Nekad se čini da me nema
Kao da sjeta priča mojim glasom
Kroz prazninu vremena nešto odzvanja
I nikad ne znaš je li samo šapat vjetra
Ili rominjanje kiše
Poneka pahulja što kuca na prozor bešumno
Ili zaista odjek mojih riječi
Nekad se zaista čini da me nema
Rasplinem se prazninama nepostojećeg
Kao neki balon od sapunice
Ispuhan dječjim dahom
Bez riječi ostajem
A ipak prepuna govora
Zastalog negdje na pola puta
Do mojih otvorenih usana
Nekad se zaista čini kao da me nema
Pretiha u svojoj namjeri da izgovorim
Ipak ne kažem ništa
Jer na tren zaboravim
Kako isplesti riječi od slogova
Ali mislima, mislima ipak
I tišinom te dodirujem
Znam da ćeš čuti.
+++++++++++++++Dugujem ti svaku novu priču
Ne napisanu tvojom rukom
I sve riječi skrivene u dodirima promrzlih prstiju
Stavljenih u džepove kaputa
U strahu da se ne dodirnu s mojima
Dok stojimo tu bliski, a nedodirljivi
Čitam zvjezdane karte u tvojim očima
I pitam se koja je jačina
Sudara svjetova kad nam se susretnu pogledi
O tisućama tema s tobom ću lako
Jer nama su riječi pijesak pješčanog sata
Koji nema ograničenja
Sve govorimo si (ali ne o ljubavi...o ljubavi ne)
Jer za ovaj su svijet preglasni otkucaji
Naših srca, svaki pojedinačno
Pa što bi bilo da kucaju zajedno
Bi li naš zajednički otkucaj srca nadglasao svemir
Ili bio tek slatka glazba njegovu uhu, tko zna
Jedna od priča koju ti dugujem...
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
