Bas danas kada imam beskonacno mnogo vremena posvetiti se sama svojim mislima...
preispitivati ih,traziti,
opipkavati....gledati....
mirisati....
osjecati....
nekako...kao da i nemam neke pretjerane volje za istima..
Iako...u kaosu u kojem zivim...uvijek nekako dobijem teznju...pisati o njima....
Danas misli i ja nismo bas najbolje prijateljice.
Zato cu pisati prvo sto mi padne na pamet da vidim kako ce to ispasti...
Uglavnom:
nemam pojma kako ce se ovaj naslov tu uklopiti i ima li uopce smisla staviti ga ako se ne uklapa,ali neka stoji bas mi je nekako kull(namjerno stvarane gramaticke greske da bih se lakse uklopila u svijet bez slika...mimika,rijeci,recenica...da bih bila isprazna i dio nekog veceg i "kvalitetnijeg" slijeda i prostora)
Biti dio neceg
Biti dio svijeta
Postati dio ljudi ili se truditi ne postati dio tog istog "NECEG" ,nego ostati i nekom svom svijetu u kojem sam krojis svoja pravila..Uvijek sam se osjecala drukcijom,svijet sam dozivljavala na drukciji nacin...nisam bila prihvacena i sto su me ljudi vise izbjegavali ,to se meni taj osjecaj "ne pripadnosti"sve vise svidao..
ZASTO SE BORITI PROTIV NECEG PROTIV CEGA SE ZAPRAVO NITI NE ZELIS BORITI SAMO DA BI BIO DIO NECEG CEGA ZAPRAVO NITI NE ZELIS BITI,JER SE TAJ ISTI DIO SMATRA "NORMALNIM"???!!
I STO JE ZAPRAWO "NORMALNO"??!!!
Kreni djecace....
pokreni se
izadi iz kalupa kojim si omeden
i kreni sa mnom
tamo gdje najbolje znamo
Kreni djecace....
nije bitno gdje
nemamo cilj
nemamo put
ali bitno da se pokrenemo
Ideja je tek laz
laz je tek privid
i sto je uopce stvarnost?
Postoji li stvarnost uopce?
Dobila sam bojice na dar
zute
crvene
zelene
plave....
guste su i intezivne
sada izvadi svoje oci iz njihovih duplji i uroni ih u njih
Sto osjecas?
Trudis li se sto osjecati??
Otkinut cu ti jezik
i zarit ga u nebo
duboko
duboko u visine
u oblake
skupa cemo ih kusati i uziwati u njihovom okusu
Oblaci su nasa stvarnost....
zatim cemo polomiti prste jedni drugima
zar nije zabavno
gledati kako koza lamata
ne boli jel da?!
Ne boli zato jer je to nasa svarnost i mi odlucujemo sto je bol
toliko je jaka snaga uma
Postoji najruznija rijec na ovom svijetu
jednostavno zaboravi na nju
Otvori vrata
provali kroz njih
razbij kvaku i potrci
Gdje se sada nalazis?
Tamo su gdje si uvijek htio biti
ne sputan i slobodan
Zrak ima neku pepeljastu boju
nabacimo malo zelene
sada je ukusniji i daleko ljepsi
Kreni djecace
pocupaj svu kosu
iscupaj sve nokte
kako je lijepa boja krvi
bloody red za moje usne
kako ti dobro stoji
kako nam dobro stoji...
:)
udah
izdah
tisina je i ovako precijenjena
zar ne?
Sad udi u mene
sto vidis?
Sto osjecas?
Ne,ne mislim tako
ne tjelesno
umom
dusom
bicem
mimikom
gestom
pogledom
opusom
sto osjecas?
Kreni djecace....
putuj sa mnom
pokazat cu ti sve o cemu si uvijek htio sanjati
i nemoj se osvrtati sto drugi misle
ovo je nasa stvarnost
i u njoj mozemo okusiti
naslikati sve sto zelimo
u njoj smo slobodni onoliko koliko si dopustamo
Ja osobno zelim izaci iz okvira materializma i postati
sama svoja sjenka
sama svoj okus
sama svoj opus
sama samo svoja
jedinstvena
Zar nije bolje biti nijem i ne osjetiti ono sto ti namecu
Daj ,pokreni se i postani nijem za svijet
Najruznija rijec na svijetu..???
Koja li je samo...
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
