(Nastavak)
Poslije ove lekcije mlađahnoga spisateljskog kandidata Sebastijana Pukšeca, pisac bi najradije upotrijebio onu čarobnu zapovijed na kompjutoru – delete – i sve poslao k elektronskom vragu. I rečenika, i cijelu mu obitelj, i prokletog Štefa Trputeca, i sebe i, naravno, obvezu koju si je, ničim izazvan, nepotrebno natovario na nemoćna leđa. Lijepo bi sve izbrisao i odahnuo listajući puno ljepše priče na Blogu.
Ali, gle pizde!, evo ga kako uporno lupka po slovcima sa svoja dva kažiprsta. Kuc/kuc, kuc/kuc, kuc/kuc... Ako iz ovoga kuckanja izbacite slovo c, onda je to kuckanje kukavičji pjev: ku-ku, ku-ku, ku-ku! Pisac se ne voli razbacivati slovima, pa će tako zadržati i to cikutavo c.
Znači li to da vam pisac želi podvaliti, uz taj pjev, i samo kuckavičje jaje? Najvjerojatnije ste u pravu. Pisac koristi motive dnevničkih zabilješki svoga junaka i podmeće vam svoja kuckavičja jaja. O, on ni za živu glavu ne bi da iskreno iznese sve ono što mu se zbiva, pak traži pomoć u tuđim sličnim sudbinama da bi drugome uvalio ono što sam bezuspješno želi zatajiti.
Je li to prevara?
Naravno da jest! Prokleta, podmuklo smišljena prevara. Pisac bi da prevari čitatelja, rad bi da ispriča sve svoje prljavštine a da, pritom, sam ostane čist. Možda upravo u tome i leži razlog što se prihvatio pisanja ovoga romana o obitelji Pukšec. Pisac će, napokon, reći da je davno (davno/davno) prije dogovorio s Alojzijem kompletnu dramaturgiju cijeloga romana. Čak će i reći da je Alojzijeva ideja ovo piščevo neposredno upetljavanje u sudbinu likova, svjesno zanemarujući da je takav postupak u književnosti odavno poznat.
Ipak, pisac nikako da se otme dojmu da upravo na ovome mjestu treba stvar zbrzati. Jednostavno mu ide na živce karakter starog Pukšeca.
Ima u Horacija jedan stih u kome ističe čestu pogrešku staraca što u svakoj prigodi omalovažavaju sadašnjost, a veličavaju prošlost. Pisac bi volio da je Miroslav Pukšec takav tip starca, a nije. Prvo, nije još starac, a još manje je taj tip.
Dobro, pisac bi još nekako mogao i svariti starog Pukšeca, u odijelu i s cipelama, ali Štefa!
Trputeca ex machina!
A tko je, zapravo, taj prokleti Stjepan, koji se uvijek javlja zaista kao Deux iz stroja? Ako ste, čak i nepažljivo, pratili što se sve ovdje zbiva, onda ste valjda i skužili da se taj direktor škole javlja uvijek kao dobri duh obitelji Pukšec.
A sve bi se moglo nekako sve ovo shvatiti i kao neka vrst Sebastijanove imaginacije. Čak i ona igra s pokretnim ušima, što bi imala naznačiti... dobro, ne trebam baš sve reći.
Pisac je mislio da je Trputec neka organizacija. Nažalost, nije. Naime, pisac je davno upoznao rečenika, što zahtijeva sasvim nov i sasvim bijel redak.
Zbilo se to davnih godina kad je pisac bio u šetnji maksimirskim livadama. S djecom, dakako. Klinci su se igrali loptom, a pisac je sjedeći na klupi pažljivo čitao stari broj književnog časopisa Forum. Tako nije ni osjetio da je pokraj njega sjeo nepoznat čovjek. Dubok, topao glas, prekinuo je pisca upravo u trenutku kad je, u tom starom broju Foruma, čitao Bosanski grb, roman Tomislava Ladana. (Ovdje moram reći da je Bosanski grb neopravdano zaobiđen u hrvatskoj književnosti; naime, riječ je o jednoj od bolje napisanih knjiga uopće.) Glas reče:
- Ja sam Stjepan Štef Trputec.
- Molim?
- Ja sam Stjepan Štef Trputec, prijatelj Miroslava Pukšeca, direktor škole...
Da je grom iz vedra neba pustio svoju visokonaponsku munju u piščevu glavu, manje bi se iznenadio.
Bilo mi je potrebno desetak minuta da bih uopće shvatio što se zbiva. Ti bokca! Štef, glavom i bradom Trputec! Ponašao se normalno kao da se znamo barem 111 godina. Nije bio nervozan, zaključio bi Sherlock Holmes u meni, budući da mu uši nisu skakale i trčale oko glave.
Naravno, razvio se ugodan razgovor o svemu i svačemu. Pisac će ovdje priznati da baš i nije sasvim pratio sve što je rečeno, budući da je cijelo vrijeme pazio na djecu. Ipak, koliko se sjeća, reći će da je, poslije, uvodnihhajdedapričamoniočemu, slijedio ugodan razgovor o poeziji. Da napišem još jednom ili je ovo dovoljno?
Kad bi pisac htio biti precizniji, što mu nije odlika, rekao bi da su razgovarali o jednom jedinom sonetu.
Sonet je bio, neka ljubavna ljiga, nastao u doba kad je neka žena otperjala u drugom u zagrljaj, sad već znate kamo pa neću ponavljati, a nesretni pisac soneta nije znao ono što znade svaki Blogovac. Sonet nije bio nešto posebno, budući da su negdje rime škripale kao staro zubalo, negdje je ritam dobrano šepao, ali sve u svemu zvučao je kao tekst neke pismenije zabavne pjesme ili čak šansone. Kad ga čitate glasno, zvuči prilično uvjerljivo. Sentimentalno i pomalo plačno, ali ipak uvjerljivo. Pjesnik je očito zaljubljen u ženu koja ga je napustila. Ta je žena i majka dvoje djece, pa je pjesma tim tužnija. Pjesniku zaista morate vjerovati kad pjeva da osim te žene ne traži ništa više. Kao, ona mu je sve!
Ne, ne plašite se, pisac neće analizirati sonet. Štoviše, neće ga čak ni objaviti. Spominje ovdje tek nekoliko svojih, sasvim nevažnih impresija.
Sonet o kome je riječ napisao je, pazi sad!, stari Miroslav Pukšec.
E, ovo je već prevršilo svaku mjeru! Već vidim moguću napomenu na margini ove stranice: U razgovoru s piscem preporučiti da se ovo skrati ili prepravi, budući da nije uvjerljivo, jer je teško pretpostaviti da električar, što je bio Miroslav Pukšec, piše sonete!
Ali, sad se u meni budi pisac koji bi volio da su svi ljudi piščuge. Zašto sonet ne bi mogao napisati jedan električar? Ako sonetičar, kad dođe do kratkog strujnog spoja, znade sam promijeniti osigurač, zašto jedan električar, kad je došlo do kratkog ljubavnog spoja sa ženom, ne bi napisao sonet?! Pisac bi volio da svaki čovjek, barem jednom u životu, napiše sonet. Napokon, pisanje soneta nije Ustavom zabranjeno nikome, pa ni električarima.
Dobro, i piscu je bilo čudno kad mu je Trputec uvalio sonet u ruku. U prvi je čas pomislio da je to obična zajebancija, oprostite na izrazu. Međutim, Štef ga je uvjerio da nije. Pisac je prilično emotivna osoba, pak samim tim je sklon povjerovati u priču, koju će sada pokušati prepričati, naravno u znatno skraćenom obliku. Autor priče je Deux Štef Trputec:
Na jednoj je priredbi Miroslav Pukšec ugledao Adelu. Ona je naprosto isijavala ljepotu oko sebe i naš se Mirek opekao na prvi pogled, to jest zaljubio. Zadužio je Trputeca, koji je također bio na toj priredbi, da se raspita o viđenoj drugarici i zamolio ga da uradi sve kako bi se njih dvoje upoznalo, premda drugarica nije bila aktivna omladinka ni skojevka. Štef, taj vječni romantik, učinio je sve da spoji spojivo, to jest utičnicu i šteker i, njih se dvoje, nedugo poslije prvoga susreta oženilo. Crvenokosa krasotica Adela poslije je priznala da je malkice zadrhtala od prvoga Mirekovog pogleda. Bila je to obostrana ljubav na prvi pogled smeđih i zelenih očiju. Zbila se i piscu je neugodno kad je ovako slobodno, gotovo s omalovažavanjem prikazuje.
Činilo se da u tom ekspres braku sve štima. Mirek se smirio, sasvim se posvetio svome domu. Zbog toga je često bio kritiziran na partijskim sastancima. Kao, nije sudjelovao u diskusijama. Radio je, nije izbjegavao odgovornosti, ali kao da je izgubio onaj prvi komunistički zanos. Zapravo taj se zanos okrenuo Adeli, a Partija to nije mogla lako podnijeti, katkad se ponašala kao povrijeđena ili čak prevarena žena. Zato je Mirek tražio, već šezdesetprve, da ga umirove. Žalio se na rane itd. Njegov su zahtjev odbili kao neodgovoran.
Onda se zbilo ono što se zbilo poslije Mirjanina rođenja. Naravno, čitatelji znaju o čemu je riječ, isto kao što je znao i rečeni Trputec. Ali Pukšec nije znao. Mislio je da mu je žena kod ljubavnika. Uglavnom, zbilo se da se njih dvojica napiju. Trputec i Pukšec. Negdje pred zoru, Pukšec je počeo recitirati pjesmu, što je Trputeca zaprepastilo. Pukšec i poezija!
Pjesma ga je odmah otrijeznila. Zamolio je prijatelja da mu je ponovi, a kad je to ovaj učinio, zapisao ju je. Onda je Štef pospremio pijana Pukšeca u krevet i otišao kući. Sunce je stidljivo provirivalo na istoku, kad je probudio ženu i pročitao joj sonet. Bila je oduševljenja: "Pa taj Mirek je pravi pjesnik!" Ta je rečenica po drugi put odvela Trputeca u pravcu prema zaprepaštenju. Pojma nije imao da mu žena voli poeziju!
(Zapravo, što mi uopće znademo o svojim ženama?)
Dalje se odvijalo sve onako kako je Adela ispričala našem junaku.
A sad ono najvažnije. Zašto je pisac prepričao ovaj prvi susret sa Stjepanom Trputecom? Ha?
Zato što je priču trebalo ispričati da bi čitatelj shvatio obitelj Pukšec. A to se piscu nikako nije dalo. Naime, prilično je mučno ulaziti u tuđe bolne živote. Sve je to pisac objašnjavao sebi do maloprije. A onda se sjetio kako je završio taj susret sa Trputecom.
Pisac je sklon šali. Zato se i šalio na račun soneta i Trputecove priče, na što je ovaj odmahnuo u stilu, baš si budala, ti doista ništa ne razumiješ.
Uto su piscu pritrčala sinovi. Hoće kući. Opraštajući se od iznenadnog gosta, pisac je obećao da će razmisliti o onome što je čuo.
- Krasna su vam djeca, rekao je Trputec na odlasku. I žena vam je lijepa. Crvenokosa kao Adela.
Bože dragi, čiju li ja to sudbinu pišem?
(Nastavit će se)
Post je objavljen 22.03.2005. u 23:28 sati.