Hvala Bogu, prošo je još jedan ukomirani petak. Od 4 najavljena ispitivanja, obistiniše se 2, povijest i latinski. Latinski pitana, ali zato najslađa povijest još uvijek nije došla do vrha moje liste za učenje. Sve do danas. Na početku sata, profa propituje po razredu zadaću i usput je objašnjava. Ja šutim, gledam u bilježnicu i čekam da već jednom završi sat, ali priča o ustroju Osmanlijeskog sultanata trajala je viječno. Prozove ona mene, ali se nije mogla sjetit kak se zovem (preaktivna sam na povijesti, definitivno...opće ne živim od zvona da zvona....). pametna ja se predstavim i nekak odgovorim na pitanje.
13 minuta do kraja sata-veoma loš znak! Lavica se javila, a profi dođe da otvori još nekoga. Otvori ona Turčića, koji je odgovaral prošli sat (digla ga 4 minute prije kraja sata i ispitivala ga cijeli odmor). Ja mislila, sad bu otvarala naprijed, a ona ko za vraga prozove mene-bez da me otvori. Ovaj put nisam zanijemila ko na latinskom, samo mi se po glavi motalo PA JA NE ZNAM ISPRAVLJATI JEDINICE! Sjednem ja kraj Lavice u klupu ispred profe pomirivši se sa jadnom sudbinom. Pita ona nju pitanje...pa još jedno...još jedno...i tad meni prostruji kroz glavi da postoji mogučnost da mi profa namjerava očitati bukvicu da zakaj niš ne učim tim kaj me tak nasmrt splašila. Bilo me sram pogledati na sat. Profa više nije znala kaj da pita Lavicu. I nikak da sat završi. Nikak! I tad melodija zvona...SPAS!!! Kako ja imam sreće!
Ostatak dana je prošo ok...zapravo nije... dan totalno deprimiran! Suze, natmurena lica, izrugivanje, nepričanje s pojedincima, izbjegavanje, ignoriranje, neispavanost... Baš sam prije tjedan dana bila uvjerena da sam ona mala, jadna, nesigurna, sama, ranjiva štreberica koju nitko doista ne poznaje i ne voli. Bila sam uvjerena da ljudi zauvijek u dubini duše ostaju isi. Zaista sam to mislila! Ali danas više to ne mislim. Ništa od toga... Takva sam kakva sam, ko mi kaj može?! Istina, mnogi me ne vole, ili ih živciram ili sam ih razočarala... većinom ni ja sebe ne volim. Ali pokušavam ispraviti neke stvari, trudim se...ali ne mogu konstanto živjeti samo za druge! Promijenila sam se... pomirih se s tim... nadam se da nije to toliko tragično. Nadam se... Odlučila sam živjeti za sebe i one koji me vole...i za one koje ja neizmjerno volim makar im to ne znam pokazati na pravi način. Za moje stare frendove...one nove...i one koji će tek doći...
Ma ljudi, jako vas volim!
pusek
Post je objavljen 08.02.2008. u 21:46 sati.