utorak, 26.02.2008.


Msn mi nekaj šteka pa sam prisiljena pisati postek. I ne znam kaj bih pisala. Danas je napokon bilo zakon u školi. Turčić i ja smo sad prividno ok, Kikač me ubija u pojam sramoteći me na svakom koraku...zapravo svi me sramote. Nekaj nevjerojatno. Ljudi uživaju u tome! Ali ok...ne smeta to meni. Jedna sramota sim ili tam...kaj je to za mene?
U subotu imamo konvert u gimnazijici, humanitarnog karaktera za jednog bolesnog dečka iz 1.b. Tak bih htela iti a nesmem. U kazni sam do 1.4. Kaj je najbolje, nisam niš napravila! Samo kaj se je moj dragi tatica sjetil kaj mi sve zamjera i odlučil to preoblikovati u moju prvu kaznu. Baš krasno. Kladim se da je već pozabil, a i da se malo ulizujem, već bih u petak mogla van. No, problem je u tome kaj se meni jednostavno neda! Tak da...hmm...a možda se i predomislim... Bumo vidli...
Komentarčići na zadnji postek...baš krasno... Imati blog da se drugi svade na njemu. Ali ok. Ja riješila neke stvari, neki drugi riješili neke, veoma slične stvari. Sve je kak i treba. Ne baš savršeno, ali ponavljam SAVRŠENO NIJE UVIJEK ONO NAJBOLJE, tak da je ovak točno onak kak meni (vjerujem i velikoj večini ostatka svijeta) najbolje odgovara.
Malo prije stigoh doma s karmina na kojima sam čuvala malu decu. Najgore je to, kaj sam na kraju trebala čuvati samo najmanju curicu (na moj ročkas navršava 2 godine, aha aha), koja me najmanje podnosi. Mala se derala ko da ju režeš na živo, kad joj mama prešla, ali vrlo brzo se privikla i bilo super. Kak se mala preslatko smije! Nekaj predobro! Čak sam pomislila da na svijetu nema niš ljepšega od dječjeg osmijeha. Ima u tome nešto...što diže smisao života.
Ali iste te karmine su bile ubitačne. Stari ljudi, prežderavanje, ponašanje ko da nikad nisu vidli civilizaciju...to te mora ubiti u pojam! Ali ne kužim taj cijeli smisao karmina. Samo fali živa glazba i evo ti fešte! Hallo ljudi! Čovjek je umro! Pa pustite obitelj da tuguje, a ne da vas zabavlja koji to nimalo ne zaslužujete! Joooooj!!!! Retardirano! Koji bolestan običaj!
Msn mi još šteka....baš krasno...ah...bude bolje....
pusek ljudeki


19:31 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 22.02.2008.

A friend is someone who knows the song in your heart and sings it to you when you forgot the words

Evo da napokon napišem postek! Tjedan prošao prebrzo i bez imalo stresa. Baš je zakon kad se prestaneš opterečivati sa školom i počneš kužiti kaj ja zapravo bitno u životu. Neku vrstu hendikepa mi stvara to kaj uopće ne znam niš o životu. Najgore mi je kad neko koga jako volim treba pomoć u vezi nekog ozbiljnijeg problema, a ja jednostavno ne znam kak da pomognem, kaj da velim. Tolko toga nikad nisam iskusila. Večinom je riječ o negativnim i pomalo traumatičnim situacijama, ali ipak... Ali ipak imam osjećaj da se napokon pomićem s onog nepokretnog stadija zvanog RAZMAŽENO DERIŠTE. I to je velika pozitiva. Prestala sam se truditi upoznati ljude i biti sa svima dobra. Nemreš to jednostavno. Stresno i komplicirano. A i dosta mi je raditi si nepotrebne drame iz života. Poznajem ljude koje volim i koji su mi postali pravi prijatelji. Možda nisu savršeni, ne bih ni voljela da jesu, ali su super prema meni i svemu kaj volim tak da ih ne mislim izgubiti.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Danas poslije škole bili G., Hotest Kid, Tool i ja na kavi. Morala sam častiti zbog totalno nezaslužene trojke dobivene iz latinskog . Dečki pili pivicu, mi kavicu i bilo baš nice (ponajviše zbog Hotest Kida... šala, šala). Krivo mi kaj nisam vidla njihovu probu. Baš me zanima ak im se opće dalo primiti gitaru u ruke. Ma super su oni. Prije godinu dana sigurno ne bih rekla da budemo ikad svo četvero otišli na kavu. Stvari se ipak mijenjaju. U poslijednje vrijeme često meni u korist, al ko sam ja da se bunim... Samo da još s Turčićem sve dođe na staro i ko Bog!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Kad već pričam o vlastitom sazrijevanju, moram istaknuti da mi se više opće ne pije. Uvjerih se u istinitost tvrdnje da je za dobar provod važno samo zakonsko društvo. Polako mi je dojadilo i beznačajno barenje s još beznačajnijim tipovima. Najgore mi je kad dođe čisto ok dečko i počne biti divan, krasan, romantičan i sva ta sranja, a opće ne kuži da se meni želudac okreče od takvih sladunjavih gluposti. Jooj!!! Iju iju iju. Sve mi to dojadilo. Napokon imam želju nać nekoga koji će biti iznad toga. Puno više od svega toga- prijatelj, zabava, potpora, oslonac, sigurnost i glavna preokupacija. Neko ko će biti vrijedan svega toga. 16.godine mog života. Baš mi se ima nekoga takvoga, vjerojatno po prvi put u mom životu. Možda zato jer me prošla opsesija za plavim dečkima i jer sam naučila da se ne treba žuriti sa zaljubljivanjem i očekivati previše. Ma polako, imam vremena. Samo se nadam da se svijet ne bude srušil baš sad kad je sve super!
pusek ljudeki


19:12 | Komentari (10) | Print | ^ |

subota, 16.02.2008.

Nakon vlastite krvi, najviše što čovjek može dati jest suza

Dragi moj Umišljeni,
Prijatelji su puno više od pralina! Sad mi se opće ne da objašnjavati što su prijatelji jer tak ne bi shvatio. Potraži po internetu jer jednostavno nemam potrebu ti objašnjavati. Moj najbolji frend je nekaj najbolje kaj se desilo u drugom razredu. Većinu vremena opće ni ne kužim od kud mu tolko strpljenje sa mnom i vjera da ipak može biti nekaj s mene. Nikad nitko nije tolko toga napravil za mene ne očekujući zapravo ništa za uzvrat. Nikad nitko nije toliko puta bio na mojoj strani i bil uporan u nakani da me opameti prije nek napravin veliku glupost. Ako ko duguje praline ili bilo što drugo to sam ja. Ubiti, jedino kaj mu dugujem je prijateljstvo. Sorry odavno više niš ne znači. Zato mu samo hoću reći hvala kaj postojiš. Hvala kaj si me probudil iz mog sna imaginarnog svijeta. Hvala kaj me trpiš. Bit ću bolja...

Inače, ovo je bila pjesma koju sam jednom napisala za nekoga. Nema baš veze s ovim postom, ali mi se baš pisalo...ak vam se svidi super...ak ne...bude bolje drugi put.
pusek

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Šutiš

Šutiš, dok ti oči sjaje
U ritmu iskrenosti,
Daleko, ko da nas odvaja
Čitav dio Svemira,
Stojimo licem u lice
Jedan kraj drugoga.

Šutiš, makar govoriš
Nešto što me ne zanima.
Misli su ti same, Prestrašene,
Bezlične i besmislene,
Ko i cijela ova Ceremonija.

Još jedan susret bez
Poante.
Još jedna drama bez
Radnje.
Još jedan pokušaj bez
Pokrića.
Još jedno zavaravanje bez
Dobitka.
Još jedan pad bez
Udarca.

A ti i dalje šutiš...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


19:02 | Komentari (8) | Print | ^ |

petak, 15.02.2008.

Do something. Start something. Anything. Go. See. Do. Learn. LOVE.

Tjedan osuđen na katasrofu prošao bolje od očekivanog. Istina da sam dnevno pajkila po 4 sati i završila ko pospana, živčana i natmurena kokoš s podočnjacima, ali sad ipak osjećam olakšanje. Danas je bilo posebno dobro u školi (izuzet testa iz latinskog na kojem se, by the way, dalo apsolutno sve prepisati ak si imal s čega il od koga). Na hrvatskom odmah u jutro su se pojačale negativne tenzije između pojedinaca što nije baš dobro završilo. Po jednoj strani sam htela da se obračun dovrši jer znam da bi moj favorit dobro debelo pobjedil onog drugog. Sve bi možda napokon došlo na svoje. Ali svijet je naposljetku na strani onih pametnijih, tak da vjerujem u sretan završetak.
Jedna osoba mi je pomogla shvatiti da si jednostavno nemreš biti dobar sa cijelim jebenim svijetom!Ako ljudi jednom razočaraju, ne isplati se skakati oko njih da bi sve vratili na staro. Čemu raditi budalu iz sebe neprestanim pokušavanjem da dokažeš da u svakom ima tolko toga dobroga, kad ti isti ljudi to dobro ne misle pokazati, i to najmanje tebi samom. Pa ko ih treba? Bila sam se uvalila u beskonačnu petlju svoje gluposti i neznanja. Hvala Bogu da imam tak zakon ljudeke oko sebe koji tvrdoglavo ne puštaju da si do kraja uništim život. Moji ljudeki...
Inače, zakon je imati 16! Jadno kaj sam to tek sad skužila, al kaj kad je tek sad počelo biti fakt dobro! Momentalno nemam problema sa starcima, buraz me obožava i vodi u shopping sutra, napokon skužih ko mi je frend, a ko radi budalu s mene, Brooke i Haley će se, nadam se, uskoro skrasiti s crnim komadima. Čak se i meni sviđa jedan crni. Dakle, prokletstvo plavih napokon nestalo!!! Weeeeee!!!! Sve super. Škola, ajmo reći ok, profači cool i sve zakon.
Danas smo opet imali najdražu mi fiziku. G. i ja smo ko i svaki put krepavale od smijeha punih 45 minuta. Smijemo se svakoj stvari kaj ženska veli, napiše, napravi ili obuče. Mislim, ženska relativno ok, ali jebeno smešna! Niš ju ne slušamo. Počnemo se trgati da nemremo stati, ona nas gleda, predaje i niš ne veli. Dok npr. Hotest Kid ili Kamenka pokažu bilo kakav znak života, ova odmah diže strku. Joj G., kak nas ženska voli! A ja obožavam fiziku! Najzabavniji satovi od ponedjeljka do petka! Danas smo se tak smijale glupostima kaj smo zmislile i koje niko ne kuži, da smo jedva dočekale da zvoni jer se jednostavno nismo mogle smiriti. Jooj!!!!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
A da! Skoro zaboravih...Valentinovo! Kolko parova ima u okolici! Nekaj prestrašno...ali fakat...i tak šatko...jooj! Žal mi je kaj sam noć prije spala 4 sata pa sam bila ko deprimirani zombi. I kaj sve bitchice koje su mi obečale praline, netragom nestadoše! Niky, Teić...niš! ali ono niš! Samo sam papala s G. u garderobi. Rafek faja faja, bilo jako fino (hihi)! Ali oni dva su meni tak zakonski par! Ne samo kaj si fizički pašu, neizmjerno vole, obožavaju, kuže i podupiru, nek su spremni napraviti nevjerojatne stvari jedan za drugoga. Da se naježiš! Rafeka ne znam baš dobro. Čini se zakonski. Mora i biti je ga G. ne bi ni tolko obožavala da nije. Nadam se da zna kak je sretan kaj je ima. Tak mi je divno videt kaj su sve spremni napraviti za onoga drugoga. Ko da su stvoreni jedan za drugoga! Zapravo i jesu...
A kaj se tiče drugih-čokoladice, buketići, medeki, pisamca i mnoštvo pusica i izljeva nježnosti. Valentinovo je fakat prekrasno! Makar, dobro je kaj je jednom godišnje. Od pretjerane sladunjavosti...recimo samo da imam slab želudac...ma šalim se! Svaka nova ljubav čini ovaj razorijentirani svijet ljepšim i vrijednijim. Stoga, od ove godine obečajem da volim Valentinovo. Dan kao i svaki drugi, samo što svi osjećaju neku odgovornost da se potrude da bude savršen osobi, koja svaki drugi dan čini naprosto presavršenim. A taj izvrijeđani komercijalizam...pa na nekaj se mora trošiti! Ak ne na ljubav onda k vragu sve!
Volite se i ljubite!
pusek


19:14 | Komentari (4) | Print | ^ |

utorak, 12.02.2008.

am I not destroying my enemies when I make friends of them?

Još od petka, sve krenulo krivo, a moglo biti potpuno savršeno. Počele su se dešavati stvari o kojima sam prije nekoliko mjeseci samo sanjala. Svijet je napokon bio po mom, maštarije bez imalo vjere postajale su neočekivano stvarne, a ja sam napokon bila potpuno happy.
Vjera je tad počela polako nestajati. Osjećaj kontrole i blažene slobode zamijenilo je nepovjerenje, razočaranje i bespomoćnost. Kampanjsko učenje zaprijetilo naplačivanjem danka, prijatelji se udaljili užasnuti vlastitim problemima, srce zalutalo u zagušljivu pustinju bez izlaza... Vjera da život može trajati praktično i onak savršeno sa slatkim manama zbog kojih je baš popravljivo savršen. Znala sam da može biti bolje, al sviđalo mi se upravo tak kak je.
Image Hosted by ImageShack.us

Prestadoh se truditi, riskirati, pružiti potporu, držati riječ, pokazivati da sam tu za drugoga. Živjelo mi se za sebe. Po prvi puta. Na početku bilo zabavno. Ali došlo jutro. Činjenice koje nisam znala. Udarac koji sam negdje podsvjesno i očekivala. Probudila sam se iz nestvarne jave i suočavam se sa stvarima koje već odavno unutar svoja četiri zida preispitujem.
Shvatila sam da ne mrzim nikoga, da želim biti bolja sa ljudima koje nekad nisam voljela iz vrlo sebičnih razloga. Razlog je prilično jadan. Ne mogu vjerovati da me još uvijek to pere. Ravno da se ubiješ. Ali ne mogu protiv toga. Bar još ne sad. Stvorila sam tzv.neprijatelje jer me boljelo što nešto ne mogu imati. Sad želim da to nešto nestane više! A s time i neprijateljstvo. No je li bilo vrijedno ako sam izgubila prijatelje? Ako sam postala nepovjerljiva glupača kojoj je čisto svejedno za sve? Odustati od pokušavanja popraviti pogreške...odustati od bilo nečega što svim srcem želiš, ma kako god se činilo besmisleno, najjadnija je ljudska osobina. Nadam se da se neće ponoviti. Osjećaj nimalo zabavan.


20:11 | Komentari (3) | Print | ^ |

nedjelja, 10.02.2008.

Fuck the world if they can't understand

Drage moje cure,dugujem vam objema ispriku. Brooke, sorry kaj te nisam spriječila da napraviš glupost, al nek te ne brine kaj drugi misle. Samo da doma sve riješiš sa svojima i sve bu ok. I imaš da se držiš dogovora. Ne bumo se napile do mog ročkasa, jasno? Ali vidiš, večer je ipak završila jako pozitivno, kaj ne? Draga Haley... Sutra hoću sve detalje vezane uz „pozitivno funkcioniranje“. Držim fige da nekaj ispadne iz svega toga. I nemoj se ljutiti za ono kaj smo napravile. Nije bilo namjerno....ok, krivo se izrazih...nek, nismo te htijele povrijediti. Nadam se da ti nije bilo tolko stalo do njega. Makar jako dobro zgleda s morkom kosom i...o da...
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Nek...bile mi jučer na kupancu. Haley popodne s komadom, a Brooke i ja na noćnom. Mislila sam da nam je bilo čisto super, al kad mi danas Brooke ispričala sve kaj nisam znala...koma! Osjećam se krivom. Jako! Nisam niš pila....aha aha...i bilo mi prilično FINE... Ali kaj kad mi frendica u komi... A shit...
I još jedna isprika (ili više njih). Turčić, ne znam kaj sam točno skrivila da ne pričaš s menom, ne znam ni zakaj ti točno pogoršavam život. Nije mi namjera. Ne znam kak da ti pomognem. Žao mi je kaj mi ne vjeruješ. Kaj je sve tak glupo. Kaj se ne kužimo.
Isprika još jednoj osobi. Sorry kaj sam glupača... Sutra trebam pričati s tobom. Nadam se da bumo sve riješile.


14:36 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 08.02.2008.

your best teacher is your last mistake

Hvala Bogu, prošo je još jedan ukomirani petak. Od 4 najavljena ispitivanja, obistiniše se 2, povijest i latinski. Latinski pitana, ali zato najslađa povijest još uvijek nije došla do vrha moje liste za učenje. Sve do danas. Na početku sata, profa propituje po razredu zadaću i usput je objašnjava. Ja šutim, gledam u bilježnicu i čekam da već jednom završi sat, ali priča o ustroju Osmanlijeskog sultanata trajala je viječno. Prozove ona mene, ali se nije mogla sjetit kak se zovem (preaktivna sam na povijesti, definitivno...opće ne živim od zvona da zvona....). pametna ja se predstavim i nekak odgovorim na pitanje.
13 minuta do kraja sata-veoma loš znak! Lavica se javila, a profi dođe da otvori još nekoga. Otvori ona Turčića, koji je odgovaral prošli sat (digla ga 4 minute prije kraja sata i ispitivala ga cijeli odmor). Ja mislila, sad bu otvarala naprijed, a ona ko za vraga prozove mene-bez da me otvori. Ovaj put nisam zanijemila ko na latinskom, samo mi se po glavi motalo PA JA NE ZNAM ISPRAVLJATI JEDINICE! Sjednem ja kraj Lavice u klupu ispred profe pomirivši se sa jadnom sudbinom. Pita ona nju pitanje...pa još jedno...još jedno...i tad meni prostruji kroz glavi da postoji mogučnost da mi profa namjerava očitati bukvicu da zakaj niš ne učim tim kaj me tak nasmrt splašila. Bilo me sram pogledati na sat. Profa više nije znala kaj da pita Lavicu. I nikak da sat završi. Nikak! I tad melodija zvona...SPAS!!! Kako ja imam sreće!
Ostatak dana je prošo ok...zapravo nije... dan totalno deprimiran! Suze, natmurena lica, izrugivanje, nepričanje s pojedincima, izbjegavanje, ignoriranje, neispavanost... Baš sam prije tjedan dana bila uvjerena da sam ona mala, jadna, nesigurna, sama, ranjiva štreberica koju nitko doista ne poznaje i ne voli. Bila sam uvjerena da ljudi zauvijek u dubini duše ostaju isi. Zaista sam to mislila! Ali danas više to ne mislim. Ništa od toga... Takva sam kakva sam, ko mi kaj može?! Istina, mnogi me ne vole, ili ih živciram ili sam ih razočarala... većinom ni ja sebe ne volim. Ali pokušavam ispraviti neke stvari, trudim se...ali ne mogu konstanto živjeti samo za druge! Promijenila sam se... pomirih se s tim... nadam se da nije to toliko tragično. Nadam se... Odlučila sam živjeti za sebe i one koji me vole...i za one koje ja neizmjerno volim makar im to ne znam pokazati na pravi način. Za moje stare frendove...one nove...i one koji će tek doći...
Ma ljudi, jako vas volim!
pusek


21:46 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 03.02.2008.

Nobody's nobody

Ne znam što pisati, kako izreći sve što me tišti, što me boli i muči... Kako prijeći preko tuđih riječi? Kako zanemariti rečenice koje tek slijede, skrivajući se u licima onih, koji još nisu sigurni, da li sam ih vrijedna...?

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Više ne znam što je stvarnost...
Sve sam bila izmislila!
Sad se gubim u sebi...
Ne osjećam da pripadam...

Oko mene je neka druga dimenzija,
Paralelno vrijeme nepoznatog svijeta...
Čini mi se da nitko ne shvaća!
Vidim da ovdje ne pripadam...

Sad mi je žao što je sve tako ispalo,
Što je iluzija nestala.
Ali bilo je prebolno
Čitati osjećaje iz riječi
Nekoga tko me već dugo nije bolio

Shvatiti da je gore no što mislim.
Da ne zaslužujem ništa.
Da ne vrijedim ništa.
Da se shvaćam ništa.
Da sam jedno veliko ništa!

Da me bar nema.
Da ne postojim.
Jednostavno da nestanem.
Da se više ne probudim...

Da me bar nema.
Da ne osjećam.
Da bol nestane.
Da te se ne sjećam...


20:54 | Komentari (3) | Print | ^ |

petak, 01.02.2008.

Hold onto my hands, I feel I'm sinking, sinking without you

Priča niže mjesec za mjesecom, od jednog Silvestrova do onog drugog, posljednjeg. Iako je pisana u obliku dnevnika, tj. vlastite necenzurirane ispovjesti, ne prepičava isključivo sadašnjost već i davno prošle dane koji će ostati zaauvijek dio njihova bića. Riječ je o bratu i sestri-blizancima, prerano rođenih, koji su izgubili majku nekoliko mjeseci nakon rođenja u prometnoj nesreći. Uvijek su bili veoma bliski, što i nije ništa čudno kod blizanaca. Dijelili su svaku bol, radost i svako novo iskustvo bez prešućivanja i srama.
Tako su postali tinejdžeri. Polako su počeli otkrivati psihičke i fizičke promijene jedan drugome. Jadali se jedan drugome pričajući o prvoj mjesečnici te prvoj poluciji. Oboje su izrasli u preljepe mlade ljude. I sve bi bilo savršeno da i jedno i drugo nije počela zamarati neka da tada im nepoznata sila, čežnja i potreba. Oni su se jednostavno zaljubili jedan u drugoga. I zbog toga bi knjiga fakat trebala biti bolesna. I bila bi kad ne bi bila tako briljantno napisana. „Poljubac moje sestre“ , Jana Frey, fakat je najbolje napisana knjiga koju sam ikada pročitala.
To dvoje počinilo je incest i to nekoliko puta. Znajući da ne smiju, pohota za onim drugim bila je prevelika. Mattis je jako patio, samozadovoljavao se misleći na sestru i pritom plakao jer je znao kojlko je sve to zapravo bilološe, zabramnjeno i protiv svih pravila. Vjerojatno bi mu i bilo lakše preboljeti da njegova sestra Mieke nije jednako toliko žudjela za njime. Čitajući njihove misli i zaključke shvatila sam da to nije bila ljubav već samo tjelesna privlačnost i neizmjerna požuda. Bili su jako bliski, savršeno su poznavali jedno drugo i jednostavno su bili kompatibilni. Prevelika navala bolesnih tinejdžerskih hormona uzrokovala je da se napokon stope jedan s drugim.
Iako je spisateljica opisala svaki pojedini dio sexa, stvar je u tome što to nije bio samo sex. Bilo je to puno više. Morate pročitati da bi shvatili koliko je tu bilo osjećaja. Vodili su ljubav, nježno, strasno, bezgranično dugo... Čitajući uopće zaboraviš bolesnu radnju i udubiš se niz rečenica koje opisuju svaki detalj njihovih besanih noći, popodneva... Zaboraviš likove jer te obuzmu osjećaji, strast i toplina. Zamisliš kako bi bilo nevjerojatno voditi ljubav s nekim zaboravljajući da vrijeme odmiće, da se stvari mijenjaju, ne vraćaju na staro, da će doći sutra. Ne govorim o incestu...ne ne ne! Govorim o razlici između sexa i stapanja iskrenih bića u jedno. Govorim o tom predivnom osjećaju kad svega sebe predaš u trenutke ljubavi i strasti iz koje isijava bezuvijetna čežnja te nestvarno uvjerenje da znaš što je savršenstvo.
Ljubav vidim svakodnevno oko sebe u dragim mi prijateljima. Ako nisam sigurna što je prava ljubav, dovoljno je da pogledam u sjajne oči osobe koja gleda onu drugu za kojom čezne, koju obožava i za koju živi. U tom pogledu ima nešto nevjerojatno. Osjetiš da je vrijeme stalo. Ili da se bar tako ta osoba osjeća, jer diše potpuno ispunjeno, s vatrom u grudima i slapom užarenih nježnih zraka u očima. Vidi samo tu jednu jedinu osobu i vjeruje da dosegnuo najvišu zvijezdu beskrajnog svoda. Sreća pršti i izgleda kako ništa ne može maknuti taj izvrstan osjećaj iz te zaljubljene glave. Iščekivanje zajedničkog trenutka je vječnost. Poljubac ne želi prestati voljeti, a zagrljaj nikad nije dovoljno jak da bi pokazao što je sve u duši zarobljeno.
Zbilja je istina da si uzalud živio ako nisi volio i ljubio nekoga svim srcem, dušom i cijelim potpunim bićem. Takav osjećaj ništa ne može kupiti. Upravo je on vrhunac životne rijeke. Kamo sreće da svatko od vas doživi ovaj osjećaj i poželi da sutra nikad ne svane, već da zauvijek ostane u iskrenom i čvrstom zagrljaju osobe zbog koje apsolutno sve ima smisla.


18:48 | Komentari (4) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.