Nanizala sam nisku trenutaka...
od koraka bezbroj odlutalih daljinom
i pokušaja da zaustavim vrijeme
na dlanu izmiješam noć i dan
sred mora budem duga svjetioniku
da posijem samo ljubavi sjeme
da pretvorim nedostižne snove u javu
da zatvorim poneku stvarnost u san
treptajem zjenice stvorim tami svjetlu sliku
Rezbarila sam mislima kamen
uronila tvrdim žilama ,duboko
da dotaknem toplinu srca skrivenu
ispod riječi poput okamenjenih kapi
lomeći paučinu tragova ostalih na duši
brončanih kugli razlivenih svemirom
tražeći uzdah što začuđen nesta
u traganju za ljubavi odlutao nemirom
Ljubila sam i mrzila
prijatelj i neprijatelj bila
ruke sudbine zavezala u čvorove
olovnog sidra što duboko tone
porinula pučinom sebe čvrste lađe nade
sadašnjost i prošlost zarobila u okove
ispod crijepova starih krovova
ostavljala mirnu svjetlost pticama
za spokoj,kad zagrmi,i zvona zazvone
toplo gnijezdo mjesečini na prozoru
pored usnulog vjetra,da pronađeš put
mali plamen mene ,tvome sjećanju
....
Kisa je... i nevjerojatno je koliko je samo hladno..danas...
Proljece,a vatra mi gori..
valda je doslo takvo vrijeme.I sunce vise ne gori kao prije.
Voljela bih rijeci samo nanizati na ovaj virtualni papir...
da bi bilo lakse...i ne,nisam tuzna....samo sam sjetna,a tuga i sjeta 2 s urazlicita pojma...
Rekao si,trajat će vječno
zar postoji trajanje bez granica
nedorečeno puknuće želje
na škripavim daskama stvarnosti
čuješ li kako temelj mrvi se
i ulice bježe u zaklon tame
dok svjetlost mjeseca
stvara začarani krug...
Rekao si, neću nestati
zar postoji nestajanje bez tragova
otiskom u duši užarena rana bdije
da ne zaboravim sve tople dodire
drhtaje tvog tijela opijenog mojim
mirisa tvoje kose na mom licu
i osmjeha u uglu usana
dok spavaš spokojno...
Rekao si, bolje ne umijem
ja sam lutalica između jučer i sutra
na peronu sudbine s praznim kovčegom
nemirni vjetar, brod bez luke i sidrišta
s komadićem tebe voljene u duši
što me grije u noćima bez sna
dok tražim sam sebe
maglama svitanja...
Rekao si...
mnogo toga si rekao
pognute glave u dlanovima
ne razumjevši samog sebe,
jesam li ja bila samo raskršće
na tvom putu bez cilja,neznam
no ja ti kažem,uvijek se uspinjem
vrijedilo je osjetiti tvoju iskrenu radost
vrijedilo je osjetiti tvoju nemirnu tugu
osjetiti tvoju toplu ljubav
pohraniti je u dim sjećanja
sada slobodno idi lutalice
jer idem dalje i ja
+++++++
Čudna tišina dubinom me takla
obzori otvoriše puteve visoke
spoznaja s lica koprenu je makla
potekoše nanovo vode duboke
Koračam uz sebe strminom života
paprati urasle korijenjem u stijenje
procvale ruže glave su podigle
na rubovima noći šapuće htijenje
I ovlaš tek dodir prošlosti me taknu
krikom tišine onog što je bilo
zamiriše s vjetrom onaj bagrem stari
i prigrli duša sve što joj je milo
Zalutala pjesma šumom se provlači
i vinu se visoko ponad duge
otvorilo nebo plave oči beskraja
gdje sakrih se daleko od tuge
Zar je važno vrijeme i godine što lete
dok miruje mjesec u granama što nebo dotiču
važna je nada i riječi što se sjete
i rijeke ljubavi što planine samoće pomiču
U pukotinama vremena i zidovima života
ostaše tople misli i riječi neizrečene
znaj grumen topli još kuca u grudima
i zraka jutarnja sunca uvjek sviće
da te probudi,podsjeti na mene
Post je objavljen 13.04.2010. u 15:42 sati.