Marketing
Fotografija u ratu
Miroslav Kirin: "Iskopano", zbirka eseja, Vuković & Runjić, Zagreb, 2012.
Nekad davno vrlo je popularna bila knjiga Susan Sontag "Eseji o fotografiji", iz koje se, možda prvi put na ovim prostorima, medij fotografije promišljao s dotad skoro zanemarenih poetičkih, političkih i socijalno-filozofskih aspekata. Atmosfere tekstova iz te knjige prisjetio sam se čitajući formom neobičnu knjigu "Iskopano" Miroslava Kirina, pitajući se iz teksta u tekst jesu li to eseji, jesu li to kratke priče ili poetski zapisi, je li to kronika djelića zanemarene i omalovažene povijesti, popratnim tekstovima obogaćeni album, ili nešto sasvim drugo. Sličnu zbunjenost s pitanjem "što je zapravo ova knjiga" izazvala mi je svojevremeno knjiga Igora Grbića "Istra glagoljušta", no najbolje je kad se takvim pitanjima ne opterećujemo, i kad pustimo da nas knjiga sama vodi; nekuda ćemo već stići.
Miroslav Kirin nas ovom knjigom provodi kroz sudbinu jedne naoko materijalne stvari: ponovno pronađenog albuma obiteljskih fotografija nakon povratka prognaničke obitelji u svoj dom. Album je bio odbačen na gnojište, dapače, bio je zatrpan gnojem, vjerojatno godinama, i gotovo slučajno otkopan i tako ponovno pronađen. Sile prirode, vlaga i agresivnost kemijskih spojeva veći su dio albuma uništile, slike su oštećene, umrljane, razmazane, isflekane, na njima "jednom prikazani svijet posve se izobličio". I baš te uništene, razmazane slike polazište su autorovih promišljanja i o trenucima koji su na tim fotografijama nekoć bili zabilježeni, i o ljudima na tim fotografijama, koje je većinom i sam poznavao.
Ali, zapisi o umrljanim slikama nisu samo intimistički, osobni, oni zadiru mnogo šire i dublje, sve do misli i rečenica drugih autora koji su pisali o nekim drugim fotografijama, također izgubljenima pa ponovno pronađenima, u stanju različitom od onog u kom su zadnji puta bile viđene.
Dvostruka dekonstrukcija u ovoj priči događa se dvaput, na dvije razine. Na prvoj, dekonstruiraju se životi ljudi protjeranih sa svojih rodnih ognjišta, prvi put samim činom progonstva, a drugi put brisanjem njihovih prošlih života činom gubitka, nestanka ili uništenja fotografija koje su čuvale uspomene na te prošle živote. Na drugoj, dekonstruiraju se same fotografije kao medij zadržanog ili materijaliziranog sjećanja, prvi put u trenu nemarnog odbacivanja ili namjernog uništavanja od ruke krive za protjerivanje prijašnjih stanara, čime se hotimice briše svaki trag ranijih vezanosti konkretnih ljudi i konkretnog prostora, i drugi put djelovanjem vremena koje rastače fizičku narav prizora zabilježenih na fotografijama, fizički rastapajući površinu slike.
Nakon toliko godina, nalaznik fotografija, odnosno pisac, autor, kome su stvarni nalaznici povjerili nađene fotografije da o njima razmišlja i da o njima piše, tako se zatekao u višestrukom poslu rekonstrukcije. Hrabar je i mukotrpan posao pritom obavljen, jer odavno je nestalo sjećanje na trenutke, a i na ljude, zabilježene na tim fotografijama, pa je prvo trebalo odgonetati tko ili što je na njima vidljivo ili odgonetljivo ispod pretapajućih mrlja. Poneko lice, poneki detalj odjeće ili namještaja, neko cvijeće, detalj ambijenta, sa uništenih fotografija pričaju drugačiju priču nego što bi pripovijedale da su fotografije ostale netaknute, a takva se odgonetavanja često koriste za progovaranja o poetikama estetike različitih vrsta likovnih prikaza, od cvijeća i dječjih lica pa sve do portreta svetaca i zaključka da je povijesno prva "izgubljena" pa zatim "ponovno pronađena" fotografija zapravo - Veronikin rubac.
Fotografijama o kojima se piše, ova je knjiga naravno i ilustrirana, što nam daje mogućnost da od istih fragmenata gradimo i neke svoje priče, tražimo u njima neka svoja viđenja.
(Objavljeno u Glasu Istre, 02. veljače 2013.)
Post je objavljen 25.08.2013. u 18:42 sati.