counter free hit unique web

KemoTerapija

28.03.2005., ponedjeljak

DNEVNIK SVAKAKVIH BUDALAŠTINA ILI BLOGOV KLIN

Što sve čovjeku tijekom dana padne na pamet gotovo je nemoguće zabilježiti. Već nekoliko godina obećavam sam sebi da ću dio vremena posvetiti barem dijelu onoga što mi se tog dana motalo po glavi. Evo nekoliko današnjih genijalnih budalaština! Koje, kao svaka vampirska budalaština, zaslužuju – Blogov klin!

Čitam u novinama kako se onaj brkati bivši trener Dinama pere od neuspjeha, pa se pitam: kad će se umoriti oni koji tuđa leđa podmeću pod svoje grješke? I prisjetih se one stare: ne kiti se tuđim perjem ili: ne peri se tuđom kitom.

Nedaleko od nas, svega desetak tisuća svjetlosnih godina blizu, stvara se novi planetarni sustav. Kažu, sličan ovom našem. I što nam je raditi? Valja na vrijeme poduzeti sve preventivne mjere kako bismo, u tom novom planetarnom sustavu, sprječili majmune da siđu s drveta!

Priča se lijepo razvijala, slušam jednog didača kako priča unučici: vuk je putem obavještajnih službi saznao gdje stanuje bakica. Prikrao se njenoj kući, kao hrvatski obavještajci službenicima Carle del Ponte. I kad je bakica legla da malo odmori, vuk je skočio na nju i pojeo je. Onako sit, ispružio se na bakin krevet. Onda je došla Crvenkapica, vidjela vuka kako spava u bakinoj postelji i, onako ljuta, pojela vuka. Tako je pokvarila priču u kojoj se lovac Luka trebao proslaviti. Ali, ni lovac Luka nije bio baš neka naivčina. Pričekao je da Crvekapica naraste, oženio se s njom i tako ipak došao do svoga vuka. A što je bilo s bakicom, pita unučica. A što bi bilo, ljutito će djed, bakice se uvijek izvuku!

Jučer je tiskana ova vijest: Senzacionalno otkriće! Cristoforo Colombo otkrio obje Amerike! Kupujte najnovija izdanja vašega lista koji će vas ekskluzivno izvještavati o povijesnom Colombovu otkriću! Kupio sam taj dnevni list, a onda ustanovio da je to, zapravo, smokvin list. Naravno, stavio sam ga opet na krivo mjesto!

Očekujem da će na vratima nekih državnih institucija osvanuti ovakav natpis: Izdržite ovdje. Mi smo sve dalje od vas!

U životu je kao u šahu: i sam Predsjednik vlade može biti ugrožen od raznih konja, ako ih je postavio za ministre.

Nikad ne znaš odakle će te vjetar otpuhati.

U modnom časopisu čitam: Hrvatska vlada, poznata po svojoj eleganciji, i ove će godine nositi nove milijarde dolara inozemnih kredita! Sreća je što je ta roba nepoderiva, pa će dosta toga ostati i za naše praprapraunuke; Televizijsko osoblje odijevat će se po uzoru na TV program – konfekcijski; Kao i do sada, zaposlenima će biti najlakše. Nosit će se – s radnih mjesta; Nogometni navijači nosit će svoje ljubimce umjesto kravate, a ovi će pak nositi štedne knjižice na štapu; Kulturni radnici elegantno će nositi ono malo dotacija koje im tako velikodušno dodjeljuju seljaci... itd.

- Mama, čujem trogodišnjeg dječaka u parku, pričaj mi onu strašnu priču, znaš, onu o Dinamu!

Ideja za grafit: Šeksa i igara!

Eto, kakve se sve gluposti motaju po glavi, kažu, pametna čovjeka.

A sad se valja lijepo pripremiti na iduća tri dana. Naime, Una se dogovorila s Đovanijevom Danicom da ćemo iduća tri dana biti njihovi gosti u raju zemaljskom – Banjolama, kraj Pule. Što djeca smisle, stariji moraju poštovati! Čitamo se za tri dana. Svima damama proljetni cvijetak, a svim momcima - litru i vodu!
- 21:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #

27.03.2005., nedjelja

JUNACI BLOGOVE ULICE (27)

Zar je doista sve dobro što se dobro završi? Sam vrag će znati, a da o drugima, koji uvijek sve znaju, i ne govorim. Što je zapravo dobar završetak? Happy ending?! U najmanju ruku sumnjivo je kad se nešto dobro završi, zamislite, u petak 13. A upravo je u petak 13. lipnja održana sjednica Nastavničkog vijeća na kojoj se raspravljalo o uzrocima ružnog incidenta koji sam majstorski napravio tri dana ranije.
Ima ljudi koji vole kad se o njima priča. Tom tipu homo sapiensa, nažalost, ja ne pripadam. Uopće ne podnosim kad se o meni vodi riječ. Senzacije i ine trice i kučine izbjegavao sam koliko je god bilo moguće. Za mene su znali reći da sam tipični individualac – Vidi ga, individualac jedan! (Kao da ih je dvojica, a pokazuju jednoga.) – što je možda i točno kad drugi govore o vama, ali ja nisam tako mislio.
Ja sam vam, subjektivno, poprilično društveno stvorenjce. Dakle, samoću baš ne podnosim osobito, kao ni ostale bolesti. Jedino kad obolim od gđe depresije. Stidim se svojih depresija, a – možda je to slučaj i s vama – ne mogu ih izbjeći. Eskivirati. Tu i tamo čopi me drhtava depresija. Trese me isto onako kako bi vas tresla dvosmjerna Teslina struja. Tih se dana ćutim kad da sjedim na najmodernijoj električnoj fotelji, što baš i nije neki božanski osjećaj.
Depresija ne boli kao zub ili uho, recimo. Depresija je teret što vam pritišće mjesto dva milimetra iznad srca, točno tamo gdje je, po mojem skromnom mišljenju, duša.
Duše navodno nema.
Možda je drugi nemaju, mislim/mislim, ali kažem vam da sam vlasnik najosjetljivije duše u ovom našem Svemiru. Katkada pomišljam da nemam ništa drugo do duše; da nemam ni jetra, ni srce, ni kosti, čak ni mozga... nego je sve duša. Kad sam vesel, a to je prilično često, onda mi duša radosno podrhtava. Kao čvrsti mišići dobra lipicanca poslije brza galopa. Tad mi se čini da ću svaki čas poletjeti; moram u džepove natrpati tonu kamenja da ne bih poletio put plavih visina.
Depresija djeluje obratno. Imate osjećaj da vam srce pritišće sav mogući teret, tako da ni disati ne možete. Stisnuti ste i bez zraka, kao da ste u zagrljaju goleme gladne anakonde.
Moje lice nije lice glumca. Na njemu je sve izloženo. Sve se dade lahko pročitati. Sve je napisano velikim slovima. I to još Brajerovim pismom. I slijepci vide što se sa mnom zbiva.
Ne govorim nikome o svojim depresijama, pa neću ni vama, ali riječi nisu potrebne kad imate lice kao ja. Lice izdajicu (a ne lice izdajice). Ponekad bi pucao u to lice. Kad bih znao da se plastičnom operacijom mogu otkloniti svi znakovi emocija s lica, već bih se sutra našao u bolnici. Operacija bi možda i uspjela, ali što da u tom slučaju radim s očima?
Moje su oči šuplje. Kroz njih možete, bez ikakva napora, gledati pravo u mozak. A moj je mozak građen po principu televizijskog ekrana. Jedan zaslon – milijun programa! Samo mi blago dignete očne kapke i gledate bezbroj programa za koje ne morate plaćati blesavu pretplatu.
Zbog lica i očiju povlačio bih se u svoju sobu kad me drmne rečena tetka, gđa depresija. Nisam podnosio da me sažaljivo tješe, nisam htio nikome priuštiti zadovoljstvo što ga, eventualno, pruža dramska uloga prvog tješitelja.
Možete zamisliti kakva me depra čopila kad tri dana nisam iz sobe izlazio!
Moji su me pustili na miru. Znali su da teško proživljavam neizvjesnost, a još teže kajanje. A ta sam se tri dana toliko kajao da sam sličio više nekom vjerskom fanatiku, nego Sebastijanu Pukšecu. Milijardu sam puta proživljavao sve ono što je Mišo osjećao kad sam ga klepnuo. Sva sreća da je ostao na životu, inače... Ne samo što je ostao živ, nego mu batine nisu ostavile neke vidnije posljedice. Što, zubi? Ah, zar moram reći da je ti zubi još prije nastradali. Izbio ih onaj rukometaš. Šljiva ispod oka brzo je ubrana. A to što se ispružio kao da je u nesvijesti, samo je jedna od njegovih glumačkih specijalnosti. Mislio je tako izbjeći teže batine. Unatoč ovome optimističkom zdravstvenom izvješću, duboko sam patio. S tim sam čovjekom, ako sve prođe, a prošlo je, imao glancati klupe još punu godinu dana. Kako ću mu uopće pogledati u oči?
Sjednica Nastavničkog vijeća završila je neočekivano. Ne zbog mene. Ja sam popio svoju čašu gorkih suza. Osudili me. Ne, nisu me izbacili iz škole, nisu me čak ni osudili na smrt. Osudiše me, pedagozi, na nemilosrdnu zahvalnost. Imao sam im biti zahvalan što su uočili moja pozitivna nastojanja u smislu, je li, općih tendencija u našem društvu. Dokazano je da sam bio izazvan na neobičan način, pa sam i neubičajeno reagirao. Mišu su kaznili ukorom Nastavničkog vijeća zbog nepriličnih i neomladinskih asocijacija koje su izazvale njegove pretenciozne izjave. To je da se ubiješ!
Zapisnik sa sjednice Nastavničkog vijeća dobio sam na čitanje ljubaznošću direktora. Ne bih vam sad prepričavao što sve u Zapisniku piše, a nisam ni voljan da se tiska kao dodatak ovoj knjizi, bez obzira što je, za mene, historijski dokument. Najviše bih volio, kad bih mogao, sve ono što u Zapisniku piše prepričati jednom jedinom rečenicom, ali to, premda nije nemoguće, nema smisla. Bili bi zakinuti svi oni što uživaju u proučavanju dokumenata, a na tu vrst čitatelja izdavači danas najviše računaju.
Ja, inače, ne volim dokumente. Oni su samo niz fotografija, prhkih i suhih, nemarno snimljenih ili zapisanih. U dokumentima nema, često, ključnih zbivanja svijesti. Po dokumentu nikad nećete saznati je li toga dana, kad je dokument rođen, padala kiša (osim ako nije meteorološki izvještaj), grijalo sunce, puhao vjetar; nećete znati koje bolesti boluju potpisnici dokumenta, koga je toga dana bolio zub, tko je bio mahmuran itd.; a to sve utječe na konačnu ocjenu zbivanja u kojima bi dokument imao dokumentarno progovoriti, takozvanim objektivnim jezikom. A jezik, po mome dubokom uvjerenju, jedino što želi sačuvati u svom brbljavom životu je najprepoznatljivija subjektivnost. Nema objektivnog jezika, pa ni u dokumentima. Moja istina nije vaša istina, kao što ni vaša istina nije moja. Zato, dovraga!, ne želim da se Zapisnik pojavljuje kao poseban dokument u ovoj knjizi!
Međutim, ima dokumenata koji nastaju sasvim slučajno. Nikad vam nisam pričao o Štefici Crnković. A Štefica ide u isti razred sa mnom. Stanuje na Vrbiku, ako vam to uopće nešto znači. Ona bi voljela biti novinarka; kad završi srednju školu poći će učiti za novinarku. Budući da je vrlo ambiciozna, upisala je stenodaktilografski tečaj u nekoj specijaliziranoj večernjoj školi. Prilično dobro vlada stenografijom. Vježbala je kad joj se god ukazala zgoda. Na primjer, sve sastanke razredne zajednice, stenografirala je, onako, sebi za volju i vježbu. Tako je učinila i onog prokletog sata razredne zajednice. O tome je čkomila. Ali, kad je vrag zaboravio na šalu, ona je stenografski zapisnik uredno prekucala i uručila direktoru škole. Taj je dokument nastao slučajno. Međutim, ni on ne govori ništa što već nisam rekao.
Ipak, pomoću tog dokumenta direktor škole je dokazao da razrednik, profesor Šumonja, laže. Meni je žao ludog Šumonje. Sjedi u istražnom bajbuku ili pržunu, buhari, reštu, hapsani, ćuzi... Ah, duga je to priča.
Već vidim da neću izdržati i da ću vam sve potanko ispričati. Pa i citirati rečeni Zapisnik. Što ćete kad nisam čovjek od riječi!
- 20:55 - Komentari (9) - Isprintaj - #

26.03.2005., subota

KAKO SAM OSTAO BEZ ADRESA, A JEDAN PISAC BEZ RIJEČI!

Najprije svima - sretan Uskrs. Dobro jeli, pili i – vitki bili!

Napokon, danas mi je kompjutor definitivno popravljen, naime, reinstaliran, jer je siromak bio prepun nekakvih grešaka... gotovo nemoćan i slab. Sad je sve u redu. Oživio je, mangup, i tjera me na napore koje sam već jednom svladao.
Gledam, gledam a nigdje mail adresa. Kao da su u crnu kompjutorsku rupu propali. Nema ni jednog od dosadašnjih starih mailova. A da i ne govorim da uopće nemam pojma gdje mi se skrio kemoterapeut@gmail.com, trud i muka drage mi Annie de Mennie. Zato molim dragu mi, milu i neizmjerno voljenu Annie da mi objasni gdje se crni kemoterapeut skrio.
Uglavnom sam cijelo poslijepodne proveo na ponovnom formirnju listu Blog favorita. Tri sata se time bavim i tek sam obavio prvih stotinu mojih šarmantnih ljubimica i uvaženih ljubimaca. Riječ je o Blogovskim ljubimicama i ljubimcima, da ne bi neki od zlikavaca... zna se...
Sad lijepo molim da mi što prije pošaljete svoje mailove, kako bih se ponovno dopisivali, a dragoj Doktorici iz Svjetske Rijeke mogao poslati završni dio knjige Povijest čitanja.

I sad slijedi lijepa priča o tome kako je akademik, k tome još i pisac A formata, ostao bez riječi.
Naime, prije dva dana, Debellysimo je imao čvenk s Nedjeljkom Fabriom, uvaženim piscem i akademikom. Bio je to neki privatni čvenk. Dogovorio sam s Debellym da se nađemo u središtu Zapruđa negdje oko/oko. I, tako, negdje oko/oko eto mene tamo gdje sam trebao biti, ali nema mi prijatelja. Provirim u onaj veliki kafić, kad eno njega ili nj; zasjeo lijepo s Fabriom i njegovim bratićem i ne haje za mene jadna.
Zato im se priključih, onako nepozvan. Jer me i s Fabrijem vežu neke dobre uspomene. I što ćemo, Debellyssimo in ich, nego raspalismo o Blogu našim nemalim jezičnim arsenalom. A naš se prijatelj čudi ko tele šarenim vratima. Bože dragi, što li smo mu sve ispričali?! Uglavnom, ostalo je na tome da će pod hitno naučiti služiti se kompjutorom, e da bi nam se što prije priključio. Jer, kako reče, nakon svega što smo mu ispričali ostao je bez riječi.
A zaista se rijetko događa da pisac ostane bez riječi.
Nadam se da Fabrio sada čita ovo što sam napisao i da se, onako zbunjeno, osmjehuje. Pa ako si se, stari moj, odlučio učlaniti u veliku Blogovsku obitelj, obećajem, vratit ću ti sve riječi, a Majetić će dodati još koju pride!
- 18:35 - Komentari (16) - Isprintaj - #

23.03.2005., srijeda

I HAREM I BLOGOMOBIL!

Najgore mi je kad nešto moram odgoditi. I premda mi baš nije pravo, ipak uvažavam čast koju mi Blog iskazuje da na put krenem u sklopu proslave godišnjice Bloga, 10. svibnja. Nekako oko 10. svibnja planirao sam plahim korakom koračati Varaždinskom županijom, ali... vlast je vlast, a čast je čast!
No, dobro. Što je, tu je. Imat ću više vremena posvetiti se pripremama, premda sam spreman odavno. A može bit' uspijem organizirati, umjesto jednog javnog treninga čak i dva, pa možda i tri.
Siguran sam da će prvi javni trening biti u Zagrebu.
Volio bih drugi takav trening organizirati u Rijeci, jer tamo ima cijela jedna biserna niska sjajnih Blogerica i Blogera, da ih posebno ne nabrajam jer svatko od njih zna da mislim na sve njih i Ifu, kao zakonitu virtualnu unučicu. Imat ćemo cijeli travanj da o tome razgovaramo, tim više što će Dario uskoro otvoriti moj novi blog – Blogomobil. Tako će se KemoTerapija moći vratiti svojim ustaljenim zezanjima s ljepodusima blogerskim i uzaludnim udvaranjima najljepšim ženama svijeta – Blogericama.hr!
Budući da smo stvar pomakli na 10. svibnja, evo točnog puta, ako to slučajno koga zanima. Ako vas pak ne zanima, slobodno me ljutito pošaljite Keš-pičkicama, kod kojih bih, ako me pitate, volio provesti sve vrijeme do 10. svibnja, družeći se sa brojnim ljubimicama svih blogerskih lista. Naravno, bio bi to vjerojatno najbrojniji i najljepši harem u dražesnoj povijesti svjetskih harema.
Kojem je vlasnik, nažalost, s obzirom na godine, eunuh!

A sad evo Itinerara, što u ovom slučaju znači Red hodanja, prpošnog Blogomobila:
1. Grad Zagreb: 10. svibnja, polazak u 8 sati, ispred Bloga u Šubićevoj;
2. Zagrebačka županija: 10. – 14. svibnja
3. Krapinsko-zagorska županija: 14. – 28. svibnja
4. Varaždinska županija: 28. svibnja– 11. lipnja
5. Međimurska županija: 11. – 25. lipnja
6. Koprivničko-križevačka županija: 25. lipnja – 8. srpnja
7. Virovitičko-podravska županija: 8. – 22. srpnja
8. Osječko-baranjska županija: 22. srpnja – 5. kolovoza
9. Vukovarsko-srijemska županija: 5. – 19. kolovoza
10. Brodsko-posavska županija: 19. kolovoza – 2. rujna
11. Požeško-slavonska županija: 2. – 16. rujna
12. Bjelovarsko-bilogorska županija: 16. – 30. rujna
13. Sisačko-moslavačka županija: 30. rujna. – 14. listopada
14. Karlovačka županija: 14. – 24. listopada
15. Primorsko-goranska županija: 24. X. – 8. studenoga
16. Istarska županija: 8. – 22. studenoga
17. Otoci (1. Krk, 2. Cres, 3. Lošinj, 4. Otok goli, 5. Rab, 6. Pag, 7. Olib, 8. Silba, 9. Premuda, 10. Molat, 11. Sestrun, 12. Ugljan, 13. Pašman, 14. Iž, 15. Dugi otok, 16. Kornat, 17. Murter, 18. Žirje, 19. Drvenik Mali i 20. Veliki, 21. Čiovo, 22. Šolta, 23. Brač, 24. Vis, 25. Hvar, 26. Korčula, 27. Lastovo, 28. Mljet, 29. Šipan, 30. Lopud, 31. Koločep, 32. Lokrum i 33. Mrkan kod Cavtata) : 22. studenoga – 22. prosinca
18. Dubrovačko-neretvansko županija: 22. prosinca. – 5. siječnja
19. Splitsko-dalmatinsko županija: 5. – 19. siječnja
20. Šibensko-kninska županija: 19. siječnja – 2. veljače
21. Zadarska županija: 2. – 16. veljače
22. Ličko-senjska županija: 16. veljače – 2. ožujka
23. Karlovačka županija: 2. – 6. ožujka
24. Zagrebačka županija: 6. – 16. ožujka
25. Grad zagreb: 16. – 29. ožujka, kad stižem na cilj u Šubićevu.

Ako se dogodi nešto neočekivano, možemo očekivati da će se put produžiti najviše do 10 dana, premda ću nastojati da se sve završi u predviđenom vremenu.
- 21:43 - Komentari (21) - Isprintaj - #

22.03.2005., utorak

JUNACI BLOGOVE ULICE (26)

(Nastavak)
Poslije ove lekcije mlađahnoga spisateljskog kandidata Sebastijana Pukšeca, pisac bi najradije upotrijebio onu čarobnu zapovijed na kompjutoru – delete – i sve poslao k elektronskom vragu. I rečenika, i cijelu mu obitelj, i prokletog Štefa Trputeca, i sebe i, naravno, obvezu koju si je, ničim izazvan, nepotrebno natovario na nemoćna leđa. Lijepo bi sve izbrisao i odahnuo listajući puno ljepše priče na Blogu.
Ali, gle pizde!, evo ga kako uporno lupka po slovcima sa svoja dva kažiprsta. Kuc/kuc, kuc/kuc, kuc/kuc... Ako iz ovoga kuckanja izbacite slovo c, onda je to kuckanje kukavičji pjev: ku-ku, ku-ku, ku-ku! Pisac se ne voli razbacivati slovima, pa će tako zadržati i to cikutavo c.
Znači li to da vam pisac želi podvaliti, uz taj pjev, i samo kuckavičje jaje? Najvjerojatnije ste u pravu. Pisac koristi motive dnevničkih zabilješki svoga junaka i podmeće vam svoja kuckavičja jaja. O, on ni za živu glavu ne bi da iskreno iznese sve ono što mu se zbiva, pak traži pomoć u tuđim sličnim sudbinama da bi drugome uvalio ono što sam bezuspješno želi zatajiti.
Je li to prevara?
Naravno da jest! Prokleta, podmuklo smišljena prevara. Pisac bi da prevari čitatelja, rad bi da ispriča sve svoje prljavštine a da, pritom, sam ostane čist. Možda upravo u tome i leži razlog što se prihvatio pisanja ovoga romana o obitelji Pukšec. Pisac će, napokon, reći da je davno (davno/davno) prije dogovorio s Alojzijem kompletnu dramaturgiju cijeloga romana. Čak će i reći da je Alojzijeva ideja ovo piščevo neposredno upetljavanje u sudbinu likova, svjesno zanemarujući da je takav postupak u književnosti odavno poznat.
Ipak, pisac nikako da se otme dojmu da upravo na ovome mjestu treba stvar zbrzati. Jednostavno mu ide na živce karakter starog Pukšeca.
Ima u Horacija jedan stih u kome ističe čestu pogrešku staraca što u svakoj prigodi omalovažavaju sadašnjost, a veličavaju prošlost. Pisac bi volio da je Miroslav Pukšec takav tip starca, a nije. Prvo, nije još starac, a još manje je taj tip.
Dobro, pisac bi još nekako mogao i svariti starog Pukšeca, u odijelu i s cipelama, ali Štefa!
Trputeca ex machina!
A tko je, zapravo, taj prokleti Stjepan, koji se uvijek javlja zaista kao Deux iz stroja? Ako ste, čak i nepažljivo, pratili što se sve ovdje zbiva, onda ste valjda i skužili da se taj direktor škole javlja uvijek kao dobri duh obitelji Pukšec.
A sve bi se moglo nekako sve ovo shvatiti i kao neka vrst Sebastijanove imaginacije. Čak i ona igra s pokretnim ušima, što bi imala naznačiti... dobro, ne trebam baš sve reći.
Pisac je mislio da je Trputec neka organizacija. Nažalost, nije. Naime, pisac je davno upoznao rečenika, što zahtijeva sasvim nov i sasvim bijel redak.
Zbilo se to davnih godina kad je pisac bio u šetnji maksimirskim livadama. S djecom, dakako. Klinci su se igrali loptom, a pisac je sjedeći na klupi pažljivo čitao stari broj književnog časopisa Forum. Tako nije ni osjetio da je pokraj njega sjeo nepoznat čovjek. Dubok, topao glas, prekinuo je pisca upravo u trenutku kad je, u tom starom broju Foruma, čitao Bosanski grb, roman Tomislava Ladana. (Ovdje moram reći da je Bosanski grb neopravdano zaobiđen u hrvatskoj književnosti; naime, riječ je o jednoj od bolje napisanih knjiga uopće.) Glas reče:
- Ja sam Stjepan Štef Trputec.
- Molim?
- Ja sam Stjepan Štef Trputec, prijatelj Miroslava Pukšeca, direktor škole...

Da je grom iz vedra neba pustio svoju visokonaponsku munju u piščevu glavu, manje bi se iznenadio.
Bilo mi je potrebno desetak minuta da bih uopće shvatio što se zbiva. Ti bokca! Štef, glavom i bradom Trputec! Ponašao se normalno kao da se znamo barem 111 godina. Nije bio nervozan, zaključio bi Sherlock Holmes u meni, budući da mu uši nisu skakale i trčale oko glave.
Naravno, razvio se ugodan razgovor o svemu i svačemu. Pisac će ovdje priznati da baš i nije sasvim pratio sve što je rečeno, budući da je cijelo vrijeme pazio na djecu. Ipak, koliko se sjeća, reći će da je, poslije, uvodnihhajdedapričamoniočemu, slijedio ugodan razgovor o poeziji. Da napišem još jednom ili je ovo dovoljno?
Kad bi pisac htio biti precizniji, što mu nije odlika, rekao bi da su razgovarali o jednom jedinom sonetu.
Sonet je bio, neka ljubavna ljiga, nastao u doba kad je neka žena otperjala u drugom u zagrljaj, sad već znate kamo pa neću ponavljati, a nesretni pisac soneta nije znao ono što znade svaki Blogovac. Sonet nije bio nešto posebno, budući da su negdje rime škripale kao staro zubalo, negdje je ritam dobrano šepao, ali sve u svemu zvučao je kao tekst neke pismenije zabavne pjesme ili čak šansone. Kad ga čitate glasno, zvuči prilično uvjerljivo. Sentimentalno i pomalo plačno, ali ipak uvjerljivo. Pjesnik je očito zaljubljen u ženu koja ga je napustila. Ta je žena i majka dvoje djece, pa je pjesma tim tužnija. Pjesniku zaista morate vjerovati kad pjeva da osim te žene ne traži ništa više. Kao, ona mu je sve!
Ne, ne plašite se, pisac neće analizirati sonet. Štoviše, neće ga čak ni objaviti. Spominje ovdje tek nekoliko svojih, sasvim nevažnih impresija.
Sonet o kome je riječ napisao je, pazi sad!, stari Miroslav Pukšec.
E, ovo je već prevršilo svaku mjeru! Već vidim moguću napomenu na margini ove stranice: U razgovoru s piscem preporučiti da se ovo skrati ili prepravi, budući da nije uvjerljivo, jer je teško pretpostaviti da električar, što je bio Miroslav Pukšec, piše sonete!
Ali, sad se u meni budi pisac koji bi volio da su svi ljudi piščuge. Zašto sonet ne bi mogao napisati jedan električar? Ako sonetičar, kad dođe do kratkog strujnog spoja, znade sam promijeniti osigurač, zašto jedan električar, kad je došlo do kratkog ljubavnog spoja sa ženom, ne bi napisao sonet?! Pisac bi volio da svaki čovjek, barem jednom u životu, napiše sonet. Napokon, pisanje soneta nije Ustavom zabranjeno nikome, pa ni električarima.
Dobro, i piscu je bilo čudno kad mu je Trputec uvalio sonet u ruku. U prvi je čas pomislio da je to obična zajebancija, oprostite na izrazu. Međutim, Štef ga je uvjerio da nije. Pisac je prilično emotivna osoba, pak samim tim je sklon povjerovati u priču, koju će sada pokušati prepričati, naravno u znatno skraćenom obliku. Autor priče je Deux Štef Trputec:
Na jednoj je priredbi Miroslav Pukšec ugledao Adelu. Ona je naprosto isijavala ljepotu oko sebe i naš se Mirek opekao na prvi pogled, to jest zaljubio. Zadužio je Trputeca, koji je također bio na toj priredbi, da se raspita o viđenoj drugarici i zamolio ga da uradi sve kako bi se njih dvoje upoznalo, premda drugarica nije bila aktivna omladinka ni skojevka. Štef, taj vječni romantik, učinio je sve da spoji spojivo, to jest utičnicu i šteker i, njih se dvoje, nedugo poslije prvoga susreta oženilo. Crvenokosa krasotica Adela poslije je priznala da je malkice zadrhtala od prvoga Mirekovog pogleda. Bila je to obostrana ljubav na prvi pogled smeđih i zelenih očiju. Zbila se i piscu je neugodno kad je ovako slobodno, gotovo s omalovažavanjem prikazuje.
Činilo se da u tom ekspres braku sve štima. Mirek se smirio, sasvim se posvetio svome domu. Zbog toga je često bio kritiziran na partijskim sastancima. Kao, nije sudjelovao u diskusijama. Radio je, nije izbjegavao odgovornosti, ali kao da je izgubio onaj prvi komunistički zanos. Zapravo taj se zanos okrenuo Adeli, a Partija to nije mogla lako podnijeti, katkad se ponašala kao povrijeđena ili čak prevarena žena. Zato je Mirek tražio, već šezdesetprve, da ga umirove. Žalio se na rane itd. Njegov su zahtjev odbili kao neodgovoran.
Onda se zbilo ono što se zbilo poslije Mirjanina rođenja. Naravno, čitatelji znaju o čemu je riječ, isto kao što je znao i rečeni Trputec. Ali Pukšec nije znao. Mislio je da mu je žena kod ljubavnika. Uglavnom, zbilo se da se njih dvojica napiju. Trputec i Pukšec. Negdje pred zoru, Pukšec je počeo recitirati pjesmu, što je Trputeca zaprepastilo. Pukšec i poezija!
Pjesma ga je odmah otrijeznila. Zamolio je prijatelja da mu je ponovi, a kad je to ovaj učinio, zapisao ju je. Onda je Štef pospremio pijana Pukšeca u krevet i otišao kući. Sunce je stidljivo provirivalo na istoku, kad je probudio ženu i pročitao joj sonet. Bila je oduševljenja: "Pa taj Mirek je pravi pjesnik!" Ta je rečenica po drugi put odvela Trputeca u pravcu prema zaprepaštenju. Pojma nije imao da mu žena voli poeziju!

(Zapravo, što mi uopće znademo o svojim ženama?)
Dalje se odvijalo sve onako kako je Adela ispričala našem junaku.
A sad ono najvažnije. Zašto je pisac prepričao ovaj prvi susret sa Stjepanom Trputecom? Ha?
Zato što je priču trebalo ispričati da bi čitatelj shvatio obitelj Pukšec. A to se piscu nikako nije dalo. Naime, prilično je mučno ulaziti u tuđe bolne živote. Sve je to pisac objašnjavao sebi do maloprije. A onda se sjetio kako je završio taj susret sa Trputecom.
Pisac je sklon šali. Zato se i šalio na račun soneta i Trputecove priče, na što je ovaj odmahnuo u stilu, baš si budala, ti doista ništa ne razumiješ.
Uto su piscu pritrčala sinovi. Hoće kući. Opraštajući se od iznenadnog gosta, pisac je obećao da će razmisliti o onome što je čuo.
- Krasna su vam djeca, rekao je Trputec na odlasku. I žena vam je lijepa. Crvenokosa kao Adela.
Bože dragi, čiju li ja to sudbinu pišem?
(Nastavit će se)
- 23:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

19.03.2005., subota

DOBRO VINO I JOŠ BOLJE DRUŠTVO

Ako vam se ikada ukaže prigoda da osobno upoznate nekoga od Blogera, ne oklijevajte. Jer sudeći po onima kojima sam osobno upoznao, ili onima koje sam upoznao putem telefonskih razgovora, među Blogerima, što se mene tiče, nema ružnih ljudi.
Recimo, kad telefonski razgovarate s Pticom, učinit će vam se doista da je ona žena-dijete, kako je jednom sama za sebe rekla. Glas joj je ugodan, gotovo cvrkutav kao u prave ptičice. Priča bez zastajkivanja, smije se iskreno, reagira vrlo brzo, često duhovito. Čovjek bi se mogao zaljubiti u ženu takva glasa i takve vedrine.
Ili Annie. Iz nje zrači dobrota i brižnost. Ništa joj nije teško. Ne znam što bi je moglo spriječiti da vam ne učini uslugu. Ja, na primjer, nemam pojma o kompjutorskoj tehnologiji. Zamolim je da mi pomogne, a ona sjedne za svoj kompjutor i radi nekoliko sati, e ne bi li učinila uslugu prijatelju s Bloga. Štoviše, ako se pokaže da nešto ne zna, angažira prijatelja koji zna. I sad ti ne poštuj i ne voli takvu damu?!
Glas moje virtualne unučice Ife plijeni ozbiljnošću, muzikalnošću i mladošću. Prava mlada dama, dobro odgojena i iskrena, vedra i vesela, ozbiljna i mudra... naprosto je čovjek mora voljeti kao svoje rođeno dijete.
Udo, izuzetan dječak i čovjek, pristojan, prilično obrazovan i talentiran pisac, čovjek koji je spreman učiti do kraja života. Ja sam njegov virtualan prijatelj, pa ako se ukaže prigoda, uvjeren sam, bit ćemo i pravi prijatelji.
Scorpy je Slavonac, a još nisam upoznao lošeg Slavonca.
Bestijica mi je prva blogovska ljubav, a Mirisnica, zasad, posljednja.
Luciferkom se dopisujem. Također je izuzetna osoba. Čini mi čast dopisno prijateljstvo s njom.
Slično je i s ljupkom, čini mi se, Megi, vedrom i iskrenom Doktoricom iz Rijeke i mnogim drugim s kojima se dopisujem izvan ove adrese. Neka mi oproste svi oni koje ovdje nisam naveo, ali ako zavirite u moje komentare na brojnim adresma, sve će vam biti jasno.
Moje su prijateljice Hrvatica iz SAD, Carolina iz Chicaga, Wooman iz L. A. Marica iz Poljske, Bridge iz dubine moga srca, Bitanga i Princeza...
A Napolitankica? Zbog nje kupujem napolitanke i klopam ih ko mutav, mada mi prijeti šećer. Jebeš šećer, važno je druženje!
Na ovome mi mjestu manjka brat Papa Raco, vesele Keš pičkice, zelena Šumska Republika...
Imao sam čast osobno upoznati Sadistika i Sonju. Kad je riječ o Sadistiku, onda mi je jasno zašto ga djevojke vole. Mlad, lijep i čist mladić. Obrazovan. Pristojan. Nije mi jasno da takav čovjek nema stalan i dobro plaćen posao. Kad bih mogao, odmah bi ga zaposlio.
Sonja, ljupka i vrlo lijepa djevojka zbog koje bi se isplatilo i patiti. Osim toga, izvrsna je pjesnikinja.
Dario i Anderlon su, premda različitih godina, pravi demokrati. Recite mi, jeste li upoznali bilo kojeg urednika koji bi objavljivao one gnjusote koje im pripisuju razmaženi zlikavci? Dario je mlad, tolerantan, brzo misli. Anderlon je stariji, mudriji i oprezniji, što ovdje nije negativna konotacija. Naprotiv.
E, sad, pozvao sam Blogere da budu moji gosti u Saloonu. Došli su Dario, Konte i Collisioncourse, vrlo ljupka djevojka. Konte je visok i lijep mladić. Djeluje čisto i njegovano. Priča mirno i razložno. Znade slušati sugovornika. Isto kao, dopustite kolosalna, Collisioncourse. Zaista smo se lijepo družili u Saloonu. Upoznao sam ih sa brojnim svojim prijateljima. Za našim stolom sjedili su i razgovarali s njima mnogi poznati i pametni ljudi. Recimo, Bobi Marotti, moj mlađahni prijatelj u najboljim muškim godinama. Svega mu je 38, premda mu u osobnim ispravama piše da je već navršio 83 godine. Naravno, o Blogu se raspitivala u razgovoru s Dariom, Konteom i Collisioncoursicom, uvijek vedra i meni vrlo draga Nada Abrus. Družili smo se s Goranom Grgićem, Mlikotom, Vladom Krauthakerom, jednim od naših najboljih vinara, Zvonkom Bogdanom, Mitrom Kavkazom, Vladom Svibenom i brojnim drugim mojim dobrim prijateljima i znancima. Svoje sam goste predstavljao kao Blogovske prijatelje. Što, oni, zapravo i jesu. I svi su ih s uvažanjem primili u društvo.
U Saloonu je Krauthaker promovirao svoja vrhunska vina, a ja sam mojim gostima izigravao pravog domaćina i konobara, budući da je u Saloonu bila nevjerojatna gužva.
Poslije je došao i zLimenko. Ja jesam visok, 185 cm, ali tome se dječaku kosa u oblacima. Visok je, brate, čini mi se viši od hrvatskog rekorda u skoku uvis one ljupke Blanke Vlašić.
Poslije su oni mene odveli u Cvjećarnicu. Budući da tamo nije bilo mjesta, a bilo je i prilično glasno, pozvao sam ih na daljnje druženje u Gavellu, kod Pave Kremenića. Tamo su nas dočekali Ivo Gregurević i Dražen Kühn. Trenirali su se za šankom za noć do zore u Saloonu. Naime, Ive se dogovorio sa Zvonkom Bogdanom da će, poslije službenog programa u Saloonu, nastaviti privatno druženje, a koliko ga ja poznajem, nisam siguran da se njih dvojica još ne druže. Samo ne znam gdje, jer bi im se pridružio.
Poslije nam se priključio još jedan Bloger, Noisyd. Također vrlo ugodan mladić.
Družili smo se uz kave i sokove sve do dva ujutro.
Pa ako me pitate hoću li uskoro navratiti na mjesta gdje se ti mladi ljudi druže, onda ću reći: hoću. I to vrlo brzo. Jer mi je druženje s njima zaista bila velika čast. Hvala Collisioncoursice, Dario, Konte, zLimenko i Noisyd na ugodnoj noći.
- 23:00 - Komentari (23) - Isprintaj - #

17.03.2005., četvrtak

OD DARUVARA DO SALOONA

U Daruvaru je bilo zaista dobro. Po običaju puna dvorana. Svi smo se lijepo zabavljali. Jedino mi je žao što sa mnom nisu išli Ptica i Sadisticho. Lijepo je reći da su ih je spriječile radne obveze.
Naravno, kao i uvijek, posebno je bilo zabavno s Vojom Šiljkom i Brankom Uvodićem. Nas smo trojica dosta dugo dobri prijatelji, pa nam je druženje uvijek veselo.
Već sam nekoliko puta na ovome mjestu napisao da će se i Vojo priključiti velikoj Blogovoj obitelji, ali njemu to, zasad, nikako ne polazi za kompjutorom. Kaže da mu je dovoljno što dva-tri puta tjedno prolista što neki njegovi znanci i prijatelji pišu. Vozeći se u kombiju do Daruvara i natrag, čini mi se da sam ga uspio nagovoriti. Ovih ću ga dana posjetiti, uzeti za ručicu i lijepo ga registrirati, što će, nadam se, Uredništvo Bloga javno obznaniti.
U daruvarskim emisijama kao voditeljica okušala se Barbara Othman. Barbara je operna pjevačica, dramski sopran, izuzetnog glasa. Lijepa je, vitka, ma, na njoj je sve na mjestu! Uostalom, pogledajte emisiju kad bude na programu, pa ćete vidjeti da ne pretjerujem. Štoviše... Pred njom je zaista velika karijera. Učila je od najboljih majstorica i već je magistrirala. Dugo je poznajem, bit će tuce godina, dakle od njene sedamnaeste godine. Skromna je i ne boji se zapjevati ni jednu pjesmu. Pjevala je na mnogim scenama, od onih opernih do estradnih. Sve u svemu, bila je i kao voditeljica jako dobra.
Zašto posebno pričam o Barbari? Zato što je za nju vezan nevjerojatan podatak: naime, ona ne pripada onim sretnicama kojoj ova država priznaje status samostalne umjetnice! Meni je to normalno, jer ona ne snima umjetničke sadržaje tipa Severina. A komisija koja određuje tko je umjetnik, a tko nije, nije je imala prigodu vidjeti na djelu, kao rečenu damu. Osim toga, Barbara nije nastupala čak ni na Dori, pa što onda hoće?!
Danas se teško krećem. Neki sam si dan priskrbio prilično lijep žulj na desnoj nozi , pa ga pažljivo i s puno ljubavi njegujem. (Žulj je posljedica novih tenisica, valjda nekoliko brojeva manjih; već pri obuvanju bile su mi sumnjive, jer sam noge u njih teškom mukom ugurao, a poslije mi se nije dalo promijeniti ih.)
Ipak, nisam izdržao da ne odem u Studentski centar. Naime, tamo je priređena fantastična prezentacija hrvatskoga visokog školstva. I, tako, šepam je između štandova raznih fakulteta, gledam više manekenke pojedinih faksova nego njihove programe, kad, za štandom Fakulteta prometnih znanosti, ugledah meni drag lik. Amba. Moj sin promovira svoj faks. Odjeven je u radnu pilotsku odoru, pokraj njega su dvije kacige, prsluk i video sa svime onim što mora proći svaki onaj koji želi postati pilot HRZ-a. Dobro, pomislim, idem se raspitati za uvjete, možda i ja krenem tim putem, ne pada drvo daleko od ploda. Amba je, ne trebate sumnjati, okružen mladim djevojkama koje se, kao, raspituju što sve moraju proći da bi poletjele u nebo. On im to mirno tumači, baš je majstor, a ja se progurah, potapšah ga po ramenu i upitah mogu li ja i postati pilot. Naravno, da možete, reče mi on, ali morate ispuniti sve uvjete.. Nema veze što sam već u godinama? Ne, godine nisu važne. Važno je zdravlje. Ali, kad ste god godina, molim vas, recite mi kad ste rođeni? Rekoh mu da se rođen početkom 16. stoljeća, na što on sa žaljenjem konstatira da su zabunom u uvjete unijeli podatak da se primaju svi oni koji su rođeni tek od 17. stoljeća. Teško mi je s njim. Gleda te vedro i ozbiljno, a na pitanja odgovara brzo i, pardon, zajebano. Ništa, kažem, žao mi je što sam zakasnio. Isprobah kacigu i prepustih ga znatiželjnim djevojkama.
Sutra, petak, navečer idem u Saloon. Pozvao me Vlaho i Mitar (Kavkaz u Večernjaku). U Saloonu će jedan od naših najboljih vinara promovirati svoja vina, a ja ću kušati deci one njegove glasovite ledene berbe. Osim toga, u Saloonu će pjevati Zvonko Bogdan, pa će ugođaj biti onakav kakav svi priželjkujemo: dobro društvo, dobro vino i dobra starogradska pjesma. Pozvao sam i neke Blogovske prijateljice i prijatelje. Nadam se da će doći i da ćemo se lijepo družiti. Ako među vama ima onih koji bi sutra navečer došli u Saloon, neka slobodno dođu. Ja ću ih čekati ispred Saloona od 20 do 20,30 sati. Bit će moji gosti.
A kad sam već kod Bloga, moram reći da ćemo Obitelj, osim Voje Šiljka, dobiti još dvije prinove. Nove Blogove bebe bit će Zvonimir Milčec, pisac i novinar koji je odavno bloger, a da to nije ni znao, te Kazimir Klarić, onaj isti Kazo čiji sam tekst o guzici objavio na ovome mjestu. Kazo pripada najduhovitijim Hrvatima. Oni koji su čitali njegove knjige to zasigurno znaju, a oni stariji, siguran sam, još pamte njegove TV serije.
A sad idem čitati vaše proljetne tekstove.


- 21:39 - Komentari (13) - Isprintaj - #

15.03.2005., utorak

RADOST PROLJEĆA

Jesam li sretan čovjek?, često se znam pitati.
Ne mogu se prisjetiti kad i u kojoj zgodi, svakako je to bilo davno, uočio sam negdje jednu zanimljivu misao Aldousa Huxleya i uredno je pribilježio. Pisac koji je napisao Kontrapunkt života, Vrli novi svijet, Slijepi u Gazi itd. kaže: Samo je jedan kutak Svemira koji možete sigurno popraviti, a to ste vi sami. Koliko se sjećam, cijeli život radim na tome da popravim taj mali kutak Svemira u sebi. Čini mi se da se, godinama, nakupilo mnogo kvarova, ali radim na tome da ih uklonim.
Danas sam bio u sjedištu Bloga, u Šubićevoj, i upoznao lijepe mlade ljude. Naravno, nije se bilo teško sporazumjeti s takvim ljudima, pa smo, uglavnom, sve dogovorili oko Blogomobila. Definitivno na put odlazim 15. travnja. Točno onim putem kojim sam naveo u prvoj najavi. Znam, dotad će još proteći prilične količine River Savom, A valja i do tada živjeti i raditi.
Sutra sam, 16. ožujka, u Daruvaru, gdje snimamo dvije emisije Domovnice. Nadam se da ću u Daruvaru upoznati neku od ljupkih Blogerica ili ponekog od uvažene gospode Blogera. Moj poziv stoji. Dođite, ja sam na generalnoj probi već od 14 sati.
Čitam danas u Jutarnjem da se Blogovska obitelj Dvornik sprema na pravi televizijski pothvat i ja im želim puno sreće, siguran da će ono što će nam ta duhovita obitelj ponuditi u svakodnevnom pol-satnom TV programu biti zaista prvorazredan materijal.
Proljeće nam, napokon, stiže sa svih strana. Sunce i vedrina. I na nebu i u ljudima. Sjećam se, tako je bilo onih Martovskih Ida kad mi je rođen prvi sin, Ivan-Goran. Gigo. Kad sam sa Žarkom Potočnjakom i njegovim ujakom Zlatkom Vitezom stigao u Zajčevu, gdje je rođen, gledalo nas je malo dijete vrlo bistrim pogledom. Danas me gleda trideset-godišnji čovjek istim bistrim pogledom.
Da, da... definitivno:ja sam sretan čovjek.
- 22:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

14.03.2005., ponedjeljak

POTRAGA ZA MALIM ZELENIM BLOGOVCIMA

Sav sam u nekakvoj žurbi. Krećem na put za svega mjesec dana, a već živim u tom vremenu, u travnju. Samo su mi žnjiranci još u ožujku! Jutro se još nije ni umilo, a već je vrijeme za večernje tuširanje! Tako mi se i dogodilo da Majetićevu prozu uredno najavim: točno je vrijeme, točan dan, točan datum, točna godina, ali krivi mjesec. Umjesto ožujka, napisao sam travnja. E, vid' ti budale!
Nadam se da će vaše argusovske oči zanemariti gdjekoju nepreciznost. Nastojat ću da nepromišljenosti bude što manje. I, naravno, ispravljat ću svaku moguću grješku prije nego što nastane šteta.
Zato već sad moram reći da ću javni trening, onaj o kojem sam pisao prije dva-tri dana, obaviti prve subote u travnju. Sad sam siguran da sam dobro napisao: u travnju!
Meni do polaska valja završiti mnogo toga, to jest valja sve organizirati na vrijeme. Dakako, sve će to obavljati OTB, Organizacijski tim Bloga, u suradnji sa svim sadašnjim i budućim Blogovcima.
Najprije, valja uskladiti sve one druge ideje koje ćemo mi Blogovci realizirati, paralelno s hodanjem kojim ću se ja baviti.
Na primjer, zanima me ima li među nama Blogovcima onih koji su članovi bilo kakve udruge takozvanih Zelenih. Zašto? Zato što imam zaista izvrsnu ideju koju bi trebali voditi i realizirati Mali Zeleni Blogovci. Dakako na ovome mjestu, kao što će se na ovome mjestu realizirati svaka od brojnih ideja koje će me pratiti na putu.
O tome ću nešto više reći sutra, nakon sastanka s Glavnim Blogovcima.
Sad me zanima ima li među nama organiziranih Zelenih? Ako ima, molim vas – javite se.
- 19:57 - Komentari (14) - Isprintaj - #

13.03.2005., nedjelja

JUNACI BLOGOVE ULICE (25)

(Nastavak)
- Možda si u pravu, nasmijala se vragoljasto.
Zašutio sam. Negdje u dubini duše mrzim je i volim. Mrzim je zato što je prevarila tatu s nekim bezveznjakovićem iz ljubavnih romana (U kojima mladi doktori osvajaju bolesne pacijentice, siromašne ljepotice, službenice, radnice, udovice, a ne bih se začudio da i pokojnice ne luduju za njima, pa se cijele kolone umrlih zaljubljenih romantičarki kreće noću s groblja prema bolnicama!), a volim je... tko uopće znade odgovoriti na pitanje zašto netko nekoga voli? Nije važno što mi je majka. Nigdje u zakonima ne piše da se majka ili otac moraju voljeti, a mi ih ipak volimo. Može bit' i zato što im najdulje pamtimo miris. Miris majčine topline i toplinu očeva glasa! Miris očeve snažne ruke i toplinu majčina glasa! Miris staništa i toplinu obitelji!
- Dobro, mama, kakav je to preokret? Cijeli me život vas dvoje držite u uvjerenju da si napustila oca, da si živjela nekoliko mjeseci s nekakvim doktorom, stručnjakom za bubrege i bolesne žene, a sad... Otac mi o tome ništa nije govorio.
- Tvom ocu je svejedno. Ne mislim da mu je svejedno u smislu da mu je svejedno, nego mu je svejedno na neki poseban način. On u sebi ima neku sobu u kojoj čuva emocije. Ne sve emocije, nego one... kako da kažem... one... znaš na koje mislim...
- Ne znam.
- Ma, znaš samo što mi ne želiš reći. One emocije... znaš one koje te sprječavaju da plačeš kad ti se plače, da jaučeš kad te boli... mislim da se te emocije zovu muški ponos. Glupi muški ponos!
- Daj, mama...
- Sjećaš li se kad ti je Malča hodala s onim tipom? Bili ste klinci, ona se razvila prije tebe i... kaj? Ti si još bio dijete, a ona već djevojka. Što bi ti radio s njom? Sisao? Tražio da ti promijeni pelene? Što?! A u njoj se probudila ženskost. Sjećaš li se, prema tebi je tih mjeseci bila vrlo nježna. Kao da si joj dijete. Povjeravala ti je svoja pisma i sve ostalo. A ti si na sve pristajao. Naravno da ti je duša tih mjeseci bila bolno razdirana nedefiniranim osjećajima, ali si o tome šutio. Puno bi ti lakše bilo da si se bilo kome povjerio. A ti si se zaključao u sebe i svakodnevno izigravao našeg poštara Jožu. E, vidiš, to je taj glupi muški ponos. Onaj ponos koji vas tjera da igrate poštare! Takav ti je i otac. Uz dodatak što prije svega sve podrobno analizira. Hoću reći promisli. Njemu uopće nije bilo važno gdje sam ja? On je razmišljao o tome zašto sam otišla. Prihvatio je sve što sam mu rekla, a onda je svaku riječ raščlanjivao u svim njenim značenjima. I tako došao do zaključka da meni nije ništa drugo preostalo, nego da odem. Zapravo, on je shvatio da je odnos između nas dvoje došao do one najgore točke. Niti sam ja za nj bila žena, niti je on meni bio muškarac. Bili smo roditelji..
.
Pogledala me nježno, uzela za ruku, povukla sebi i... to zaista nećete vjerovati, posjela me na krilo. Kao da sam beba, a ne muškarac sa svojih četrnaest i nešto godina. Gospode, bože! Bilo mi je neugodno od te pretjerane nježnosti. Upravo zbog te neugodnosti zažmirio sam. Bilo me je sram samog sebe gledati u njenom krilu. A onda sam se uhvatio kako sam se sav opustio u njenom zagrljaju. I da mi tijelom struji neka neobjašnjiva milina. Neko zadovoljstvo, što li? Mora da se tako djeca osjećaju kad ih brižne majčine ruke uspavljuju. Prepuste se tim nježnim rukama, tim prepoznatljivim otkucajima srca i otplove u samo maloj djeci poznata prostranstva sreće i sigurnosti. Zato sam se neugodno stresao kad je rekla:
- Baš si težak!
- A što si očekivala? Bebu?!
- Pa ti i jesi beba. Isti si otac. Grmalj. Muškarčina s dječjom dušom od pudinga.
- Dobro, mama, takvi smo kakvi smo, ali... ipak... mi pripadamo onoj staroj školi vjernih vitezova, a nismo... razumiješ... raskalašeni, oprosti, kao neke ljubiteljice medicine!
- Ne pizdi, kad nemaš pojma.
- Sama si rekla?
- Što sam rekla? Ništa.
- Ipak si otišla od njega i svoje djece.
- A što da radim s njima kad im nisam u to doba pripadala. Potpuno su me izbacili iz svoga života. Ja sam tvome ocu sve rekla, a on meni odgovara da imam pravo. Jebo ti takva čovjeka! Bilo bi mi lakše da me tresnuo šakom u glavu ili tako nešto... Znaš, dijete, bila sam vrlo ranjiva. Nešto sam učinila, a nisam bila sigurna da sam to uradila. Zapravo, ja se uopće ne sjećam što je bilo! Jedino što sam znala jest da mi nije mjesto u našoj kući. Osjećala sam se prljavo, razumiješ. A nisam imala kamo. Zato sam otišla Trputčevima. Otišla sam gore, spakirala nešto odječe i, zamisli, bez love otišla. Hodala sam ulicama, kao Ana Karenjenina željezničkom prugom. Iz mene je sve ispadalo. Da je stari krenuo za mnom, mogao je u nekoj ulici pronaći srce, u drugoj dušu i tako sve dok ne bi naišao na torbu s mojim stvarima. Predvečer sam se ugledala kao sjedim u parku na Ribnjaku. Sama, s nekakvom torbom. Pokraj mene prolazili su mladići i djevojke, ljudi sa psima...

- Mogla si se vratiti kući.
- Nisam. Ti to ne razumiješ, ali nisam se mogla vratiti, a nisam imala kamo.
- Mogla si otići liječniku, ne... zbog njega si i došla u gabulu.
- To nema veze. Vidiš da ne razumiješ.
- Ne razumijem, kažeš. Razumijem ja, ali ti ne razumiješ. Uvijek tražiš neka opravdanja.
- Koja to opravdanja? I zašto bi uopće tražila opravdanja? Ja sam bila izbačena iz kuće, ja sam se osjećala napuštenom, ja i jesam bila, ako ćemo pravo, napuštena. U tome je štos, a ne u opravdanjima!

- Dobro, dobro... nemoj sad...
- Ne bih htjela da se ikad tako osjećaš. Sam na svijetu. Adela sama na svijetu, a ne Pale! Lutala sam još malo, a u deset navečer našla se ispred kuće Trputčevih. Tamo me se sudba dovela... Pozvonila sam na vrata. Otvorio je Štef. Kad sam ga ugledala, popustili su mi živci. Pala sam mu u naručje i zaplakala. Dalje ne znam što je bilo. Tek sam se ujutro probudila u čistoj postelji. Pokraj mene sjedila je Ljerka, njegova žena.
- A gdje je bio otac?
- Valjda doma.
- Zar mu najbolji prijatelj nije ništa...
- Nije, Ljerka mi je rekla da sam se, poslije napada plača, smirila i sve im ispričala. I da sam zamolila da ne javljaju tati, jer...
- I tako si ti tamo prespavala. A što je bilo poslije?
- Tamo sam prespavala idućih stotinu noći. Nikud nisam izlazila, samo sam sjedila i čekala.
- Što? Što si čekala?
- Čekala sam da otac dođe po mene.

- Ali on nije znao gdje si!
- Znao je da sam kod liječnika. Tako smo se Trputčevi i ja dogovorili. Ono i ona pisma za koje znaš i ne znaš, ne, upućivala su ga da sam kod, hajde, ljubavnika. Zato je bilo najbolje da on sam preboli svoju bolest, kao što sam ja svoju. I, jednog je dana to učinio. Saznao je gdje taj liječnik stanuje i pozvonio na vrata. Otvorila je neka starija žena, poslije se pokazalo da je to bila liječnikova teta. On nije imao roditelje, poginuli su u nekoj prometnoj nesreći i živio je s tetkom. Otac se lijepo predstavio i zamolio gospođu da pozove mene. Naravno, gospođa nije imala pojma tko sam ja. Pozvala je nećaka i... tad se sve razjasnilo. I njemu je odmah sve bilo jasno. Zato je krenuo na drugu adresu. Trputčevima. Tamo me našao i... to je to. Kad me je vidio na vratima, Alojzije mi se zaletio u naručje vičući: "– Mama je ozdravila, mama je ozdravila!" Tata ga je pomilovao po glavi i rekao: "Da, sine, mama i tata su ozdravili..." A, sad, dečko moj, briši svojim prijateljima! Moram pospremiti stan prije nego što se ono troje vrati kući!

Majka me, bukvalno, izgurala kroz vrata, ispred kojih sam stajao punih pola sata i slušao njeno pjevanje dok je pospremala stan. Poslije sam skitao gradom.
Bože dragi, vraže mili, živote jedini, zahvalan sam ti što si mi udijelio takva oca i takvu majku. Zahvaljujem, zahvaljujem, zahvaljujem...
Eto, to bi bila moja dnevnička bilješka datirana 11. prosinca 1981. godine.
Dragi moj pišče, to bi bilo sve. Završavam ovu napomenu s neizmjernom mučninom u cijelom organizmu. Neizmjernom, dragi...
(Nastavit će se)
- 12:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

11.03.2005., petak

HAJDE DA SE SLIKAMO!

Imam jednu malu, sasvim malu molbu. Mome starom prijatelju, Mitru, novinaru najpoznatijih dnevnih novina, sviđa se ova ideja o hodanju. A opet je krivac Vlado Sviben. Posljednja tri teksta isprintao je i odnio do Pave u Gavelli, pak se to tamo komentiralo. I Mitru je palo na pamet da od mogućeg javnog treninga napravi dobar novinski prilog. Ne pitajući nikoga za dopuštenje, u jutrošnjem telefonskom razgovoru s njim, pristao sam. Naravno, mogu odustati, ali više bih volio da Mitrovu ideju zajedno realiziramo. Naime, ja ostajem kod toga da sam samo jedan od Blogera, pa bih volio da taj javni trening, hodanje Zagrebom, učinimo svi mi. I tako ću se ja izgubiti u masi kao pojedinac, a Blog će dobiti primjerenu reklamu.
Dakle, što? Ako vam si svidi ideja, ta o zajedničkom javnom snimanju treninga, onda se na ovome mjestu možemo dogovoriti o datumu. Jer, ako nas bude onoliko koliko ja mislim da nas ima, onda to hodanje moramo prijaviti policiji i drugim nadležnim organima, kako bismo sve sveli u okvire zakonitosti. Mislim da bismo to mogli učiniti jedne od idućih subota, a svakako barem desetak dana prije moga polaska, 15. travnja.
Isto tako, ako se dogovorimo, predlažem da krenemo ispred ureda Njegova Veličanstva Bloga, a to je u Šubićevoj. Kad, to ćemo sami odlučiti. Prijedlog većine bit će prihvaćen.

Naravno, ja se svakodnevno pripremam i, mogu vam reći, jedva čekam da krenem.

Dakako, radim i svoj svakodnevni posao. Jučer sam, osim obvezne šetnje s De Bellyjem, cijeli dan pisao scenarije za javno snimanje Domovnice, HTV emisije, u Daruvaru. Zato jučer nisam stigao ovdje objaviti ni retka.
Snimanje Domovnice u Daruvaru bit će u srijedu, 16. travnja, u 19 sati. Snimaju se dvije emisije. Blogeri iz Daruvara i okućnice mogu doći u dvoranu na probu. Upoznat ćemo se, popričati, a oni koji hoće mogu ostati, i na snimanju. Zamolio sam Pticu Trkačicu i Markiza Sadistu da pođu u Daruvar sa mnom. Oni su pristali. Ptica mora dobiti samo odobrenje na radnom mjestu, a Sadisticho od mlađahnih ljubavnica. Ako bude tako, Daruvarski Blogeri upoznat će i njih dvoje, a oni pripadaju, već pet stoljeća, samom vrhu blogerske top-liste.

Ako vam se ovaj tekst čini malo tvrdim, omekšajte ga tako da me, pri prvom susretu zveknete nečim po glavi. Teflon tavom ili nečim takvim. A da biste me prepoznali, evo moje slike (sliku svoju ljubim), koja se ovdje našla ljubaznošću najdraže mi unuke (prapra) Ife. Na njenoj adresi je još jedna slika, pa - tko voli, nek izvoli. Na ovoj se slici vidi kako mirno očekujem klepanje i zvekanje.
Image Hosted by ImageShack.us
Naravno, ispričavam se novostvorenom literarnom društvu Bloga, dragim Borgovkama, Borgovcima i Eugenu s bezbroj prezimena(kao da se stalno udaje), što se još ni jednom nisam javio, osim onoga dana kad sam se učlanio. Međutim, imam tako dobru ideju koja će me iskupiti i pred strogim Kontemplativom, ljupkom Luciferkom i svima ostalim. Moram im zahvaliti što su me primili u društvo.
Za razliku od Šumske Republike, koja me nije primila, pa sad u šumu odlazim ilegalno, kao staro olinjalo drvo. Koje na očigled šumskih inspektora šverca sjekire, motorne pile, capine, dlijeta, hobelbanke i slično oružje za uništavanje šuma.
- 23:32 - Komentari (21) - Isprintaj - #

09.03.2005., srijeda

ŽULJ NA TABANU LAPTOPA!

Hvala na podršci.
Dirnule su me vaše poruke toliko da nisam mogao izdržati bez one dražesne suzice sreće. I kad mi je god ta, ili neka druga, suzica htjela skliznuti niz lice, ja bih je brzo vratio u oko, tako da mi oči sad izgledaju kao omanja akumulaciona jezera.
No, dobro. Uvjeren sam da ćemo se svi lijepo zabavljati gotovo godinu dana. A da će biti zanimljivo kažu mi mnogi znanci koji će mi se svakodnevno pridruživati u hodanju. U tih 329 dana, upoznat ćete mnoge moje prijatelje. Od akademika, sveučilišnih profesora, pisaca, sportskih, estradnih i opernih zvijezda, glumaca i glumica, liječenih i neliječenih antialkoholičara, novinara, bogataša kad je riječ o lovi (koji će, dakako, vješto izbjegavati svaki odgovor koji bi mogao pomoći strogim poreznicima) i bogataša kad je riječ o duhu (tajkunima duha, koji će iskreno odgovoriti na pitanje kako su se dočepali nezakonito stečenog znanja)... bit će tu taksista, konobara i svih onih kojima sam nekad nešto ostao dužan.
Vratit ću im u koracima. Koje mogu spremiti na štednu knjižicu, pa kad dođu u godine i ne budu više mogli hodati, neka lijepo odu u banku i dignu te korake s kamatama. Koliko li će im to produuužiti život?!
Naravno, najviše se radujem Blogovcima. Po onome što ste iščupali iz srca i ostavili ovdje kao svoj komentar, slutim da ćemo se svakodnevno zaista lijepo družiti. I da će svatko od vas znati pokazati sve ono najbolje u svojoj kući i okućnici, što u mome žargonu znači: u svome mjestu i okolici!
Od prijatelja, pisca koji je prošle godine dobio jednu od najvećih pjesničkih nagrada, i samog Blogera, dobio sam sinoć sjajno pismo. Piše mi:
Čuj, Kemiću, kaj da pričam, uglavljen u tekst više put sam se raspao od veselja. Ako te ne napusti snaga duha bit ćeš stvarno onaj koji je Kroaciju odveo u EU. I kako sjajno reagiraju BB (oba blogospola)! I oni će očito ravno za tobom u EU.
Htio sam dodati da meni fali malo esejistike na temu reality showa i pretvaranja blogičnog virtualiteta u blogovski realitet - ali ako ćemo pravo zakaj odmah jebati s teorijskim predivom. Uostalom, neka kabinetski profešuri pišu doktorate o blogomobilskom pokretu.
Trčim natrag na blog da vidim što sve govore BB. dB

Kad je riječ o početku Blogomobila, onda mogu reći da sam fizički i psihički spreman krenuti na put već sutra. Ali, to onda ne bi bilo to. Moramo sve dobro organizirati. Zato smo dogovorili da je najbolje da na put krenem u petak 15. travnja 2005. godine, točno u osam sati iz Šubićeve, iz sjedišta njegova veličanstva Bloga.
Samo zbog zezanja organizirat ćemo jedan javni trening hodanja po gradu. Ali ne u onom kavanskom duhu: S Kemoterapijom na kavici, nego nešto zdravijeg slogana: S Kemoterapijom do kafića, a onda lijevo, pa tri kilometra pravo!
Ali, otom – potom. To će srediti Dario i ekipa.
Ima tu još mnoštvo stvari koje treba pojasniti. Međutim, da bi svakome sve bilo jasno moram reći: neće ovo biti moja promocija. Naime, ja ću od sad do kraja ostati ono što jesam, tek dio vas – KemoTerapija. Jer, nikad ne bi bilo KemoTerapije da nije Bloga. Blog je naš dom, a ja ću krenuti iz svoje sobe. Da bi izašao van, moram proći kroz sve vaše sobe. A to znači promociju cijele kuće. I svake sobe posebno.
A rijetkim sumnjalima, evo, kažem: naravno da ću cijeli put proći, jer me ništa neće moći spriječiti. Pa makar dobio najveći žulj na tabanu svoga laptopa!

- 20:46 - Komentari (25) - Isprintaj - #

08.03.2005., utorak

KEMOTERAPIJA KAO BLOGOMOBIL

Dakle, nema se tu što puno pričati: idem ja lijepo na dug, vrlo dug put. Put koji ću prevaliti vlastitim nogama, uvjeren da će izdržati (i noge i tijelo) tih famoznih 14 milijuna koraka. Naravno, pravilno raspoređenih u 329 dana, što bi iznosilo 42.553 koraka dnevno, a to je pak, prema mojim proračunima, 20 kilometara.
Hajde, stari, što tupiš, već čujem skeptični glas profesionalnog Sumnjala, a gdje ćeš to napraviti toliki broj koraka i kako?
Gdje? Ovdje u Hrvatskoj. Blogomobilom. Naime, svaki čovjek teži da ima neko vozilo koje bi nazvao po sebi. Moje će vozilo biti sponzorirane sportske cipele, s brojačem koraka i kilometara, a koje sam za ovu prigodu nazvao Blogomobil. Zakaj ne?
Naime, već godinama razmišljam o tome da prohodam kroz svoju domovinu. I da to lijepo opišem. To mi je gotovo uspjelo za Domovinskog rata, budući da sam po raznim ratištima propješačio lijep broj dana i koraka.
Ideju sam pažljivo uzgajao kao što netko uzgaja salatu, ovce ili bilo što drugo. U samotnim satima, kad mi se nije čitalo, ni pisalo, sjeo bih za stol, otvorio zemljopisne karte Hrvatske, kojih imam vrlo mnogo u različitim veličinama, i putovao putovima kojima nikad nisam kročio. Recimo krenem prstom po Gorskom Kotaru i naiđem na mjesto koje ponosno nosi ime Homer. Bogati, pomislim, nije valjda da sam otkrio rodno mjesto velikog grčkog pjesnika? Onda to mjesto potražim u knjigama. I jedva ga nađem. I vidim da Homer ima 125 domaćinstava, da tamo živi 330 stanovnika, Homerovaca, sa 12 krava, 4 ovce i 347 komada peradi. A možda tamo živi i netko iz moje Blogovske obitelji? Baš bih volio upoznati te ljude!
I tako je ideja sazrijevala i potpuno sazrjela. Kao kuštrava breskva! A kad je nešto zrelo, hajdemo to ubrati.
I lijepo razradih plan. Valja odnekud krenuti i nekamo se vratiti. I ne putovati putovima kojima sam već hodio.
Ako želim obići cijelu svoju domovinu, onda moram obići i sve županije. Ne?! I otoke, ne?! Morem ne mogu hodati, premda ni to nije isključeno.
Svakom ću županijom hodati 14 dana. Kad pribrojimo Grad Zagreb i otoke, onda to broji ravno 329 dana.
A o svemu tome ću pisati. Otvorit ću poseban Blog, zvat će se – Blogomobil. Naravno, ni ovu adresu neću zapustiti. Naprotiv. Ovdje ću objavljivati tekstove na koje ste, nadam se, navikli, a na Blogomobilu ću objavljivati sve ono što bi moglo biti zanimljivo.
Prije svega, nadam se, susretima s Blogovcima, fotografije s njima, a najvjerojatnije će Dario s ekipom svakodnevno montirati, od snimljenog materijala, polusatni dokumentarac koji će se prikazivati na Internetu. Naravno, moji će se tekstovi promptno prevoditi na engleski, tako da će internetska raja moći pratiti Blogo-hodača.
Uvjeren sam da ću biti stalno u vezi s vama. Imat ću mobitele za komunikaciju sa znatiželjnicima, koji će nazivati u znak potpore ili samo zato da saznaju hoću li se javiti s puta ili s Mirogoja. Svakodnevno ću biti na raspolaganju Blogovcima i ostalim građanima, nadam se da će biti više građanki, s kojima ću se sastajati uvijek u nekom kafiću, ali u drugom gradu ili mjestu. Između 18 i 20 sati. Od 22 do 24, odgovarat ću na pitanja koja će mi biti postavljana putem Bloga. O tome će posebno pisati Dario.
Dakako, vrlo će brzo, pedesetak-šezdesetak dana, ovo Blogo-hodanje izazvati pažnju sveukupne javnosti. Kako naše, tako i međunarodno priznate, jer ne pješači svaki dan neki starac osam tisuća kilometara! Tako će naš Blog biti u središtu svjetske blogovske javnosti.
A ja, zapravo, očekujem da na tom putu upoznam sve hrvatske umiljate mirisne Blogovice i elegantne i snažne Blogovce.
A evo kako ću hodati.
Krenut ću iz Zagreba i vratiti se u Zagreb. Tu nema dileme. Ali kojim putem? Ovamo, onamo, tuda, onuda i skontah da je najbolje krenuti putem kojim sam prvi put krenuo bez roditelja – a to je put koji sam prevalio popularnim Samoborčekom, do Samobora ili Sanobora, kak bi rekli Sanoborci! I dalje Zaprešić i 14-dnevno skitanje Krapinsko-zagorskom županijom, pa Varaždinskom, Međimurskom, Koprivničko-križevačkom, Virovitičko-podravskom, Osječko-baranjskom, Vukovarsko-srijemskom, Brodsko-posavskom, Požeško-slavonskom, Bjelovarsko-bilogorskom, Sisačko-moslavačkom, Karlovačkom, Primorsko-goranskom, Istarskom, potom slijedi dio od Cresa do Lokruma koji ću proći mojim Blogomobilom i brodicama koje bi me prebacivale s otoka na otok, ukoliko me ne zadrže, kao suvenir na Otoku Golom. Potom opet dolazim na kopno, onda lungomare (kako reče Krleža) do Oštrog rta, a onda polako natrag. Kući. Sjevernom stranom Dubrovačko-neretvanske županije, pa Splitsko-dalmatinskom, Šibensko-kninskom, Zadarskom, Ličko-senjskom, onda onim putovima kojima nisam prošao Karlovačkom županijom, dolazak u Zagrebačku županiju, te lijepo i mirno, bez imalo žurbe, obići put od Jaske preko Pisarovine, do Velike Gorice, Ivanić-Grada, Kloštar-Ivanića, Dugog Sela, Vrbovca, Svetog Ivana Zeline, tako kod Adamovca ponovo ući u Grad Zagreb, pa malo prema Kašini, Sesvetama, te ubrzano Retkovcem, Dubravom, Maksimirom, Peščenicom (ako me Predsjednik Željko Malnar pusti), do sjedišta Bloga u Šubićevoj, gdje će me dočekati Dario i društvo s duplom kavicom (sa dva na tren šećera). Tu bismo se izljubili, a ja bih onda otišao najprije na HTV, da se pozdravim s prijateljima, a onda doma da pozdravim staru majku, ako me se bude sjećala, i pravac u Frankopansku u Pavinu Gavellu. Na deci vina, kojim će me častiti Miljenko Mitrović, zvan Kavkaz, dok će se Pavo ispružiti s duplom kavom (sa dva na tren šećera) i tri decilitra kisele vode, koju će mi natočiti Branko. Naravno, svi će se skupiti oko mene, a ja ću upitati: što ima?
Ovo je prva informacija. Nešto duža, ali zato temeljita. Znatiželjnima ću idućih dana sve objasniti. Ima tu još sjajnih ideja. Nema tog pitanja na koje vam neću znati odgovoriti, ali, prije svega, očekujem da ćete, kao što sam vas već zamolio, podržati ovu ideju. Jer, vjerujte mi, bit će to najveća promocija hrvatskoga Bloga u svijetu. Dosad nikad nitko, ništa slično, nije ovako nešto radio, a nije da nisu pješačili. Od Dedeka Kajmbuščaka do pasioniranih novovjekih hodača.
Sad sve znate. Od vas očekujem podršku i dobre ideje. Hajde, lijepe i dobri moji, da vas čujem...
- 21:14 - Komentari (87) - Isprintaj - #

07.03.2005., ponedjeljak

PA ŠTO AKO I NE UMREM?!

Ovako, subota i nedjelja protekli su mi zaista sjajno!
Prije svega, Amba je završio fakultet, sad mu još ostaje diplomski i naše će zrakoplovstvo uskoro dobiti sjajnog letača i časnika.
Dogovorili smo se da ga počastim – kuhanjem. Naime, volim i znam kuhati, pa sam se s njim dogovorio da mu skuham za ručak bosanski lonac. Rano ujutro najprije sam odgovorio na Ifino pismo i objasnio joj što ću raditi.
Potom tržnica Kvatrić i kupovina namirnica. Tri vrsti mesa, povrće, ćevapčići u kajmaku za doručak, voće... uglavnom pune ruke vrećica. Amba me dočekao da mi pomogne nositi stvari.
Pripremio sam doručak za njega i polusestru mu Taru, vrlo lijepu sedamnaestogodišnju djevojku. Mama im je ove subote radila, pa...
A potom kuhanje. Dva sam sata rezao, čistio i stavljao meso i povrće u velik lonac. Napokon, kad sam završio, popio sam prvu kavu u 11 sati. Malo smo popričali, dok su se iz kuhinje širili miomirisi. Oko 13 sati, ostavio sam ih. Jelo je bilo gotovo, trebalo se krčkati samo još sat vremena.
Poslije, oko 14 sati, Amba mi je mobitelom priznao da je lonac bio fantastičan.

U to sam doba već bio u Bogovićevoj s prijateljem Tabom i njegovom ženom Amirom. Pili smo kavu. Kad smo izlazili iz kafića, Bogovićevom je odjeknuo glasan uzvik – Gdje si Kemoterapijo, legendo!
Vlado Sviben!!!
Vlado je briljantan tip. Nešto je mlađi od mene i vrlo je uspješan propagandist. Voli svoj posao, kulturu, sport... ma sve. Ali, ipak, ima jedan poseban hobi. Ja mislim da u svijetu nema ni jednog uglednijeg čovjeka s kojim se Vlado nije slikao. Prije petnaestak godina, radeći u jednom od zagrebačkih tjednika, objavio sam desetak tih fotografija. Dakle, ljudi, on se slikao s carevima, kraljevima, predsjednicima, nobelovcima, piscima, glumcima (više glumicama), sportašicama, sportašima itd. O njemu kruži legenda da se u svijetu ne može ništa dogoditi ako on nije tamo. U šali pričamo da je iste večeri bio na otvaranju, recimo, Pulskog filmskog festivala i Dubrovačkih ljetnih igara. Nitko ne kuži da je to nije moguće, jer se svečana otvaranja održavaju u različite dane.
No, dobro, Vlado mi je zamjerio što ga nisam spomenuo kad sam pisao o Saloonu. I to mi je žao. Jer i Vlado je bio na otvaranju onda kad sam i ja bio. Osim toga, žalio mi se da su nam prijatelji informatički nepismeni, pa im on mora printati ovo što pišem. Jer drukčije to ne mogu čitati. Uvjeravam ga da će uskoro svi sami imati svoje Blogove, jer sam u završnim pripremama da ostvarim sjajnu ideju, barem tako kažu svi koji znaju o čemu je riječ. Očekujem da će se i on uključiti, kao propagandist, u realizaciju ideje.
I kad već govorim o Svibenu i slikama, onda se moram pohvaliti da u toj prebogatoj kolekciji stoji i jedna fotografija nas dvojice, u kojoj sam bio – glumac. Naime, u četrdesetak Histrionskih predstava, zamjenjivao sam Ivicu Zadra i u Mrduši Donjoj glumio Cotu. Sviben se tada slikao sa mnom rekavši da će jednom ta slika biti pravi raritet. Mogu vam reći da jest, jer osim njega nitko tu sliku nema. Pa ni ja. Vidio je jesam, ali je nemam. Doduše, imam sliku izvan scene sa Slavkom Brankovim, ali na sceni – e to nemam. To ima Sviben.

Poslije sam kod kuće završio unos podataka za akciju koju pripremam, a o kojoj ću nešto više sutra pisati.
Nedjelja i šetnja s De Bellym. Krenuo sam cijeli sati prije iz kuće, pa sam svratio na HTV popiti kavu.
I, tako, stojim ja za šankom u Intim-baru, kad tko? Arsen Dedić! Navratio na diskretni sok od jabuka. Naravno, zapričasno se. S njim je uvijek ugodno. Duhovit je i naš razgovor je zapravo pričanje dosjetki. Nakon uspješne operacije jetre, čestitao sam mu ovako: želim ti sretnu novu jetru i dabogda izdržala kao stara. Prisjetismo se njegova ležanja. On je, kao i ja, veliki radnik. Čekao je operaciju, a mislio je i smrt, čitajući i pišući. I zato mu je sve bilo normalno. Podsjetio me na dvije izjave o smrti dva vrhunska umjetnika. Naime, Oscar Wilde je, za smrt rekao da je ispod njegove razine, a veliki Salvador Dali je, u poznim godinama, rekao: Pa što ako i ne umrem?!
Arsena je taj njegov vedri duh sačuvao na životu. U istoj bolnici, nema tome dugo, istu operaciju nisu izdržali i umrli su Edo Murtić, a neki dan i Milovan Ilić Minimaks.
Svaki naš razgovor je i prisjećanje na njegovu pokojnu mamu. Imao sam sreću i znao sam tu staru damu. Bila je ljepotica, a to nisu mogle sakriti ni njene godine. Arsen mi kaže da se nada da će kćer Sandra, koja živi u SAD, uskoro roditi zdravu djevojčicu i da će joj dati ime po baki – Veronika.
Arsen kaže da ne voli bolnice, jer mu je teško ležati bez ikakva posla. Kaže da je imao sreću ležati u bolnici u zemlji koje jezik poznaje. Teško je bolovati na jeziku kojeg ne poznaješ!, završili smo naše druženje uz kavu i diskretni jabučni sok. Decilitar.

Poslije, šetnja s Majetićem. Svratili smo i do moje kćeri Nataše. Počastila nas je kavom i kolačima.

Sutra je Osmi ožujka. Međunarodni dan žena.
Kad bi znao, na ovome bih mjestu posadio polje različita cvijeća. Neka cvjeta tisuće cvjetova!I svakom bih cvijetu dao ime jedne od Blogerica. Naravno, bila bi tu imena i drugih žena, ali Blogerice su, uz obitelji koje već imam, moja obitelj. Tako bismo, u tom zamišljenom cvjetnom polju vrlo lako mogli prepoznati mirisne i lijepe cvjetove kao što su moja unučica Ifa, Ptica Trkačica, Annie de Svima Nama, Bugenvilija, Rajska Djeva, Zrinka, Luciferka, Haumajstorica, Opaljena, Hrvatice iz SAD, Bitangina Princeza, Udina Magistrica, Sonja, Megi, Big Mamica, Kulerica, Ninočka, Napolitankica, Crna Lady, Mala Sarajka, Juliere, Maja, Kupusica, Keš pičkice, Scipsica, Bridge, Korkularina, Zločesta, Carica, Celeste, Marica iz Poljske itd. itd.
Bio bi to najljepši i najmirisniji cvijetnjak na svijetu.
Upravo iz tog Blogovskog cvjetnjaka želim vam sretan Dan žena!
- 19:07 - Komentari (31) - Isprintaj - #

06.03.2005., nedjelja

JUNACI BLOGOVE ULICE (24)

(Nastavak)
Možda se, stari moj, pitaš zašto sam inzistirao na detalju kad me majka budi? E, sad si me našao s maminim buđenjem kad sanjaš ono što sanjaju svi sedamnaestogodišnji mladići, sigurno si pomislio.
Vidiš, ako o tome tako razmišljaš, a koliko te poznajem siguran sam da ti je baš taj detalj upao u spisateljsko oko, onda si na dobrom putu. Asfaltiranom, s uredno poredanim i znalački njegovanim drvoredom. Buđenje, samo po sebi, beznačajan je detalj. Ali kad te majka budi, i kad se ta majka zove još Adela Pukšec, a znaš ono kad je zbrisala od staroga, e onda je to nešto posebno.
Pokušaj proniknuti u tu tajnu?
Ne, ide, ha?
Zapravo, stari moj, to sam stavio u priču samo zato što je ono rekla o ćaći mi.
Čitatelj bi o mojoj majci mogao ružno misliti, što bi bila vrlo pogrešna impresija, izazvana onim pisamcetom moga staroga što sam ti ga, uza sve ove zapise, pripremio prije nekoliko desetaka stranica.
Pa i onim dijelom u kojem sam opisivao taktičke bitke glave kuće, rečenog mi oca Miroslava Pukšeca, koje je katkada vodio protiv svoje UO, to jest ujedinjene obitelji.
Dosjetio sam se da nisam, uz to krvavo pisamce, dao nikakvo objašnjenje. A morao sam.
Ako ni zbog čega, onda da pokažem da vrag nije svugdje crven.
Budući da nema nikakvog objašnjenja uz ono pismo, prisiljen sam na ovu, mogao bih reći čak i nepotrebnu napomenu. Jer, Napomena se ne mora ticati čitatelja, premda mislim da bi svatko morao znati istinu o maminu izletu u, da tako kažem, medicinske krugove. Cijelu mi je priču prvi ispričao otac. Bilo mi je četrnaest godina. Učinilo mi se, tada, da mi je priču ispričao da bi preduhitrio moguće prijatelje koji bi mi, može bit' dobroćudno, taj mali mamin seksualni izlet nabijali na nos i ostale izrastajuće organe.
Ta me njegova priča gotovo sto posto ubila. Premda je stari, dakle rogonja, učinilo mi se, u priči gentlemanski stao na stranu mile mi mamice, rečene autorice tatinih medicinskih rogova. Mi smo muškarci u takvim situacijama solidarni, pa me sama činjenica o majčinoj ljubavnoj avanturi ubijala u pojam i u srce.
Kvrc, nema me više! Zar moja majka? Zar ukras naše kuće?
Priznajem, više mi je bilo do oca nego do majke. Plašio sam se da mi, nekim strasnim slučajem, taj anonimni stručnjak za bubrege i ostale unutrašnje organe, nije – oslobodimebože – otac. Zato sam čekao da mi majka ispriča svoju verziju.
Nisam dugo čekao, jer Mirek i Adela nikad ništa nisu skrivali od nas djece. Kao što ni mi nismo ništa tajili pred njima.
Već sutradan, po očevoj priči, mama me posjela za onaj ogroman stol u kuhinji i počela presti. Tata je odveo Alojzija i Mirjanu, koji su dakako sve znali, na jednodnevni izlet u Stubake.
Elem/melem, mama je započela priču, a ja sam je poslije utefterio u svoj dnevnik, odakle ti upisujem idući ulomak. Ako se budeš odlučio sve ovo staviti u knjigu, molim te, dnevničke zabilješke nemoj redigirati. Ako ni zbog čega drugog, a ono da dobiješ takozvanu dokumentarnost, što književnosti daje sugestivnu dramatičnost i neku vrstu autentičnosti.
Evo kako smo mamy i ja razgovarali:
- Dečko, da ne kažem muškarčino, otac i ja dogovorili smo se da vama, našoj dječici, po navršenoj četrnaestoj godini vaših života, ispričamo jednu obostranu nesmotrenost. Otac ti je jučer ispričao sve. I, sve što je rekao – istina je. I valjda se u tebi rodila sumnja. Pa se možda pitaš: tko mi je otac? Otac ti je tata. Tko bi drugi mogao biti? Stari Miroslav Pukšec...
- A što je bilo s doktorom?, prekinuo sam je.
- Ništa, sine, apsolutno ništa. Kako došao, tako i prošao...
- Daj, stara, ne tupi. Odeš od staroga, tip te gužva kao budala novine, i to ne jedan dan nego nekoliko mjeseci, a ti... ono... kako došao, tako prošao... Reci, što je zapravo bilo? Kako si to sebi mogla dopustiti? Ostaviti onako malu Mirjanu... jebi ga, stara, ak je to tebi normalno, ne, onda sam ja, eto, normalan?!
- Ah, sine, bilo je to grozno! Tata i ja posvađali smo se da je sve prašilo. Nije bilo galame... ne, sa starim se nemoguće ljudski svađati, on samo šuti ili te polako ubija onom svojom sporom logikom. Hoću reći, od Alojzijeva rođenja među nama nije ništa štimalo. On je bio vrlo zaposlen, non-stop na poslu ili po tim vražjim partijskim sastancima. Kuća nam je bila svratište u koje su, u svako doba dana i noći svraćali njegovi ratni drugovi. I to od 0 do 24. Ja sam kuhala kave, prala čaše, prala pelene, peglala, pripremala brojne večere, jebote, radila sam kao najobičnija sluškinja. Patila sam se s Alozijem, tražila od dragog mi muža podršku, ali sve je bilo uzalud. To je bila moja greška. Što ćeš, bijah bila mlađahnica, kako voli reći Alojzije. Mislila sam da je ljubav kad su zaljubljenici uvijek zajedno, bila sam premlada da bih shvatila sve muževe probleme. Dobričina, kakav je bio i, srećom, ostao, otac je preko svih mojih zanovijetanja prelazio blagom rezignacijom. Sve se više uvlačio u sebe, sve više bio, da tako kažem, miroljubivo ravnodušan. Ja sam to protumačila sasvim ženski. Mislila sam da me više ne voli. Moraš znati da su neki tatini drugovi, u to doba, napuštali svoje žene, mahom kolegice iz rata, i ženili se mlađim, školovanijim i mirisnijim tajnicama. Ako si gledao onaj Grlićev film, «Samo jednom se ljubi», bilo je slično. U filmu se to zbiva odmah poslije rata, a u našem životu to se zbivalo u doba kad se Alojzije rodio. Ja nisam bila u ratu, mislim u partizanima. Bila sam dijete, živjela u Zagreba i išla u pučku školu. Plašila sam da otac ne odluta za nekom tajnom mirisnicom, ili kako ti kažem – za nekim mladim komadom. Zato sam htjela što prije drugo dijete. Mirjana se, kao što znaš, rodila šezdesetdruge. Njeno je rođenje, računala sam, trebalo spasiti naš brak od raspadanja. Žao mi je, nije bilo tako. Prevarila sam se u računici. Poslije Mirjanina rođenja, bila sam jedno vrijeme bolesna. Bubrezi, ništa značajno. Tek, svakodnevno sam se morala javljati liječniku. Bio je to neki stari liječnik, prijatelj tvoga pokojnoga djeda, tatina oca. S tim starim doktorom radio je i neki mladi pomoćnik. Zgodan i vrlo pažljiv muškarac. Drž/ne daj, drž/ ne daj i – popušila sam. Ja sam, oh, bože, jednostavno zaboravila tko sam i što sam; u meni se probudila djevojka i – fajrunt. Mislim, fajrunt u glavi. S ocem sam nekoliko puta pokušala razgovarati o tome, ali kad god bi pokušala nešto zucnuti, ostala sam bez riječi i – hrabrosti. A taj se mladi liječnik bio žestoko zaljubio u mene. Čista romantika. Priče, cvijeće, kavica... ali sve onako... izdaleka. Priče sam pamtila, cvijeće bacala, a kavicu... no, popila. Ali, nije da me nije privlačio. Kad bi me god pregledavao, osjetila bih da mi tijelom struji neka slatkasta čežnja, što li... ono kad osjećaš da bi nekome vrlo rado pripadao, ali nisi siguran. U to doba nisam baš bila neka iskusna žena, imala sam tek 25 godina. I, jednog dana, kako to već biva u ljubavnim pričama, stari se liječnik razbolio i nije ga bilo u ordinaciji. I, kaj ćeš, dogodilo se to kaj se dogodilo. Što ja znam što se dogodilo?! Popustila brana, voda iscurila i akumulaciono jezero se ispraznilo...
- Ševa, stara, ševa, ne...
- Daj, mali, čkomi! Kaj ti znaš kaj je ševa?
- Kaj ne bi znal, pa pročitao sam svaku knjigu u kojoj se to opisuje. I to kaj si mi ispričala kao da sam čitao u Balzacovim "Vragoljastim pričama", ne. No, dobro, i kaj? Otišla si doma i sve ispričala starom. Znaš, stari...
- Lako se tebi zezati... Naravno, da sam mu sve rekla. Zatekla sam ga pred kućom kako šeće Mirjanu u kolicima. Gledao me u nevjerici. Očekivala sam da će planuti, a on je samo šutio i gledao me. Nije bio nimalo nervozan, valjda znaš kako zna obuzdati svoje emocije. A onda mi je, kad smo ulazili u kuću, rekao da sam u pravu i da radim što hoću. To me, razumiješ, duboko povrijedilo...
- Daj, mama, ne seri. Tebe je povrijedilo? Kaj. Možda to što si se ti poševila s drugim...
- Zabranjujem ti...
- Kaj mi imaš zabranjivati. Pričaš budalaštine. On šuti i šeće dijete, ti se ševiš s drugim frajerom u ordinaciji, i još se osjećaš povrijeđena što ti nije razvalio šamarčinu, što ti je, kao pravi gospodin, rekao...
- Može bit' da si u pravu, ali to je samo jedna strana medalje. Druga je moja priča. Da mi je opalio šamarčinu, da je napravio scenu, sve bi bilo normalno... ali, on... ali on...

Zaplakala je. E, baš je našla vrijeme! Nisam znao što da radim? Pustio sam je da plače, čupkajući dlačice s lijeve podlaktice. Gotovo sam sve dlačice iščupao kad je prestala plakati, uzela maramicu i ispuhala se u nju tako glasno da sam pomislio da umire. A potom, je, kao da ništa nije dogodilo, obrisala suzno lice i nastavila:
- Ja sam, bože, koja sam budala bila, tu njegovu ne-reakciju protumačila da ima drugu ženu, ne... ljubavnicu... i da mu je svejedno što ja radim. Bila sam sigurna da ima drugu ženu. Ta me misao pogodila kao grom. Spakirala sam se i otišla.
- Daj, mama, spakirala se i otišla u naručaj onoga od čijeg si zagrljaja još nisi ohladila...
- Nisam...
- Molim?
- Nisam. Otišla sam Štefu Trputecu...
- Mome direktoru?! A ne mladom doktoru?!
- Da, upravo Štefu.
- Daj, mama, kaj pričaš!Jebote, pa ti zaista nisi normalna!

(Nastavit će se)

- 22:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

03.03.2005., četvrtak

NAJAVA VELIKE BLOGOVSKE AKCIJE

Budući da sam u fazi priprema za jednu veliku, veliku Blogovsku akciju, ovih nekoliko dana neću imati vremena baviti se redovnim pisanjem.
Jučer sam se švercao Lecom, prekjučer dječjim štosevima. Sad ne mogu ni to.
Naravno, svakodnevno ću pratiti radove svih onih koje redovno, povremeno ili na bilo koji drugi način pratim.
Idućeg tjedna objelodanit ćemo što smo pripremili Redakcija Bloga i ja.
Bit će to bormeč golemo, golemo iznenađenje.
Naravno, uspjeh te ideje najviše će ovisiti o svima vama, najprije od vas mirisne moje Blogerice, a onda i od vas poštovani ili, ako vam više paše, uvaženi Blogeri.
U ovih nekoliko mjeseci, koliko sam ovdje prisutan, kao mali dio velike Blogovske obitelji, dovoljno sam vas upoznao da sam siguran u vašu podršku. I to plebiscitarnu. Dakako, nije riječ o politici.
Ali, o ideji i njenoj realizaciji pisat ću opširnije već idućeg tjedna.
Ja još ne smijem ništa o tome govoriti, ali Dario smije.
Ovo smijem reći: bit će to najveća promocija Bloga na svijetu. I neće trajati jedan dan, nego gotovo punu godinu dana. Točnije 329 dana. Ta senzacija počinje sredinom travnja. Toliko za sada od mene.
I još nešto: ne mogu izdržati da vam ne zahvalim na podršci. Toliko vas, naime, poznajem da si unaprijed mogu barem zahvalu priuštiti.
- 20:44 - Komentari (25) - Isprintaj - #

02.03.2005., srijeda

NI BUHA NE SKAČE OD RADOSTI!

Kad sam smišljao naslov današnjega teksta, prisjetio sam se aforizma Stanislawa Jerzi Leca (1909-1966), vrsnog poljskog satiričara, kojeg sam odmah iskoristio kao naslov. Budući da se baš i ne pouzdajem u pamćenje išao sam provjeriti. Dakle, memorija pamćenja me još služi. Točno tako glasi taj aforizam. No, da. Vrag mi nije dao mira, pa sam listao knjigom i ponovo se susreo sa sjajnim Nepočešljanim mislima, britkog i duhovitog Poljaka. Zato sam odustao od svoga teksta.
Vjerujte, ovo što slijedi znatno je bolje!

U mladosti su ljubavnici uvjereni da bi se voljeli kada bi bili istog spola, u starosti – da se ne bi mogli zaljubiti kad bi bilo različitog.
Zašto bi ljudi morali biti mudri? U trenutku oplodnje ne padne vjerojatno ni jedna mudra riječ.
Štogod je žena lakša, teže ju je dići kad padne.
Zaronio sam jednom u optimizam. Jedva su me spasili.
Zauzimam društvenu poziciju. Protiv koga?
Protiv koga mislim? Protiv tih što mi brane.
Optimistična i ponosna rečenica – Sve je moguće! – užasava.
Perspektiva: poneki su manji izbliza nego izdaleka.
Teorija ubija praksu na taj način da praktičari ubijaju teoretičare.
Taj koji je izbio na vrh društvene ljestvice često zaboravlja zbog čega je tamo pošao i tko ga je poslao.
Bakterije? Sitnica.
Ne volim narod koji se ne može podijeliti na ljude.
Iz iskustva strijelca: velike je teže pogoditi negoli male.
Kako se treba držati kad policijski pas maše repom?
Lakše se oprašta narodu kad pogriješi nego pojedincu kad je u pravu.
Hoće li se čovjek bilo kad uzdići do tako visoke moralne razine da će prestati izrabljivanje strojeva od strane čovjeka i mi strojevi počnemo raditi sami na sebi?
Šovinizam je tako plosnat da se utisne svugdje.
Najbolje podmeću noge kepeci, to je njihovo područje.
Kepecu se valja nisko klanjati.
Ne slažem se s matematikom. Smatram da zbir nula daje prijeteći zbroj.
Da bi ga planina ugledala, puzao je koliko je god mogao.
Svaki vijek ima svoj srednji vijek.
Putokazi stoje na mjestu.
Kada od radosti poskočiš u zrak, pazi da ti netko ne izmakne zemlju ispod nogu.
Tražimo osmosatni dan mišljenja!
Iz niza nula lako je napraviti lanac.
Siti smo tuđe nezasitnosti.
Drama našeg vremena donosi tantijeme svojim autorima.
Angažirana umjetnost? Od strane koga?
Novost: nevidljiva brnjica!
Držao sam sreću za rep. Otrgla se, ostavivši mi pero kojim pišem.
Ponekad netko, izmoren pobjedom, odmara se u fotelji vlasti.
Misli nekih ljudi tako su plitke da ne sežu ni do njihove glave.

Nadam se da vam se sviđa ovaj izbor. Štoviše, nadam se da ćete ga i proširiti.
- 22:51 - Komentari (8) - Isprintaj - #

01.03.2005., utorak

SUSRETI I AH TA DJECA!

Katkada mi vrag nema mira, pa prošećem gradom. A svaka takva šetnja završi brojnim susretima. I svaka takva šetnja završi u Frankopanskoj kod Pave Kremenića u Gavelli. Današnja šetnja donijela mi je jedno veselo druženje i jedan tužan susret.

LEĐA O LEĐA
U Gavelli sam susreo dva stara prijatelja, Joška Juvančića, sjajnog kazališnog redatelja, i Tahira Mujičića, izvrsnog pjesnika i još boljeg dramatičara, koji, kako kaže, piše na svim svjetskim jezicima i dva strana.
Zekamo se na račun starih dana, a oni se raspituju što je sa mnom. Pitaju mu jesam li u kakvoj novoj muško-ženskoj vezi, možda si se još jednom oženio, kaže Tahir, a Jupa će: ili ti se rodilo novo dijete?
- Ništa od svega toga, kažem im. Ja sam u svome ljubavnom životu isprobao, kao i vi, sve moguće i nemoguće ljubavne poze, a sad sam u godina kad prakticiram onu posljednju.
- Koju?, znatiželjno će obojica.
- Leđa o leđa!

SUSRET S NIKOLOM BABIĆEM
Poslije, na Trgu M. Tita susretoh Nikolu Babića, proslavljenog filmskog režisera i, također, starog prijatelja. Sjedi na klupi. Odmara. Pokraj njega štap i najlon vrećima sa nekim sokom, novinama, voćem i ne znam što je još bilo u toj vrećici.
Gdje si i ono/ovo. Znam da je Nikola preživio tešku bolest, sad polako šetucka gradom. Pitam ga kako živi, a on, bez tuge u glasu, reče - vrlo slabo. Mala mirovina, jedva sastavlja kraj s krajem. Ali, kao ne da se. Piše još scenarije za neke buduće filmove koje neće snimiti. I još misli na ljubav i žene, vrag ga stari! Poslije se diže. Štap u jednu ruku, vrećicu u drugu i krenu prema Leksikografskom zavodu, put Frankopanske, pa će tamo skrenuti u Dalmatinsku gdje stanuje. Gledam dugo za njim, kako korača već staračkim usporenim korakom. Možda ni vi niste sentimentalni, kao što to nisam ni ja, ali, svejedno, jedna mi se suza otkinula od srca i, čini mi se, otkotrljala za njim.

Moja najstarija kćerka, Nataša, katkada me znade obradovati vrlo duhovitim pričama. (Ne pada dijete daleko od jabuke!) Eto, vratim se popodne doma, tužan nakon susreta s Nikolom Babićem, kad se oglasi mail. Otvorim i nađem dvije vrlo kratke i lijepe priče. Ne znam gdje ih je našla, ali priče su toliko dobre, pa vas častim s jednom od njih. Ona druga, isto vrlo dobra, možda bi povrijedila nečije vjerske osjećaje, pa je neću ni prepisivati?

LOGIKA DEVINA KLINCA
Pita devin klinac mamu devu:
- Mama, a zašto mi imamo dvije grbe?
- Pa, sine, to ti je zato kad hodamo pustinjom da ne budemo žedni!
- Tako... hvala mamice.

I šuti mali devac 5 minuta pa opet pita mamu:
- Mama, a zašto mi imamo duge trepavice?
- To ti je, sine, zato da nas, kad hodamo pustinjom i kada puše vjetar, zaštiti od toga da nam pijesak ne ulazi u oči.
- Ah, tako... hvala mamice.

I mali zašuti pet minuta, pa će opet:
- Mamice, a zašto mi imamo papke na nogama?
- To je zato da ne propadnemo u pijesak kad hodamo pješčanom pustinjom!
- Aha, dakle tako... hvala mamice.

I malac ušuti i zamisli se duboko. Nakon pet minuta evo njega opet:
- Dobro mama, sve je točno što ti kažeš, ali koju onda pizdu materinu mi radimo u zoološkom vrtu?

NEUHVATLJIVA DJEČJA LOGIKA
Da bi sve bilo uvjerljivije, evo još jednog primjera dječje logike.
Gigo, moj stariji sin, imao je četiri godine kad smo se furali zagrebačkom uspinjačom u Tomićevoj ulici (nekad se ta ulica zvala Bregovita). I, tako, vozimo se mi gore, kad će Gigač:
- Tata, kako se uspinjača zove kad ide dolje?
- Uspinjača, sine.

Šećemo mi Gornjim gradom sat vremena. Umoran, reče mi da idemo doma. Sjedosmo opet u uspinjaču i kad ova krenu dolje, on će:
- Ja mislim da kad ide gore zove se uspinjača, a kad ide dolje – nispinjača.
A što sam mu mogao reći, nego - da sine!

Ako imate djecu, razumjet ćete me, a možda u komentaru napisati neki sličan biser. Naime, ja se nikako ne mogu osloboditi šarma čiste dječje logike.
- 20:58 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< ožujak, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga