Prekapajuci po starim spisima ,pronasla sam stvari koje jos nisam razvrstala...pa odlucih neke i staviti ovdje,davno napisane ,ali jos imaju svoju car...
nesretni smo.
i nema nam pomoći.
sreću tražimo
na
najparadoksijalnijim mjestima.
moramo imati nekoga
na koga se možemo
osloniti.
ali oslonce tražimo
u nestabilnosti.
moramo imati kontrolu
nad svime. nad svakime.
a ne vidimo da svi
imaju kontrolu
nad nama.
i svi nas moraju voljeti.
ali nitko nas zapravo
ne voli...
ne onako kao bismo mi to
htjeli.
Ali ja znam kako ti mene volis....samo zasto mi to kadkad ne pokazujes dovoljno?!
tko sam ja?
može li mi itko to reći?
u trenu nađem se
plačući.
i život više nije smislen.
u trenu pobjegnem od svega
i jedino što je važno
je da budem
zadovoljena.
na sve načine.
u trenu
prezirem samu sebe zbog svega.
i ne znam više što je dobro
a što
loše!
u trenu znam što osjećam
ali u drugom više ne...
tko sam ja? tko?
zna li tko?!
KRIZA IDENTITETA
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
+++++
molim te
ne tjeraj me da se mjenjam...
još mi dođe nekada
tren prije no što zaspim
tvoja blizina...
način na koji si stao pred mene
pogledao me...
kako sam se naslonila na zid.
kao bespomoćna srna
u bijegu od lava,
bila sam zatočena sada...
kako si se nagnuo nad mene
i pristisnuo usne uz moje.
oh!
kako si mi uz previše strasti
nježno uzimao dah iz ustiju.
tjerao me da se smijem
jer drugo nisam u tim trenutcima znala...
molim te
ne tjeraj me da se vratim ponovo na svoje
i da ponovo bojažljivo gledam u te
bojeći se tvojih misli...
..........
sjela sam za svoj stol.
prvi put
nakon dugog vremena.
složih sobu,
namjestih krevet.
baš onako kako to
savršene žene rade.
zapalih dvije svijeće,
nalakirala nokte.
pustila mirise da se mješaju
i da lete sobom.
tražila sam odgovore u kreativnosti.
tražih odgovore u neredu.
no nisam ih našla
ah. što to radim?
.....Potoke brojne brojim i predstavljam
i ni u jednom se ne utapam,
osim u vlastitome.
Sreća me nosi uzdama
i vraćam se žednima,
silinama vode.
I sve to moje je carstvo.
Svojom snagom odmaram svoje noge.
Volja mi je oduzeta,ali mislim na svoje
Korake teške brojim i predstavljam
i ni u jednom se ne rušim nego u vlastitome.
I sve je to..Moje kraljevstvo
MENI
Moje tijelo,moj um
ali bez vlastite volje.
Silinom vode
odupirem se trunkama zore.
jer bude u meni neuteživu glad
Glad za normalnim korakom
....................
Čujem tvoje prigušene misli,
lepršaju poput jedara,plove..
u neka neistražena prostranstva.
Ali putem mojih misli,
mojih strepnji
ne znam im odredište
i ne želim znati.
Samo želim pritajno
živjeti svoje dane
izmičući sudbini..
Sve laži zaboravljati,
sve suze svoje i drhtave usne.
DA,kročila bih tako vječno
i gazila sve tjeskobe i
zlokobne sudanjske tame.
...Samo bih mogla...
Ja sam kao željna tuge-
neponovljiva i kao neki
zaleđeni krik nepromjenljiva.
Putnica sam upućena
sama u beskonačna
LUTANJA
...........
Tebi....
U tvojim očima
ležao je čitav svijet
Pogledao si me
I meni nije trebao ni jedan drugi
do onog što bijaše
u sjaju očiju tvojih
,,,,
Noćas sam bježala
pred nemanima što
se kriju,ispod
kreveta i na
tamnim tavanima.
Večeras je Mjesec
sakrio svoje
lice od mene
skrivajući svoju
božansku ljepotu
Lutala sam napuštenim
stazama i cestama
što ne vode nikuda
uzalud tražeći
vilinsku prašinu
da mi izliječi
slomljenu dušu
molim te....
Čuvaj me
...................
Ugasle su zvijezde.
Nema puta kojim ti krenuh u zagrljaj
sa šarenim jutrima naših buđenja,
na mojim ustima od osmjeha...
Moja kosa više nije počivalište
tvom umornom čelu
i moje grudi i bokove
ne dotiču tvoje večeri od nježnosti
i sna u očima...
Čemu tada gledati u tamu praznoga neba?
Čemu čekati svitanje što mi donosi
tek lišće jeseni pod prozor moje sobe?
Odlazim,
novi gradovi čekaju moj korak.
Prazne sobe i postelje prazne,
grlit će tvoj nježni mozaik od snova
ostavljen,
prodan za šarenu laž privida.
A ti jedini moj,
pamti samo osmjeh proljeća koji si ljubio,
jer evo jesen kraljuje i zima će....
Hladni vjetrovi i snijegovi pokrit će mi trag
i neće me vratiti maslačci i šafrani
niti me dotaći sol juga...
Nestali su putovi....
Odlazim...
.....
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
