Nanizala sam nisku trenutaka...
od koraka bezbroj odlutalih daljinom
i pokušaja da zaustavim vrijeme
na dlanu izmiješam noć i dan
sred mora budem duga svjetioniku
da posijem samo ljubavi sjeme
da pretvorim nedostižne snove u javu
da zatvorim poneku stvarnost u san
treptajem zjenice stvorim tami svjetlu sliku
Rezbarila sam mislima kamen
uronila tvrdim žilama ,duboko
da dotaknem toplinu srca skrivenu
ispod riječi poput okamenjenih kapi
lomeći paučinu tragova ostalih na duši
brončanih kugli razlivenih svemirom
tražeći uzdah što začuđen nesta
u traganju za ljubavi odlutao nemirom
Ljubila sam i mrzila
prijatelj i neprijatelj bila
ruke sudbine zavezala u čvorove
olovnog sidra što duboko tone
porinula pučinom sebe čvrste lađe nade
sadašnjost i prošlost zarobila u okove
ispod crijepova starih krovova
ostavljala mirnu svjetlost pticama
za spokoj,kad zagrmi,i zvona zazvone
toplo gnijezdo mjesečini na prozoru
pored usnulog vjetra,da pronađeš put
mali plamen mene ,tvome sjećanju
....
Kisa je... i nevjerojatno je koliko je samo hladno..danas...
Proljece,a vatra mi gori..
valda je doslo takvo vrijeme.I sunce vise ne gori kao prije.
Voljela bih rijeci samo nanizati na ovaj virtualni papir...
da bi bilo lakse...i ne,nisam tuzna....samo sam sjetna,a tuga i sjeta 2 s urazlicita pojma...
Rekao si,trajat će vječno
zar postoji trajanje bez granica
nedorečeno puknuće želje
na škripavim daskama stvarnosti
čuješ li kako temelj mrvi se
i ulice bježe u zaklon tame
dok svjetlost mjeseca
stvara začarani krug...
Rekao si, neću nestati
zar postoji nestajanje bez tragova
otiskom u duši užarena rana bdije
da ne zaboravim sve tople dodire
drhtaje tvog tijela opijenog mojim
mirisa tvoje kose na mom licu
i osmjeha u uglu usana
dok spavaš spokojno...
Rekao si, bolje ne umijem
ja sam lutalica između jučer i sutra
na peronu sudbine s praznim kovčegom
nemirni vjetar, brod bez luke i sidrišta
s komadićem tebe voljene u duši
što me grije u noćima bez sna
dok tražim sam sebe
maglama svitanja...
Rekao si...
mnogo toga si rekao
pognute glave u dlanovima
ne razumjevši samog sebe,
jesam li ja bila samo raskršće
na tvom putu bez cilja,neznam
no ja ti kažem,uvijek se uspinjem
vrijedilo je osjetiti tvoju iskrenu radost
vrijedilo je osjetiti tvoju nemirnu tugu
osjetiti tvoju toplu ljubav
pohraniti je u dim sjećanja
sada slobodno idi lutalice
jer idem dalje i ja
+++++++
Čudna tišina dubinom me takla
obzori otvoriše puteve visoke
spoznaja s lica koprenu je makla
potekoše nanovo vode duboke
Koračam uz sebe strminom života
paprati urasle korijenjem u stijenje
procvale ruže glave su podigle
na rubovima noći šapuće htijenje
I ovlaš tek dodir prošlosti me taknu
krikom tišine onog što je bilo
zamiriše s vjetrom onaj bagrem stari
i prigrli duša sve što joj je milo
Zalutala pjesma šumom se provlači
i vinu se visoko ponad duge
otvorilo nebo plave oči beskraja
gdje sakrih se daleko od tuge
Zar je važno vrijeme i godine što lete
dok miruje mjesec u granama što nebo dotiču
važna je nada i riječi što se sjete
i rijeke ljubavi što planine samoće pomiču
U pukotinama vremena i zidovima života
ostaše tople misli i riječi neizrečene
znaj grumen topli još kuca u grudima
i zraka jutarnja sunca uvjek sviće
da te probudi,podsjeti na mene
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
