Knjiga za plažu
25.08.2013., nedjelja
Četvero u vlaku
 Đurđa Knežević: "Sladoled od vanilije", roman, Fraktura, Zagreb, 2012. Dan u životu svakog ljudskog bića efektivno zapravo traje mnogo manje od 24 sata. Takav dan gotovo je ispunjen prazninama, trenucima čekanja ili očekivanja, rutinskim radnjama, putovanjima s mjesta na mjesto, odlascima, povratcima, predasima, pauzama. Ovisno, naravno, o ljudskoj prirodi, takvi trenuci mogu biti ispunjeni unutrašnjim životom, promišljanjima i introspekcijama, ali mogu biti i doslovce prazni, naprosto vremenski mostovi između drugih trenutaka u kojima se nešto zbiva. Na zanimljivo pitanje je li u takvim trenucima osobne praznine ili jedne od mnogobrojnih pauza u ostvarivanju smisla života moguća interakcija i bilo kakav osjećaj zajedništva između potpuno nepoznatih ljudi, odgovara ovaj roman. Četvero je ljudi pukim slučajem smješteno u isti vagon noćnog gradskog vlaka na povratku kući. Jedan muškarac i jedna žena u zrelijoj dobi, i dvije mlađe žene za koje je očigledno da su zajedno. U vagon ulaze na različite načine i u različito vrijeme, no od jednog mjerljivog trenutka počinje njihovo zajedničko putovanje. Istodobno s njihovim susretanjem, umjesto ikakve interakcije među njima počinje i zasebno poniranje u "pozadinu" svakog od ta četiri lika, u njegovu životnu pretpovijest (radnja se naime događa u jednom velikom srednjoevropskom gradu, a među slučajnim suputnicima ima i došljaka), i u njegov psihološki profil. Iako bi čitatelj očekivao dalji rasplet događaja primjerice u stilu legendarnog domaćeg filma "H-8", ništa se sličnog neće dogoditi. Također, iako bi se očekivalo da će stanovita živost ili napetost proizići iz velikih razlika u njihovim karakterima, što se onda mora manifestirati u nekim gestama kojima će oni utjecati jedni na druge, ni to se ne događa. Svi su oni naime duboko introvertirani, životna iskustva nagnala su ih da se pred okolinom, pa čak i pred bliskim ljudima, povuku u sebe, da žive u nekim svojim vlastitim tajanstvenim svjetovima. Neki od tih četvero slučajnih suputnika zaziru od druženja s nepoznatim ljudima i kurtoaznog prepričavanja stereotipnih životnih priča, neki ne vole pljeskati na koncertima već radije uživaju u onih nekoliko nemjerljivo kratkih trenutaka tišine nakon zadnje odsvirane note. Neki su imali traumatična iskustva vezana uz bližu evropsku povijest, neki su malo teže prolazili kroz proces adaptacije na novu okolinu i životnu sredinu, ili su naprosto teže podnosili stresnije životne ili obiteljske situacije, ali ni to ih nije oblikovalo u osobe koje bi bilo koji aspekt svoje osobnosti naturale slučajnim suputnicima. Zapravo, svaki se od likova tijekom tog kratkog putovanja noćnim gradskim vlakom ponaosob, intimno, skriveno u sebi, nosi s nekom vlastitom tjeskobom. Ima li u tome simbolike, ako se četvero nepoznatih ljudi skupljenih u isto vrijeme na istom mjestu isto ili slično osjeća? Znači li to da je tjeskoba prosječno stanje duha u većine ljudi današnjice? To bi možda mogla biti jedna od poruka ili pouka ovog romana. Pripovijedanje se kroz roman seli s lika na lik, njihove se životne pripovijesti miješaju, identifikacija pojedine životne epizode s konkretnom osobom u vlaku nije uvijek jednostavna (a možda ni jednoznačna?), pa je zato čitanje to intrigantnije što se roman više primiče kraju. Čini nam se nenormalnim da se između njih četvero baš ništa ne dogodi, tim više što, iako neposredno ne komuniciraju, oni ipak jedni druge mjerkaju, ocjenjuju, čak i sude. I puknut će, na najmanje očekivani način, zbog jednog banalnog, ali vrlo simboličnog povoda, no i taj će incident biti samo epizoda bez bitnijih posljedica, samo će podcrtati misaone tokove svakog od njih četvero. Nakon tog incidenta putovanje se privodi kraju, četvero suputnika izlazi svaki na svojoj stanici, vraćaju se svatko svome životu, nit' bogatiji nit' siromašniji nego prije… osim spoznaja do kojih su svaki za sebe dolazili tijekom tog slučajnog zajedničkog putovanja. (Objavljeno u Glasu Istre, 06. travnja 2013.) |
