Marketing
Prolazno vrijeme
Hrvoje Šalković: "Ne primamo vilenjake", zbirka priča, Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.
Jako me ugodno iznenadio Hrvoje Šalković svojom novom knjigom. Nakon šest romana kroz koje je od početne utopističke oduševljenosti nadom za bolji svijet evoluirao do sve stiliziranije društvene satire, ovom zbirkom priča Šalković je totalno zaokrenuo, što će, vjerujem, obradovati njegove fanove, ali će također zadovoljiti i zahtjevnije književne znalce. "Ne primamo vilenjake" je naime zbirka vrlo oporih priča s jakim socijalnim nabojem. Zbirka je to priča o gubitnicima koji su u naizgled uobičajenim načinima prilagođavanja gruboj svakodnevici i potrebi kakvog-takvog preživljavanja postigli nekakav privremeni uspjeh, prije svega tako što su opstali, tako što su se "za sada" snašli, osigurali su si dobro "prolazno vrijeme", ali su pritom izgubili sebe.
Junaci ranijih Šalkovićevih romana bi u situacijama kakve su ponuđene u pričama iz ove zbirke bili dosljedni sebi, reagirali bi prgavo i žestoko, ali vođeni predodžbama o časti i dostojanstvu; dizali bi galamu, razbucali negativce, išli bi protiv struje, ako treba i protiv cijelog sustava. Junaci ovih priča to ne čine, oni se povijaju, povode, idu linijama manjeg otpora, zato jer se boje, zato jer su malodušni, uvjereni da su u bezizlaznoj situaciji. Učiteljica života postat će im iskustvo koje bi čak i lako izbjegli baš da su bili hrabriji, odvažniji, drskiji, ali osobna slabost - koja samo odslikava opći pad svih moralnih vrijednosti u društvu i u sredini u kojoj ti junaci žive - neće im dati ni da upravljaju vlastitom nadom.
Naravno da se Šalković, kao iskusan i vješt pisac, potrudio ove prilično tugaljive premise, koje bi lako rezultirale i dosadnom literaturom, domislio u svaku priču ugraditi svojevrsni "twist", groteskni preokret uslijed kojeg ćemo likove koje smo do tada samo sažalijevali sada malo i dodatno osuđivati, ili obrnuto, ako su nam od početka bili antipatični tim će se apsurdnim obratom razotkriti kao naivne budale, kao jadnici koji su krivi samo zato što su živi.
K tome, motivi svih priča vrlo su društveno aktualni, prostiru pred čitatelja zanimljiv spektar moralnih devijacija na rubu ili nešto malo onkraj zakona, ili pak na rubu ili nešto malo onkraj uobičajenih poimanja humanosti. Od polaganja fakultetskih ispita preko kreveta do korupcije u dobivanju ugovora s "javnim sektorom", od organizirane prosidbe do nenadmašne taštine takozvanih elita, od zabluda novopečenog predsjednika kućnog savjeta do zbrkanih navijačkih rasnih predrasuda, od facebook-revolucionara do lažiranja rezultata popisa stanovništva; lijepa zbirka takvih tužnih sudbina i događaja smještena je unutar korica ove knjige. Najtužnija je među njima možda priča o podmićivanju liječnika radi ranije operacije bolesnog oca, koja je i fabularno zanimljivo građena tako da u zapletu očekivanja iz dva pravca nakratko spoji u jedan događajni tijek ali ih zatim u raspletu potpuno odvoji, postigavši tako i jak socijalni naboj, ali i izuzetnu emocionalnost; te kao nenapisani epilog ponudi spoznaju o mentalitetu naših ljudi, koji će prihvatiti i ono što je nemoralno ili nezakonito samo ako to može pomoći - bližnjima prije nego samim akterima takvih situacija. U zadnjoj pak priči izvire i poruka koja nam je u svima prethodnima ostala na prvi pogled skrivena, ali bila je tu, samo ju je trebalo prepoznati: samoizdajom zbog prilagođavanja pokvarenom svijetu izgubiti nećemo samo sebe, već ćemo ostati i bez ljubavi, jedinog sredstva za preživljavanje u očekivanju nekih boljih vremena koja nikako da dođu.
(Objavljeno u Glasu Istre, 13. travnja 2013.)
Post je objavljen 25.08.2013. u 20:26 sati.