Nekad se čini da me nema
Kao da sjeta priča mojim glasom
Kroz prazninu vremena nešto odzvanja
I nikad ne znaš je li samo šapat vjetra
Ili rominjanje kiše
Poneka pahulja što kuca na prozor bešumno
Ili zaista odjek mojih riječi
Nekad se zaista čini da me nema
Rasplinem se prazninama nepostojećeg
Kao neki balon od sapunice
Ispuhan dječjim dahom
Bez riječi ostajem
A ipak prepuna govora
Zastalog negdje na pola puta
Do mojih otvorenih usana
Nekad se zaista čini kao da me nema
Pretiha u svojoj namjeri da izgovorim
Ipak ne kažem ništa
Jer na tren zaboravim
Kako isplesti riječi od slogova
Ali mislima, mislima ipak
I tišinom te dodirujem
Znam da ćeš čuti.
+++++++++++++++Dugujem ti svaku novu priču
Ne napisanu tvojom rukom
I sve riječi skrivene u dodirima promrzlih prstiju
Stavljenih u džepove kaputa
U strahu da se ne dodirnu s mojima
Dok stojimo tu bliski, a nedodirljivi
Čitam zvjezdane karte u tvojim očima
I pitam se koja je jačina
Sudara svjetova kad nam se susretnu pogledi
O tisućama tema s tobom ću lako
Jer nama su riječi pijesak pješčanog sata
Koji nema ograničenja
Sve govorimo si (ali ne o ljubavi...o ljubavi ne)
Jer za ovaj su svijet preglasni otkucaji
Naših srca, svaki pojedinačno
Pa što bi bilo da kucaju zajedno
Bi li naš zajednički otkucaj srca nadglasao svemir
Ili bio tek slatka glazba njegovu uhu, tko zna
Jedna od priča koju ti dugujem...
Post je objavljen 10.04.2010. u 11:27 sati.