''Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe; možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan da živiš s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!"
(Oriah Mountain Dreamer)
Šutim, kao...
I nije da nemam što za reći – uvijek imam.
Samo – ne želim.
Misli – roje se po glavi,… odlaze,… dolaze… – pospremam ih,… vadim – i tako neprestano….
Znam. Ipak, neke knjige sam čitala i više puta.
U nekima sam drugi put uživala više nego prvi put,.. pa sam ju znala pročitati opet,….
Sad - ne znam želim li opet otvoriti istu koricu – jer – znam što je unutra….
Mada – možda sam propustila neke detalje. Možda će drugi, treći put (tko broji više) biti zanimljivije, možda.
Eto, baš zato šutim. Zbrkana sam – opet, ali s osmijehom… ;)
Možda mi proljeće pomogne, probudi me. Možda.
I dalje – šutim, kao.
''Već po sata stoji mladić na uglu. Već je po treći put - gledajući u dubinu ulice - zamijenio djevojku koju očekuje sa drugom.
Jedna je imala žutu haljinu kao ona.
Druga ja hodala kao ona.
A treća - ni sam ne zna kako ju je mogao zamijeniti s njom.
Kao što se more po žalu zalijeva i povlači - tako uđe u nj radost kad pomisli da ju je među prolaznicima otkrio, a povuče se kad vidi da se je prevario.
Nje nema, i on se osjeća smiješan.
Pretražuje očima prozore kuća, odakle ga mogu vidjeti.
Možda netko motri kako on tu stoji i, odgonetnuvši zašto stoji, zabavlja se s njim kao smiješnim čovjekom. Prije deset minuta odlučio je otići za pet minuta, ali on još uvijek čeka i gleda pažljivo u gibanje ulice. A sutra, kad se s njom sastane, lagat će joj da ju je čekao samo deset minuta.''
*Cesarić.
+++++++++++
Stvarnost je lažna, snovi su stvarni...
'' Vjeruješ li u slučajnosti?!
SLUČAJNOSTI KOJE TO NISU,… nevidljive slučajnosti koje nas vode baš onamo gdje treba i onda se slučajno (i) dogode? ''
++++++++
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
