Razumiješ li ranjene i nestale
U unaprijed izgubljenoj potrazi
Za tim jednim zagrljajem
Ramenom gdje glava savršeno pristaje
I nježnim dodirom prstiju
Koji reljef lica poznaju gotovo u tančine
Kao kipar svoje najljepše djelo
I svako koplje zbog kojeg su pali
Vidiš li da oštrica je od traženja sačinjena
Nedostatak usana spojenih
U čaroliju prvog poljupca
Jer svaka kriva ljubav
Baš kao bose noge na sprudu
Izranjavane šiljastim stijenama
Krvave tragove ostavlja
++++++++++++
Sva sam ti od snova danas
Još uvijek u bijele plahte zašuškana
S glavom na jastuku
Kose raspuštene posvuda
Otvorenih očiju snivam
Na tren zasanjana
A onda posve budna
Sva sam od snova danas
Nijedno me buđenje vratiti neće
Kad u svakom snu
Uvijek iste oči sanjam
Snene i nasmijane
Pa ostajem njima očarana
Zauvijek kao te oči
Od mojih snova nedosanjana
+++++++++++++++
Ja nisam nitko poseban. Ne ističem se na ulici, autobusu. Jedna sam od onih koje pjevaju u koloni automobila, guraju kolica za šoping prema autima, glasno se smiju i doista rijetko plaču. Ja sam jedna od članstva prosjeka i ne pada mi to nimalo teško. Volim šetati gomilom neprimijećena iako volim primjećivati. Dolazi samo po sebi to… pogađanje osjećaja u ljudima. Zabavlja me, kad noću šetam, gledati u nepoznate osvijetljene ili zatamnjene stanove i zamišljati svoj život u njima, potpuno drugačiji ili čak potpuno isti kao ovaj moj. Ja sam svojevrsni voajer beskonačnih varijacija života. Nije baš ugodno tako se kategorizirati, doduše…
I svih ovih godina nije mi postalo jasno… kako je moguće da me, okruženu istima ili sličnima, neprestano progoni taj osjećaj samoće… kao, recimo, sjena bez čovjeka… ne znam kako bih bolje to opisala. Progoni me, čini mi se, samo zato što postoji i onaj drugi osjećaj, koji ne dopušta potpuno pomirenje sa tom samoćom, da postoji negdje sakriven, tajan, odljev mene… netko tko bi mogao, bez posebnog truda, razumjeti moje riječi (ako se zaustavimo na riječima) točno onakve kakve su mišljene u mojoj glavi, i vidjeti sliku baš jednaku onoj koju njima slikam.
Izmjenjuju se, u meni, ti periodi stagnacije emocija i popuštanja pred njima. Stagnacija redovito dolazi nakon potpunog iscrpljivanja svih dubina… kad se uvjerim u besmisao potrage… i tako umorna poželim samo odustati… onaj tren prije vlastitog uništenja. I onda postajem lagana, svaki puta dosegnuvši iste ili čak neke nove dubine… i onda zaboravljam… kako je ledeno i kipuće, kako je gorko i bolesno slatko tamo dolje… u nutrini. Odlazim, bez da se osvrćem… i vjerujem kako odrastam, kako se te faze traženja više neće ponavljati… i život prolazi, nekako… onaj površan, običan, ljudski, spasonosan život.
Samljevena u svakodnevnici prestajem se osjećati. Zapravo, prestajem osjećati.
Papir ostaje prazan, bijel, u kombinaciji s olovkom služi za sastavljanje popisa namirnica, recepte ili križaljke… moji su koraci tek hodanje, bez odjeka, bez pitanja, usmjereni na mjesto na koje želim stići… i to mjesto doista postoji u realnosti…
I tako to traje… neko izvjesno vrijeme. Pa dolazi do pobune nutrine. Ja prestajem osjećati i, iako znam kako su opasni ti putovi, ne mogu a da ne krenem njima… vode do vječno istog mjesta vječno podložnog mijenama (jer ipak starim). I spuštam se niz stepenice, isprva plaho i tiho (priznajem da se bojim) ispitujem u tom polumraku gdje im je kraj… jer znam… one prestaju tamo gdje počinje ponor, duplja, rupa, nazovimo to kako hoćemo, slična onoj u koju upada Alisa ali puno, puno neugodnija pri dnu. Tu nema bijelog zeca i čarobnih kolača, možda tek ona hrpa suza koja tvori more, slano i duboko, baš stvoreno za utapanje.
Ipak, gajim tu neku nadu, valjda temeljenu na vlastitom iskustvu, da mi nikada još nije pošlo za rukom doista se utopiti. Vjerojatno je instinkt za preživljavanjem ipak jači od težnje za samouništenjem.
I tamo, na samome dnu… čudna je to smjesa bića, stanja, zbivanja, stvari i pojava. U tom prostoru prepunom hodnika (širokih, uskih, mračnih, vlažnih, osvijetljenih, odvratnih i prekrasnih) zbijeni su svi zvukovi koji postoje, sve boje koje postoje, sva bića koja postoje, vremena, mjesta. Kao krajnji rezultat ostaje tišina, bijelo i osamljeno (ovaj opis podsjeća na ona iskustva blizu smrti… da možda je baš to). I ta je tišina, bijelo i osamljeno zbroj cijele mene (zapravo ima tu i više računskih operacija od samog zbrajanja). I tek kad dotaknem tu točku ja osjećam da doista počinjem postojati. Svijet oko mene otvara se neslućenom brzinom u milijardu dimenzija, asocijacija, osjećaja. Doduše, tad postajem i potpuno ranjiva, jer iz skroz otvorene sebe gledam prema svijetu i udišem ga svom njegovom silinom…
I tada postajem vječna borba tog potenciranog života i potpunog uništenja.I ja osjećam… sve velike ljubavi koje su živjele i lomile se tu,smijeh, sve namjerno i nenamjerno odabrane tišine, sve odsutne poglede uprte iza šarenih izloga..
Kad prhnu golubovi sa Trga, osjetim tu strast i tugu što ne mogu, biti tek jedna od njih, tako lako raširiti krila i preletjeti, vidjeti ovaj grad iz nezamislive perspektive… znati što se novog događa na krovovima… pa se osjetim uvijek iznova, tako maleno kao čovjek, taj svemogući čovjek… koji ne može niti letjeti. I ja, kao da padam iz visina, neuspješno povučena na njihovim krilima. I papir se ispisuje… bujica riječi tutnji najprije mojim mislima i prelijeva se na papir koji joj omogućuje jedan život, drugačiji od onog koji živi u mojoj glavi… ona ovdje postaje na neki način vječna… podsjetnik ili zapis iz dubina… kao… hm… svojevrsna razglednica iz pakla. Moji koraci ne postoje bez odjeka, a svaki od njih pažljivo osluškujem… kao da tražim neku tajnu skrivenu u njima… možda tek četvrtinu tona više ili niže od ostalih… da mi potvrdi sumnju u nešto čudno, u neku zasebnu realnost koja postoji tamo iza druge strane ogledala.
''Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe; možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan da živiš s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!"
(Oriah Mountain Dreamer)
Šutim, kao...
I nije da nemam što za reći – uvijek imam.
Samo – ne želim.
Misli – roje se po glavi,… odlaze,… dolaze… – pospremam ih,… vadim – i tako neprestano….
Znam. Ipak, neke knjige sam čitala i više puta.
U nekima sam drugi put uživala više nego prvi put,.. pa sam ju znala pročitati opet,….
Sad - ne znam želim li opet otvoriti istu koricu – jer – znam što je unutra….
Mada – možda sam propustila neke detalje. Možda će drugi, treći put (tko broji više) biti zanimljivije, možda.
Eto, baš zato šutim. Zbrkana sam – opet, ali s osmijehom… ;)
Možda mi proljeće pomogne, probudi me. Možda.
I dalje – šutim, kao.
''Već po sata stoji mladić na uglu. Već je po treći put - gledajući u dubinu ulice - zamijenio djevojku koju očekuje sa drugom.
Jedna je imala žutu haljinu kao ona.
Druga ja hodala kao ona.
A treća - ni sam ne zna kako ju je mogao zamijeniti s njom.
Kao što se more po žalu zalijeva i povlači - tako uđe u nj radost kad pomisli da ju je među prolaznicima otkrio, a povuče se kad vidi da se je prevario.
Nje nema, i on se osjeća smiješan.
Pretražuje očima prozore kuća, odakle ga mogu vidjeti.
Možda netko motri kako on tu stoji i, odgonetnuvši zašto stoji, zabavlja se s njim kao smiješnim čovjekom. Prije deset minuta odlučio je otići za pet minuta, ali on još uvijek čeka i gleda pažljivo u gibanje ulice. A sutra, kad se s njom sastane, lagat će joj da ju je čekao samo deset minuta.''
*Cesarić.
+++++++++++
Stvarnost je lažna, snovi su stvarni...
'' Vjeruješ li u slučajnosti?!
SLUČAJNOSTI KOJE TO NISU,… nevidljive slučajnosti koje nas vode baš onamo gdje treba i onda se slučajno (i) dogode? ''
++++++++
Bas danas kada imam beskonacno mnogo vremena posvetiti se sama svojim mislima...
preispitivati ih,traziti,
opipkavati....gledati....
mirisati....
osjecati....
nekako...kao da i nemam neke pretjerane volje za istima..
Iako...u kaosu u kojem zivim...uvijek nekako dobijem teznju...pisati o njima....
Danas misli i ja nismo bas najbolje prijateljice.
Zato cu pisati prvo sto mi padne na pamet da vidim kako ce to ispasti...
Uglavnom:
nemam pojma kako ce se ovaj naslov tu uklopiti i ima li uopce smisla staviti ga ako se ne uklapa,ali neka stoji bas mi je nekako kull(namjerno stvarane gramaticke greske da bih se lakse uklopila u svijet bez slika...mimika,rijeci,recenica...da bih bila isprazna i dio nekog veceg i "kvalitetnijeg" slijeda i prostora)
Biti dio neceg
Biti dio svijeta
Postati dio ljudi ili se truditi ne postati dio tog istog "NECEG" ,nego ostati i nekom svom svijetu u kojem sam krojis svoja pravila..Uvijek sam se osjecala drukcijom,svijet sam dozivljavala na drukciji nacin...nisam bila prihvacena i sto su me ljudi vise izbjegavali ,to se meni taj osjecaj "ne pripadnosti"sve vise svidao..
ZASTO SE BORITI PROTIV NECEG PROTIV CEGA SE ZAPRAVO NITI NE ZELIS BORITI SAMO DA BI BIO DIO NECEG CEGA ZAPRAVO NITI NE ZELIS BITI,JER SE TAJ ISTI DIO SMATRA "NORMALNIM"???!!
I STO JE ZAPRAWO "NORMALNO"??!!!
Kreni djecace....
pokreni se
izadi iz kalupa kojim si omeden
i kreni sa mnom
tamo gdje najbolje znamo
Kreni djecace....
nije bitno gdje
nemamo cilj
nemamo put
ali bitno da se pokrenemo
Ideja je tek laz
laz je tek privid
i sto je uopce stvarnost?
Postoji li stvarnost uopce?
Dobila sam bojice na dar
zute
crvene
zelene
plave....
guste su i intezivne
sada izvadi svoje oci iz njihovih duplji i uroni ih u njih
Sto osjecas?
Trudis li se sto osjecati??
Otkinut cu ti jezik
i zarit ga u nebo
duboko
duboko u visine
u oblake
skupa cemo ih kusati i uziwati u njihovom okusu
Oblaci su nasa stvarnost....
zatim cemo polomiti prste jedni drugima
zar nije zabavno
gledati kako koza lamata
ne boli jel da?!
Ne boli zato jer je to nasa svarnost i mi odlucujemo sto je bol
toliko je jaka snaga uma
Postoji najruznija rijec na ovom svijetu
jednostavno zaboravi na nju
Otvori vrata
provali kroz njih
razbij kvaku i potrci
Gdje se sada nalazis?
Tamo su gdje si uvijek htio biti
ne sputan i slobodan
Zrak ima neku pepeljastu boju
nabacimo malo zelene
sada je ukusniji i daleko ljepsi
Kreni djecace
pocupaj svu kosu
iscupaj sve nokte
kako je lijepa boja krvi
bloody red za moje usne
kako ti dobro stoji
kako nam dobro stoji...
:)
udah
izdah
tisina je i ovako precijenjena
zar ne?
Sad udi u mene
sto vidis?
Sto osjecas?
Ne,ne mislim tako
ne tjelesno
umom
dusom
bicem
mimikom
gestom
pogledom
opusom
sto osjecas?
Kreni djecace....
putuj sa mnom
pokazat cu ti sve o cemu si uvijek htio sanjati
i nemoj se osvrtati sto drugi misle
ovo je nasa stvarnost
i u njoj mozemo okusiti
naslikati sve sto zelimo
u njoj smo slobodni onoliko koliko si dopustamo
Ja osobno zelim izaci iz okvira materializma i postati
sama svoja sjenka
sama svoj okus
sama svoj opus
sama samo svoja
jedinstvena
Zar nije bolje biti nijem i ne osjetiti ono sto ti namecu
Daj ,pokreni se i postani nijem za svijet
Najruznija rijec na svijetu..???
Koja li je samo...
U SOBI GOTOWO DA MOGU OSJETITI
SMRAD TWOG LAZLJIWOG JEZIKA
GOTOWO DA SE MOGU CUTI
TWOJI GROMOGLASNI URLICI SRECE
ZBOG IGLICA BOLI
KOJE SI PROSUO
NA MOJE USNE
PROKLETA TI BILA SADASNJICA
AKO SE JA IKADA WISE USUDIM
I SAMO POMISLITI NA TWOJU
TRULU PRISUTNOST
MOJE SU MISLI SADA COPOR WUKOWA
SPREMNIH DA TE IZJEDU
DO KOSTI
...
WISE NISAM NAIWNA JAPANSKA SILUETA
LUTKICA
A NI TWOJA WALKIRA
MOJA SJENA
POSTALA JE ZAGLUSUJUCA
TWOJOM PATETIKOM
KAKO SI SAMO MIO I DRAG
SKINI NA TREN TU SWOJU MASKU
S KOJOM TAKO DOBRO GLUMIS
MLADOGA ROMEA
OWO JE 21,STOLJECE
A ROMEO JE MRTAW!
KAD BIH MOGLA
SADA IZGREBALA BIH WLASTITIM NOKTIMA
SWU TWOJU KOZU
I PITALA BIH TE ONDA
DA LI BOLI
KADA TI TO NAPRAWE JEDNOM
DWA PUTA
TRI PUTA
TISUCU OSAMNO PEDESET PET PUTA
JEDNO ZA DRUGIM
...
GOTOWO DA MOGU OSJETITI
LJEPOTU TWOJIH BOLESNIH MISLI
KAKO SAMO TWOJ UM MORA BIT IIZOPACEN
KADA JE SWE TO TAKO LIJEPO SMISLIO
I PROJICIRAO
SCENARIJ JE OTKRIWEN
PROCITALA SAM TE
SMRDIS
FUJ
MAKNI SE OD MENE
PRIWLACIM TE K SEBI
POPUT KOMETA
GLUMIM MALU,NJEZNU DJEWOJCICU
KOJU SI SLOMIO
,SADA SAM MRTWA,
DRZIM ZATWORENE OCI
I SPAWAM
MOJE JE BILO USPORENO
MOJE SU RUKE MIRNE
KOSA LEZI RASUTA PO PODU
I TAMAN KADA MISLIS DA SI POBIJEDIO
I KADA ZAPOCNES TRLJATI RUKOM O RUKU
SLAWECI SWOJU POBJEDU
KAD NAPRAWIS KORAK NAPRIJED
JER JA SAM MRTWA
ZAR NE?!...
KAD MI OKRENES LEDA
SIGURAN KAKO SI TI
ODNIO TROFEJ I POKAZAO MALOJ
JADNOOJ DJEWOJCICI
TKO JE SEF
JA CU TE ZASKOCITI
NE SPREMNOG S LEDA
OTRGNUTI TI SWAKI
PA I ZDNJI KOMADIC TE SMRDLJIWE KOZE
I KIDAT CU TE DO MISICA
ISKOPAT CU TI SWO MESO DO KOSTI
KAKO WISE NE BI SMRDIO I SIRIO
TU SWOJU TRULU PRISTNOST
A ONDA CU UDARITI SJEKIROM
I STUCI TE TWOJE KOSTI
NA NAJSITNIJI PRAH
SKUPITI TE U POSUDU
I ZAPALITI
NE ,NECU TE ZAKOPATI
NE ZELIM TROWATI ZEMLJU TWOJOM
LAZNOM SKROMNOSCU
HEJ
SMRAD SE SKORO PA I NE OSJETI
MOZDA SAM TE IPAK POBJEDILA U TWOJOJ WLASITOJ IGRI
HAJDE
RAZMISLI JOS JEDNOM
+++
Nekad se čini da me nema
Kao da sjeta priča mojim glasom
Kroz prazninu vremena nešto odzvanja
I nikad ne znaš je li samo šapat vjetra
Ili rominjanje kiše
Poneka pahulja što kuca na prozor bešumno
Ili zaista odjek mojih riječi
Nekad se zaista čini da me nema
Rasplinem se prazninama nepostojećeg
Kao neki balon od sapunice
Ispuhan dječjim dahom
Bez riječi ostajem
A ipak prepuna govora
Zastalog negdje na pola puta
Do mojih otvorenih usana
Nekad se zaista čini kao da me nema
Pretiha u svojoj namjeri da izgovorim
Ipak ne kažem ništa
Jer na tren zaboravim
Kako isplesti riječi od slogova
Ali mislima, mislima ipak
I tišinom te dodirujem
Znam da ćeš čuti.
Cudno je citati nesto davno napisano,....neke misli koje sada nemaju smisla
ali ipak jos uvijek znace jednakon tezinom
pa odlucih staviti jos malo misli...davno napisanih
kao odu necemu i nekomu
kao odu sebi samoj
....
Sanjala sam,
bršljanom obrasle grobove,
u krilu zvijezda snivali su....
I birala sam vječni ležaj,
hodala ,
gledajući i dotičući hladni bijeli kamen.
Sva moja htjenja htjela sam prahu dati.
Nije bilo straha ni tuge,
tek mir me beskraja grlio.
Znala sam da me zovu ruke smrti
da im u zagrljaj dođem...
Sve je bilo sjajno
bjelinom zaodjenuto
i sjajem zvijezda oivčeno...
To usnuh prije buđenja.
I znam da me čeka odlazak
i dalek put
Znam ,
da se vratiti na ove putove neću,
znam da me i ovo jutro
tek bliže smrti vodi...
A sinoć poželjeh gledati zvijezde padalice,
sinoć poželjeh zaželjeti život u utrobi,
oćutjeti poželjeh maleno bilo.
Poželjeti poželjeh...
Svjetla grada pokrila mi želju
il tek spasila me ,od uzaludnog nadanja
da postoji sutra,
sretno sutra za mene....
Ja sam beznađe slučajem stvoreno,
ja sam gubitnik na kamenim putovima življenja ostavljena...
O smrti ne puštaj da čekam,
uzmi ovo praha koji me guši,
raznesi ga svemirom,
nek bar prahom tijela taknem zvijezde.
.....
Zvala sam te noćas,
tražila tvoju ruku i rame
da naslonim glavu umornu.
Al' moja usta,
takla je postelja hladna i bijela.
Netko je vikao moje ime...
Sretna,pružih dlanove glasu bez boje,
cvjetovima bez mirisa.
Pružih ruke u tamu...
Htjela sam dotaći tvoj vrat i oči....
Letjele su crne ptice po mojoj sobi,
udarale u zidove,
mrtve padale na moje tijelo,
skvrčeno od tuge i boli.
Plakala sam,
zvala te,
tražila pogledom.
U moju kosu,
upleo se tek pepeo i strah.
I nije bilo nikoga,
samo vjetrovi neki studeni,
šibali su moje lice,
bijelo,
poput kamena kraj obala juga...
....
Crne stijene,
otoci mojeg očaja.
Nemilosrdno razbijate brodove mojih nadanja
o svoje oštro grebenje.
Kitite se kosturima
mojih mrtvih dana.
Zapljuskuje uspjenjeno more vaše hridi
uvijek novim brodolomcima,
a moja duša ostaje prazna
crnim vam stijenama.
O očaju!
Do kada će tvoji vrhovi
biti smrti mojih nada?
Do kada će ovo izmučeno tijelo
biti tvoje more?
.............
netko pamti, znaš li
sve nezapamtive misaone vrtloge
pucanj u grudi
pucanj sredinom što rastvara rubove
netko pamti valove
nabore ne čelu
rukavu
zjene se u pamćenju šire
grleći nedostajanja
skupljanja brojnih, od sveg truda
neuočljive niti
netko je morao čuvati od vida
satove
ratove u smeđim očima
poglede koji se nose u džepu
za utjehu
slobodne za let kada se zidovi suze
što opkoljeni treptajima
udišu tamu
usišu vrtloge
oblikuju drukčije kutove
svih klizećih spavaćica
putem od tvojih ka mojim bedrima
....
POZELIS LI IKAD....
poželiš li biti moja maska
oslikavati linije do poniranja u neprepoznatljivost
poželiš li da do svijeta mogu tek sa djelićem vida
dok se osmijeh i suze znoje pod njom
od topline
poželiš li dati mi hrabrost pod tom lažnom
lažnom sigurnošću
dok dah postaje izgubljen
presječen
oduzet i paraliziran
prije nego naslonim prste na nju
tražeći sebe dodirujući obrise
jagodicama; i trešnjama
trešnjama
sve miriše na trešnje
ili je iluzija stapanja
uhvaćena u zamku
poput osjeta
osjetila
osjećaja
skrivenih pod njom
tonem
od nemoći stisnem oči
kako bi svi osjeti prešli na jezik
liznem jednako nemoćan trag
u glavi suviše malih lovaca
ispaljuju svoja koplja
kada se želje ispune
samo suze mogu donijeti slast
.....LJUBAV....
...
Protok vremena uplovljava već dugo
u apsurd bez luke smiraja, ali …..
Ne mogu prestati disati …
Nešto je u meni živo i buntovno …
Zvijer koja ne napušta bojno polje Života
dok u njoj ima i zadnjeg slabašnog daha.
Nešto je u meni pomireno i sigurno …
Anđeo koji ne baca Bogu prašinu u lice
i ne promišlja o valjanosti trajanja
njegove kreacije u vremenu ma koliko
se činila preduga i nepodnošljiva.
Čak ni onda kad mi je srce probodeno
bijelom zastavom poraza i sumnje
u smisao vlastitog Puta i Učitelja.
...
Ovaj krik me ne napušta već danima i godinama dok hodam kroz šumu aktivnosti i ljudi, ne tražeći se i ne nalazeći se osim u rijetkim trenutcima nečijeg sretnog osmjeh, ali bojim se da je moja riblja nesebičnost na opasno niskoj rezervi, pa ću se malo spustiti u vlastite dubine, ne bi li ponovo izronila sa zastavom neke druge boje. Do tada ću zasigurno potapati vlastiti blog depresijom, kako to samo vodeni znakovi znaju. Naime sva naša bol je u tome što nam je i tuga lijepa i hrani nas gotovo jednako kao i sreća.
Tako bih ti željela reći
A ne pronalazim riječi…
Te neke sitne istine o velikim stvarima…
O nježnosti… o pripadanju, o zauvijek… i tako... tome.
Toliko bih ti toga željela reći… pa ipak… odšutim
U strahu da ne postanem odjednom krhka
(Jer… znaš da, eto, krhka ne volim biti.)
I tako, dok vrijeme leti (vrijeme uvijek leti kao poludjelo)
Ti… ti možda i možeš pogoditi iz ponekog pogleda,
Naslutiti iz ponekog dodira,
Osjetiti u ponekom poljupcu,
Istrgnuti iz poneke tišine,
Te male… male istine
O velikim stvarima…
O ljubavi i…
…tako, tome…
....
Oduvijek sam znala da pripadam prošlosti. Svijet je rastao, ja nisam. Kao da sam se opirala svim postojećim rastancima. Mirisala sam na mirnu pobunu u svim ratovima. Kad odrasteš povučeš to u sebe. Sve više govoriš da manje kažeš. Godine dodaju i ograde. Ne samo meni.
Trnoružica i Tadijanovićevi stihovi skupa sa zvijezdama završiše u kutiji. Zajedno sa sadašnjostima koje su ih dodatno zatrpale.
Uvijek sam od volje za naći si opravdanja. Ne osjećam se usamljeno u tome. Čudno zapravo jer male su moje potrebe oduvijek bile kada je riječ o prihvaćanju. Na isto nisam ravnodušna ali isuviše bezvrijedno je. Rastanci su oduvijek bili moj ključ. Kažu, povjerujem li u to zapetljati ću se u začarani krug. Međutim, povjerovah u prihvaćanje. Sebe.
Zato me i noćas osupnula misao. Cijelo vrijeme prisutna, neželjena, nestvarna. Probila se kao pobjednik. Nemam kuda s njom. Zaključak bi trebao značiti odluku.
Život ne nudi samo jednu šansu a ja se bojim da i treću ne prokockam. Prodah te dva puta ali ne u istoj noći; da li je time grijeh manji?
Ne tražim ništa. Rekoh. Samo te znaš trebam tu. Nemoj otići jer ja...samo tražim odgovor na pitanje ima li me...? Ma što čula tražit ću uvijek isti odgovor.
.....
tako te beskrajno volim...
Ako te zamolim u ovom trenu
Da uzmeš komadić papira nekog malog formata
Na njemu da mi olovkom koju prvu ugledaš
Nacrtaš nešto
Što bi to bilo?
Prva misao. Ne druga.
Što doista?
++++++++++++++++++++++++++++++
Nema granica tvoje postojanje; grle me tvoji meridijani, osjećam.
Paralelni svijet udobne tame i tvojih crnih krila, nezadrživ vrtlog dubina; zaboravljam nijanse ma koliko se samozvani leptiri lijepili za tvoje mjesto neuspjelim pokušajima boja da se uvuku negdje između i potamne nivo tame ne shvaćajući da je to jedino mjesto na kojem ne mogu ništa. Potopljeni svjetovi a ja u ruci stišćem tvoju krunu spoznajući ti kutke svijesti i tamo gdje me ne slutiš. Sudbina je aranžman magle koju nismo priznali; dodajem ti i pauka i mrežu da me zarobiš, vjetar i crne pahulje da me oslobodiš; pomislim zašto tako malo puta rekoh Volim te. U ovom kaosu vladar si apsolutizma; divim se umijeću gorenja vatre na vodi, spoznaji slučajnosti i tvojim gladnim očima koje me nikad ne postavljaju uz bok ali oduvijek vješto penetriraju. Rastvaram krila dok se rojiš oko mene i bojim se.
Oduvijek te se bojim istom čežnjom
Prekapajuci po starim spisima ,pronasla sam stvari koje jos nisam razvrstala...pa odlucih neke i staviti ovdje,davno napisane ,ali jos imaju svoju car...
nesretni smo.
i nema nam pomoći.
sreću tražimo
na
najparadoksijalnijim mjestima.
moramo imati nekoga
na koga se možemo
osloniti.
ali oslonce tražimo
u nestabilnosti.
moramo imati kontrolu
nad svime. nad svakime.
a ne vidimo da svi
imaju kontrolu
nad nama.
i svi nas moraju voljeti.
ali nitko nas zapravo
ne voli...
ne onako kao bismo mi to
htjeli.
Ali ja znam kako ti mene volis....samo zasto mi to kadkad ne pokazujes dovoljno?!
tko sam ja?
može li mi itko to reći?
u trenu nađem se
plačući.
i život više nije smislen.
u trenu pobjegnem od svega
i jedino što je važno
je da budem
zadovoljena.
na sve načine.
u trenu
prezirem samu sebe zbog svega.
i ne znam više što je dobro
a što
loše!
u trenu znam što osjećam
ali u drugom više ne...
tko sam ja? tko?
zna li tko?!
KRIZA IDENTITETA
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
+++++
molim te
ne tjeraj me da se mjenjam...
još mi dođe nekada
tren prije no što zaspim
tvoja blizina...
način na koji si stao pred mene
pogledao me...
kako sam se naslonila na zid.
kao bespomoćna srna
u bijegu od lava,
bila sam zatočena sada...
kako si se nagnuo nad mene
i pristisnuo usne uz moje.
oh!
kako si mi uz previše strasti
nježno uzimao dah iz ustiju.
tjerao me da se smijem
jer drugo nisam u tim trenutcima znala...
molim te
ne tjeraj me da se vratim ponovo na svoje
i da ponovo bojažljivo gledam u te
bojeći se tvojih misli...
..........
sjela sam za svoj stol.
prvi put
nakon dugog vremena.
složih sobu,
namjestih krevet.
baš onako kako to
savršene žene rade.
zapalih dvije svijeće,
nalakirala nokte.
pustila mirise da se mješaju
i da lete sobom.
tražila sam odgovore u kreativnosti.
tražih odgovore u neredu.
no nisam ih našla
ah. što to radim?
.....Potoke brojne brojim i predstavljam
i ni u jednom se ne utapam,
osim u vlastitome.
Sreća me nosi uzdama
i vraćam se žednima,
silinama vode.
I sve to moje je carstvo.
Svojom snagom odmaram svoje noge.
Volja mi je oduzeta,ali mislim na svoje
Korake teške brojim i predstavljam
i ni u jednom se ne rušim nego u vlastitome.
I sve je to..Moje kraljevstvo
MENI
Moje tijelo,moj um
ali bez vlastite volje.
Silinom vode
odupirem se trunkama zore.
jer bude u meni neuteživu glad
Glad za normalnim korakom
....................
Čujem tvoje prigušene misli,
lepršaju poput jedara,plove..
u neka neistražena prostranstva.
Ali putem mojih misli,
mojih strepnji
ne znam im odredište
i ne želim znati.
Samo želim pritajno
živjeti svoje dane
izmičući sudbini..
Sve laži zaboravljati,
sve suze svoje i drhtave usne.
DA,kročila bih tako vječno
i gazila sve tjeskobe i
zlokobne sudanjske tame.
...Samo bih mogla...
Ja sam kao željna tuge-
neponovljiva i kao neki
zaleđeni krik nepromjenljiva.
Putnica sam upućena
sama u beskonačna
LUTANJA
...........
Tebi....
U tvojim očima
ležao je čitav svijet
Pogledao si me
I meni nije trebao ni jedan drugi
do onog što bijaše
u sjaju očiju tvojih
,,,,
Noćas sam bježala
pred nemanima što
se kriju,ispod
kreveta i na
tamnim tavanima.
Večeras je Mjesec
sakrio svoje
lice od mene
skrivajući svoju
božansku ljepotu
Lutala sam napuštenim
stazama i cestama
što ne vode nikuda
uzalud tražeći
vilinsku prašinu
da mi izliječi
slomljenu dušu
molim te....
Čuvaj me
...................
Ugasle su zvijezde.
Nema puta kojim ti krenuh u zagrljaj
sa šarenim jutrima naših buđenja,
na mojim ustima od osmjeha...
Moja kosa više nije počivalište
tvom umornom čelu
i moje grudi i bokove
ne dotiču tvoje večeri od nježnosti
i sna u očima...
Čemu tada gledati u tamu praznoga neba?
Čemu čekati svitanje što mi donosi
tek lišće jeseni pod prozor moje sobe?
Odlazim,
novi gradovi čekaju moj korak.
Prazne sobe i postelje prazne,
grlit će tvoj nježni mozaik od snova
ostavljen,
prodan za šarenu laž privida.
A ti jedini moj,
pamti samo osmjeh proljeća koji si ljubio,
jer evo jesen kraljuje i zima će....
Hladni vjetrovi i snijegovi pokrit će mi trag
i neće me vratiti maslačci i šafrani
niti me dotaći sol juga...
Nestali su putovi....
Odlazim...
.....
S druge strane neba
gdje ne postoje sjene
kotrljaju se oblaci svjetlosti
gdje žive su uspomene
daleko od prašnjavih puteva stvarnosti
tamo gdje ne postoje riječi
i ptice daljinu ne dosežu
tek misli utkane životu putuju
dalekim prostranstvima duše
u vrtovima beskraja gdje zvijezde tkaju jutra
pronaći ću ka tebi put
na kraju jednog sutra
S druge strane neba
u sazviježđu snova
gdje miruje mjesec
u granama što nebo dotiču
osjećam tvoje ruke
u igri probuđenog vjetra
i poljubac tvoj u kapima kiše
kad utihne život i koraci stanu
s druge strane neba
zagrljajem snova misli nestanu
tad čujem kako diše
tvoje tijelo pored mene
u dodiru želja svijeta dva
nježno poput leptirovih krila
nestvaran ti
nestvarna ja
+++++
Jesno li zaista istinski sretni ili još uvijek čekamo ispunjenje i sreću sklupčani u svojim malim životima,tražeći iza ugla novog dana nešto bolje,veće.,sjajnije.Čekajući nekog ili nešto da nam promijeni život, pa gdje smo mi sami nestali.Većini ljudi u tom iščekivanju prohuje godine, ostaju u glibu rasplinutih želja,razočarenja,lažnih obećanja .Ljudska vrsta (čast izuzecima jer upoznala sam predivne ljude,prijatelje ),ti izvrsni glumci na krhkoj pozornici života, s osmjehom na licu koji krije drugu stranu ...onu pravu što nas u trenucima samoće gleda iz ogledala zbilje i reži.Reži na nas,udara skrivena maskama,ugušena nemoći svakodnevice vrišti želeći probiti zid i poletjeti...daleko od laži, problema.Nitko do li nas samih ne može promijeniti naš život,smiriti naše nemire i gledati našim očima.A oči su ogledalo duše,u koju vjerujem i Mali čovjek prepušten sam sebi,zaboravljen, sklupčan na klupi u parku,ispod nebeskog svoda spava.Nevidljiv i gladan,kao pas lutalica.Zar je to život. Korica kruha od jučer,skrivena u našim kantama za smeće (nedaj bože jest kruha i hranu od jučer,zar ne misle mnogi) .I kamo s njim,u smeće.I onda gledam prolazeći ulicom rano ujutro kako starac drhtavim rukama pretura po kontejneru tražeći tu istu koru kruha.Pogledom uplašenim okreće se,osjeća se kao da krade....To budi u meni ljutnju,tugu i osjećaj nemoći.Znam da mu mogu pomoći ponekad,ponudiit nešto...no boli me kad vidim ljude koji prolaze,vide a ne vide ,pogotovo oni u skupocijenim odijelima,dame odjevene po posljedjoj modi (samo što nos ne začepe kad prođu) ...i bace koju poneku pogrdnu riječ čak.a možda će i oni sami jednom biti ti isti izgubljeni,gladni,nemoćni ,želji osmjeha i neke lijepe riječi.Starci,a i oni mlađi što nisu pranašli svoj put i sreću,ili su je izgubili te razočarani digli ruke od sebe......Isto samo ljudi kao i mi,ispod kože gdje krv teče crvena.Eto,moje jutarnje razmišljanje...Život je težak,a biće još teži. Ako ne možemo pomoći ,nemojmo odmoći.Ne sudimo druge jer otkud nam to pravo.Nemam previše,no i ne tražim.Odgajam djete....,borim se sa svakodnevnim problemima...Kao i većina,rastežem od mjeseca do mjeseca.Oni nemaju što rastezati,jedino ispustiti posljednji dah sami,gladni,prljavi...gledajući sunce i mjesec ispod istog neba i sunca što nas grije. Poruke je,budimo ljudi...ne gledajmo samo sebe,jer davajući bićemo sretniji i ispunjeniji. I dobro će biti dobrim vraćeno,makar samo osmjehom.Život čine male stvari...a čineći dobro,one velike će se desiti same od sebe kad dođe vrijeme
Ne pitaj zašto ćutim
moje misli zvijezde su daleke
plavim morima života putujem
tražeći luke izgubljene,daleke
Ne pitaj me zašto plačem
zar ne vidiš mržnjom srušene mostove sudbine
nekada rijeke,snažne duboke i nasmijane ljude
sad sjene na putevima tvrdim otkrivene istine
Ne pitaj me zašto sanjam
svjetove gdje svi ljudi su isti
tamo prosjaci u dvorovima žive
bogataši su kmetovi,težaci
i nitko nema više ili manje
gdje možeš nebo dotaknuti,pomaknuti planinu
gdje ljubav nikad ne prestaje
Pitaj me jesam li svoja
jer nitko ne utire mi put doli same mene
pitaj me volim li život i tebe
ja živim sada,ne grlim uspomene
grlim život,sve pred sobom trenutke
tužne i lijepe sudbine kutke
volim i kiše i oluje
čovjeka kao slobodnu pticu
volim taj svoj život
s osmjehom na licu
Nanizala sam nisku trenutaka...
od koraka bezbroj odlutalih daljinom
i pokušaja da zaustavim vrijeme
na dlanu izmiješam noć i dan
sred mora budem duga svjetioniku
da posijem samo ljubavi sjeme
da pretvorim nedostižne snove u javu
da zatvorim poneku stvarnost u san
treptajem zjenice stvorim tami svjetlu sliku
Rezbarila sam mislima kamen
uronila tvrdim žilama ,duboko
da dotaknem toplinu srca skrivenu
ispod riječi poput okamenjenih kapi
lomeći paučinu tragova ostalih na duši
brončanih kugli razlivenih svemirom
tražeći uzdah što začuđen nesta
u traganju za ljubavi odlutao nemirom
Ljubila sam i mrzila
prijatelj i neprijatelj bila
ruke sudbine zavezala u čvorove
olovnog sidra što duboko tone
porinula pučinom sebe čvrste lađe nade
sadašnjost i prošlost zarobila u okove
ispod crijepova starih krovova
ostavljala mirnu svjetlost pticama
za spokoj,kad zagrmi,i zvona zazvone
toplo gnijezdo mjesečini na prozoru
pored usnulog vjetra,da pronađeš put
mali plamen mene ,tvome sjećanju
....
Kisa je... i nevjerojatno je koliko je samo hladno..danas...
Proljece,a vatra mi gori..
valda je doslo takvo vrijeme.I sunce vise ne gori kao prije.
Voljela bih rijeci samo nanizati na ovaj virtualni papir...
da bi bilo lakse...i ne,nisam tuzna....samo sam sjetna,a tuga i sjeta 2 s urazlicita pojma...
Rekao si,trajat će vječno
zar postoji trajanje bez granica
nedorečeno puknuće želje
na škripavim daskama stvarnosti
čuješ li kako temelj mrvi se
i ulice bježe u zaklon tame
dok svjetlost mjeseca
stvara začarani krug...
Rekao si, neću nestati
zar postoji nestajanje bez tragova
otiskom u duši užarena rana bdije
da ne zaboravim sve tople dodire
drhtaje tvog tijela opijenog mojim
mirisa tvoje kose na mom licu
i osmjeha u uglu usana
dok spavaš spokojno...
Rekao si, bolje ne umijem
ja sam lutalica između jučer i sutra
na peronu sudbine s praznim kovčegom
nemirni vjetar, brod bez luke i sidrišta
s komadićem tebe voljene u duši
što me grije u noćima bez sna
dok tražim sam sebe
maglama svitanja...
Rekao si...
mnogo toga si rekao
pognute glave u dlanovima
ne razumjevši samog sebe,
jesam li ja bila samo raskršće
na tvom putu bez cilja,neznam
no ja ti kažem,uvijek se uspinjem
vrijedilo je osjetiti tvoju iskrenu radost
vrijedilo je osjetiti tvoju nemirnu tugu
osjetiti tvoju toplu ljubav
pohraniti je u dim sjećanja
sada slobodno idi lutalice
jer idem dalje i ja
+++++++
Čudna tišina dubinom me takla
obzori otvoriše puteve visoke
spoznaja s lica koprenu je makla
potekoše nanovo vode duboke
Koračam uz sebe strminom života
paprati urasle korijenjem u stijenje
procvale ruže glave su podigle
na rubovima noći šapuće htijenje
I ovlaš tek dodir prošlosti me taknu
krikom tišine onog što je bilo
zamiriše s vjetrom onaj bagrem stari
i prigrli duša sve što joj je milo
Zalutala pjesma šumom se provlači
i vinu se visoko ponad duge
otvorilo nebo plave oči beskraja
gdje sakrih se daleko od tuge
Zar je važno vrijeme i godine što lete
dok miruje mjesec u granama što nebo dotiču
važna je nada i riječi što se sjete
i rijeke ljubavi što planine samoće pomiču
U pukotinama vremena i zidovima života
ostaše tople misli i riječi neizrečene
znaj grumen topli još kuca u grudima
i zraka jutarnja sunca uvjek sviće
da te probudi,podsjeti na mene
Nekad se čini da me nema
Kao da sjeta priča mojim glasom
Kroz prazninu vremena nešto odzvanja
I nikad ne znaš je li samo šapat vjetra
Ili rominjanje kiše
Poneka pahulja što kuca na prozor bešumno
Ili zaista odjek mojih riječi
Nekad se zaista čini da me nema
Rasplinem se prazninama nepostojećeg
Kao neki balon od sapunice
Ispuhan dječjim dahom
Bez riječi ostajem
A ipak prepuna govora
Zastalog negdje na pola puta
Do mojih otvorenih usana
Nekad se zaista čini kao da me nema
Pretiha u svojoj namjeri da izgovorim
Ipak ne kažem ništa
Jer na tren zaboravim
Kako isplesti riječi od slogova
Ali mislima, mislima ipak
I tišinom te dodirujem
Znam da ćeš čuti.
+++++++++++++++Dugujem ti svaku novu priču
Ne napisanu tvojom rukom
I sve riječi skrivene u dodirima promrzlih prstiju
Stavljenih u džepove kaputa
U strahu da se ne dodirnu s mojima
Dok stojimo tu bliski, a nedodirljivi
Čitam zvjezdane karte u tvojim očima
I pitam se koja je jačina
Sudara svjetova kad nam se susretnu pogledi
O tisućama tema s tobom ću lako
Jer nama su riječi pijesak pješčanog sata
Koji nema ograničenja
Sve govorimo si (ali ne o ljubavi...o ljubavi ne)
Jer za ovaj su svijet preglasni otkucaji
Naših srca, svaki pojedinačno
Pa što bi bilo da kucaju zajedno
Bi li naš zajednički otkucaj srca nadglasao svemir
Ili bio tek slatka glazba njegovu uhu, tko zna
Jedna od priča koju ti dugujem...
Dugo sam razmsiljala o tome da li da pobrisem one vec davno napisane postove...
Zeljela sam zapoceti nesto novo...
nesto drukcije i moje...
i stoga sam u samo nekoliko klikova odlucila napraviti drukciji slijed i tok price,misli i mene same...Mislim da nije nista drasticno..samo drukcije...
dobila sam tj osjetila potrebu za time...
i zato sada,zapocinem nanovo pisati svoju pricu i tok misli...
Dugo nisam pisala
Zaista mi se dogadala toliko toga,da jednostavno nisam imala vremena ,a niti snage.Dogodilo mi se to da jednostavno...htjela sam nesto napisati,zabiljeziti tu silnu tugu koju osjecam ali kao da nisam mogla.Kao da mi netso u meni nije dalo snage...Kao da sam...bila mrtva....
Niti jedan stvaran dodir a čini se tako živim:
Moje ruke igraju samo svoju igru sjenkama na zidu.
Moje misli vode moje prste koji
Pričaju svoju priču.
I pogoni me… tko zna što. Neke tajne sile potiču moždane vijuge.
I čini se… kako je vrijeme samo prijateljski prostor za moju maštu.
I zamišljam… kako bih mogla tako do kraja tog poklonjenog prostora.
Do kraja snova.
I zamišljam… (mislim da si lažem) kako mogu posve sama
Kako je moja snaga nadnaravna i neovisna
I kako mi nije potrebno baš ništa:
Moja priča doista je samo moja priča…
Ali ona staje… kada
Netko ugasi jedno sasvim malo svjetlo.
++++++
Post je bio mnogo duzi...ali....s obzirom da blog zeza kao i uvijek moje su misli otisle u ne povrat... :(
Okruzena sam hrpom ljudi ,a nitko zapravo niti ne vidi da sam tu,da postojim....
Kadkad pozelim spremiti jedan maleni kovceg....utrpati u njega samo Ivanine uspomene i onda ,samo nestati skupa s njom,promjeniti ime i prezime,zapoceti nesto novo,stvoriti neki novi svijet za nju i sebe daleko od svega sto me gusi i boli,daleko od svega....sto...me unistava
sto dalje od ljudi za koje sam nijema
koji ne cuju moje rijeci
koji ne vide moje lice
koje ne dotice moja blizina
Zvuci tako savrseno
ali realno ne moguce
....no dopusteno nam je sanjati..na to svi imamo pravo...
čovjek
sluša
pipa
naslućuje sudbinu vrhom bijelog štapa
gura prolaznike
i sapleće se rubovima trotoara
ogledalo
boje
su zaboravljeni utisci
kada kaže oči
misli na
dodir
miris
ili
zvuk
na vrhu štap
nosi sva svoja ticala
radoznalost
i bol
kada ne kaže ništa
smije se
i okreće oči prema nikuda
u unutarnje nebo
on zna da postoji
nešto što prsti ne osjete
nos ne prepoznaje
nepcu nepoznato
ali
bol mu je zgurana
u mrak sjena bez imena
dok zadnjom nadom
traži svjetlo u sebi
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
