Na zapadnoj strani pješačke staze na Trpimirovoj već više od mjesec dana (skoro dva!) stoje dvije table Unikoma kojima se zahvaljuju prolaznicima na razumijevanju i strpljivosti zbog oštećenog dijela pločnika. Oštećenje je vrlo ozbiljno, raspukla se asfaltna kora ispod koje se ukazala ili se ukazuje rupetina u dužini od nekoliko metara. Opasno i ružno. Ali mi smo strpljivi i prepuni razumijevanja, i tako divni svakodnevno prolazimo pored tih tabli bez da ih smrvimo u prah, spakiramo u kutiju i pošaljemo na adresu Unikoma, s dodatkom antraksa. I nastavljamo redovito plaćati račune za komunalnu naknadu i odvoz smeća i druge stvari koje su izravno ili neizravno u njihovoj nadležnosti.
Vjerujem da stotine ljudi koji tuda prođu svakog dana ni ne primjeti tu raspuklinu. Vjerojatno ne bi primijetili ni da sumpor počne zaudarati iz nje, da počnu sukljati plameni jezici i sam Sotona ispuže iz nje. Nekim je ljudima jednostavno tako lakše. Hodaju i ne primjećuju. Blago lobotomizirani gaze kroz svoje i živote koji se o njih povremeno okrznu. Kada bih mogla birati, bih li odabralal takav pogled na svijet i život?
Sad mi je jasno zašto pisci (ohoho sam se zaletila) prije ili kasnije prolupaju. Vazda misle i domišljaju se kako promišljeno zapisati. Da sam i zeru normalna valjda bih i ja temeljito prolupala nakon ovog maratonskog pisanja zadnjih dana. Nikakvo čudo onda što me moj mrak uhvatio za vrat danas, nekad u rano popodne. Nikakvo čudo, velim. Um mi se umorio od silna mišljenja i kopanja po sebi samome.
Mrakujem i treba mi bolovanje. Kako da to sročim mojoj dotoresi?
"Poštovana,
kako ste i sami zamijetili prilikom prošle posjete, karton mi je djevičanski nevin od krvi lažnih i stvarnih bolovanja već čitavo desetljeće. Stoga, vjerujete mi na riječ kad Vam kažem da mi treba bolovanje. Vaše stručno i pravedno oko zasigurno neće primijetiti ništa neobično na mojoj pojavi, ali vjerujte mi, situacija zahtjeva hitno djelovanje. Akutni mrak, kad Vam kažem.
Unaprijed zahvalna, "
Što se propisuje za ova stanja? Jednom mi je nudila tablete za spavanje, a drugi put antidepresive. Ma nisam ja depresivna, a i spava mi se po cijele dane. Nije to. Treba mi nekoliko dana u kojima će se moj mozak baviti samo nužnim informacijama, nikakve introspekcije i samoanalize. Djeca umiru u Etiopiji, suša u Slavoniji, ratne zločince puštaju vikendom iz zatvora na kućnu njegu, a mene ždere taj čudan osjećaj koji se uredno javlja svakog dana. De, odjebi od mene u troskocima i pusti me da živim. Nisam pukla kad je trebalo pa neću ni sad.
Dobila cvijet jučer. Naočigled umire iako sam mu uredno promijenila vodu. To je sigurno od mene. Ili je cvijet genetski modificiran da počne umirati po hitnom postupku kako bi kupio novi? Tipujem na drugu mogućnost. I sve nade polažem na Ražanac, more i kolače. Naravno da rješenje nije u meni. Zar je netko sumnjao? Pih!
Nakon koncerta Nationala, što se mene ticalo mogli su iduća tri dana puštati Chopinova Nocturna u Rubinsteinovoj izvedbi i ja bih i dalje bila rasplesana od veselja. Treći dan nije bio baš u toj mjeri klasičan, ali su pojedini njegovi dijelovi imali tu šopenovsku notu. Mene su zanimali Thermalsi, Baseball Project i Fall, a sve ostalo je bilo bonus. Neki su se u našoj vrloj družini bestidno radovali nastupu Nouvelle Vague, a neki su kao zmija noge krili ljubav prema Lollobrigidama. Ja sam bila tužno svjesna da Raveonettes najvjerojatnije neću dočekati, ali kao u svim pravim i većim od života ljubavnim pričama i ovdje je nada umirala posljednja.
Nekad smo tog dana krenuli u Šibenik, Transporter, Kumex i ja. Kultura i to. Ta je epizoda opet priča za sebe, a ono što je za ovu priču važno je vožnja od Solarisa do središta Šibenika. Stižem ja na portu hotela, prema dogovoru, sunce je visoko na horizontu, a kad tamo veliki auto sa spuštenim prozorima iz kojega se ori The National! Trnasporter je drug i legenda! Lagano se ubacujem na zadnje sjedište, zabacujem glavu na naslon, spuštam šešir preko očiju i pomislim: kako je malo potrebno da budem sretna! Mislim da smo se vozili i tražili parking oko sat vremena. Meni je bilo sasvim svejedno.
Teško uhvatljiva i premorena The Kuharica nam je zakazala termin ispred Terrae u 19.00 sati da podržimo Overflow. I jesmo mi, tj. nas dvije. Podržavale smo ih skroz. Time što smo bile najstarija publika. Čak sam se bacila u računanje i izračunala da zajedno imamo godina kao cijeli prvi red zajedno (mi smo pristojno bile u drugom - jednostavno ne bi bilo u redu da se guramo s tom silnom omladinom.). Ali smo znale sve što treba znati na takvom koncertu – imale smo držanje profesionalaca, cugu u ruci, cigaretu u onoj drugoj i sunce u očima. Dečki iz benda su tukli po instrumentima, profesionalno odsvirali sve što su planirali (ipak je tu 20 godina prakse!), stigli se i malo zahebavati na svoj račun i to bi bilo to.
Imala sam taman dovoljno vremena da stignem na Aqua Stage i čujem početak The Thermalsa. Njih troje su mi super i cijela ta priča sa pop-punkom u njihovoj izvedbi mi je bila izvrsna. Tim više što nisam morala predugo čekati da čujem voljenu „I Might Need You to Kill“ sa The Body The Blood The Machine. Svaki put kad čujem tu stvar imam tako sjajan i zabavan film u glavi da je to strahota! Volim i „We Were Sick“ sa Now We Can See i još neke stvari, a Huch i Kathy su bili zlatni (kao njen kovrčavi pramen) i sve su mi odsvirali. Malo sam hopsala, ali je pored mene cijelo vrijeme bio neki sumnjivi lik koji je znao sve tekstove i tendenciozno se bacakao unutar nekih svojih samoproglašenih 2m2, od kojih su barem 1,5 m2 ulazili u moj prostor. Njemu nitko nije rekao da je ne volim kad mi to tako…
S obzirom da je koncert Tha Falla bio jedan od rijetkih koji su u velikom nacionalnom dnevnom listu unaprijed popraćeni intervjuom s frontmenom, mega-weirdom (a zapravo samo temeljito spaljenim od svega) Markom Smithom, da ne napišem Mark E. Smithom, očekivala sam… hmmm… nešto razgovjetniji nastup. Iako sam štreberski odslušala cijeli concert minus bis, mislim da će u mom životu biti upamćen po dvije scene:
1) djevojče na mikseti? nečemu? izlazi na Terrau i vješa svoju torbu (ne torbicu!) na stalak na kojemu stoji taj komad opreme, a na koji nešto kasnije vješa i svoj sakoić iako joj je pokušao u pomoć priskočiti netko iz vazda spremnih majstora iz bekstejdža, ali je ona samo odmahnula da ne dolazi u obzir da njene stvari netko dodirne.
2) trudnica u cca 6-7 mjesecu trudnoće koja neustrašivo hopše ispred gigantskog klastera zvučnika (mislim das u bili basevi, ali nije moje područje interesa). Radi usporedbe, ja sam stajala nekih 10 m dalje od tih istih zvučnika i nakon koncerta morala ustvrditi kako su mi bubrezi i jetra zamijenili mjesta.
Ali u rubriku Been There, Done That možemo upisati i koncert The Falla, Smithovo vikanje u više mikrofona istodobno i prtljanje s papirima. Frajer - glede i unatoč. (Neki su, nekako u isto vrijeme, na Aero Stageu slušali Moj dečko je gej).
Kad smo konačno stigli na Aqua Stage i složili se u dvored da poslušamo Baseball Project, opet smo imali posredno iskustvo s organima koji su se inflitrirali među pravednu čeljad željnu old-school rocka. Dok smo se mi nevino mrduckali, najednom se pred nama pojaviše dvije neobične dežmekaste spodobe u zrelim 40-ima (možda griješim, možda su i mlađi, ali s takvim likovima ne možete nikad biti posve sigurni), odjevene u crvene t-shirte ugurane u traperice, sve začinjeno opasnim crnim remenjem i crnim cipelama kakve više ni moj Superment ne nosi. Tresući se na 360 bpm-a, mašući rukama kao da rastjeruju rojeve pčela i komaraca, upali su ispred nas i krenuli mahati oko dva dečkića koji su nevino gledali nastup Scott McCaugheya, Steve Wynna i ekipe. U idućem trenutku su dva primjerka Uruk-haia promijenila koreografiju, kratko bljesnula značkicama i odvela momke u nepoznatom pravcu. Hannah i ja smo se počele nervirati prekovremeno i neplaćeno, a rokija u podlozi je bila k'o naručena. Nastup Baseballa je rijetkima bio najbolji ili najdraži nastup ovog izdanja Terranea (osim, valjda, svim kritičarima čije sam osvrte ja stigla pročitati idućeg dana), ali malo klasičnog rocka uvijek dobro dođe. U moru svih indie podvrsta ovo je bila jedna dobro ohlađena boca piva u vrućoj ljetnoj večer. I to je ponekad i više nego dovoljno.
Uruk-haie smo kasnije vidjeli u akciji na Terra Stageu, kada su se iz mraka sjurili u masu sumnjivih djevojčica koje su nevino plesuckale na Nouvelle Vague. Sve do jedne su izgledale kao da su pronevjerile barem dvije Podravke i nekoliko državnih proračuna kroz višekratno bojanje vazda istog tunela i bespravnu apartmanizaciju obale. A naši momci sa značkama lako i brzo uočavaju takve tipove. Čak i kad se maskiraju u nevine djeve na koncertu cover-benda.
Mnogo je muško stvorenje bilo neobično sretno što je tog dana konačno pala bura te proradio video-zid na svim pozornicama, pogotovu za vrijeme nastupa Nouvelle Vague. Zbog izvođačice u negližeu i one koja je plazila po njoj. Još jedna od tih situacija kad je čovjeku tako malo potrebno da bude sretan. Volim slušati Blister In The Sun by Violent Femmes. Uvijek. Čak i u njihovoj izvedbi. Iako mogu razumjeti opći užas koji je obuzimao The Kuharicu i Hannah dok su temeljito umotane u sve raspoloživu odjeću viška, čekale da se grešni Kumex, Transporter i moja malenkost pokajemo za svoje glazbene grijehe i pokunjeno vratimo iz okupljene mase. Neke se pjesme ne obrađuje u bossa-nova ili bilo kakvom drugom stilu osim onoga koji mu je Martin Gore izvorno namijenio. Hereza i blasfemija.
Nešto kasnije, nakon što smo malo osluhnuli DJ-eve u balonu, smo zaključili kako je mudro u našim godinama krenuti prema nekim udobnim horizontalnim površinama. Prije toga je The Kuharica popravila crveni ruž, što se ubrzo pokazalo kao još jedan u nizu mudrih poteza. Naša policija nikad ne spava. I voli zaustavljati ljupke dame za upravljačem novih udobnih automobila. Kojima je to prvo zaustavljanje u životu. I imaju friško popravljeni crveni ruž na usnama. I taman su dovoljno šarmantno-nespretne dok traže dokumente da i okorjeli redarstvenik nema srca praviti joj dodatne probleme u životu. Shower-truck je bio sasvim dovoljan.
Zaspala sam snom pravednice, energetskim napitcima unatoč, i sanjala kako mi Matt na uho pjeva Slow Show. Mmmmm...
Kad sam se mjesecima unaprijed radovala nečemu, s razlogom ili bez njega, obično bi me razočarenje jačine manje nuklearne detonacije udarilo po glavi. Tako je bilo prije, dok sam bila zdrava, prava i not so damaged. Ovako iskusnoj se to više ne može dogoditi jer mi na novom personaliziranom grbu u kurzivu lijepo stoji „ Beatus Cum Minimum Exspectationes“. S jednom iznimkom.
Terraneu sam se počela radovati nekad u veljači, mislim. Nekako oko prvog, zadnjeg i jedinog ročišta brakorazvodne parnice. Možda mi je vijest o festivalu na koji će doći dragi ljudi, koji su me pridržavali da se ne raspem sve to vrijeme, bila potrebna kao nikad prije ili poslije. Ugl, radovala sam se u kontinuitetu od veljače. Utorak 09. kolovoza je izgledao udaljen čitavu svjetlosnu godinu i kad se konačno pojavio iza tog ponedjeljka, oprala me euforija kao kad sam kretala u prvi razred osnovne škole. Nije me obeshrabrila ni vožnja do Šibenika onom jezivom magistralom, ni noćna mora prije puta. Nope. Šibeniče, here I come.
Hannah na kolodvoru. Niko u Solarisu. Mislim, hotel Niko. Sunce i vrime u buri. Preuzimanje karata na ulazu u kompleks bivše vojarne iz ruku mile The Kuharice koju je bodigardirao bradati Kumex. Sve izgleda dobro, volonteri malo zbunjeni, ali dobivamo životno važne žute narukvice i spremne smo za 5 dana veselja i dobre glazbe. Poslije toga ležim u plićaku i zurim u nebo.
Pred ulazom, dok čekamo Transportera, konačno upoznajem druga Goldietrickza, suborca s Last-a i pravomisleće čeljade. Svi su tu – neka igre počnu!
Krećemo s Destroyerom na Terra stageu. Dan Bejar i ekipa s kojom je snimio Kaputt album u punom sastavu. Već sam pisala o njima. Nisu me iznevjerili. On je šetkao i klecao po stageu u bijelom kompletiću dok mu je bura remetila frizuru i čupala šalabahter iz ruke. Pomalo mesijanskog stava otpjevao je sve bitno sa spomenutog albuma i sve je zvučalo baš kako treba – fino sazrelo u dobroj bačvi i nije za svačije uši. Favorit „Blue Eyes“.
Nakon toga smo poslušali malo Franka Turnera na Aqua stageu od kojega su Hannah zaboljele uši, noge i leđa, uredno bez prethodnog dogovora susretale sve koje znamo na svim pravim mjestima, ja sam na sebe navlačila majice koje je leđobolna prethodno kupila na štandu (Ne dam pare crkvi! i My Grandfather Was A Partisan) ne bih li pobijedila buru (kako naivno!!!) koja je čistila sve pred sobom. Osim nas par tisuća koji smo, čini mi se, već prve večeri potpisali za Terraneo.
Čekalo se La Roux na Terri. Iznenađenje odmah na početku. Biće koje je glavni vokal benda, a koje je do sada predstavljano kao androgeno, izgleda kao žensko. Majke mi moje! Nešto između Kylie (kratka frizurica iz, mislim, sredine 90-ih i hopsanje) i Kim Wilde (sakoić, uuuuuske crne traperice i hopsanje). Ženstveni i prezentni muškići su još tu, a bila je i djeva bajna u šljokicama u pozadini. I tako. La Roux. Imaju jedan album. Sreća. Ovako je to bilo samo 12 pjesama koje su se uopće mogle izvesti. Da mi se da pisati recenziju naslovila bih ju „La Roux – 9 stupnjeva dosade“. Ovako ću samo konstatirati da je Bulletproof i dalje jedina numera koja kod mene izaziva neku emociju. Ali smo se Hannah i ja dobro smijale cijeli nastup i plesale rukicama.
Tog smo dana još skakutali na Dubiozu jer na Dubiozu moraš skakutati volio-ne volio, noge same rade. 7that Spells samo u prolazu, ali su Goldiea ugodno iznenadili. Nismo dočekali Tetkine radosti, ali jesmo jačanje bure. I to je isto u redu. Sretni i veseli smo se ukrcali u auto koji se komplicirano otključava, ali se u njemu fiiiino voziti i pošli spavati. Neki od nas su zaspali s osmjehom na usnama i snom pravednica bez obzira na nekoliko energetskih napitaka. Što ti je čista savjest!
Zbog onih less fortunate preskočit ću dnevne radosti festivala koji se odvija u neposrednoj blizini mora u ljetnim mjesecima. Recimo samo da je more jedan općenito genijalan izum i svaka mu čast tko ga je tako šesno napravio.
Drugog dana je bura i dalje bila le mot du jour, ali ne i meni. Meni je bila National. Mala crna haljina, rajfić s crnim cvijetom, maskara i sparkling nešto po kapcima. Ne bi li se bolje razmazalo kad krenem roniti puste suze. Prije toga je bila epizoda s čuvarima nereda i bezakonja, ali o tomu sam pisala ranije. Poslije dinaroidnih troglotida su bili Mogwai. Savršen kontrapunkt. Oni su bend koji jednostavno moraš slušati u intimnijem okruženju, zavaljena u svoju fotelju sa pepeljarom i ostalom nužnom opremom u neposrednoj blizini. Ovako sam imala osjećaj kao da nešto važno propuštam, a tu sam. Istini za volju, moje su misli bile na susjednoj pozornici… The Kuharica je platila danak svojoj odgovorno-savjesnoj-marljivoj ličnosti i zakinula se za Matta i njegov glas… Dobitnica i ja smo se složile kako je taj glas nešto out of this world. I srknule rakiju u to ime. Iz epruvete.
Prije je još bila Jannele. Puuuno je šminkera i hipstera samo radi toga došlo tu večer. Drago mi je zbog njih. Zbog mene mi je drago da se nisu zadržali. Jannele puno hopsa, ima malu diviziju pomagača na pozornici, dobro ona to sve pjeva, atletičarski raspon glasa i sve, harme su na svom mjestu, aranžmani složeni k'o duhan u škatulji i sve to, ali nema između nas kemije. Highlight nastupa obrada Jackson 5. I rasplesana publika.
Onda je bila pauza. Onda smo zauzeli mjesto. Pao je mrak. Bura nije. Počeo je koncert The Nationala. Ne mogu ja vama u riječi pretočiti kako je meni bilo. Bilo bi to kao da pokušam riječima opisati… štajaznam… vrhunski orgazam? okus savršene torte od čokolade s narančom? zen mir? Nema tih riječi. Cijeli koncert nisam zapalila nijednu cigaretu. To dovoljno govori. Mmmmm… Matttt…-ov glassss… Umrijeh tamo.
Ne mogu ja pisati poeziju kad živim u prozi. U dugačkim složenim rečenicama s hrpicama zareza, točka-zareza i zagrada. Za poeziju u prozi treba imati daleko bolji osjećaj za ritam nego je ovaj koji stanuje u meni.
Ljeto je vrijeme odmora pa sam se i ja odmarala od zapisivanja svojih prozno-poroznih stanja. Navodno je danas zadnji dan paklenih vrućina nakon kojega će konačno zasmrditi jesen što je dovoljna motivacija da se zakotrljaju nakupljene nezapisane riječi i otresu s prstiju točke i zarezi.
Bila sam doma. Doma. Doma u kuhinji preko kalendara sa svecima visi vijenac bijelog luka/česna/saransaka i grančica lovora. Supermenica kuha i hoda za mnom noseći tanjur – Nisi ništa pojela, pojedi nešto, što ćeš jesti, spremit će ti majka. Supermen hoda s dubokom borom preko čela i spuštenih kutova usana – Nisi ti dobro, ne smiješ biti sama, čovjek ne smije biti sam. Poslije posla i navečer pije bevandu od tri dila vina i jednog dila studene vode. Idem u konobu po vino i pazim da dobro zatvorim bačvu da se mušuni ne kupe. Dida spava sjedeći iza kuće, u debeloj hladovini s kapima za oči u jednoj i štapom u drugoj ruci. Susjede zovu na kavu. Ja kuham kave popodne, sa ili bez šećera, sa ili bez mlijeka, instant kave i pravu kavu u džezvi. Doma jedemo najveće lubenice na svijetu. One s kojih se sok cijedi niz podlaktice i kaplje po betonu pa se na njega skupljaju mravi. Idemo na kupanje daleko od turista. Gutam more i ronim. Imam novi kupaći i izlažem trbuh suncu. Prinćipesa skače s prove broda bez nagovora, s mišićima od plastike na kojima je nacrtana Jagodica Bobica. Ima kupaći kostim na kojemu je Hello Kitty. I kapu i papuče za plažu s istim likom. Kaže „Kiti!“ i hvata Supermena za ruku pa odlaze malim koracima po ružičasti sladoled. Mali kralj sjedi u kolicima i smije se. Puže kao vojnik, s rukama pruženim ispred sebe. Osvaja prostranstva dnevne sobe, plaže, hodnika, gradskog trga. Doma se svi brinu za i oko djece. –Moja dica su moje sve- kaže Supermenica i prži palaćinke u tri tave istovremeno dok vani temperatura prelazi 30. – Vrati se doma, odvikla si se ljudi- kaže Supermenica dok pijemo kavu u hladu aktinidija. Umjesto toga smo Mlađa sestra i ja pročišćavale ormare i police. Suočavale se s obiteljskom modnom prošlošću i smijale se nebeski plavom mantilu u maniri Kraljice majke.
Bila sam u Šibeniku na Terraneu. Hannah, The Kuharica, Kumex, Transporter, Goldietrikz… Upoznala sam i Dobitnicu Nagrade Vladimir Nazor, što je predugo ime pa će biti Dobitnica. Nosila sam malu crnu haljinu na koncertu The Nationala. Moja mala privatna komemoracija. Nije bilo suzan ni bleeding mascara. Počelo je sa
Do you really think you can just put in a safe
behind a painting, lock it up and leave? a završilo sa
Hey, are you awake
Yeah, I'm right here
Well can I ask you about today.
Između je bilo snovito i burovito. Taj glas… Taj glas s ruba najugodnije smrti…
Prije koncerta nas je privela policija. Pod sumnjom.
– Šta imaš ispod jakete?
- Image Haddad
- Šta?
- Veštu.
- Skini jaketu.
- Ali još se ne znamo dovoljno dobro…
…
- Stanite tamo i pričekajte.
- Glavne face izvući će se uvjetno, glavne face…
- Šta si rekla?
…
- To si ti na slici?
- Jesam.
- Ne ličiš na sebe. Zašto?
- I Vi to primjećujete? Nitko mi ne vjeruje da više ne ličim na sebe… Koliko vremena imate?
Kasnije smo saznali da smo u mrak iza žičane ograde privedeni jer Šargo nije dovoljno modno osviješten pa hoda po koncertu u modrom gornjem dijelu trenerke s dvije bijele štrafte na rukavu, a vrle snage (ne)reda su dobile dojavu da mlađi muškarac u gornjem dijelu Adidas trenerke obavlja nečasne radnje po festivalu. Hannah je imala majicu s jasnom antifašističkom porukom, tako tipičnom za Adidas. Kumex je reklamirao Hansgrohe, a i ptice na grani znaju koliko su slični Adidas i Hansgrohe pojačan festivalskom kornjačom. Svi smo sumnjivi dok se ne dokaže suprotno. Neki čak i nakon toga. Nemamo mi što misliti, zna se tko je za to zadužen i plaćen.
Terraneo je ljubav velika. Volimo se javno. I zaslužuje poseban blog.
Noćne more nekoliko puta. Svaki put s istim glavnim likom. Onda se budim mokra od znoja i prekratkog daha. Idući dan ne mogu jesti i dlanovi se znoje preko svake mjere i granice dobrog ukusa. Vrlo nepraktično kod rukovanja.
zaključak pregress reporta:
Nisam ušla u Uniju. Odbili su mi zahtjev za punopravno članstvo. Kažu da još nisam u cijelosti i na odgovarajući način uskladila svoje regulative s onima koje vrijede na teritoriju Unije normalnih ljudi. Ne mogu ja njima tvrditi da je raštika na kosti od pršuta jedino pravo jelo, a ne samo lokalna zahebancija u vremenima oskudice. Europski duh i uljudba ne stanuju u meni, hodam previše balkanski i strahujem od smrtonosne bolesti ako se nasmijem. Ne ide to tako… Za ulazak u društvo civilizacijski naprednijih moram postati vedrija, uspravnija, nabaciti koji kilogram i konačno cenzurirati svoju prošlost. A meni ne ide i gotovo! Očajnički želim ostati smrknuto ozbiljna, pogleda uperenog u pod i zaokupljena mislima o 5 kg koje želim izgubiti i vlastitoj necenzuriranoj prošlosti. Jer ako više ne budem sve to, kako ću to više uopće biti ja? Nemam više snage ni volje za nekoga toliko novog i drukčijeg u svom životu. Osječke vrućine izvlače ono najbolje iz mene...
| < | kolovoz, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre