Ne znam što pisati, kako izreći sve što me tišti, što me boli i muči... Kako prijeći preko tuđih riječi? Kako zanemariti rečenice koje tek slijede, skrivajući se u licima onih, koji još nisu sigurni, da li sam ih vrijedna...?
Više ne znam što je stvarnost...
Sve sam bila izmislila!
Sad se gubim u sebi...
Ne osjećam da pripadam...
Oko mene je neka druga dimenzija,
Paralelno vrijeme nepoznatog svijeta...
Čini mi se da nitko ne shvaća!
Vidim da ovdje ne pripadam...
Sad mi je žao što je sve tako ispalo,
Što je iluzija nestala.
Ali bilo je prebolno
Čitati osjećaje iz riječi
Nekoga tko me već dugo nije bolio
Shvatiti da je gore no što mislim.
Da ne zaslužujem ništa.
Da ne vrijedim ništa.
Da se shvaćam ništa.
Da sam jedno veliko ništa!
Da me bar nema.
Da ne postojim.
Jednostavno da nestanem.
Da se više ne probudim...
Da me bar nema.
Da ne osjećam.
Da bol nestane.
Da te se ne sjećam...
|