Cudno je citati nesto davno napisano,....neke misli koje sada nemaju smisla
ali ipak jos uvijek znace jednakon tezinom
pa odlucih staviti jos malo misli...davno napisanih
kao odu necemu i nekomu
kao odu sebi samoj
....
Sanjala sam,
bršljanom obrasle grobove,
u krilu zvijezda snivali su....
I birala sam vječni ležaj,
hodala ,
gledajući i dotičući hladni bijeli kamen.
Sva moja htjenja htjela sam prahu dati.
Nije bilo straha ni tuge,
tek mir me beskraja grlio.
Znala sam da me zovu ruke smrti
da im u zagrljaj dođem...
Sve je bilo sjajno
bjelinom zaodjenuto
i sjajem zvijezda oivčeno...
To usnuh prije buđenja.
I znam da me čeka odlazak
i dalek put
Znam ,
da se vratiti na ove putove neću,
znam da me i ovo jutro
tek bliže smrti vodi...
A sinoć poželjeh gledati zvijezde padalice,
sinoć poželjeh zaželjeti život u utrobi,
oćutjeti poželjeh maleno bilo.
Poželjeti poželjeh...
Svjetla grada pokrila mi želju
il tek spasila me ,od uzaludnog nadanja
da postoji sutra,
sretno sutra za mene....
Ja sam beznađe slučajem stvoreno,
ja sam gubitnik na kamenim putovima življenja ostavljena...
O smrti ne puštaj da čekam,
uzmi ovo praha koji me guši,
raznesi ga svemirom,
nek bar prahom tijela taknem zvijezde.
.....
Zvala sam te noćas,
tražila tvoju ruku i rame
da naslonim glavu umornu.
Al' moja usta,
takla je postelja hladna i bijela.
Netko je vikao moje ime...
Sretna,pružih dlanove glasu bez boje,
cvjetovima bez mirisa.
Pružih ruke u tamu...
Htjela sam dotaći tvoj vrat i oči....
Letjele su crne ptice po mojoj sobi,
udarale u zidove,
mrtve padale na moje tijelo,
skvrčeno od tuge i boli.
Plakala sam,
zvala te,
tražila pogledom.
U moju kosu,
upleo se tek pepeo i strah.
I nije bilo nikoga,
samo vjetrovi neki studeni,
šibali su moje lice,
bijelo,
poput kamena kraj obala juga...
....
Crne stijene,
otoci mojeg očaja.
Nemilosrdno razbijate brodove mojih nadanja
o svoje oštro grebenje.
Kitite se kosturima
mojih mrtvih dana.
Zapljuskuje uspjenjeno more vaše hridi
uvijek novim brodolomcima,
a moja duša ostaje prazna
crnim vam stijenama.
O očaju!
Do kada će tvoji vrhovi
biti smrti mojih nada?
Do kada će ovo izmučeno tijelo
biti tvoje more?
.............
netko pamti, znaš li
sve nezapamtive misaone vrtloge
pucanj u grudi
pucanj sredinom što rastvara rubove
netko pamti valove
nabore ne čelu
rukavu
zjene se u pamćenju šire
grleći nedostajanja
skupljanja brojnih, od sveg truda
neuočljive niti
netko je morao čuvati od vida
satove
ratove u smeđim očima
poglede koji se nose u džepu
za utjehu
slobodne za let kada se zidovi suze
što opkoljeni treptajima
udišu tamu
usišu vrtloge
oblikuju drukčije kutove
svih klizećih spavaćica
putem od tvojih ka mojim bedrima
....
POZELIS LI IKAD....
poželiš li biti moja maska
oslikavati linije do poniranja u neprepoznatljivost
poželiš li da do svijeta mogu tek sa djelićem vida
dok se osmijeh i suze znoje pod njom
od topline
poželiš li dati mi hrabrost pod tom lažnom
lažnom sigurnošću
dok dah postaje izgubljen
presječen
oduzet i paraliziran
prije nego naslonim prste na nju
tražeći sebe dodirujući obrise
jagodicama; i trešnjama
trešnjama
sve miriše na trešnje
ili je iluzija stapanja
uhvaćena u zamku
poput osjeta
osjetila
osjećaja
skrivenih pod njom
tonem
od nemoći stisnem oči
kako bi svi osjeti prešli na jezik
liznem jednako nemoćan trag
u glavi suviše malih lovaca
ispaljuju svoja koplja
kada se želje ispune
samo suze mogu donijeti slast
.....LJUBAV....
...
Protok vremena uplovljava već dugo
u apsurd bez luke smiraja, ali …..
Ne mogu prestati disati …
Nešto je u meni živo i buntovno …
Zvijer koja ne napušta bojno polje Života
dok u njoj ima i zadnjeg slabašnog daha.
Nešto je u meni pomireno i sigurno …
Anđeo koji ne baca Bogu prašinu u lice
i ne promišlja o valjanosti trajanja
njegove kreacije u vremenu ma koliko
se činila preduga i nepodnošljiva.
Čak ni onda kad mi je srce probodeno
bijelom zastavom poraza i sumnje
u smisao vlastitog Puta i Učitelja.
...
Ovaj krik me ne napušta već danima i godinama dok hodam kroz šumu aktivnosti i ljudi, ne tražeći se i ne nalazeći se osim u rijetkim trenutcima nečijeg sretnog osmjeh, ali bojim se da je moja riblja nesebičnost na opasno niskoj rezervi, pa ću se malo spustiti u vlastite dubine, ne bi li ponovo izronila sa zastavom neke druge boje. Do tada ću zasigurno potapati vlastiti blog depresijom, kako to samo vodeni znakovi znaju. Naime sva naša bol je u tome što nam je i tuga lijepa i hrani nas gotovo jednako kao i sreća.
Tako bih ti željela reći
A ne pronalazim riječi…
Te neke sitne istine o velikim stvarima…
O nježnosti… o pripadanju, o zauvijek… i tako... tome.
Toliko bih ti toga željela reći… pa ipak… odšutim
U strahu da ne postanem odjednom krhka
(Jer… znaš da, eto, krhka ne volim biti.)
I tako, dok vrijeme leti (vrijeme uvijek leti kao poludjelo)
Ti… ti možda i možeš pogoditi iz ponekog pogleda,
Naslutiti iz ponekog dodira,
Osjetiti u ponekom poljupcu,
Istrgnuti iz poneke tišine,
Te male… male istine
O velikim stvarima…
O ljubavi i…
…tako, tome…
....
Oduvijek sam znala da pripadam prošlosti. Svijet je rastao, ja nisam. Kao da sam se opirala svim postojećim rastancima. Mirisala sam na mirnu pobunu u svim ratovima. Kad odrasteš povučeš to u sebe. Sve više govoriš da manje kažeš. Godine dodaju i ograde. Ne samo meni.
Trnoružica i Tadijanovićevi stihovi skupa sa zvijezdama završiše u kutiji. Zajedno sa sadašnjostima koje su ih dodatno zatrpale.
Uvijek sam od volje za naći si opravdanja. Ne osjećam se usamljeno u tome. Čudno zapravo jer male su moje potrebe oduvijek bile kada je riječ o prihvaćanju. Na isto nisam ravnodušna ali isuviše bezvrijedno je. Rastanci su oduvijek bili moj ključ. Kažu, povjerujem li u to zapetljati ću se u začarani krug. Međutim, povjerovah u prihvaćanje. Sebe.
Zato me i noćas osupnula misao. Cijelo vrijeme prisutna, neželjena, nestvarna. Probila se kao pobjednik. Nemam kuda s njom. Zaključak bi trebao značiti odluku.
Život ne nudi samo jednu šansu a ja se bojim da i treću ne prokockam. Prodah te dva puta ali ne u istoj noći; da li je time grijeh manji?
Ne tražim ništa. Rekoh. Samo te znaš trebam tu. Nemoj otići jer ja...samo tražim odgovor na pitanje ima li me...? Ma što čula tražit ću uvijek isti odgovor.
.....
tako te beskrajno volim...
Ako te zamolim u ovom trenu
Da uzmeš komadić papira nekog malog formata
Na njemu da mi olovkom koju prvu ugledaš
Nacrtaš nešto
Što bi to bilo?
Prva misao. Ne druga.
Što doista?
++++++++++++++++++++++++++++++
Nema granica tvoje postojanje; grle me tvoji meridijani, osjećam.
Paralelni svijet udobne tame i tvojih crnih krila, nezadrživ vrtlog dubina; zaboravljam nijanse ma koliko se samozvani leptiri lijepili za tvoje mjesto neuspjelim pokušajima boja da se uvuku negdje između i potamne nivo tame ne shvaćajući da je to jedino mjesto na kojem ne mogu ništa. Potopljeni svjetovi a ja u ruci stišćem tvoju krunu spoznajući ti kutke svijesti i tamo gdje me ne slutiš. Sudbina je aranžman magle koju nismo priznali; dodajem ti i pauka i mrežu da me zarobiš, vjetar i crne pahulje da me oslobodiš; pomislim zašto tako malo puta rekoh Volim te. U ovom kaosu vladar si apsolutizma; divim se umijeću gorenja vatre na vodi, spoznaji slučajnosti i tvojim gladnim očima koje me nikad ne postavljaju uz bok ali oduvijek vješto penetriraju. Rastvaram krila dok se rojiš oko mene i bojim se.
Oduvijek te se bojim istom čežnjom
Post je objavljen 13.04.2010. u 16:08 sati.