S druge strane neba
gdje ne postoje sjene
kotrljaju se oblaci svjetlosti
gdje žive su uspomene
daleko od prašnjavih puteva stvarnosti
tamo gdje ne postoje riječi
i ptice daljinu ne dosežu
tek misli utkane životu putuju
dalekim prostranstvima duše
u vrtovima beskraja gdje zvijezde tkaju jutra
pronaći ću ka tebi put
na kraju jednog sutra
S druge strane neba
u sazviježđu snova
gdje miruje mjesec
u granama što nebo dotiču
osjećam tvoje ruke
u igri probuđenog vjetra
i poljubac tvoj u kapima kiše
kad utihne život i koraci stanu
s druge strane neba
zagrljajem snova misli nestanu
tad čujem kako diše
tvoje tijelo pored mene
u dodiru želja svijeta dva
nježno poput leptirovih krila
nestvaran ti
nestvarna ja
+++++
Jesno li zaista istinski sretni ili još uvijek čekamo ispunjenje i sreću sklupčani u svojim malim životima,tražeći iza ugla novog dana nešto bolje,veće.,sjajnije.Čekajući nekog ili nešto da nam promijeni život, pa gdje smo mi sami nestali.Većini ljudi u tom iščekivanju prohuje godine, ostaju u glibu rasplinutih želja,razočarenja,lažnih obećanja .Ljudska vrsta (čast izuzecima jer upoznala sam predivne ljude,prijatelje ),ti izvrsni glumci na krhkoj pozornici života, s osmjehom na licu koji krije drugu stranu ...onu pravu što nas u trenucima samoće gleda iz ogledala zbilje i reži.Reži na nas,udara skrivena maskama,ugušena nemoći svakodnevice vrišti želeći probiti zid i poletjeti...daleko od laži, problema.Nitko do li nas samih ne može promijeniti naš život,smiriti naše nemire i gledati našim očima.A oči su ogledalo duše,u koju vjerujem i Mali čovjek prepušten sam sebi,zaboravljen, sklupčan na klupi u parku,ispod nebeskog svoda spava.Nevidljiv i gladan,kao pas lutalica.Zar je to život. Korica kruha od jučer,skrivena u našim kantama za smeće (nedaj bože jest kruha i hranu od jučer,zar ne misle mnogi) .I kamo s njim,u smeće.I onda gledam prolazeći ulicom rano ujutro kako starac drhtavim rukama pretura po kontejneru tražeći tu istu koru kruha.Pogledom uplašenim okreće se,osjeća se kao da krade....To budi u meni ljutnju,tugu i osjećaj nemoći.Znam da mu mogu pomoći ponekad,ponudiit nešto...no boli me kad vidim ljude koji prolaze,vide a ne vide ,pogotovo oni u skupocijenim odijelima,dame odjevene po posljedjoj modi (samo što nos ne začepe kad prođu) ...i bace koju poneku pogrdnu riječ čak.a možda će i oni sami jednom biti ti isti izgubljeni,gladni,nemoćni ,želji osmjeha i neke lijepe riječi.Starci,a i oni mlađi što nisu pranašli svoj put i sreću,ili su je izgubili te razočarani digli ruke od sebe......Isto samo ljudi kao i mi,ispod kože gdje krv teče crvena.Eto,moje jutarnje razmišljanje...Život je težak,a biće još teži. Ako ne možemo pomoći ,nemojmo odmoći.Ne sudimo druge jer otkud nam to pravo.Nemam previše,no i ne tražim.Odgajam djete....,borim se sa svakodnevnim problemima...Kao i većina,rastežem od mjeseca do mjeseca.Oni nemaju što rastezati,jedino ispustiti posljednji dah sami,gladni,prljavi...gledajući sunce i mjesec ispod istog neba i sunca što nas grije. Poruke je,budimo ljudi...ne gledajmo samo sebe,jer davajući bićemo sretniji i ispunjeniji. I dobro će biti dobrim vraćeno,makar samo osmjehom.Život čine male stvari...a čineći dobro,one velike će se desiti same od sebe kad dođe vrijeme
Ne pitaj zašto ćutim
moje misli zvijezde su daleke
plavim morima života putujem
tražeći luke izgubljene,daleke
Ne pitaj me zašto plačem
zar ne vidiš mržnjom srušene mostove sudbine
nekada rijeke,snažne duboke i nasmijane ljude
sad sjene na putevima tvrdim otkrivene istine
Ne pitaj me zašto sanjam
svjetove gdje svi ljudi su isti
tamo prosjaci u dvorovima žive
bogataši su kmetovi,težaci
i nitko nema više ili manje
gdje možeš nebo dotaknuti,pomaknuti planinu
gdje ljubav nikad ne prestaje
Pitaj me jesam li svoja
jer nitko ne utire mi put doli same mene
pitaj me volim li život i tebe
ja živim sada,ne grlim uspomene
grlim život,sve pred sobom trenutke
tužne i lijepe sudbine kutke
volim i kiše i oluje
čovjeka kao slobodnu pticu
volim taj svoj život
s osmjehom na licu
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
