Zar je doista sve dobro što se dobro završi? Sam vrag će znati, a da o drugima, koji uvijek sve znaju, i ne govorim. Što je zapravo dobar završetak? Happy ending?! U najmanju ruku sumnjivo je kad se nešto dobro završi, zamislite, u petak 13. A upravo je u petak 13. lipnja održana sjednica Nastavničkog vijeća na kojoj se raspravljalo o uzrocima ružnog incidenta koji sam majstorski napravio tri dana ranije.
Ima ljudi koji vole kad se o njima priča. Tom tipu homo sapiensa, nažalost, ja ne pripadam. Uopće ne podnosim kad se o meni vodi riječ. Senzacije i ine trice i kučine izbjegavao sam koliko je god bilo moguće. Za mene su znali reći da sam tipični individualac – Vidi ga, individualac jedan! (Kao da ih je dvojica, a pokazuju jednoga.) – što je možda i točno kad drugi govore o vama, ali ja nisam tako mislio.
Ja sam vam, subjektivno, poprilično društveno stvorenjce. Dakle, samoću baš ne podnosim osobito, kao ni ostale bolesti. Jedino kad obolim od gđe depresije. Stidim se svojih depresija, a – možda je to slučaj i s vama – ne mogu ih izbjeći. Eskivirati. Tu i tamo čopi me drhtava depresija. Trese me isto onako kako bi vas tresla dvosmjerna Teslina struja. Tih se dana ćutim kad da sjedim na najmodernijoj električnoj fotelji, što baš i nije neki božanski osjećaj.
Depresija ne boli kao zub ili uho, recimo. Depresija je teret što vam pritišće mjesto dva milimetra iznad srca, točno tamo gdje je, po mojem skromnom mišljenju, duša.
Duše navodno nema.
Možda je drugi nemaju, mislim/mislim, ali kažem vam da sam vlasnik najosjetljivije duše u ovom našem Svemiru. Katkada pomišljam da nemam ništa drugo do duše; da nemam ni jetra, ni srce, ni kosti, čak ni mozga... nego je sve duša. Kad sam vesel, a to je prilično često, onda mi duša radosno podrhtava. Kao čvrsti mišići dobra lipicanca poslije brza galopa. Tad mi se čini da ću svaki čas poletjeti; moram u džepove natrpati tonu kamenja da ne bih poletio put plavih visina.
Depresija djeluje obratno. Imate osjećaj da vam srce pritišće sav mogući teret, tako da ni disati ne možete. Stisnuti ste i bez zraka, kao da ste u zagrljaju goleme gladne anakonde.
Moje lice nije lice glumca. Na njemu je sve izloženo. Sve se dade lahko pročitati. Sve je napisano velikim slovima. I to još Brajerovim pismom. I slijepci vide što se sa mnom zbiva.
Ne govorim nikome o svojim depresijama, pa neću ni vama, ali riječi nisu potrebne kad imate lice kao ja. Lice izdajicu (a ne lice izdajice). Ponekad bi pucao u to lice. Kad bih znao da se plastičnom operacijom mogu otkloniti svi znakovi emocija s lica, već bih se sutra našao u bolnici. Operacija bi možda i uspjela, ali što da u tom slučaju radim s očima?
Moje su oči šuplje. Kroz njih možete, bez ikakva napora, gledati pravo u mozak. A moj je mozak građen po principu televizijskog ekrana. Jedan zaslon – milijun programa! Samo mi blago dignete očne kapke i gledate bezbroj programa za koje ne morate plaćati blesavu pretplatu.
Zbog lica i očiju povlačio bih se u svoju sobu kad me drmne rečena tetka, gđa depresija. Nisam podnosio da me sažaljivo tješe, nisam htio nikome priuštiti zadovoljstvo što ga, eventualno, pruža dramska uloga prvog tješitelja.
Možete zamisliti kakva me depra čopila kad tri dana nisam iz sobe izlazio!
Moji su me pustili na miru. Znali su da teško proživljavam neizvjesnost, a još teže kajanje. A ta sam se tri dana toliko kajao da sam sličio više nekom vjerskom fanatiku, nego Sebastijanu Pukšecu. Milijardu sam puta proživljavao sve ono što je Mišo osjećao kad sam ga klepnuo. Sva sreća da je ostao na životu, inače... Ne samo što je ostao živ, nego mu batine nisu ostavile neke vidnije posljedice. Što, zubi? Ah, zar moram reći da je ti zubi još prije nastradali. Izbio ih onaj rukometaš. Šljiva ispod oka brzo je ubrana. A to što se ispružio kao da je u nesvijesti, samo je jedna od njegovih glumačkih specijalnosti. Mislio je tako izbjeći teže batine. Unatoč ovome optimističkom zdravstvenom izvješću, duboko sam patio. S tim sam čovjekom, ako sve prođe, a prošlo je, imao glancati klupe još punu godinu dana. Kako ću mu uopće pogledati u oči?
Sjednica Nastavničkog vijeća završila je neočekivano. Ne zbog mene. Ja sam popio svoju čašu gorkih suza. Osudili me. Ne, nisu me izbacili iz škole, nisu me čak ni osudili na smrt. Osudiše me, pedagozi, na nemilosrdnu zahvalnost. Imao sam im biti zahvalan što su uočili moja pozitivna nastojanja u smislu, je li, općih tendencija u našem društvu. Dokazano je da sam bio izazvan na neobičan način, pa sam i neubičajeno reagirao. Mišu su kaznili ukorom Nastavničkog vijeća zbog nepriličnih i neomladinskih asocijacija koje su izazvale njegove pretenciozne izjave. To je da se ubiješ!
Zapisnik sa sjednice Nastavničkog vijeća dobio sam na čitanje ljubaznošću direktora. Ne bih vam sad prepričavao što sve u Zapisniku piše, a nisam ni voljan da se tiska kao dodatak ovoj knjizi, bez obzira što je, za mene, historijski dokument. Najviše bih volio, kad bih mogao, sve ono što u Zapisniku piše prepričati jednom jedinom rečenicom, ali to, premda nije nemoguće, nema smisla. Bili bi zakinuti svi oni što uživaju u proučavanju dokumenata, a na tu vrst čitatelja izdavači danas najviše računaju.
Ja, inače, ne volim dokumente. Oni su samo niz fotografija, prhkih i suhih, nemarno snimljenih ili zapisanih. U dokumentima nema, često, ključnih zbivanja svijesti. Po dokumentu nikad nećete saznati je li toga dana, kad je dokument rođen, padala kiša (osim ako nije meteorološki izvještaj), grijalo sunce, puhao vjetar; nećete znati koje bolesti boluju potpisnici dokumenta, koga je toga dana bolio zub, tko je bio mahmuran itd.; a to sve utječe na konačnu ocjenu zbivanja u kojima bi dokument imao dokumentarno progovoriti, takozvanim objektivnim jezikom. A jezik, po mome dubokom uvjerenju, jedino što želi sačuvati u svom brbljavom životu je najprepoznatljivija subjektivnost. Nema objektivnog jezika, pa ni u dokumentima. Moja istina nije vaša istina, kao što ni vaša istina nije moja. Zato, dovraga!, ne želim da se Zapisnik pojavljuje kao poseban dokument u ovoj knjizi!
Međutim, ima dokumenata koji nastaju sasvim slučajno. Nikad vam nisam pričao o Štefici Crnković. A Štefica ide u isti razred sa mnom. Stanuje na Vrbiku, ako vam to uopće nešto znači. Ona bi voljela biti novinarka; kad završi srednju školu poći će učiti za novinarku. Budući da je vrlo ambiciozna, upisala je stenodaktilografski tečaj u nekoj specijaliziranoj večernjoj školi. Prilično dobro vlada stenografijom. Vježbala je kad joj se god ukazala zgoda. Na primjer, sve sastanke razredne zajednice, stenografirala je, onako, sebi za volju i vježbu. Tako je učinila i onog prokletog sata razredne zajednice. O tome je čkomila. Ali, kad je vrag zaboravio na šalu, ona je stenografski zapisnik uredno prekucala i uručila direktoru škole. Taj je dokument nastao slučajno. Međutim, ni on ne govori ništa što već nisam rekao.
Ipak, pomoću tog dokumenta direktor škole je dokazao da razrednik, profesor Šumonja, laže. Meni je žao ludog Šumonje. Sjedi u istražnom bajbuku ili pržunu, buhari, reštu, hapsani, ćuzi... Ah, duga je to priča.
Već vidim da neću izdržati i da ću vam sve potanko ispričati. Pa i citirati rečeni Zapisnik. Što ćete kad nisam čovjek od riječi!
Post je objavljen 27.03.2005. u 20:55 sati.