(Nastavak)
- Možda si u pravu, nasmijala se vragoljasto.
Zašutio sam. Negdje u dubini duše mrzim je i volim. Mrzim je zato što je prevarila tatu s nekim bezveznjakovićem iz ljubavnih romana (U kojima mladi doktori osvajaju bolesne pacijentice, siromašne ljepotice, službenice, radnice, udovice, a ne bih se začudio da i pokojnice ne luduju za njima, pa se cijele kolone umrlih zaljubljenih romantičarki kreće noću s groblja prema bolnicama!), a volim je... tko uopće znade odgovoriti na pitanje zašto netko nekoga voli? Nije važno što mi je majka. Nigdje u zakonima ne piše da se majka ili otac moraju voljeti, a mi ih ipak volimo. Može bit' i zato što im najdulje pamtimo miris. Miris majčine topline i toplinu očeva glasa! Miris očeve snažne ruke i toplinu majčina glasa! Miris staništa i toplinu obitelji!
- Dobro, mama, kakav je to preokret? Cijeli me život vas dvoje držite u uvjerenju da si napustila oca, da si živjela nekoliko mjeseci s nekakvim doktorom, stručnjakom za bubrege i bolesne žene, a sad... Otac mi o tome ništa nije govorio.
- Tvom ocu je svejedno. Ne mislim da mu je svejedno u smislu da mu je svejedno, nego mu je svejedno na neki poseban način. On u sebi ima neku sobu u kojoj čuva emocije. Ne sve emocije, nego one... kako da kažem... one... znaš na koje mislim...
- Ne znam.
- Ma, znaš samo što mi ne želiš reći. One emocije... znaš one koje te sprječavaju da plačeš kad ti se plače, da jaučeš kad te boli... mislim da se te emocije zovu muški ponos. Glupi muški ponos!
- Daj, mama...
- Sjećaš li se kad ti je Malča hodala s onim tipom? Bili ste klinci, ona se razvila prije tebe i... kaj? Ti si još bio dijete, a ona već djevojka. Što bi ti radio s njom? Sisao? Tražio da ti promijeni pelene? Što?! A u njoj se probudila ženskost. Sjećaš li se, prema tebi je tih mjeseci bila vrlo nježna. Kao da si joj dijete. Povjeravala ti je svoja pisma i sve ostalo. A ti si na sve pristajao. Naravno da ti je duša tih mjeseci bila bolno razdirana nedefiniranim osjećajima, ali si o tome šutio. Puno bi ti lakše bilo da si se bilo kome povjerio. A ti si se zaključao u sebe i svakodnevno izigravao našeg poštara Jožu. E, vidiš, to je taj glupi muški ponos. Onaj ponos koji vas tjera da igrate poštare! Takav ti je i otac. Uz dodatak što prije svega sve podrobno analizira. Hoću reći promisli. Njemu uopće nije bilo važno gdje sam ja? On je razmišljao o tome zašto sam otišla. Prihvatio je sve što sam mu rekla, a onda je svaku riječ raščlanjivao u svim njenim značenjima. I tako došao do zaključka da meni nije ništa drugo preostalo, nego da odem. Zapravo, on je shvatio da je odnos između nas dvoje došao do one najgore točke. Niti sam ja za nj bila žena, niti je on meni bio muškarac. Bili smo roditelji...
Pogledala me nježno, uzela za ruku, povukla sebi i... to zaista nećete vjerovati, posjela me na krilo. Kao da sam beba, a ne muškarac sa svojih četrnaest i nešto godina. Gospode, bože! Bilo mi je neugodno od te pretjerane nježnosti. Upravo zbog te neugodnosti zažmirio sam. Bilo me je sram samog sebe gledati u njenom krilu. A onda sam se uhvatio kako sam se sav opustio u njenom zagrljaju. I da mi tijelom struji neka neobjašnjiva milina. Neko zadovoljstvo, što li? Mora da se tako djeca osjećaju kad ih brižne majčine ruke uspavljuju. Prepuste se tim nježnim rukama, tim prepoznatljivim otkucajima srca i otplove u samo maloj djeci poznata prostranstva sreće i sigurnosti. Zato sam se neugodno stresao kad je rekla:
- Baš si težak!
- A što si očekivala? Bebu?!
- Pa ti i jesi beba. Isti si otac. Grmalj. Muškarčina s dječjom dušom od pudinga.
- Dobro, mama, takvi smo kakvi smo, ali... ipak... mi pripadamo onoj staroj školi vjernih vitezova, a nismo... razumiješ... raskalašeni, oprosti, kao neke ljubiteljice medicine!
- Ne pizdi, kad nemaš pojma.
- Sama si rekla?
- Što sam rekla? Ništa.
- Ipak si otišla od njega i svoje djece.
- A što da radim s njima kad im nisam u to doba pripadala. Potpuno su me izbacili iz svoga života. Ja sam tvome ocu sve rekla, a on meni odgovara da imam pravo. Jebo ti takva čovjeka! Bilo bi mi lakše da me tresnuo šakom u glavu ili tako nešto... Znaš, dijete, bila sam vrlo ranjiva. Nešto sam učinila, a nisam bila sigurna da sam to uradila. Zapravo, ja se uopće ne sjećam što je bilo! Jedino što sam znala jest da mi nije mjesto u našoj kući. Osjećala sam se prljavo, razumiješ. A nisam imala kamo. Zato sam otišla Trputčevima. Otišla sam gore, spakirala nešto odječe i, zamisli, bez love otišla. Hodala sam ulicama, kao Ana Karenjenina željezničkom prugom. Iz mene je sve ispadalo. Da je stari krenuo za mnom, mogao je u nekoj ulici pronaći srce, u drugoj dušu i tako sve dok ne bi naišao na torbu s mojim stvarima. Predvečer sam se ugledala kao sjedim u parku na Ribnjaku. Sama, s nekakvom torbom. Pokraj mene prolazili su mladići i djevojke, ljudi sa psima...
- Mogla si se vratiti kući.
- Nisam. Ti to ne razumiješ, ali nisam se mogla vratiti, a nisam imala kamo.
- Mogla si otići liječniku, ne... zbog njega si i došla u gabulu.
- To nema veze. Vidiš da ne razumiješ.
- Ne razumijem, kažeš. Razumijem ja, ali ti ne razumiješ. Uvijek tražiš neka opravdanja.
- Koja to opravdanja? I zašto bi uopće tražila opravdanja? Ja sam bila izbačena iz kuće, ja sam se osjećala napuštenom, ja i jesam bila, ako ćemo pravo, napuštena. U tome je štos, a ne u opravdanjima!
- Dobro, dobro... nemoj sad...
- Ne bih htjela da se ikad tako osjećaš. Sam na svijetu. Adela sama na svijetu, a ne Pale! Lutala sam još malo, a u deset navečer našla se ispred kuće Trputčevih. Tamo me se sudba dovela... Pozvonila sam na vrata. Otvorio je Štef. Kad sam ga ugledala, popustili su mi živci. Pala sam mu u naručje i zaplakala. Dalje ne znam što je bilo. Tek sam se ujutro probudila u čistoj postelji. Pokraj mene sjedila je Ljerka, njegova žena.
- A gdje je bio otac?
- Valjda doma.
- Zar mu najbolji prijatelj nije ništa...
- Nije, Ljerka mi je rekla da sam se, poslije napada plača, smirila i sve im ispričala. I da sam zamolila da ne javljaju tati, jer...
- I tako si ti tamo prespavala. A što je bilo poslije?
- Tamo sam prespavala idućih stotinu noći. Nikud nisam izlazila, samo sam sjedila i čekala.
- Što? Što si čekala?
- Čekala sam da otac dođe po mene.
- Ali on nije znao gdje si!
- Znao je da sam kod liječnika. Tako smo se Trputčevi i ja dogovorili. Ono i ona pisma za koje znaš i ne znaš, ne, upućivala su ga da sam kod, hajde, ljubavnika. Zato je bilo najbolje da on sam preboli svoju bolest, kao što sam ja svoju. I, jednog je dana to učinio. Saznao je gdje taj liječnik stanuje i pozvonio na vrata. Otvorila je neka starija žena, poslije se pokazalo da je to bila liječnikova teta. On nije imao roditelje, poginuli su u nekoj prometnoj nesreći i živio je s tetkom. Otac se lijepo predstavio i zamolio gospođu da pozove mene. Naravno, gospođa nije imala pojma tko sam ja. Pozvala je nećaka i... tad se sve razjasnilo. I njemu je odmah sve bilo jasno. Zato je krenuo na drugu adresu. Trputčevima. Tamo me našao i... to je to. Kad me je vidio na vratima, Alojzije mi se zaletio u naručje vičući: "– Mama je ozdravila, mama je ozdravila!" Tata ga je pomilovao po glavi i rekao: "Da, sine, mama i tata su ozdravili..." A, sad, dečko moj, briši svojim prijateljima! Moram pospremiti stan prije nego što se ono troje vrati kući!
Majka me, bukvalno, izgurala kroz vrata, ispred kojih sam stajao punih pola sata i slušao njeno pjevanje dok je pospremala stan. Poslije sam skitao gradom.
Bože dragi, vraže mili, živote jedini, zahvalan sam ti što si mi udijelio takva oca i takvu majku. Zahvaljujem, zahvaljujem, zahvaljujem...
Eto, to bi bila moja dnevnička bilješka datirana 11. prosinca 1981. godine.
Dragi moj pišče, to bi bilo sve. Završavam ovu napomenu s neizmjernom mučninom u cijelom organizmu. Neizmjernom, dragi...
(Nastavit će se)
Post je objavljen 13.03.2005. u 12:18 sati.