Razumiješ li ranjene i nestale
U unaprijed izgubljenoj potrazi
Za tim jednim zagrljajem
Ramenom gdje glava savršeno pristaje
I nježnim dodirom prstiju
Koji reljef lica poznaju gotovo u tančine
Kao kipar svoje najljepše djelo
I svako koplje zbog kojeg su pali
Vidiš li da oštrica je od traženja sačinjena
Nedostatak usana spojenih
U čaroliju prvog poljupca
Jer svaka kriva ljubav
Baš kao bose noge na sprudu
Izranjavane šiljastim stijenama
Krvave tragove ostavlja
++++++++++++
Sva sam ti od snova danas
Još uvijek u bijele plahte zašuškana
S glavom na jastuku
Kose raspuštene posvuda
Otvorenih očiju snivam
Na tren zasanjana
A onda posve budna
Sva sam od snova danas
Nijedno me buđenje vratiti neće
Kad u svakom snu
Uvijek iste oči sanjam
Snene i nasmijane
Pa ostajem njima očarana
Zauvijek kao te oči
Od mojih snova nedosanjana
+++++++++++++++
Ja nisam nitko poseban. Ne ističem se na ulici, autobusu. Jedna sam od onih koje pjevaju u koloni automobila, guraju kolica za šoping prema autima, glasno se smiju i doista rijetko plaču. Ja sam jedna od članstva prosjeka i ne pada mi to nimalo teško. Volim šetati gomilom neprimijećena iako volim primjećivati. Dolazi samo po sebi to… pogađanje osjećaja u ljudima. Zabavlja me, kad noću šetam, gledati u nepoznate osvijetljene ili zatamnjene stanove i zamišljati svoj život u njima, potpuno drugačiji ili čak potpuno isti kao ovaj moj. Ja sam svojevrsni voajer beskonačnih varijacija života. Nije baš ugodno tako se kategorizirati, doduše…
I svih ovih godina nije mi postalo jasno… kako je moguće da me, okruženu istima ili sličnima, neprestano progoni taj osjećaj samoće… kao, recimo, sjena bez čovjeka… ne znam kako bih bolje to opisala. Progoni me, čini mi se, samo zato što postoji i onaj drugi osjećaj, koji ne dopušta potpuno pomirenje sa tom samoćom, da postoji negdje sakriven, tajan, odljev mene… netko tko bi mogao, bez posebnog truda, razumjeti moje riječi (ako se zaustavimo na riječima) točno onakve kakve su mišljene u mojoj glavi, i vidjeti sliku baš jednaku onoj koju njima slikam.
Izmjenjuju se, u meni, ti periodi stagnacije emocija i popuštanja pred njima. Stagnacija redovito dolazi nakon potpunog iscrpljivanja svih dubina… kad se uvjerim u besmisao potrage… i tako umorna poželim samo odustati… onaj tren prije vlastitog uništenja. I onda postajem lagana, svaki puta dosegnuvši iste ili čak neke nove dubine… i onda zaboravljam… kako je ledeno i kipuće, kako je gorko i bolesno slatko tamo dolje… u nutrini. Odlazim, bez da se osvrćem… i vjerujem kako odrastam, kako se te faze traženja više neće ponavljati… i život prolazi, nekako… onaj površan, običan, ljudski, spasonosan život.
Samljevena u svakodnevnici prestajem se osjećati. Zapravo, prestajem osjećati.
Papir ostaje prazan, bijel, u kombinaciji s olovkom služi za sastavljanje popisa namirnica, recepte ili križaljke… moji su koraci tek hodanje, bez odjeka, bez pitanja, usmjereni na mjesto na koje želim stići… i to mjesto doista postoji u realnosti…
I tako to traje… neko izvjesno vrijeme. Pa dolazi do pobune nutrine. Ja prestajem osjećati i, iako znam kako su opasni ti putovi, ne mogu a da ne krenem njima… vode do vječno istog mjesta vječno podložnog mijenama (jer ipak starim). I spuštam se niz stepenice, isprva plaho i tiho (priznajem da se bojim) ispitujem u tom polumraku gdje im je kraj… jer znam… one prestaju tamo gdje počinje ponor, duplja, rupa, nazovimo to kako hoćemo, slična onoj u koju upada Alisa ali puno, puno neugodnija pri dnu. Tu nema bijelog zeca i čarobnih kolača, možda tek ona hrpa suza koja tvori more, slano i duboko, baš stvoreno za utapanje.
Ipak, gajim tu neku nadu, valjda temeljenu na vlastitom iskustvu, da mi nikada još nije pošlo za rukom doista se utopiti. Vjerojatno je instinkt za preživljavanjem ipak jači od težnje za samouništenjem.
I tamo, na samome dnu… čudna je to smjesa bića, stanja, zbivanja, stvari i pojava. U tom prostoru prepunom hodnika (širokih, uskih, mračnih, vlažnih, osvijetljenih, odvratnih i prekrasnih) zbijeni su svi zvukovi koji postoje, sve boje koje postoje, sva bića koja postoje, vremena, mjesta. Kao krajnji rezultat ostaje tišina, bijelo i osamljeno (ovaj opis podsjeća na ona iskustva blizu smrti… da možda je baš to). I ta je tišina, bijelo i osamljeno zbroj cijele mene (zapravo ima tu i više računskih operacija od samog zbrajanja). I tek kad dotaknem tu točku ja osjećam da doista počinjem postojati. Svijet oko mene otvara se neslućenom brzinom u milijardu dimenzija, asocijacija, osjećaja. Doduše, tad postajem i potpuno ranjiva, jer iz skroz otvorene sebe gledam prema svijetu i udišem ga svom njegovom silinom…
I tada postajem vječna borba tog potenciranog života i potpunog uništenja.I ja osjećam… sve velike ljubavi koje su živjele i lomile se tu,smijeh, sve namjerno i nenamjerno odabrane tišine, sve odsutne poglede uprte iza šarenih izloga..
Kad prhnu golubovi sa Trga, osjetim tu strast i tugu što ne mogu, biti tek jedna od njih, tako lako raširiti krila i preletjeti, vidjeti ovaj grad iz nezamislive perspektive… znati što se novog događa na krovovima… pa se osjetim uvijek iznova, tako maleno kao čovjek, taj svemogući čovjek… koji ne može niti letjeti. I ja, kao da padam iz visina, neuspješno povučena na njihovim krilima. I papir se ispisuje… bujica riječi tutnji najprije mojim mislima i prelijeva se na papir koji joj omogućuje jedan život, drugačiji od onog koji živi u mojoj glavi… ona ovdje postaje na neki način vječna… podsjetnik ili zapis iz dubina… kao… hm… svojevrsna razglednica iz pakla. Moji koraci ne postoje bez odjeka, a svaki od njih pažljivo osluškujem… kao da tražim neku tajnu skrivenu u njima… možda tek četvrtinu tona više ili niže od ostalih… da mi potvrdi sumnju u nešto čudno, u neku zasebnu realnost koja postoji tamo iza druge strane ogledala.
Post je objavljen 26.04.2010. u 21:57 sati.