Marketing
Odricanje od snova
Damir Karakaš: "Pukovnik Beethoven", zbirka priča, Sandorf, Zagreb, 2012.
Svaka nova knjiga Damira Karakaša jako me razveseli, a kako je ovaj u domaćim razmjerima izuzetno originalan autor prvim svojim knjigama sam sebi postavio vrlo visoke kriterije, u sljedećima ih nije lako dostizao. Međutim, s Pukovnikom Beethovenom, nevelikom zbirkom od svega pet priča, izuzetno sam zadovoljan. Damir Karakaš uspio se, napokon, uzdići iznad vlastitih šablona, postati univerzalan vrhunski pripovjedač i stvaratelj privlačne literature neovisne od teme odnosno takvih priča kojima tema nije više primarno ono što plijeni. Prava je šteta što ova zbirka nije bar dvostruko deblja.
Iako se u marketingu za ovu Karakaševu knjigu naglašava kako se njome zaokružuje trilogija započeta zbirkama Kino Lika i Eskimi, ne bih se s time složio. Pukovnik Beethoven je mnogo slobodnija i neovisnija zbirka, nije poput prve koja je to bila malo više i druge koja je to bila malo manje, toliko uvjetovana Likom i Ličanima, iako u pričama ima i Like i Ličana. Također, u ovim pričama Karakaš slobodnije i hrabrije kroči tragovima magičnog realizma, a u nekim pričama donosi i nešto što je za njega nov literarni postupak: krajeve ostavlja nedovršenima.
Ne i nedorečenima, već upravo nedovršenima, fali onaj zadnji pasus ili ona zadnja rečenica koja bi potvrdila da će se dogoditi ono što je nagoviješteno i naznačeno, kako bismo se uvjerili da se doista tako i dogodilo. S obzirom na opću intonaciju ovih priča, tako je možda i bolje nego da na kraju imamo uobičajeni šokantni preokret; ovako se možda možemo i nadati da se ono neminovno (a to u pravilu nikad ne biva nešto dobro) možda ipak može izbjeći.
Zbirku otvara ratna priča Pukovnik Beethoven koja nakon izvrsne uvodne karakterizacije nosećih likova naglo doživljava nadnaravni zaokret, relativizirajući sav do tada izgrađen ionako izokrenuti etički kodeks, i ogoljavajući grubu istinu da je rat stanje i zbivanje bez ikakvih kodeksa. Za ovu bi se priču čak moglo reći da zadire u žanr horora. Slično je, "hororski", ali sa sasvim drukčijim premisama, obojena priča Cipele, odlična kao scenarij za kratki film, s vrhunski razrađenim razvojem napetosti i višestrukih obrata.
U emigrantskom ozračju događa se radnja priče Psi laju kroz zidove, a s emigracijom imaju veze i preostale dvije priče, Križevi i Ja sam. Zapravo, te tri priče čine kao neku malu trilogiju unutar zbirke, vrlo su emotivne i svaka na svoj način tematizira problem otuđenja, kao i stvarne a nikad izrečene dubine razloga napuštanja rodne grude kao čina svjesnog prihvaćanja činjenice da se odlazi iz lošeg u gore. Sve tri priče s različitih gledišta pripovijedaju i o ambiciji, o sukobu između vlastitih i nametnutih želja i snova, o emocionalnim kompromisima ali i frustracijama koje zbog njih nastaju, i o smanjivanju prostora osobnih sloboda kroz prihvaćanje tradicionalnih obrazaca pripadnosti obitelji, zajednici i društvu u cjelini.
Život u tuđini ili povratak iz tuđine takva stanja katalizatorski samo pojačavaju. Kroz ove se Karakaševe priče nižu mnoštva odličnih scena, nadahnutih (iako uobičajeno minimalističkih) dijaloga i vjerno dočaravanih atmosfera. Kad se kaže da neka rečenica ili odlomak imaju miris, boju i zvuk, misli se na upravo ovakve rečenice kakve Karakaš piše, a za vizualnost napisanih prizora nadam se da nije zaslužno njegovo iskustvo s filmom. Ne, to je prirodna osobina Damira Karakaša kao pisca: za nas čitatelje on stvara priče koje s otisnutih stranica izlaze u prostor, kovitlaju se oko nas poput cigaretnog dima ili kasnojesenje magle i razilaze se uz huk nenadanog vjetra, ostavljajući tajanstveni odjek za čije je odgonetavanje potrebno uložiti radostan napor.
(Objavljeno u Glasu Istre, 19. siječnja 2013.)
Post je objavljen 25.08.2013. u 18:23 sati.