Kristijan Vujičić: "Ponavljanje", roman, Knjigomat, Zagreb, 2012.
Roman Ponavljanje Kristijana Vujičića jedan je od onakvih tekstova koji vam se svide na prvi pogled, uvuku vam se pod kožu, bude radoznalost, suosjećanje, izazivaju mijenu grimasa na licu kojom pratite mijene u životu i sudbinama njegovih junaka, a sve to bez krupnih povoda. Kad bismo mogli jednostavno govoriti o takvim stvarima, mogli bismo lapidarno reći da je Ponavljanje roman o životu, i to bi istodobno bilo sto posto točno, i potpuno pogrešno.
Smješten u neku vremenski neodređenu i neuvjetovanu današnjicu, ovaj roman pripovijeda životnu priču sredovječnog urednika u nakladničkoj kući koji nakon akumulacije životnih nezadovoljstava odlučuje "okrenuti novi list", pa daje otkaz, razilazi se sa ženom, unajmljuje stan u kući u kojoj je odrastao; kroz te procese spoznaje i akcije izazvane takvom spoznajom prolazi prva trećina romana.
U drugoj trećini glavni junak romana suočava se sa sjećanjima na djetinjstvo, priviđa se sam sebi u dobi kad je bio dječak, no ta priviđanja imaju gotovo materijalne manifestacije, a pogotovo interakcija između junaka i njegova priviđenja poprima obrise poticajne komunikacije dvaju različitomislećih bića. No, važniji od tog umišljenog malog prijatelja je jedan drugi ponovni susret: u susjedstvu i dalje živi autistična djevojka koju je glavni junak poznavao kad je bio dječak.
Obnavlja se bliskost iz djetinjstva i razvija se ljubavna veza opisiva, recimo, atmosferom iz Beineixovog filma Betty Blue, ili pak neskladom eruptirane emocionalnosti sa sposobnošću partnera da se u takvoj vezi uzajamno prate. Vezi dolazi kraj, djevojka se opet povlači u svoj unutrašnji svijet, a junak ulazi u treći dio romana tražeći, kroz prispodobe s mislima velikih filozofa i vjerskih autoriteta, putove kroz pitanja o mogućnosti vlastite slobode, sa ili bez ljubavi, kroz ljubav, ili poslije ljubavi.
Dodatnu intrigantnost ovako posloženoj priči daje kompozicija romana, jer između epizoda koje pripovijedaju njegovu životnu priču u nedavnom prošlom vremenu, stoje epizode u kojima on sam tu svoju priču pripovijeda, u fabularnom sadašnjem vremenu, slučajnoj suputnici u avionu. Ona je dobar slušač, empatičan i poticajan, i njihovi su avionski razgovori često kontrapunkt emocionalno prežestokim epizodama iz glavnog pripovjednog toka, a istodobno doprinose zamućivanju granica između stvarnog i željenog, između dokumentarne i izmišljene priče.
Ta se pak granica potpuno urušava u epilogu romana, koji istovremeno i potvrđuje i poništava dobar dio suputnikove ispovijedi. Relativnost osjećaja, ljubavi, smisla postojanja, sukobljava se u ovom romanu s bezuvjetnošću tih istih pojmova. Sudbina na koju se može utjecati slobodnim izborom suprotstavljena je promišljanjima o predodređenosti svakog životnog izbora. Ipak, u dominantnom je fokusu bliskost među ljudima, raznih kategorija, i sa suprotnim zaključcima.
Primjerice, na jednom mjestu junak zaključuje da je izraz "bližnji" zapravo ironija, jer "ljudi su ljudima postali konkurencija, višak, smetnja, nepotrebnost", da bi na mnogo drugih mjesta "bliskost s bližnjima" postajala osnovno gradivno tkivo svijeta i smisla postojanja. I kada junak ostaje sam, misleći da je tako ostvario konačnu i potpunu slobodu, on mašta o bliskosti čak i sa slučajnim prolaznicima, podvlačeći poruku i pouku o ljubavi kao nasušnoj potrebi, ali i kao najvećem životnom izazovu i borbi.
Pažljivom čitaču ovaj roman može donijeti i emocionalni stres, širokim rasponom flešbekova primjenjivim uz malo mašte na svačiju životnu situaciju, ali može i promijeniti život, ili barem pridonijeti njegovu demistificiranju. Ustvrdit ću na kraju: Ponavljanje Kristijana Vujičića jedan je od najboljih domaćih romana objavljenih u posljednjih godinu-dvije.