Nekad se čini da me nema
Kao da sjeta priča mojim glasom
Kroz prazninu vremena nešto odzvanja
I nikad ne znaš je li samo šapat vjetra
Ili rominjanje kiše
Poneka pahulja što kuca na prozor bešumno
Ili zaista odjek mojih riječi
Nekad se zaista čini da me nema
Rasplinem se prazninama nepostojećeg
Kao neki balon od sapunice
Ispuhan dječjim dahom
Bez riječi ostajem
A ipak prepuna govora
Zastalog negdje na pola puta
Do mojih otvorenih usana
Nekad se zaista čini kao da me nema
Pretiha u svojoj namjeri da izgovorim
Ipak ne kažem ništa
Jer na tren zaboravim
Kako isplesti riječi od slogova
Ali mislima, mislima ipak
I tišinom te dodirujem
Znam da ćeš čuti.
Post je objavljen 15.04.2010. u 12:23 sati.