Dugo sam razmsiljala o tome da li da pobrisem one vec davno napisane postove...
Zeljela sam zapoceti nesto novo...
nesto drukcije i moje...
i stoga sam u samo nekoliko klikova odlucila napraviti drukciji slijed i tok price,misli i mene same...Mislim da nije nista drasticno..samo drukcije...
dobila sam tj osjetila potrebu za time...
i zato sada,zapocinem nanovo pisati svoju pricu i tok misli...
Dugo nisam pisala
Zaista mi se dogadala toliko toga,da jednostavno nisam imala vremena ,a niti snage.Dogodilo mi se to da jednostavno...htjela sam nesto napisati,zabiljeziti tu silnu tugu koju osjecam ali kao da nisam mogla.Kao da mi netso u meni nije dalo snage...Kao da sam...bila mrtva....
Niti jedan stvaran dodir a čini se tako živim:
Moje ruke igraju samo svoju igru sjenkama na zidu.
Moje misli vode moje prste koji
Pričaju svoju priču.
I pogoni me… tko zna što. Neke tajne sile potiču moždane vijuge.
I čini se… kako je vrijeme samo prijateljski prostor za moju maštu.
I zamišljam… kako bih mogla tako do kraja tog poklonjenog prostora.
Do kraja snova.
I zamišljam… (mislim da si lažem) kako mogu posve sama
Kako je moja snaga nadnaravna i neovisna
I kako mi nije potrebno baš ništa:
Moja priča doista je samo moja priča…
Ali ona staje… kada
Netko ugasi jedno sasvim malo svjetlo.
++++++
Post je bio mnogo duzi...ali....s obzirom da blog zeza kao i uvijek moje su misli otisle u ne povrat... :(
Okruzena sam hrpom ljudi ,a nitko zapravo niti ne vidi da sam tu,da postojim....
Kadkad pozelim spremiti jedan maleni kovceg....utrpati u njega samo Ivanine uspomene i onda ,samo nestati skupa s njom,promjeniti ime i prezime,zapoceti nesto novo,stvoriti neki novi svijet za nju i sebe daleko od svega sto me gusi i boli,daleko od svega....sto...me unistava
sto dalje od ljudi za koje sam nijema
koji ne cuju moje rijeci
koji ne vide moje lice
koje ne dotice moja blizina
Zvuci tako savrseno
ali realno ne moguce
....no dopusteno nam je sanjati..na to svi imamo pravo...
čovjek
sluša
pipa
naslućuje sudbinu vrhom bijelog štapa
gura prolaznike
i sapleće se rubovima trotoara
ogledalo
boje
su zaboravljeni utisci
kada kaže oči
misli na
dodir
miris
ili
zvuk
na vrhu štap
nosi sva svoja ticala
radoznalost
i bol
kada ne kaže ništa
smije se
i okreće oči prema nikuda
u unutarnje nebo
on zna da postoji
nešto što prsti ne osjete
nos ne prepoznaje
nepcu nepoznato
ali
bol mu je zgurana
u mrak sjena bez imena
dok zadnjom nadom
traži svjetlo u sebi
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
