Marketing
Srećom i nažalost
Kemal Mujičić Artnam: "Iz nevremena", ratni dnevnik, Alfa, Zagreb, 2012.
Ima li smisla danas, dvadesetak godina nakon događaja o kojima je u ovoj knjizi riječ, objavljivati autentični, dokumentarni ratni dnevnik? Naravno da ima, jer zaborav je premoćno oružje manipulacije. Prođe li previše vremena od rata, a da na njega nitko ovakvim knjigama ne podsjeća, nekome bi on mogao i pofaliti. Nekom, za čiji mentalni sklop i moralne kriterije ne bismo baš imali lijepih riječi. Zato je dobro da rat vremenski i prostorno bude što dalje od nas, ali da nam bude poznat kroz svjedočanstva neposrednih sudionika. Ne nekakvih stvarnih ili samozvanih heroja, ne pobjednika (ili gubitnika, svejedno), ne propagandista. Nego običnih ljudi. Onih koji rat ne vole.
Svaka knjiga o ratu koja želi imati iole respektabilnu književnu vrijednost mora biti antiratna. Kemal Mujičić Artnam je napisao prekrasnu antiratnu knjigu, naprosto dokumentirajući svoja opažanja, razmišljanja, doživljaje i svjedočanstva u vremenu od siječnja do srpnja 1992. godine. Dvadeset godina su njegove ratne bilješke čekale da budu sređene, malko počešljane, ali, kako se duhovito izrazio autor, "bez naknadne pameti". Možda su baš zato ostale ovako dokumentarno i emocionalno snažne.
Mujičićev ratni dnevnik vodi nas u stotinama dojmljivih epizoda kroz banijska sela Nebojan, Letovanić (da, onaj Letovanić iz popularne narodne pjesme) i Brest Pokupski, što su položaji na kojima je autor sa svojim ratnim sudrugovima dežurao, stražario, čuvao, pazio, izbjegavao metke i projektile, pa do Nove Gradiške gdje je do dolaska međunarodnih mirovnih snaga služio kao vojni policajac. Nema u ovom dnevniku velikih bitaka, napada, povlačenja, borbi prsa o prsa i sličnih događaja o kojima pišu povijesne kronike i snimaju se filmovi.
Ima zato dugački niz dana i noći provedenih u stanju napetosti i nervoze, strepnje i iščekivanja, u hladnoći i blatu, na kiši i vjetru, uz tek povremenu razmjenu pojedinačnih metaka ili rafala s onima s druge strane, ono što se obično naziva "čarka". Ima zapravo svega onoga od čega se rat ponajviše sastoji; krupni i važni događaji u ratu su zapravo vrlo rijetki. Smrt, ranjavanje, sakaćenje, strah, ludilo, razaranje, ni te uobičajene ratne pojave nisu fabularno nazočne u ovoj knjizi, ali njihove neposredne posljedice jesu.
Pripovjedač susreće ljude neposredno pogođene ratnim stradanjima, svjedoči posljedicama ratnih strahota, utvrđuje prema njima svoj stav kojeg je zapravo imao i ranije, da je rat zlo, da nije potreban, da ga smišljaju i pokreću luđaci i primitivci. Kao umješni pisac i pjesnik, Mujičić u svoj ratni dnevnik neminovno ubacuje mnoštvo poetskih dojmova, kao kontrapunkte razlozima i okolnostima zbog kojih je tamo.
Na primjer: "Gle, ljepota! Ako zanemarim uvijek isto blatnjavi puteljak i pucanje četnika po krošnjama iznad moje glave, dan je zbilja prekrasan." Na drugom će mjestu reći, unoseći nadu u prolaznost zla kojem mora svjedočiti: "Ja sam ionako prolaznik u ovome svemu. Kao i svi uostalom. Ne može rat vječno trajati". Umjesto filozofiranja i moraliziranja, čitat ćemo i ovakvu "procjenu": "Moj horizont je front, kaže jedna rock pjesma. Uski je to horizont, mislim si, a veliki je to front".
Čitamo epizode o ubijenim kućama, o bespomoćnim domaćim životinjama, o do apatije obeshrabrenim mještanima u selima na prvoj crti, o ratnicima kojima je rat uzeo danak u umu, o dovikivanjima i razmjeni uvreda s onima na drugoj strani, folklor jednog rata prostire se svom dubinom i širinom, a najpotresnije su epizode u kojima se zapisivač dnevnika okreće sebi, svojoj unutrašnjosti, sam sebi dijagnosticira kako rat na njega djeluje. No opet, nema tu neke duboke psihoanalize, ali ima jako duboke jednostavnosti.
Na primjer: "Primijetio sam, kada sam letimice čitao ovo što sam do sada zapisivao, da prečesto upotrebljavam riječi srećom i nažalost. To je tako, one su neminovne, rat je."
(Objavljen o u Glasu Istre, 27. travnja 2013.)
Post je objavljen 25.08.2013. u 20:31 sati.