglašavalo sretnim, i koje se danas često, kad se s uzdahom zagleda u bližu prošlost, cijeni sretnijim i prosperitetnijim nego ovo društvo i vrijeme današnje. Ovaj roman govori, na neki način, o cijeni koja je plaćena za izgradnju tog naoko sretnog društva, društva koje je bilo sastavljeno (a nema nikakvog dokaza da je danas bitno drugačije) od niza nesretnih pojedinaca. Sjećate li se rečenice iz "Ane Karenjine", o tome da sve sretne obitelji nalikuju jedna na drugu, ali je svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način? Čini mi se da je u ovom kvartu, u ovom susjedstvu, upravo kroz zagledavanje među zidove domova obitelji koje su svaka na svoj način nesretne, proniknuto ono stvarno stanje društva koje je tih godina bilo u usponu, koje je isticalo parole o izgradnji "socijalizma s ljudskim likom", radilo prekovremeno u tvornicama i bolnicama, kupovalo na kredit stanove i automobile, priuštilo si bolje školovanje i poneko obiteljsko ljetovanje, ali je s nevjerojatnom upornošću zadržavalo svoju iskonsku primitivnu prirodu. Prirodno nenormalno Ovo je naime i roman o obiteljskom nasilju, o vremenu kad se valjda prirodnim smatralo ono što bi u svakoj epohi prirodno trebalo biti poimano nenormalnim: da muževi tuku žene, da roditelji tuku djecu, da prevareni muževi tuku ljubavnike svojih žena, da se djeca tuku preslikavajući na odnose među sobom ono što vide u svijetu odraslih. Niz ovakvih epizoda čini svakodnevicu tog mirnog zagrebačkog susjedstva, gdje u skoro svakome domu ispod privida teškog ali skladnog života kipti poneko životno nezadovoljstvo i sila koja ga nasiljem obuzdava. To je taj niz malih tragedija, i u takvoj jednoj sredini začinje se uzrok i povod one jedne velike, koja će uslijediti kasnije, tek nakon mnogo godina. Na takvo ozračje, koje kroz niz stranica zapravo kod čitatelja izaziva sve više pitanja, jer nismo sigurni hoće li prilike u tom i takvom susjedstvu eskalirati ili će, posredstvom neke više sile, doći do smirivanja, zbližavanja i postajanja ljudi boljim, kao u američkim božićnim filmovima, dakle na takvu pomalo mučnu svakodnevicu koju gotovo svi likovi (a ima ih dosta) proživljavaju s ponekom većom ili manjom frustracijom, izvrsno se nadovezuje černobilska katastrofa. Baš u to opisano doba, grunulo je tamo negdje u dalekoj Ukrajini, radijske i televizijske vijesti o radioaktivnom oblaku naglo su potakle bližnje na uzajamnu brigu, ali i na propitivanja gdje je i kada u njima nešto puknulo pa stvari nisu krenule kako se u početku željelo, nadalo i očekivalo. Ovo je i roman atmosfere, proza koja obiluje zorno dočaranim i emocijama nabijenim prizorima. Razmjena misli, riječi i osjećaja podvučena je, pojačana, pronicanjem u strukturu materijalnog svijeta, kućanskih predmeta, zidova, drveća, odjeće, vjetra; priča leluja od oslonca do oslonca između materijalnog i nematerijalnog, između misli, riječi i čina, između nade i straha, darujući nas majstorstvom pripovijedanja i oslikavajući nam ne samo gdje se i što nešto zbiva iz pripovijedane fabule, nego i kako se zbiva, što likovi pri tom osjećaju, kako im je, i zašto im je baš tako. Jako je dojmljiv ovaj roman, i zaslužuje svaku preporuku. (Objavljeno u Glasu Istre, 1. rujna 2013.) |
Kandidati za ubojstvo
 Mirjana Đurđević: "Leš u fundusu", roman, Laguna, Beograd, 2012. Recimo da u našim krajevima, u regionalnim književnostima, zbog sulude stvarnosti kakva nas prati već desetljećima teško da može postojati ozbiljna i kanonski "propisna" žanrovska književnost. Ali zato, uvjerio sam se to kroz desetke naslova, u našim krajevima nastaju remek-djela koja su, ako im uopće treba definirati književni rod, parodije žanrovske književnosti. Jednom takvom naslovu upravo sam zaklopio zadnju koricu, nakon dvjestopedesetak stranica izuzetnog uživanja, smijuljenja, cerekanja, iznenađivanja obratima i pokušajima detekcije što će sada biti. "Leš u fundusu" je parodični krimić iskusne i nagrađivane spisateljice Mirjane Đurđević, autorice čija se svaka sljedeća knjiga čita pod povećalom i sumnjom hoće li opravdati povjerenje stečeno prethodnim naslovima. O, hoće, itekako! Uspješno skinut "sleng" Ali najprije želim istaknuti nešto u vezi gradivnog tkiva ovog romana, jezika. Kod krimića smo nekako navikli da pripovjedački jezik i jezik likova budu formirani na dva oprečna načina: ili kao kićeni, pompozni i visokoparni govor gospodskih salona, ili kao egzistencijalističkim tonovima obojeni cinični minimalistički govor crnovalnih antijunaka. E, pripovjedački stil i govor likova u ovom romanu, u ovom krimiću, nisu ni jedno ni drugo! Vrlo uspješno autorica je i u pripovijedanju i u dijalozima ovdje "skinula" sleng, i to više njih, kroz govore svakodnevice, ulice, ili pojedinih društvenih ili socijalnih skupina, povrh toga na mnogim mjestima umećući i vlastite jezične domišljatosti, pa dakle ističem: jezik i stil su elementi koji ovome romanu podižu draž, čitljivost i simpatičnost za bar nekoliko razina. Glavna junakinja je bivša policijska inspektorica, a sada vlasnica privatne detektivske agencije, koja dobiva "ponudu koju ne može odbiti", svojevrsni tajni tjelohraniteljski angažman, zapravo, ona mora tek "paziti da se nešto ne dogodi", a usput se nađe i u savjetničkoj ulozi pri pripremi kazališne adaptacije djela svjetski poznatog pisca krimića. Tajni svijet kazališta Detektivka tako ulazi u tajni svijet malog beogradskog kazališta, a osobine tog svijeta, poglavito one tehničke, kao i mnoge likove koji ga "nastanjuju" (laik sigurno ne bi mogao iz rukava nabrojati sva zanimanja i poslove, a kamoli prostorije i opremu, potrebne da bi jedno kazalište moglo funkcionirati) postupno otkrivamo i mi kao čitatelji. Mnoštvo likova - odreda izvrsno izdiferenciranih, lako se među njima snalaziti, osim kad su sličnosti među nekima prenaglašene zbog potrebe zapleta - u tom kazališnom svijetu ima svoje vlastite, privatne živote i sudbine, potrebe i tajne, koji se misteriozno isprepliću s njihovim ulogama i poslovima oko predstave koja se kroz tri četvrtine romana priprema. Paralelno se otvaraju i mnoge mogućnosti zapleta, dok pratimo roman naprosto nam se nameću i nadmeću kandidati za žrtve ubojstva, odnosno za leš iz naslova, kojeg, očekujemo, mora biti, jer inače zašto takav naslov? I naravno da ćemo uvijek biti u zabludi, jer tek što nam se sumnje oko nekog lika ili motiva zgusnu, pojave se nove, jer ipak je to tranzicijski Beograd, i ipak su u priču upleteni i vlast, i politika, i mafija, i policija, i ulica, i javnost - pogotovo ona žuta. Svjetovi glumački, svjetovi politike, mafije i vlasti, svjetovi ruralni i urbani, svjetovi ulice - oni noćni i oni dnevni, oni beskućnika i oni vrlo dobrostojeće gospode, svjetovi tinejdžerski i oni sredovječnih osamljenih žena, svi se oni isprepliću u uzbudljivom i napetom tekstu koji se čita u jednom dahu, s pauzama samo za smijanje, ili barem uz usputno smijuljenje. Ovo je nedvojbeno roman kakav bi Agatha Christie napisala pod pseudonimom, iz čistog zadovoljstva, za gušt sebi i svojim najdražim čitateljima. (Objavljeno u Glasu Istre, 25. kolovoza 2013.) |
Knjiga za plažu/kauč postala Prozor u prozu
|
Krajem lipnja 2013. godine promjenom uređivačke koncepcije Glasa Istre ukinut je tjedni subotnji prilog ZOOM u kojem je redovito izlazila i Knjiga za plažu (ljeti) odnosno Knjiga za kauč (zimi). Malko je potrajalo dok se za rubriku književnih prikaza u Glasu Istre nije našlo novo mjesto i nova forma, no to je riješeno potkraj kolovoza iste godine, kada je rubrika, s novim imenom Prozor u prozu, smještena u nedjeljni broj Glasa Istre. Posljednja Knjiga za plažu bila je dakle Crno na crno Zorana Janjanina (29. lipnja 2013.), a prvi Prozor u prozu bio je prikaz romana Mirjane Đurđević Leš u fundusu (25. kolovoza 2013.). Nova rubrika je malo drukčije uređivana i plasirana: Prozor u prozu obično zauzima gornju polovicu novinske stranice, tekst je dimenzioniran na 70 redaka i opremljen je međunaslovima a slika naslovnice je veća, dok je ranije Knjiga za plažu bila plasirana u stupcu, bez međunaslova, s 55-60 redaka teksta i malom slikom naslovnice. Ovom blogu sam ipak ostavio njegovo staro ime, Knjiga za plažu. |
Nevjerojatni realizam
 Zoran Janjanin: "Crno na crno", zbirka priča, Sandorf, Zagreb, 2012. Nakon dvije provokativne te socijalno i politički vrlo angažirane knjige, romana Hazmat i zbirke priča Zašto očajavati, mladi karlovački autor Zoran Janjanin svojom novom knjigom, zbirkom priča Crno na crno, nastavlja kreativnim vriskom upozoravati na institucionalne i bazne nepravde, nezakonitosti, nehumanosti i drugovrsne zlouporabe još uvijek mlade hrvatske države i društva. No, u ovoj knjizi zamijetit ćemo i jednu razliku, jedan odmak od dosadašnje Janjaninove kritičke metode: ova je zbirka heterogena, i u njoj se izvodi kreativni looping od alegorijske fantastike do realizma. Taj realizam, otjelotvoren u posljednjih nekoliko priča u zbirci, razložno smještenih baš na sam kraj knjige, koje mahom govore o vremenu rata u Hrvatskoj, nije naravno samo "realizam", a ne spada ni u desetljećima već poznate kategorije "magičnog realizma" ili čak "apsurdnog realizma". Bez nakane da stvaram novu književnoteorijsku kategoriju, nazvao bih taj pripovjedački stil "nevjerojatni realizam", jer je njegova glavna odlika nevjerica (kako likova, tako i čitatelja) da se takvo što moglo događati, usprkos konstruiranoj ili hinjenoj dokumentarnosti, i po tome se, recimo, Janjanin duhom i atmosferom zadnjih nekoliko priča u ovoj zbirci približava načinu na koji piše, recimo, Damir Karakaš. No, početak zbirke je nešto drugo. Početak čitanja ove knjige osladit će nam literarni bombon, groteskna distopijska priča Nije nego, koja se može čitati i kao upozoravajući SF, ali i kao alegorija na u biti ne jako drugačiju stvarnost odnosno današnjicu. Otvaranje zbirke fantastičnom pričom efektno je poslužilo Janjaninu za otvaranje jednog od lajtmotiva kojima odiše cijela knjiga: problema vrijednosti ljudskog života kao temeljnog etičkog problema svakog aktualnog društva ili režima u njegovom aktualnom vremenu. Iz tog odnosa, iz stava prema vrijednosti ljudskog života, proizlazi cjelokupni društveni ustroj, koji u velikom broju svojih nijansi, ako je ta vrijednost imalo i u bilo kom aspektu podcijenjena, ne izdržava ispit povijesti. Naspram 99 posto mogućnosti i varijacija u kojima će vrijednost bilo kojeg ljudskog života doći u pitanje, stoji tek jedan posto pozitivne ocjene, ili u apsolutnim vrijednostima: jedna jedina pozitivna mogućnost, a ta je, nedvojbeno, sadržana u konceptu još nigdje postojećeg društva u kojem svaki, baš svaki život predstavlja vrijednost i nitko, od pojedinca do države ili sustava koji na manje represivan način okuplja i organizira pojedince, nema pravo, ni etičko ali ni zakonsko, sustavno, nečiji život oduzeti ili proglasiti manje vrijednim. Zato je neke od priča koje slijede u ovoj zbirci ponekad i mučno čitati, ali je zato i vrlo poučno upoznati se možda ne s određenim i konkretnim događajima, ali svakako s načinima razmišljanja koji su dovodili do masovnih krvavih zapleta na ovim prostorima u bližoj povijesti, posebno u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu. I treba reći, za razliku od prethodnih knjiga u kojoj su na meti najčešće bili moćnici, vođe, političari i ljudi drugih zanimanja i položaja koji su predstavljali vlast, i to takvu vlast koja je aktivno odlučivala o oduzimanju života pripadnika vlastitih nacija, u ovoj se knjizi najčešće problematizira um običnog, malog čovjeka, njegova podatnost za manipulaciju, njegovo pretvaranje u oružje za ubijanje u ime nečeg "većeg", što su u njegovom umu također oblikovali neki "veći" od njega. Neće mnogima biti ugodno nakon čitanja ove knjige, neki će se zateći i posramljeni, ali treba tako, jer dokle god postoji slijepa vjera da je omalovažavanje ičijeg života čin pravednosti, postoji i razlog za ovakvu literaturu. (Objavljeno u Glasu Istre, 29. lipnja 2013.) |
25.08.2013., nedjelja
Nindža u dirižablu
 Aleksandar Žiljak: "Knjiga beštija", zbirka fantasy i SF priča, Matica hrvatska Bizovac, 2013. Originalnost ideja, trilerska napetost radnje, izvanredno ocrtani likovi - s odmjereno doziranim herojskim i istodobno ranjivim ljudskim osobinama, egzotičnost ambijenta čak i kad je tu negdje nadomak, idealistička humanost i moralnost, na mjestima gdje to odgovara radnji - razuzdana erotičnost, i izuzetno dinamičan a ujedno raskošan pripovjedački stil - to su odlike osam priča okupljenih u ovoj zbirci. Dodatnu kvalitetu nekako dobivaju baš kad su ovako jedna uz druge, kada oblikuju svjetove koje, u kronološkom nizu od daleke do nedavne prošlosti, vrlo lako možemo zamisliti kako izrastaju jedan iz drugog. Žiljak posebno voli Japance, ali ih također bjelodano vrlo dobro poznaje, pa s lakoćom dokumentarista oslikava zemlju izlazećeg sunca i iz vremena samuraja i nindži, i iz razdoblja mahnitog militarizma, ali i iz doba industrijske revolucije i tehnološke utrke za zapadnim svijetom. Žiljak također jako voli dirižable, a pogotovo ih, u svojim pričama, voli uništavati, bilo vjetrovima koje pokreće junakinja jedne priče obdarena nadnarovnim moćima, bilo vatrenim oružjem svih kalibara, što većim, tim bolje. Vatroskoci i razarajuće eksplozije pozadina su avantura junaka u pričama steampunk atmosfere, dok je onima iz vremena prije baruta i ukroćenog vodika zaštitni znak hladna oštrica mača ili sablje. Mnogo poginulih i ubijenih ima u ovim pričama, krv lipti i kotrljaju se glave, ali težište čitateljeve pažnje uvijek je čvrsto prikovano za pozitivne likove, čije preživljavanje nije uvijek izvjesno. Kao i u svojoj prethodnoj fantasy zbirci "Božja vučica", Žiljak i u ovoj izrazito potencira svijest o prirodi i o svim oblicima života kao saveznicima onome tko ih se pokaže dostojan. Priroda je okruženje u kojemu ne egzistira, barem ne kao društveno prihvaćena pojava, silništvo temeljeno za uzurpiranoj moći potkrijepljeno novcem i oružjem, ono isto koje pričinjava probleme junacima ovih priča. Priroda je njima utočište, baza za oporavak i prikupljanje snaga, ponekad čak i razlog da joj se, nakon što izvrše svoju osvetničku ili spasilačku misiju, vrate s nakanom da tu zauvijek ostanu, ne pomišljajući više na povratak u sredinu koja im je nanijela zlo. Na jednoj strani tako bivaju zidine, tornjevi, tvornice, naftne platforme, moćna oružja, oholi gospodari i njihovi krvožedni poslušnici; a na drugoj džungla, more, ledena polarna prostranstva, životinje koje govore i ljudi koji govor životinja razumiju, čak se u njih mogu i pretvarati. Sraz klorofila i metala površinska je slika dviju svjetonazora, jednog koji znade samo za podjarmljivanje, i drugog koji iznad svega cijeni slobodu. Paralelno, događa se i sraz dvaju temeljnih sustava vrijednosti odnosno odnosa prema humanosti: jednu krajnost u tom srazu čine sila i hijerarhija, zapovijed i izvršenje, nagrada i kazna; a drugu prijateljstvo, odanost, obitelj, i ljubav generalno, ne samo "u užem smislu" već počesto i onkraj biološke kompatibilnosti. Proći ćemo tako s junacima ovih priča i ledena mora dalekog sjevera u potrazi za otetom družicom; i gore što strepe pred opasnim zmajevima i nimalo bezazlenim ali zato potpuno nesimpatičnim lovcima na zmajeve (uz jednu vrlo zanimljivu manifestaciju "helsinškog sindroma"), i nebom iznad Zagreba, naravno u dirižablu; jednako tako i od uskočkog Senja do atlantskih otoka; dalekoistočne lagune i atole dijelit ćemo s golemim morskim psinama, priglupim krokodilima i oholim tigrovima; u zaleđu velikih ratova vodit ćemo neke mnogo manje ali nimalo manje sudbonosne. I poneseni čarolijom, nećemo ni primijetiti da je isteklo već 240 stranica uzbudljivih pustolovina i začudno izokrenutih svjetova, u kojima pravda, teško i uz puno muke, ali ipak i uvijek pobjeđuje. (Objavljeno u Glasu Istre, 15. lipnja 2013.) |
Melankolični gmazovi
 Grupa autora: "Tamna, tmasta tvar", zbirka SF-priča, Sferakon 2013, Mentor & Sfera, Zagreb, 2013. Godišnje sferakonske zbirke domaće znanstvene fantastike i srodnih žanrova, a Tamna, tmasta tvar je već devetnaesta takva, obično daju lijep presjek aktualnih tematskih, podžanrovskih i motivskih preokupacija autora iz Hrvatske, s ponekim gostovanjem iz regije. U ovogodišnjoj zbirci, barem iz dijela objavljenih priča, možda možemo iščitati jedan trend: kroćenje nadnaravnog. Nekim se autorima, naime, svidjelo izgraditi svjetove u kojima natprosječno nadareni ili nadljudskim moćima obdareni likovi imaju iznenadni napad socijalne osviještenosti, pa žele, naprosto žele, biti od koristi bližnjima, zajednici, čovječanstvu. Altruizam kao ideal budućnosti drugačije od naše crne današnjice - to je doista pravi SF, čak i kad se s takvim izrazima šalimo, ali dvjestotinjak stranica ovogodišnje sferakonske zbirke bez šale donosi odličnu literaturu vrijednu čitanja, poštovanja i priznanja. To se prije svega odnosi na priču Darka Macana Hurije, definitivno najbolju u ovoj zbirci. S mog gledišta, Darko Macan je ovom pričom zaslužio još jednu sjajnu recku na žezlu ponajboljeg domaćeg pisca spekulativne fikcije, još više usavršivši izvrstan pripovjedački stil, te majstorsko baratanje melankoličnom atmosferom, emocionalnošću i fatalizmom kao odlikama priče, likova i svjetova u kojima se tim likovima ta priča zbiva. Ova priča, iako ćemo u njoj pronaći i akciju, i horor, i samo priprostim ljudima primjerenu nadljudsku upornost, i samo moćnim nadnaravnim bićima (to su te hurije iz naslova) primjerenu nehajnu okrutnost, usuprot svim očekivanjima s kojima kroz priču brodimo, naposljetku biva priča o iskonskoj istovjetnosti ljubavi i smrti, o pristajanju na kompromise radi barem drugorazredne utjehe i zadovoljstva. Što se mene tiče, dovoljno bi bilo da ova zbirka sadrži samo ovu Macanovu priču pa da s njom budem prezadovoljan. A sadrži ih još, dobrih i divljenja vrijednih. Zoran Krušvar je u priči Niti jedno vino nastavio razrađivati jedan od svojih u posljednjih desetak mu objavljenih priča omiljenih svjetova daleke prošlosti, nalik na doba velikih seoba naroda i ratova koji su brisali cijele civilizacije. Sve posljedice tih ratova u izvrsno ocrtanoj mračnoj atmosferi Krušvarove priče osjeća jedna mala zajednica koja nastanjuje zabačenu, sporednu tvrđavu, gradinu, koja ništa ne brani, ali sigurno propada ako neprijatelj osvoji onu daleku, veću, glavnu. U očekivanju napada branitelje muče strepnje i strahovi, ni snoviđenja njihovog žreca ni krvavi magični obred mjesne vještice ne vraćaju nadu u prestrašena srca, a izdaja čuči u sumnji brani li divovska zmija iz podzemlja tu gradinu kao stoljećima prije, ili je utihnula, pobjegla, uginula. Gmazovi su se omilili još nekolicini autora u ovoj zbirci: Sanja Lovrenčić je u priči Zmijski gen skicirala, možda i prekratko za ispunjenje svih dramaturških potencijala, svijet nespreman za prihvaćanje drugačijih (i zato zastrašujućih) bića. Autor koji se potpisao kao T. M. Blackwood u priči Zmajeva smrt ironično se poigrao, iako pomalo kaotično, uz previše likova i odvojaka radnje, s klasičnim motivom viteza koji kreće ubiti zmaja kako bi zadobio princezinu ruku. Ostatak zbirke ispunjen je također zanimljivim pričama Adrijana Sarajlije o tajnama japanskih kamikaza; Ivane Delač o opsjednutosti i manipulaciji; Irene Hartmann o živim marionetama; Igora Rendića o zaljubljenoj Gorgoni; Ive Šakić Ristić o umjetno uzgojenoj djeci; Jure Maleša o metamorfima i austro-ugarskim špijunima; Katarine Brbora o žrtvi za ispunjenje proročanstva; Vedrana Bokora o poljskom WC-u kao portalu u druge svjetove, a "special mention" zaslužuje mladi labinski pisac Goran Gluščić za duhovitu i grotesknu priču Žderač, o poludjeloj posadi svemirskog broda. (Objavljeno u Glasu Istre, 8. lipnja 2013.) |
Tajna loža Jure Grando
 Saša Šebelić: "Vampi(st)ria", SF roman, Quimedia, Poreč, 2013. Propali smo, vampiri su zauzeli sve važne pozicije, oni upravljaju Istrom i Hrvatskom, u njihovim rukama je moć, vlast, banke, biznis, šou-biznis, a kao i svim drugim pohlepnicima ni to im nije dosta već stvaraju vojsku genetski modificiranih zombija kako bi pokorili i ono malo što im još nije podložno. Spasiti nas može samo neki superheroj, dovoljno ljudski da mu možemo vjerovati, a opet dovoljno drugačiji da može odoljeti vampirskim trikovima i ravnopravno im se suprotstaviti. I, hvala svemiru, takav nam dolazi u liku vukodlaka, malo genetski modificiranog, ali časnog, lojalnog, zaštitnički opredijeljenog prema ugroženim malim ljudima, no nemilosrdnog prema neprijateljima, napose prema njihovim vođama - vampirima. Ovakav je zaplet smislio medulinski pisac Saša Šebelić u svojoj novoj knjizi, i čitajući ovu frenetično brzu akcijsku literaturu čovjek ponekad nije načistu ima li pred sobom očiglednu alegoriju na stvarne hrvatske političke, socijalne, a napose moralne prilike, ili se pak radi o totalno otkačenoj treš parodiji u kojoj mrtvih ima više nego u starinskim westernima, a glavni junak na kraju balade tek otrese prašinu, popravi šešir, i ode u mrak. Ima ponešto i od jednog i od drugog, no Šebelić je, nakon već prikupljenog iskustva s prijašnjim knjigama, uhvatio pravu mjeru, smanjio pametovanje i dociranje na minimum, a sve što bi trebala biti poruka ili pouka obradio akcijski. Doista, glavni se junaci ne stignu ni odmoriti ni rane zaliječiti od prethodnog sukoba, a već srljaju u sljedeći. Jer moraju, jer neprijatelj ne spava, jer neprijatelj će djelovati ako ga ne zaustavimo što prije i što je grublje moguće. Ova knjiga bi doista bila izvrsna reklama za USKOK! U žanrovskom smislu, svakako je zanimljivo kako je Šebelić u jednom romanu, u jednoj fabuli, uspio spojiti tri inače potpuno različite vrste "nemrtvih" bića iz tri različita podžanra klasične horor književnosti i filma. S vampirima, vukodlacima i zombijima i inače vlada pravilo da nema pravila, svaki autor tim bićima pridaje svojstva kakva mu odgovaraju, pa je tako učinio i Šebelić, ali se za razliku od "sumrakovskog" trenda romantiziranja vampira radije vratio u dublju povijest ovog žanra i vampire učinio iskonski stravičnim i strašnim, izuzetno snažnim i moćnim, izvukavši iz žanrovskih prakorijena još jednu u novije doba skoro zaboravljenu vampirsku sposobnost - psihomanipulaciju. Svakako je zabavna i domišljata postavka da u Istri postoje tri arhivampira, koji zajedno čine tajnu ložu Jure Grando, i ta tri čudovišta, svakog sa svojom bulumentom tjelohranitelja i suradnika, glavni lik mora pobijediti jednog po jednog, kao u klasičnim kompjuterskim igricama, ili u filmovima s Bruceom Leejem ili Chuckom Norrisom. Zombiji su i inače topovsko meso, pa i ovdje gdje ih susrećemo umjetno uzgojene i genetski modificirane; zombiji ne misle, oni izvršavaju naređenja, slijepo hrle naprijed, njihova snaga je u brojnosti i bezobzirnosti (jer za obzirnost nemaju nikakvu biološku predispoziciju, oni su već mrtvi pa ih ne muči ni bol ni strah niti mogu imati napad samilosti). Scene u kojima zombije masakrira glavni junak romana, spomenuti vukodlak-specijalac, dostojne su klasičnih talijanskih ili japanskih treš-horora, a logistički ih ne bi pokrila svjetska industrija specijalnih efekata zajedno! Nekako se čitatelj osjeća vrlo zadovoljno kad negativci, i oni sitni i oni najkrupniji, dobivaju ono što ih ide, iako prilike nikad nisu sasvim jasne i sasvim crno-bijele, i ovdje se nađe izdajnika u vlastitim redovima, pete kolone, ali i pokajnika, obraćenika, osvetnika. Jako zabavan roman napisao je Saša Šebelić, i mislim da će kao pisac još napredovati. (Objavljeno u Glasu Istre, 1. lipnja 2013.) |
Uzroci svih nesporazuma
 Enver Krivac: "Ništa za pisati kući o", zbirka priča, Algoritam, Zagreb, 2013. Nešto se novo kuha u Rijeci, neka se pomalo drukčija književna estetika i poetika pomaljaju iza nekolicine u tom najbližem nam prekoučkarskom velikom gradu napisanih knjiga, zajednički nam jezik u toj literaturi pomalo drukčije zvuči, izgleda da se našlo hrabrih koji će se poigrati ispitivanja granica njegovih mogućnosti (pod "njegovih" mislim na jezik), koji će pisati drukčije od prosjeka. Zvali se oni Katapult ili Pokojni, ili nastupali pod politički korektnijim imenom Ri Lit, i kao grupa i kao pojedinci u književnosti su nam donijeli nešto novo, zanimljivo, živahno, prštavo, a Enver Krivac njihov je najintrigantniji autor. Već je objavio jedan krasan roman krasnog naslova - Ulica Helen Keller, a ova je zbirka objavljena, u Zagrebu, kao nagrada za njegovu pobjedu na kratkopričaškom natječaju Prozak. Zbirka izgleda pomalo "skrpano", jer se sastoji od nekoliko uzajamno vrlo različitih cjelina, različitih i stilom, i sadržajem, i duljinom. Enver Krivac je, naime, nedisciplinirani genijalac, raskuštrani kreativac, zaigrani inovator, djetinji eksperimentator, majstor udičar u bacanju neodoljivih mamaca, ali mamaca različitih, jedan je od jabuke i meda, drugi od krvavog bifteka, treći od nikad viđenog egzotičnog povrća, četvrti od mirisnog domaćeg kruha. U ovoj šatro zbirci priča servirao nam je enciklopediju ideja, ali i mogućih autorskih pristupa kako te ideje pretvoriti u literaturu. Rezultat je urnebesno zabavan, pogotovo kad se autor poigra s izražajnim sredstvima, kad izvrće značenja pojedinih riječi, spaja nespojivo u apsurdnim metaforama, kuje nove kovanice, kada tali konzistenciju mjesta, vremena i radnje, i kada pjeva tako da gore odjekuju iako bez ijedne rime i sinkope. I još kad nas iznenadi naizgled nedovršenim rečenicama, kad umjesto fabule krene s nabrajanjem, kada priču stvori iz apsurdnog detalja, inače očiglednog i svepriznatog apsoluta, kad nenadano zabrazdi u romantiku i nostalgiju i smisli kombinaciju riječi stvorenu da ih se napiše na bedž ili u status na facebooku, naposljetku, kad nas daruje jednostavnošću koja istodobno oduševljava i plaši. Sve nam je, cijeli svijet i cijeli život, servirano u ovoj nedebeloj knjizi, i djetinjstvo ispunjeno nevinim istraživačkim pothvatima, i njemu paralelan čudan svijet odraslih koji se znaju ostavljati, nestajati i ponovno se pojavljivati, i začudnost opažanja osnovnih i sporednih tvorbenih tvari svijeta oko nas i svemira nad nama, i zagledanje u duboke iskone i otkrivanje skrivenih tajni i potencijala onoga što nam je blisko, i sudbinska neostvarivost prave ljubavi, i ono što nas čeka u suton zapravo neproživljenog života. Paradigma za sve ovo čime sam vas upravo zbunio je priča Prva večera (slušao sam Krivca kako uživo čita tu priču, dikcija mu je savršena, zato je priča ispala još zabavnija), o Adamu i Evi koji na večeri ugošćuju Boga, svoga stvoritelja. Uzroci i korijeni svih svjetskih problema i nesporazuma, i osobnih i općečovječanskih, opisani su baš u toj priči, i po mojoj skromnoj procjeni, nakon te priče Biblija nam više nije potrebna. U priči Levitatis literis koja počinje rečenicama: "Zoran je pisac znanstvene fantastike. Relativno dobar", istovremeno je dijagnosticiran i svjetonazor i glavni problem cijele jedne grupacije unutar generacije, a u svakoj se generaciji nađe neka takva grupacija čudaka, frikova, ljudi s idejama, s kriterijima svih vrijednosti; to je utopija i antiutopija u jednom, na svega tri kartice. Jedna Krivčeva vrlo kratka priča završava rečenicama: "I ja ga kužim. Ja ga potpuno kužim". A to isto je, mislim, nešto najviše i najljepše što mogu reći o ovoj knjizi i ovom autoru. (Objavljeno u Glasu Istre, 28. svibnja 2013.) |
Otok nemira
 Dinko Telećan: "Dezerter", roman, Algoritam, Zagreb, 2013. "I ja sam našao mjesto, ili je ono našlo mene, na kojemu u ovo malo vremena koliko je ostalo, dok nam se već pod nogama trese, mogu još ponešto napraviti na razbuđivanju sebe i bića oko sebe", kaže potkraj romana Dezerter jedan sporedan lik pišući pismo glavnome liku. I glavni lik je dosta dugo tražio "mjesto", ili je ono "tražilo njega", no ta dvojica najboljih prijatelja iz djetinjstva u svojim su traganjima postigla recipročan uspjeh. Glavni lik, Boris, stigao je do cilja kojemu zapravo nije stremio, našao se u svojevrsnom svojevoljnom izgnanstvu, iako je mjesto toga njegova izgnanstva jako blisko, gotovo istovjetno, mjestu njegova iskona. Umjesto smiraja, Boris na otoku svoga djetinjstva i svoga konačnog progonstva nalazi samo nemir, produbljuje svoja pitanja, množi svoje dvojbe, ali ipak pušta vrijeme da teče, ne čineći zapravo ništa. U tom "ništa" Borisu je sadržano "sve", i taj osjećaj glavnom liku ovog romana nije nimalo ugodan. Suprotno Borisu, njegov najbolji prijatelj Miro bježi od svakidašnjice, od sebe, od povijesti, od društvenih datosti, od identiteta i kulturnih korijena, pa čak i kad mu se na postajama njegova puta ukazuju milosti i blagodati, on paranoično bježi dalje, sve dok na konačnome odredištu, na kome odlučuje ostati, ne shvati da je ono što je zapravo tražio - potpuno ništavilo, Ništa s velikim "N", da se s tim ništavilom spreman suočiti i s njime živjeti, živjeti - a ne nestati, ubiti se, iščeznuti, nego baš apsolutno predano živjeti to potpuno i apsolutno "ništa". Obojica su se naputovala, svaki za sebe, otkad ih je život razdvojio, Europom, Sjevernom Afrikom i Azijom, poglavlja ovog romana šetaju nas od Maroka do Pakistana, od Riminija do Lahorea, tako da se naizgled Dezerter pričinja kao roman o putovanjima, što je u posljednje vrijeme prilično popularna forma. No, prije je to roman o unutrašnjim putovanjima, pri čemu su ona Borisova naravno u prvom planu; Miro prolazi kroz samospoznaje koje ponekad kontrapunktiraju, a ponekad baš naglašavaju ono što prolazi Boris. Mnoštvo egzistencijalnih i filozofskih pitanja postavljaju si glavni junaci ovog romana, napose mnoštvo etičkih pitanja, od incestuoznih dvojbi do moralnosti sudjelovanja u ratu ili suprotno tome, moralnosti bijega od mogućnosti sudjelovanja u ratu. Opet kao kontrapunkt ratu kao mogućnosti, junaci se suočavaju i s problemom individualiziranog nasilja, kroz svjedočenje i kroz saznanje da se ono dogodilo drugome. Obiteljski "backgroundi" pak donose nove razloge bjegova ili postajanja žrtvom u obiteljskoj anamnezi; a slučajni ili sudbinski susreti obojice prijatelja na njihovim putovanjima otkrivaju i nove slojeve identiteta, relativiziraju predrasude o pojmovima religije ili nacije. Oblikovanje apsolutno svih likova u ovom romanu, bili oni više ili manje važni, naprosto pruža ogromno obilje dokaza da niti jedna definirana kolektivna razlika ne može biti veća od razlika između individualnih ljudskih bića, dokaza da svaka osoba zaslužuje vlastitu definiciju identiteta, i da je svako grubo svrstavanje u skupine zapravo nasilje prema drukčijima. A kako smo svi "drukčiji", grupiranje je nasilje prema svakome od nas, a najveća je među nama razlika u svjesnosti da smo različiti. Roman je pisan izuzetno privlačno, plijeni zanimljivošću, jezikom i stilom, dinamika mu je pojačana ritmičkim promjenama pripovjedačkih očišta, otprilike usred romana ubačeno je i jedno izuzetno dramoletno poglavlje, a avantura i kontemplacija dva su njegova aspekta koji se naprosto nadmeću za našu naklonost. (Objavljeno u Glasu Istre, 11. svibnja 2013.) |
Srećom i nažalost
 Kemal Mujičić Artnam: "Iz nevremena", ratni dnevnik, Alfa, Zagreb, 2012. Ima li smisla danas, dvadesetak godina nakon događaja o kojima je u ovoj knjizi riječ, objavljivati autentični, dokumentarni ratni dnevnik? Naravno da ima, jer zaborav je premoćno oružje manipulacije. Prođe li previše vremena od rata, a da na njega nitko ovakvim knjigama ne podsjeća, nekome bi on mogao i pofaliti. Nekom, za čiji mentalni sklop i moralne kriterije ne bismo baš imali lijepih riječi. Zato je dobro da rat vremenski i prostorno bude što dalje od nas, ali da nam bude poznat kroz svjedočanstva neposrednih sudionika. Ne nekakvih stvarnih ili samozvanih heroja, ne pobjednika (ili gubitnika, svejedno), ne propagandista. Nego običnih ljudi. Onih koji rat ne vole. Svaka knjiga o ratu koja želi imati iole respektabilnu književnu vrijednost mora biti antiratna. Kemal Mujičić Artnam je napisao prekrasnu antiratnu knjigu, naprosto dokumentirajući svoja opažanja, razmišljanja, doživljaje i svjedočanstva u vremenu od siječnja do srpnja 1992. godine. Dvadeset godina su njegove ratne bilješke čekale da budu sređene, malko počešljane, ali, kako se duhovito izrazio autor, "bez naknadne pameti". Možda su baš zato ostale ovako dokumentarno i emocionalno snažne. Mujičićev ratni dnevnik vodi nas u stotinama dojmljivih epizoda kroz banijska sela Nebojan, Letovanić (da, onaj Letovanić iz popularne narodne pjesme) i Brest Pokupski, što su položaji na kojima je autor sa svojim ratnim sudrugovima dežurao, stražario, čuvao, pazio, izbjegavao metke i projektile, pa do Nove Gradiške gdje je do dolaska međunarodnih mirovnih snaga služio kao vojni policajac. Nema u ovom dnevniku velikih bitaka, napada, povlačenja, borbi prsa o prsa i sličnih događaja o kojima pišu povijesne kronike i snimaju se filmovi. Ima zato dugački niz dana i noći provedenih u stanju napetosti i nervoze, strepnje i iščekivanja, u hladnoći i blatu, na kiši i vjetru, uz tek povremenu razmjenu pojedinačnih metaka ili rafala s onima s druge strane, ono što se obično naziva "čarka". Ima zapravo svega onoga od čega se rat ponajviše sastoji; krupni i važni događaji u ratu su zapravo vrlo rijetki. Smrt, ranjavanje, sakaćenje, strah, ludilo, razaranje, ni te uobičajene ratne pojave nisu fabularno nazočne u ovoj knjizi, ali njihove neposredne posljedice jesu. Pripovjedač susreće ljude neposredno pogođene ratnim stradanjima, svjedoči posljedicama ratnih strahota, utvrđuje prema njima svoj stav kojeg je zapravo imao i ranije, da je rat zlo, da nije potreban, da ga smišljaju i pokreću luđaci i primitivci. Kao umješni pisac i pjesnik, Mujičić u svoj ratni dnevnik neminovno ubacuje mnoštvo poetskih dojmova, kao kontrapunkte razlozima i okolnostima zbog kojih je tamo. Na primjer: "Gle, ljepota! Ako zanemarim uvijek isto blatnjavi puteljak i pucanje četnika po krošnjama iznad moje glave, dan je zbilja prekrasan." Na drugom će mjestu reći, unoseći nadu u prolaznost zla kojem mora svjedočiti: "Ja sam ionako prolaznik u ovome svemu. Kao i svi uostalom. Ne može rat vječno trajati". Umjesto filozofiranja i moraliziranja, čitat ćemo i ovakvu "procjenu": "Moj horizont je front, kaže jedna rock pjesma. Uski je to horizont, mislim si, a veliki je to front". Čitamo epizode o ubijenim kućama, o bespomoćnim domaćim životinjama, o do apatije obeshrabrenim mještanima u selima na prvoj crti, o ratnicima kojima je rat uzeo danak u umu, o dovikivanjima i razmjeni uvreda s onima na drugoj strani, folklor jednog rata prostire se svom dubinom i širinom, a najpotresnije su epizode u kojima se zapisivač dnevnika okreće sebi, svojoj unutrašnjosti, sam sebi dijagnosticira kako rat na njega djeluje. No opet, nema tu neke duboke psihoanalize, ali ima jako duboke jednostavnosti. Na primjer: "Primijetio sam, kada sam letimice čitao ovo što sam do sada zapisivao, da prečesto upotrebljavam riječi srećom i nažalost. To je tako, one su neminovne, rat je." (Objavljen o u Glasu Istre, 27. travnja 2013.) |
Prolazno vrijeme
 Hrvoje Šalković: "Ne primamo vilenjake", zbirka priča, Naklada Ljevak, Zagreb, 2013. Jako me ugodno iznenadio Hrvoje Šalković svojom novom knjigom. Nakon šest romana kroz koje je od početne utopističke oduševljenosti nadom za bolji svijet evoluirao do sve stiliziranije društvene satire, ovom zbirkom priča Šalković je totalno zaokrenuo, što će, vjerujem, obradovati njegove fanove, ali će također zadovoljiti i zahtjevnije književne znalce. "Ne primamo vilenjake" je naime zbirka vrlo oporih priča s jakim socijalnim nabojem. Zbirka je to priča o gubitnicima koji su u naizgled uobičajenim načinima prilagođavanja gruboj svakodnevici i potrebi kakvog-takvog preživljavanja postigli nekakav privremeni uspjeh, prije svega tako što su opstali, tako što su se "za sada" snašli, osigurali su si dobro "prolazno vrijeme", ali su pritom izgubili sebe. Junaci ranijih Šalkovićevih romana bi u situacijama kakve su ponuđene u pričama iz ove zbirke bili dosljedni sebi, reagirali bi prgavo i žestoko, ali vođeni predodžbama o časti i dostojanstvu; dizali bi galamu, razbucali negativce, išli bi protiv struje, ako treba i protiv cijelog sustava. Junaci ovih priča to ne čine, oni se povijaju, povode, idu linijama manjeg otpora, zato jer se boje, zato jer su malodušni, uvjereni da su u bezizlaznoj situaciji. Učiteljica života postat će im iskustvo koje bi čak i lako izbjegli baš da su bili hrabriji, odvažniji, drskiji, ali osobna slabost - koja samo odslikava opći pad svih moralnih vrijednosti u društvu i u sredini u kojoj ti junaci žive - neće im dati ni da upravljaju vlastitom nadom. Naravno da se Šalković, kao iskusan i vješt pisac, potrudio ove prilično tugaljive premise, koje bi lako rezultirale i dosadnom literaturom, domislio u svaku priču ugraditi svojevrsni "twist", groteskni preokret uslijed kojeg ćemo likove koje smo do tada samo sažalijevali sada malo i dodatno osuđivati, ili obrnuto, ako su nam od početka bili antipatični tim će se apsurdnim obratom razotkriti kao naivne budale, kao jadnici koji su krivi samo zato što su živi. K tome, motivi svih priča vrlo su društveno aktualni, prostiru pred čitatelja zanimljiv spektar moralnih devijacija na rubu ili nešto malo onkraj zakona, ili pak na rubu ili nešto malo onkraj uobičajenih poimanja humanosti. Od polaganja fakultetskih ispita preko kreveta do korupcije u dobivanju ugovora s "javnim sektorom", od organizirane prosidbe do nenadmašne taštine takozvanih elita, od zabluda novopečenog predsjednika kućnog savjeta do zbrkanih navijačkih rasnih predrasuda, od facebook-revolucionara do lažiranja rezultata popisa stanovništva; lijepa zbirka takvih tužnih sudbina i događaja smještena je unutar korica ove knjige. Najtužnija je među njima možda priča o podmićivanju liječnika radi ranije operacije bolesnog oca, koja je i fabularno zanimljivo građena tako da u zapletu očekivanja iz dva pravca nakratko spoji u jedan događajni tijek ali ih zatim u raspletu potpuno odvoji, postigavši tako i jak socijalni naboj, ali i izuzetnu emocionalnost; te kao nenapisani epilog ponudi spoznaju o mentalitetu naših ljudi, koji će prihvatiti i ono što je nemoralno ili nezakonito samo ako to može pomoći - bližnjima prije nego samim akterima takvih situacija. U zadnjoj pak priči izvire i poruka koja nam je u svima prethodnima ostala na prvi pogled skrivena, ali bila je tu, samo ju je trebalo prepoznati: samoizdajom zbog prilagođavanja pokvarenom svijetu izgubiti nećemo samo sebe, već ćemo ostati i bez ljubavi, jedinog sredstva za preživljavanje u očekivanju nekih boljih vremena koja nikako da dođu. (Objavljeno u Glasu Istre, 13. travnja 2013.) |
Četvero u vlaku
 Đurđa Knežević: "Sladoled od vanilije", roman, Fraktura, Zagreb, 2012. Dan u životu svakog ljudskog bića efektivno zapravo traje mnogo manje od 24 sata. Takav dan gotovo je ispunjen prazninama, trenucima čekanja ili očekivanja, rutinskim radnjama, putovanjima s mjesta na mjesto, odlascima, povratcima, predasima, pauzama. Ovisno, naravno, o ljudskoj prirodi, takvi trenuci mogu biti ispunjeni unutrašnjim životom, promišljanjima i introspekcijama, ali mogu biti i doslovce prazni, naprosto vremenski mostovi između drugih trenutaka u kojima se nešto zbiva. Na zanimljivo pitanje je li u takvim trenucima osobne praznine ili jedne od mnogobrojnih pauza u ostvarivanju smisla života moguća interakcija i bilo kakav osjećaj zajedništva između potpuno nepoznatih ljudi, odgovara ovaj roman. Četvero je ljudi pukim slučajem smješteno u isti vagon noćnog gradskog vlaka na povratku kući. Jedan muškarac i jedna žena u zrelijoj dobi, i dvije mlađe žene za koje je očigledno da su zajedno. U vagon ulaze na različite načine i u različito vrijeme, no od jednog mjerljivog trenutka počinje njihovo zajedničko putovanje. Istodobno s njihovim susretanjem, umjesto ikakve interakcije među njima počinje i zasebno poniranje u "pozadinu" svakog od ta četiri lika, u njegovu životnu pretpovijest (radnja se naime događa u jednom velikom srednjoevropskom gradu, a među slučajnim suputnicima ima i došljaka), i u njegov psihološki profil. Iako bi čitatelj očekivao dalji rasplet događaja primjerice u stilu legendarnog domaćeg filma "H-8", ništa se sličnog neće dogoditi. Također, iako bi se očekivalo da će stanovita živost ili napetost proizići iz velikih razlika u njihovim karakterima, što se onda mora manifestirati u nekim gestama kojima će oni utjecati jedni na druge, ni to se ne događa. Svi su oni naime duboko introvertirani, životna iskustva nagnala su ih da se pred okolinom, pa čak i pred bliskim ljudima, povuku u sebe, da žive u nekim svojim vlastitim tajanstvenim svjetovima. Neki od tih četvero slučajnih suputnika zaziru od druženja s nepoznatim ljudima i kurtoaznog prepričavanja stereotipnih životnih priča, neki ne vole pljeskati na koncertima već radije uživaju u onih nekoliko nemjerljivo kratkih trenutaka tišine nakon zadnje odsvirane note. Neki su imali traumatična iskustva vezana uz bližu evropsku povijest, neki su malo teže prolazili kroz proces adaptacije na novu okolinu i životnu sredinu, ili su naprosto teže podnosili stresnije životne ili obiteljske situacije, ali ni to ih nije oblikovalo u osobe koje bi bilo koji aspekt svoje osobnosti naturale slučajnim suputnicima. Zapravo, svaki se od likova tijekom tog kratkog putovanja noćnim gradskim vlakom ponaosob, intimno, skriveno u sebi, nosi s nekom vlastitom tjeskobom. Ima li u tome simbolike, ako se četvero nepoznatih ljudi skupljenih u isto vrijeme na istom mjestu isto ili slično osjeća? Znači li to da je tjeskoba prosječno stanje duha u većine ljudi današnjice? To bi možda mogla biti jedna od poruka ili pouka ovog romana. Pripovijedanje se kroz roman seli s lika na lik, njihove se životne pripovijesti miješaju, identifikacija pojedine životne epizode s konkretnom osobom u vlaku nije uvijek jednostavna (a možda ni jednoznačna?), pa je zato čitanje to intrigantnije što se roman više primiče kraju. Čini nam se nenormalnim da se između njih četvero baš ništa ne dogodi, tim više što, iako neposredno ne komuniciraju, oni ipak jedni druge mjerkaju, ocjenjuju, čak i sude. I puknut će, na najmanje očekivani način, zbog jednog banalnog, ali vrlo simboličnog povoda, no i taj će incident biti samo epizoda bez bitnijih posljedica, samo će podcrtati misaone tokove svakog od njih četvero. Nakon tog incidenta putovanje se privodi kraju, četvero suputnika izlazi svaki na svojoj stanici, vraćaju se svatko svome životu, nit' bogatiji nit' siromašniji nego prije… osim spoznaja do kojih su svaki za sebe dolazili tijekom tog slučajnog zajedničkog putovanja. (Objavljeno u Glasu Istre, 06. travnja 2013.) |
Fantastična demokracija
 Grupa autora: "SF priče o demokraciji", GONG, Zagreb, 2013. Obilježavajući dvadesetu obljetnicu demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj i vlastitu petnaestu obljetnicu osnivanja, udruga GONG (što je inače skraćenica za Građani organizirano nadgledaju glasanje) raspisala je natječaj za znanstveno-fantastičnu priču na temu demokracije, a rezultati natječaja i zbirka koja je sastavljena od najuspjelijih radova predstavljeni su na nedavnom GONG-ovom Sajmu izbornih inovacija u Zagrebu. Zbirka zasad postoji samo kao elektronička knjiga, dostupna je na internetu, no GONG-ovci se nadaju da će ju uspjeti i tiskati. Natječaj je bio i nagradni, odnosno autori tri najuspješnije priče nagrađeni su i novčanim iznosima. Pobjednik natječaja je Ivan Peroš s pričom Loše pleme, smještenom u postapokaliptično okruženje, s vrlo ilustrativnim zapletom: skupina zarobljenika koju njihovi trenutačni gospodari vode u ropstvo vezana je zajedno, i iako pripadaju vrlo različitim uvjerenjima s vrlo različitim navikama i tradicijama u odlučivanju, moraju se naučiti usuglašavati i poštivati mišljenja i potrebe svojih supatnika žele li preživjeti. Drugu je nagradu osvojio Želimir Periš s pričom Sreća, koja govori o vremenskim komandosima, svojevrsnim temporalnim policajcima, koji putovanjima u prošlost nastoje ispraviti tijek povijesnih događaja koji dovode do diktature, ali se nalaze pred teškim moralnim dvojbama kada određeni njihovi potezi mogu različito utjecati na kolektivnu i osobnu dobrobit. Treću je nagradu dobila priča Robotske igre Damira Stojaka o umjetnim inteligencijama odnosno robotima koji postupno grade civilizaciju i društvo uređeno po uzoru na njihove tvorce, ljude, koji su odavno iščezli. Osim nužno potrebnog učenja tehničkih i konstruktorskih vještina kojima se povećava populacija umjetno stvorenih bića obdarenih umjetnom inteligencijom odnosno sposobnošću mišljenja, neophodnom se pokazuje i potreba učenja socijalnih vještina odnosno suživota, što posebno osjetljivim biva zbog razlike u tehničkoj savršenosti tih robota. I ostale priče uvrštene u zbirku na vrlo su maštovite načine obradile temu demokracije kao izazova društava i civilizacija u nastajanju, ili korektiva društava i režima u kojima je stanje trenutačno malko drugačije. Vladimira Becić je u priči Anđeoska demokracija demokratske izbore prikazala kao igru odnosno natjecanje nadnaravnih sila; Želimir Periš je u drugoj svojoj priči uvrštenoj u zbirku, naslovljenoj Bijeli, opisao društvo u kojemu i androidi postupno stječu pravo glasa i druga demokratska prava, ali ni ti procesi ne mogu proći bez tipično ljudskih spletki i zavjera. Ivan Lutz je u priči Demos s Cratye opisao vojničku kastu genetski modificiranih ratnika - čuvara demokracije - koji ratuju daleko od očiju građana uvjerenih da žive u sređenom i sigurnom društvu, ali neminovan je trenutak kada će takvi ratnici postati nepotrebni i ta spoznaja postaje novi izvor problema. Nives Rogoznica je u priči Dual intrigantno razradila pitanje identiteta kroz problem istovjetnih klonova i birokratskih teškoća koje mogu nastupiti ukoliko takvo što postane moguće. Priča Damira Markulja, Lampica, satira je na temu međunarodnih integracija i demokratskih procesa integriranih u industriju zabave. Ksenija Kušec u priči Nafta pak progovara o utjecaju megakorporacija na puko pravo na život, a dodatnu intrigantnost tom odnosu daje i snažna ekološka nota ove priče. Priča Romane Jadrijević Promjena kalibracija propituje faktor znanja i njegovu relevantnost za društvene odnose, dok Dražen Horvat u Slikaru slična pitanja proteže na područje umjetničkog stvaralaštva; zanimljivo je da su u obje priče nositelji natprosječnih talenata podjarmljeni i iskorištavani. Minijatura Ratka Martinovića Terra incognita je još jedna izvanzemaljsko-humana satira s demokratskim izborima kao igrom, a zbirku zaključuje priča Mladena Ivanovića Truthmaster o tehnologiji koja sudbinski utječe na smisao izbora i izbornih kampanja - stroju koji nepogrešivo otkriva kada kandidat laže. U svemu, ovo je vrlo zanimljiva žanrovska zbirka koja je kroz maštu autora otkrila kako demokracija kao tekovina čovječanstva još stoji pred brojim izazovima i nepoznanicama. (Objavljeno u Glasu Istre, 30. ožujka 2013.) |
Zvonar pred sudom
 Grupa autora: "Samo ti pričaj", zbirka priča, Gradska knjižnica Zadar, 2013. Skupina zadarskih pisaca odvažila se staviti glave (i tekstove) na kup, družiti se, uzajamno se poučavati, zajedno nastupati, zatim svoje interese i formalno objediniti formiravši udrugu nazvanu ZaPis, i logičan sljedeći korak bio je objavljivanje zajedničke zbirke kratkih priča, motivirajuće naslovljene Samo ti pričaj. Među njima ima i nekoliko već afirmiranih književnih imena, neki su članovi udruge već objavili i samostalne knjige, ali većina od dvanaest autora zastupljenih u ovoj zbirci uglavnom su nepoznati. Nastave li međutim barem tragovima naslutivim u nekim pričama iz ove zbirke, mogli bi vrlo lako postati i malo poznatiji. Naime, u svakom ovako heterogenom zborniku priče bivaju vrlo različite, i sadržajem, i stilom, i kvalitetom; ali među njima ih se svakako nađe i nekoliko jako dobrih, i one će neminovno buditi zanimanje i za buduće radove istih autora. Tako bih, nek' mi se oprosti na subjektivnim kriterijima, među bolje priče u ovoj zbirci svakako ubrojio Game Boy Nikoline Dolfić. Priča počinje kao crtica iz djetinjstva, koje biva koliko-toliko normalno i ispunjeno igrom usprkos ratnom ozračju sve dok protagonistica priče, djevojčica nižeškolskog uzrasta, ne postane žrtva spolnog zlostavljanja, a kako njen zlostavljač nosi uniformu, u dječjem se umu mnogo toga sa čim je dotad odrastalo iznenada relativizira i dovede u sumnju. Priča Elvisa Serdara Mekan kao duša duhovita je ali i tragikomična priča o odrastanju i mukotrpnom formiranju životnih vrijednosti kao što su ljubav, odanost i vjernost, a njeni su naglasci dodatno pojačani dijalektom. Tihana Gambiraža u priči Scenarij dočarava približavanje duševnih reakcija protagonistice na dva različita sudbinska događaja, raskid dugogodišnje veze i smrt oca. Želimir Periš u priči Tototo niže kratke slike kojima secira junakove doživljaje ljubavi, braka, vjernosti i roditeljstva, ali ponajprije naglašava pitanje o trajnosti osjećaja i bezizlaznosti prekasno spoznatih pogrešnih izbora. Stilom i žanrom u zbirci od drugih odudara priča Vlatke Basioli Tempus nefecundi. Smještena u futurističko postakopaliptično okružje, ova priča istražuje krajnje dosege odnosa među ljudima koji su se nekoć nazivali ljubavlju, seksom i brakom, a posebno je zanimljivo prikazan kontrapunkt između javnog, ono što likovi s društvenom funkcijom smiju pokazati pred ostalima, i intimnog, onog što mora ostati između kućnih zidova. Među ovo potonje spada čak i svaki oblik umjetničkog izražavanja! Fantastične žanrovske okvire ima i priča Orfej je sam, a posebna njena grotesknost proizlazi iz činjenice da je lik koji je "ostao sam na svijetu" jedan pokvareni tajkun i političar na početku karijere. Zbirku zaključuje duhovita dijalektalna priča Trebunal Igora Eškinje, o zvonaru iz zabačenog sela koji se našao pred prekršajnim sudom. Prštavo pripovijedanje i vrckavi dijalozi vode nas posredno kroz odnose između sela i grada, tradicijskog i modernog, između prava i običaja, i pokazuju nemogućnost da te dvije krajnosti nađu zajednički jezik. U zbirci su još eksperimentalna priča Marija Pedelina Drugi korijen iz broja 33; urbana priča o tragičnoj strani poremećaja moralnih vrijednosti Marina autorice Valentine Mrđen; crtica iz ribarskog života Dida Niko Ivana Boška Habuša; medicinsko-ljubavna bajka Zobene pahuljice Andreje Malta Jezeršek, i priča o emocionalnom paralelizmu raznih životnih dobi Plavo, crno, žuto autorice Ive Pejković. Rezimirajmo: zbirkom Samo ti pričaj stasao je i u javnost izašao generacijski sasvim novi zadarski književni krug, s jako dobrim potencijalima i resursima za napredak. (Objavljeno u Glasu Istre, 16. ožujka 2013.) |
Militarije i ljekovite trave
 Igor Rajki: "Detektor istine", roman, Knjigomat, Zagreb, 2012. Moj omiljeni pisac Igor Rajki i novim je romanom apsolutno u svom elementu: neprikosnoveni vladar jezika i jezičnih začkoljica, virtuozni igrač igara riječima i njihovim mijenama, raskalašeni zafrkavatelj svih vidova, rodova i tipova forme, i naposljetku, dubinski metafizičar teksta kome ništa osim sebe samog tj. teksta nije potrebno da bi opstojao u vakuumskom međuprostoru u kome jedna drugu traže potreba za književnim uživanjem, želja za razumijevanjem riječi, i strast za otekstvorenjem - bilo čega. Poslužio sam se u uvodnoj rečenici pomalo i rajkijevskim stilom, jer književnost ovoga pisca je prije svega stil, iako bismo stvar mogli sagledati i drastično drukčije - nema tu nikakvog stila već je cijeli roman goli sadržaj, kako je i sam pisac na jednom mjestu napisao ali misleći na nešto drugo. Volim književnost apsurda, koja međutim ne postoji sama zbog sebe, nije larpurlartistička, već vjerojatno i bez prvotne nakane uspijeva zabaviti i poučiti. Onoga tko voli fine finese hrvatskog jezika i tko uživa kad se mogućnosti hrvatskog jezika ispituju preko granica propisanih normi; onoga dakle kome rječnik nije biblija već živo tkivo kome je dozvoljeno mijenjati se pa zašto onda u tom mijenjanju ne bismo bili razbarušeno žustri, takvome će se čitatelju Rajkijeva proza izuzetno dopasti. Dopast će se i jezičnim čistuncima sklonima istraživanju, jer tisuće neobičnih riječi koje Rajki koristi u svojoj prozi zapravo doista i postoje u prašnjavim zabitima rječničkih natuknica, samo ih nitko ne koristi; ili pak ne postoje baš takve kakvima ih je on napisao, ali bi mogle postojati jer su stvorene logički, iako od elemenata koje nitko pri zdravoj pameti ne bi spojio. Evo nekoliko nasumce odabranih primjera: užasnovito, pounutren, penkaliziran, međuprduckalo, kapljicavoskokno, zvukavi, gulašna, promatrateljstvo, i tako mnogo puta dalje. Naravno, neobične riječi još su atraktivnije u neobičnim rečenicama, u kolopletima u kojima ipak pletu kolo kakve takve naracije i kakve takve fabule. A fabula Detektora istine je opet vrlo rajkijevska: pisac je izgubio jednu svoju priču, pa ju traži, pa se pita gdje bi ona mogla biti, kuda se mogla zametnuti ili odlutati, tko li ju je mogao prisvojiti i što bi s njome mogao učiniti. Premnoga su međutim moguća rješenja, previše ima mogućnosti, ali sve treba pažljivo evidentirati, i u tom evidentiranju mogućih utočišta zagubljene priče (koja je češće puki fizički artefakt, nešto otisnuto na nekakvim papirima, nego priča sama svojim sadržajem odnosno tekstom) malo pomalo razotkriva se piščeva nesvakidašnja osobnost. Recimo, kroz nabrajanje u kakvim se predmetima izgubljena priča mogla naći neposredno saznajemo kakvi su piščevi glazbeni ukusi, kakva mu je lektira, kako mu je opremljen stan, što kod kuće ima od funkcionalnih a što od ukrasnih predmeta. Predmeti su zatim veza s ljudima: neki su piscu poklonjeni, neke je kupio, neke je on poklonio drugima, ili su pak posuđeni, a u dosljednoj duhovitosti svi muški likovi koji se u takvom kontekstu spominju imaju imena po biljkama, uglavnom ljekovitim i aromatičnim travama; dok svi ženski likove, najčešće su to bivše djevojke, imaju imena po raznovrsnim militarijama, najčešće oružjima ili vrstama streljiva. U tu vrlo raščupanu okosnicu poput umjetnih rebara umetnute su još ekstravagantnije epizode, primjerice o čovjeku kojemu iznenada po tijelu preko noći počnu nicati rečenice, ili pak dramolet o obitelji koju posjećuje čarobnjak kojega nitko osim najmlađeg izdanka ne zarezuje ni pet posto. Riječju: novi roman Igora Rajkija vrhunska je zabava za vrlo zahtjevne čitatelje. Oni površni bolje da ovu knjigu ni ne uzimaju u ruke. (Objavljeno u Glasu Istre, 09. ožujka 2013.) |
Paralelna bol
 Lana Derkač: "Doručak za moljce", roman, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012. Rutinski život bračnog para u osvit recesije i općeg pada svih društvenih vrijednosti dodatno se zakomplicira bolešću u obitelji. K tome, glavna junakinja romana piše dramu o rutinskom životu bračnog para u osvit recesije i općeg pada svih društvenih vrijednosti koji se dodatno zakomplicira bolešću u obitelji. Eto, u dvije rečenice opisao sam vam o čemu govori prvi roman Lane Derkač, inače nadarene i višestruko nagrađivane pjesnikinje s već petnaestak objavljenih zbirki pjesama, kratkih priča i dramskih tekstova. Naravno da bi za ozbiljnu interpretaciju ovog romana trebalo puno više prostora, jer tekst je jako gust, bremenit emocijama i značenjima, široko obuhvatnom društvenom kritikom te vrlo indirektnim prosvjednim i programatskim tonovima. Naime, dvije obitelji koje su u romanu u središtu pažnje; jedna iz glavnog tijeka radnje i druga iz drame koju piše glavna junakinja, sudbinski su slične, iako su u detaljima učinjene malko različitim, no više su slične nego što su različite, tako da ima osnove za zaključivanje da nam autorica neke stvari zapravo poručuje - dvaput. A dvaput je dvaput, kaže onaj poznati vic. Dvaput ponovljeno je isto što i naglašeno, podvučeno, izvučeno kao zakonitost zbivanja u vremenu i prostoru. A ta zakonitost glasi: pogoršanja koja se događaju usporedno neminovno utječu jedno na drugo. Jedna vrsta pogoršanja koju pratimo u obje obiteljske priče je bolest kod starijih članova obitelji. Nije riječ o nečem ekscesnom, već o pukim biološkim datostima koje nekoga zadese ranije, nekoga kasnije, ali uvijek, dokle god obitelj čine članovi različitih generacija, bolest donosi promjenu, poremećaj dotadašnjeg načina života. Te promjene zadese sve članove obitelji, ne samo one bolesne. Jer, događa se niz egzistencijalnih i socijalnih situacija koje sad naprasno treba riješiti uz ionako kompliciranu situaciju s poslom i održavanjem egzistencije. Srednja generacija obitelji, koja se zapravo još nije ni uspjela potpuno emancipirati, sada, kako predmnijeva društvena norma, mora neupitno biti na raspolaganju. Dolazi do novih situacija, od potrebe da se fizički pomaže onom tko je nemoćan sam se fizički brinuti o sebi, preko silom prilika ponovnog zajedničkog života, do sve manjih mogućnosti ostvarivanja emocionalne interakcije između roditelja i djece čemu je također uzrok bolest koja kroz razne svoje manifestacije onemogućuje sporazumijevanje, razmjenu misli i osjećaja, čak i svakodnevnu funkcionalnu komunikaciju. Međutim, istovremeno s psihofizičkim propadanjem jednog člana obitelji, mnogo drugih stvari propada "tamo vani". Eskalira nasilje, žrtve su djeca i starci, kriminal je u porastu, legalizirani negativizam očituje se čak i u uzurpaciji prava na nesavjesno obavljanje posla. U takav tijek misli i događaja zgodno je iz stvarnog života uklopljen slučaj urušavanja dijela Kupske ulice u Zagrebu, kada su stanari krivnjom građevinskih poduzetnika ne samo ostali bez ičega, nego su izgubili i svako pravo da im se gubitak ikako nadoknadi. Akteri za te loše vijesti iz bliskog okruženja saznaju uglavnom iz medija, nisu im neposredne žrtve (osim što je jedan lik upravo stanar urušene i evakuirane Kupske ulice), zato takve vijesti i mogu slobodnije komentirati, pa i primati ih više k srcu, pa i više patiti jer se bliska i daleka nesreća poklapaju. Iako se na prvi pogled čini vrlo neobičnim način koji je autorica odabrala da prikaže međuutjecaj društvene i intimne degradacije, stvar je zapravo logična, pa i zabilježena je u stvarnom životu: bolesno društvo ne doprinosi osobnom zdravlju. U bolesnom društvu, u društvu kojeg nešto boli, pojedinca će njegova osobna i od društva neovisna, ali s njime paralelna bol - boljeti još više. (Objavljeno u Glasu Istre, 03. ožujka 2013.) |
Još jedna Reklamokracija
 Josip Mlakić: "Planet Friedman", roman, Fraktura, Zagreb, 2012. Nekolicini se domaćih mainstream pisaca u posljednje vrijeme prohtjelo napisati distopijski roman, što je inače već više od stoljeća legitimni podžanr znanstvene fantastike. Pokušaji, uključujući i ovaj Mlakićev, nažalost nisu baš uspješni. Sveto trojstvo distopijskog podžanra u znanstvenofantastičnoj književnosti su romani Mi Jevgenija Zamjatina (objavljen 1924.); Vrli novi svijet Aldousa Huxleya (1932.) i 1984. Georgea Orwella (1949.). Sva ta tri "oca" distopije bila su prvenstveno mainstream književnici, nisu pripadali tada već razvijenoj SF supkulturi, ali SF kritika i publika prihvatili su ta tri naslova kao svojevrsnu bibliju novonastalog podžanra (iako je zapravo distopijska književnost postojala i prije, čak i kod Julesa Vernea). Od tada, književne distopije (ili antiutopije, kako se također često nazivaju) bujale su najviše unutar SF scene, izlazile kod specijaliziranih žanrovskih nakladnika, pisali su ih pisci specijalizirani za SF. Zato se ovaj podžanr i razvio do neslućenih tematskih i motivskih širina, zato je s vremenom unutar njega i postalo jako teško smisliti nešto doista novo, i zato je s vremenom distopija prestala biti podžanr već je postala okvir, scenografija, za druge novonastale podžanrove, primjerice cyberpunk. Sve to znaju pisci i čitatelji sa SF scene. Oni izvan, koji nisu pratili razvoj književne distopije, i za koje su Zamjatin, Huxley i Orwell do danas ostali jedini poznati uzori za takvu literaturu, pisali su romane koji su, poput Planeta Friedman, tek blijede kopije naslova iz "svetog trojstva", što znači da su u startu na gubitku jer se doimaju itekako zastarjelo. Ako zanemarimo taj književnopovijesni aspekt, i ako također zanemarimo da su autori s hrvatske SF scene objavili nekoliko puno jačih distopijskih romana, Planet Friedman je jako dobar roman za čitatelje koji se tek periferno zanimaju za fantastiku, a više ih zanima distopija kao, recimo, politička alegorija, ili s aspekta futurističkog interesa za moguće pravce razvoja ljudskih prava. Mlakić je svoj roman radnjom postavio u daleku budućnost, kada se iza još jednog svjetskog rata čovječanstvo napokon "opametilo", ali ne milom nego silom: ekonomske korporacije dokinule su bilo kakav značaj država, nacija ili religija, te uspostavile korporacijski totalitarizam. Razvoj tehnologije napreduje u svrhu usavršavanja mehanizama za održavanje potrošačko-podložničkog društva, mjerilo ljudske vrijednosti i položaja je osobna solventnost, odgojem i farmaceutskim pomagalima potiskuju se emocije, a djeca se odvajaju od obitelji u najranijoj dobi. Usprkos očitom institucionaliziranom ugnjetavanju, život je bezbrižan i siguran, ali samo za privilegirane koji žive u zaštićenim zonama; drugdje širom planeta prostiru se manje vrijedne zone s manje vrijednim ljudima. U takvom ustrojstvu društva prilično je očito da će se dogoditi pobuna, kao i to da su snage koje pokreću revoluciju također sklone totalitarizmu. Imajući na izbor nekoliko kategorija humanih vrijednosti koje je totalitarna vlast na planetu Friedman (koji je zapravo Zemlja, ali joj je vlast promijenila ime) kroz nekoliko generacija ukinula, Mlakić je odabrao religiju kao onu koja će biti pokretač promjena, ali religiju kako ju shvaćaju militantni ekstremisti. Nasuprot tome, ono što izaziva preokret kod dvoje glavnih junaka, otpadnika od prvog sustava i nepoklonika drugog, rušiteljskog, su emocije ljubavi i obiteljske odanosti. Taj kontrapunkt zapravo spašava likove da ne postanu negativci, i da u posljednjem dijelu romana postanu nepristrani svjedoci cikličkih promjena u sudbini čovječanstva koje totalitarizmi mogu na neko vrijeme odgoditi, ali nikako ne i spriječiti. (Objavljeno u Glasu Istre, 23. veljače 2013.) |
Ironija bliskosti
 Kristijan Vujičić: "Ponavljanje", roman, Knjigomat, Zagreb, 2012. Roman Ponavljanje Kristijana Vujičića jedan je od onakvih tekstova koji vam se svide na prvi pogled, uvuku vam se pod kožu, bude radoznalost, suosjećanje, izazivaju mijenu grimasa na licu kojom pratite mijene u životu i sudbinama njegovih junaka, a sve to bez krupnih povoda. Kad bismo mogli jednostavno govoriti o takvim stvarima, mogli bismo lapidarno reći da je Ponavljanje roman o životu, i to bi istodobno bilo sto posto točno, i potpuno pogrešno. Smješten u neku vremenski neodređenu i neuvjetovanu današnjicu, ovaj roman pripovijeda životnu priču sredovječnog urednika u nakladničkoj kući koji nakon akumulacije životnih nezadovoljstava odlučuje "okrenuti novi list", pa daje otkaz, razilazi se sa ženom, unajmljuje stan u kući u kojoj je odrastao; kroz te procese spoznaje i akcije izazvane takvom spoznajom prolazi prva trećina romana. U drugoj trećini glavni junak romana suočava se sa sjećanjima na djetinjstvo, priviđa se sam sebi u dobi kad je bio dječak, no ta priviđanja imaju gotovo materijalne manifestacije, a pogotovo interakcija između junaka i njegova priviđenja poprima obrise poticajne komunikacije dvaju različitomislećih bića. No, važniji od tog umišljenog malog prijatelja je jedan drugi ponovni susret: u susjedstvu i dalje živi autistična djevojka koju je glavni junak poznavao kad je bio dječak. Obnavlja se bliskost iz djetinjstva i razvija se ljubavna veza opisiva, recimo, atmosferom iz Beineixovog filma Betty Blue, ili pak neskladom eruptirane emocionalnosti sa sposobnošću partnera da se u takvoj vezi uzajamno prate. Vezi dolazi kraj, djevojka se opet povlači u svoj unutrašnji svijet, a junak ulazi u treći dio romana tražeći, kroz prispodobe s mislima velikih filozofa i vjerskih autoriteta, putove kroz pitanja o mogućnosti vlastite slobode, sa ili bez ljubavi, kroz ljubav, ili poslije ljubavi. Dodatnu intrigantnost ovako posloženoj priči daje kompozicija romana, jer između epizoda koje pripovijedaju njegovu životnu priču u nedavnom prošlom vremenu, stoje epizode u kojima on sam tu svoju priču pripovijeda, u fabularnom sadašnjem vremenu, slučajnoj suputnici u avionu. Ona je dobar slušač, empatičan i poticajan, i njihovi su avionski razgovori često kontrapunkt emocionalno prežestokim epizodama iz glavnog pripovjednog toka, a istodobno doprinose zamućivanju granica između stvarnog i željenog, između dokumentarne i izmišljene priče. Ta se pak granica potpuno urušava u epilogu romana, koji istovremeno i potvrđuje i poništava dobar dio suputnikove ispovijedi. Relativnost osjećaja, ljubavi, smisla postojanja, sukobljava se u ovom romanu s bezuvjetnošću tih istih pojmova. Sudbina na koju se može utjecati slobodnim izborom suprotstavljena je promišljanjima o predodređenosti svakog životnog izbora. Ipak, u dominantnom je fokusu bliskost među ljudima, raznih kategorija, i sa suprotnim zaključcima. Primjerice, na jednom mjestu junak zaključuje da je izraz "bližnji" zapravo ironija, jer "ljudi su ljudima postali konkurencija, višak, smetnja, nepotrebnost", da bi na mnogo drugih mjesta "bliskost s bližnjima" postajala osnovno gradivno tkivo svijeta i smisla postojanja. I kada junak ostaje sam, misleći da je tako ostvario konačnu i potpunu slobodu, on mašta o bliskosti čak i sa slučajnim prolaznicima, podvlačeći poruku i pouku o ljubavi kao nasušnoj potrebi, ali i kao najvećem životnom izazovu i borbi. Pažljivom čitaču ovaj roman može donijeti i emocionalni stres, širokim rasponom flešbekova primjenjivim uz malo mašte na svačiju životnu situaciju, ali može i promijeniti život, ili barem pridonijeti njegovu demistificiranju. Ustvrdit ću na kraju: Ponavljanje Kristijana Vujičića jedan je od najboljih domaćih romana objavljenih u posljednjih godinu-dvije. (Objavljeno u Glasu Istre, 09. veljače 2013.) |
Fotografija u ratu
 Miroslav Kirin: "Iskopano", zbirka eseja, Vuković & Runjić, Zagreb, 2012. Nekad davno vrlo je popularna bila knjiga Susan Sontag "Eseji o fotografiji", iz koje se, možda prvi put na ovim prostorima, medij fotografije promišljao s dotad skoro zanemarenih poetičkih, političkih i socijalno-filozofskih aspekata. Atmosfere tekstova iz te knjige prisjetio sam se čitajući formom neobičnu knjigu "Iskopano" Miroslava Kirina, pitajući se iz teksta u tekst jesu li to eseji, jesu li to kratke priče ili poetski zapisi, je li to kronika djelića zanemarene i omalovažene povijesti, popratnim tekstovima obogaćeni album, ili nešto sasvim drugo. Sličnu zbunjenost s pitanjem "što je zapravo ova knjiga" izazvala mi je svojevremeno knjiga Igora Grbića "Istra glagoljušta", no najbolje je kad se takvim pitanjima ne opterećujemo, i kad pustimo da nas knjiga sama vodi; nekuda ćemo već stići. Miroslav Kirin nas ovom knjigom provodi kroz sudbinu jedne naoko materijalne stvari: ponovno pronađenog albuma obiteljskih fotografija nakon povratka prognaničke obitelji u svoj dom. Album je bio odbačen na gnojište, dapače, bio je zatrpan gnojem, vjerojatno godinama, i gotovo slučajno otkopan i tako ponovno pronađen. Sile prirode, vlaga i agresivnost kemijskih spojeva veći su dio albuma uništile, slike su oštećene, umrljane, razmazane, isflekane, na njima "jednom prikazani svijet posve se izobličio". I baš te uništene, razmazane slike polazište su autorovih promišljanja i o trenucima koji su na tim fotografijama nekoć bili zabilježeni, i o ljudima na tim fotografijama, koje je većinom i sam poznavao. Ali, zapisi o umrljanim slikama nisu samo intimistički, osobni, oni zadiru mnogo šire i dublje, sve do misli i rečenica drugih autora koji su pisali o nekim drugim fotografijama, također izgubljenima pa ponovno pronađenima, u stanju različitom od onog u kom su zadnji puta bile viđene. Dvostruka dekonstrukcija u ovoj priči događa se dvaput, na dvije razine. Na prvoj, dekonstruiraju se životi ljudi protjeranih sa svojih rodnih ognjišta, prvi put samim činom progonstva, a drugi put brisanjem njihovih prošlih života činom gubitka, nestanka ili uništenja fotografija koje su čuvale uspomene na te prošle živote. Na drugoj, dekonstruiraju se same fotografije kao medij zadržanog ili materijaliziranog sjećanja, prvi put u trenu nemarnog odbacivanja ili namjernog uništavanja od ruke krive za protjerivanje prijašnjih stanara, čime se hotimice briše svaki trag ranijih vezanosti konkretnih ljudi i konkretnog prostora, i drugi put djelovanjem vremena koje rastače fizičku narav prizora zabilježenih na fotografijama, fizički rastapajući površinu slike. Nakon toliko godina, nalaznik fotografija, odnosno pisac, autor, kome su stvarni nalaznici povjerili nađene fotografije da o njima razmišlja i da o njima piše, tako se zatekao u višestrukom poslu rekonstrukcije. Hrabar je i mukotrpan posao pritom obavljen, jer odavno je nestalo sjećanje na trenutke, a i na ljude, zabilježene na tim fotografijama, pa je prvo trebalo odgonetati tko ili što je na njima vidljivo ili odgonetljivo ispod pretapajućih mrlja. Poneko lice, poneki detalj odjeće ili namještaja, neko cvijeće, detalj ambijenta, sa uništenih fotografija pričaju drugačiju priču nego što bi pripovijedale da su fotografije ostale netaknute, a takva se odgonetavanja često koriste za progovaranja o poetikama estetike različitih vrsta likovnih prikaza, od cvijeća i dječjih lica pa sve do portreta svetaca i zaključka da je povijesno prva "izgubljena" pa zatim "ponovno pronađena" fotografija zapravo - Veronikin rubac. Fotografijama o kojima se piše, ova je knjiga naravno i ilustrirana, što nam daje mogućnost da od istih fragmenata gradimo i neke svoje priče, tražimo u njima neka svoja viđenja. (Objavljeno u Glasu Istre, 02. veljače 2013.) |
Odricanje od snova
 Damir Karakaš: "Pukovnik Beethoven", zbirka priča, Sandorf, Zagreb, 2012. Svaka nova knjiga Damira Karakaša jako me razveseli, a kako je ovaj u domaćim razmjerima izuzetno originalan autor prvim svojim knjigama sam sebi postavio vrlo visoke kriterije, u sljedećima ih nije lako dostizao. Međutim, s Pukovnikom Beethovenom, nevelikom zbirkom od svega pet priča, izuzetno sam zadovoljan. Damir Karakaš uspio se, napokon, uzdići iznad vlastitih šablona, postati univerzalan vrhunski pripovjedač i stvaratelj privlačne literature neovisne od teme odnosno takvih priča kojima tema nije više primarno ono što plijeni. Prava je šteta što ova zbirka nije bar dvostruko deblja. Iako se u marketingu za ovu Karakaševu knjigu naglašava kako se njome zaokružuje trilogija započeta zbirkama Kino Lika i Eskimi, ne bih se s time složio. Pukovnik Beethoven je mnogo slobodnija i neovisnija zbirka, nije poput prve koja je to bila malo više i druge koja je to bila malo manje, toliko uvjetovana Likom i Ličanima, iako u pričama ima i Like i Ličana. Također, u ovim pričama Karakaš slobodnije i hrabrije kroči tragovima magičnog realizma, a u nekim pričama donosi i nešto što je za njega nov literarni postupak: krajeve ostavlja nedovršenima. Ne i nedorečenima, već upravo nedovršenima, fali onaj zadnji pasus ili ona zadnja rečenica koja bi potvrdila da će se dogoditi ono što je nagoviješteno i naznačeno, kako bismo se uvjerili da se doista tako i dogodilo. S obzirom na opću intonaciju ovih priča, tako je možda i bolje nego da na kraju imamo uobičajeni šokantni preokret; ovako se možda možemo i nadati da se ono neminovno (a to u pravilu nikad ne biva nešto dobro) možda ipak može izbjeći. Zbirku otvara ratna priča Pukovnik Beethoven koja nakon izvrsne uvodne karakterizacije nosećih likova naglo doživljava nadnaravni zaokret, relativizirajući sav do tada izgrađen ionako izokrenuti etički kodeks, i ogoljavajući grubu istinu da je rat stanje i zbivanje bez ikakvih kodeksa. Za ovu bi se priču čak moglo reći da zadire u žanr horora. Slično je, "hororski", ali sa sasvim drukčijim premisama, obojena priča Cipele, odlična kao scenarij za kratki film, s vrhunski razrađenim razvojem napetosti i višestrukih obrata. U emigrantskom ozračju događa se radnja priče Psi laju kroz zidove, a s emigracijom imaju veze i preostale dvije priče, Križevi i Ja sam. Zapravo, te tri priče čine kao neku malu trilogiju unutar zbirke, vrlo su emotivne i svaka na svoj način tematizira problem otuđenja, kao i stvarne a nikad izrečene dubine razloga napuštanja rodne grude kao čina svjesnog prihvaćanja činjenice da se odlazi iz lošeg u gore. Sve tri priče s različitih gledišta pripovijedaju i o ambiciji, o sukobu između vlastitih i nametnutih želja i snova, o emocionalnim kompromisima ali i frustracijama koje zbog njih nastaju, i o smanjivanju prostora osobnih sloboda kroz prihvaćanje tradicionalnih obrazaca pripadnosti obitelji, zajednici i društvu u cjelini. Život u tuđini ili povratak iz tuđine takva stanja katalizatorski samo pojačavaju. Kroz ove se Karakaševe priče nižu mnoštva odličnih scena, nadahnutih (iako uobičajeno minimalističkih) dijaloga i vjerno dočaravanih atmosfera. Kad se kaže da neka rečenica ili odlomak imaju miris, boju i zvuk, misli se na upravo ovakve rečenice kakve Karakaš piše, a za vizualnost napisanih prizora nadam se da nije zaslužno njegovo iskustvo s filmom. Ne, to je prirodna osobina Damira Karakaša kao pisca: za nas čitatelje on stvara priče koje s otisnutih stranica izlaze u prostor, kovitlaju se oko nas poput cigaretnog dima ili kasnojesenje magle i razilaze se uz huk nenadanog vjetra, ostavljajući tajanstveni odjek za čije je odgonetavanje potrebno uložiti radostan napor. (Objavljeno u Glasu Istre, 19. siječnja 2013.) |
