Katkada mi vrag nema mira, pa prošećem gradom. A svaka takva šetnja završi brojnim susretima. I svaka takva šetnja završi u Frankopanskoj kod Pave Kremenića u Gavelli. Današnja šetnja donijela mi je jedno veselo druženje i jedan tužan susret.
LEĐA O LEĐA
U Gavelli sam susreo dva stara prijatelja, Joška Juvančića, sjajnog kazališnog redatelja, i Tahira Mujičića, izvrsnog pjesnika i još boljeg dramatičara, koji, kako kaže, piše na svim svjetskim jezicima i dva strana.
Zekamo se na račun starih dana, a oni se raspituju što je sa mnom. Pitaju mu jesam li u kakvoj novoj muško-ženskoj vezi, možda si se još jednom oženio, kaže Tahir, a Jupa će: ili ti se rodilo novo dijete?
- Ništa od svega toga, kažem im. Ja sam u svome ljubavnom životu isprobao, kao i vi, sve moguće i nemoguće ljubavne poze, a sad sam u godina kad prakticiram onu posljednju.
- Koju?, znatiželjno će obojica.
- Leđa o leđa!
SUSRET S NIKOLOM BABIĆEM
Poslije, na Trgu M. Tita susretoh Nikolu Babića, proslavljenog filmskog režisera i, također, starog prijatelja. Sjedi na klupi. Odmara. Pokraj njega štap i najlon vrećima sa nekim sokom, novinama, voćem i ne znam što je još bilo u toj vrećici.
Gdje si i ono/ovo. Znam da je Nikola preživio tešku bolest, sad polako šetucka gradom. Pitam ga kako živi, a on, bez tuge u glasu, reče - vrlo slabo. Mala mirovina, jedva sastavlja kraj s krajem. Ali, kao ne da se. Piše još scenarije za neke buduće filmove koje neće snimiti. I još misli na ljubav i žene, vrag ga stari! Poslije se diže. Štap u jednu ruku, vrećicu u drugu i krenu prema Leksikografskom zavodu, put Frankopanske, pa će tamo skrenuti u Dalmatinsku gdje stanuje. Gledam dugo za njim, kako korača već staračkim usporenim korakom. Možda ni vi niste sentimentalni, kao što to nisam ni ja, ali, svejedno, jedna mi se suza otkinula od srca i, čini mi se, otkotrljala za njim.
Moja najstarija kćerka, Nataša, katkada me znade obradovati vrlo duhovitim pričama. (Ne pada dijete daleko od jabuke!) Eto, vratim se popodne doma, tužan nakon susreta s Nikolom Babićem, kad se oglasi mail. Otvorim i nađem dvije vrlo kratke i lijepe priče. Ne znam gdje ih je našla, ali priče su toliko dobre, pa vas častim s jednom od njih. Ona druga, isto vrlo dobra, možda bi povrijedila nečije vjerske osjećaje, pa je neću ni prepisivati?
LOGIKA DEVINA KLINCA
Pita devin klinac mamu devu:
- Mama, a zašto mi imamo dvije grbe?
- Pa, sine, to ti je zato kad hodamo pustinjom da ne budemo žedni!
- Tako... hvala mamice.
I šuti mali devac 5 minuta pa opet pita mamu:
- Mama, a zašto mi imamo duge trepavice?
- To ti je, sine, zato da nas, kad hodamo pustinjom i kada puše vjetar, zaštiti od toga da nam pijesak ne ulazi u oči.
- Ah, tako... hvala mamice.
I mali zašuti pet minuta, pa će opet:
- Mamice, a zašto mi imamo papke na nogama?
- To je zato da ne propadnemo u pijesak kad hodamo pješčanom pustinjom!
- Aha, dakle tako... hvala mamice.
I malac ušuti i zamisli se duboko. Nakon pet minuta evo njega opet:
- Dobro mama, sve je točno što ti kažeš, ali koju onda pizdu materinu mi radimo u zoološkom vrtu?
NEUHVATLJIVA DJEČJA LOGIKA
Da bi sve bilo uvjerljivije, evo još jednog primjera dječje logike.
Gigo, moj stariji sin, imao je četiri godine kad smo se furali zagrebačkom uspinjačom u Tomićevoj ulici (nekad se ta ulica zvala Bregovita). I, tako, vozimo se mi gore, kad će Gigač:
- Tata, kako se uspinjača zove kad ide dolje?
- Uspinjača, sine.
Šećemo mi Gornjim gradom sat vremena. Umoran, reče mi da idemo doma. Sjedosmo opet u uspinjaču i kad ova krenu dolje, on će:
- Ja mislim da kad ide gore zove se uspinjača, a kad ide dolje – nispinjača.
A što sam mu mogao reći, nego - da sine!
Ako imate djecu, razumjet ćete me, a možda u komentaru napisati neki sličan biser. Naime, ja se nikako ne mogu osloboditi šarma čiste dječje logike.
Post je objavljen 01.03.2005. u 20:58 sati.