Nakon koncerta Nationala, što se mene ticalo mogli su iduća tri dana puštati Chopinova Nocturna u Rubinsteinovoj izvedbi i ja bih i dalje bila rasplesana od veselja. Treći dan nije bio baš u toj mjeri klasičan, ali su pojedini njegovi dijelovi imali tu šopenovsku notu. Mene su zanimali Thermalsi, Baseball Project i Fall, a sve ostalo je bilo bonus. Neki su se u našoj vrloj družini bestidno radovali nastupu Nouvelle Vague, a neki su kao zmija noge krili ljubav prema Lollobrigidama. Ja sam bila tužno svjesna da Raveonettes najvjerojatnije neću dočekati, ali kao u svim pravim i većim od života ljubavnim pričama i ovdje je nada umirala posljednja.
Nekad smo tog dana krenuli u Šibenik, Transporter, Kumex i ja. Kultura i to. Ta je epizoda opet priča za sebe, a ono što je za ovu priču važno je vožnja od Solarisa do središta Šibenika. Stižem ja na portu hotela, prema dogovoru, sunce je visoko na horizontu, a kad tamo veliki auto sa spuštenim prozorima iz kojega se ori The National! Trnasporter je drug i legenda! Lagano se ubacujem na zadnje sjedište, zabacujem glavu na naslon, spuštam šešir preko očiju i pomislim: kako je malo potrebno da budem sretna! Mislim da smo se vozili i tražili parking oko sat vremena. Meni je bilo sasvim svejedno.
Teško uhvatljiva i premorena The Kuharica nam je zakazala termin ispred Terrae u 19.00 sati da podržimo Overflow. I jesmo mi, tj. nas dvije. Podržavale smo ih skroz. Time što smo bile najstarija publika. Čak sam se bacila u računanje i izračunala da zajedno imamo godina kao cijeli prvi red zajedno (mi smo pristojno bile u drugom - jednostavno ne bi bilo u redu da se guramo s tom silnom omladinom.). Ali smo znale sve što treba znati na takvom koncertu – imale smo držanje profesionalaca, cugu u ruci, cigaretu u onoj drugoj i sunce u očima. Dečki iz benda su tukli po instrumentima, profesionalno odsvirali sve što su planirali (ipak je tu 20 godina prakse!), stigli se i malo zahebavati na svoj račun i to bi bilo to.
Imala sam taman dovoljno vremena da stignem na Aqua Stage i čujem početak The Thermalsa. Njih troje su mi super i cijela ta priča sa pop-punkom u njihovoj izvedbi mi je bila izvrsna. Tim više što nisam morala predugo čekati da čujem voljenu „I Might Need You to Kill“ sa The Body The Blood The Machine. Svaki put kad čujem tu stvar imam tako sjajan i zabavan film u glavi da je to strahota! Volim i „We Were Sick“ sa Now We Can See i još neke stvari, a Huch i Kathy su bili zlatni (kao njen kovrčavi pramen) i sve su mi odsvirali. Malo sam hopsala, ali je pored mene cijelo vrijeme bio neki sumnjivi lik koji je znao sve tekstove i tendenciozno se bacakao unutar nekih svojih samoproglašenih 2m2, od kojih su barem 1,5 m2 ulazili u moj prostor. Njemu nitko nije rekao da je ne volim kad mi to tako…
S obzirom da je koncert Tha Falla bio jedan od rijetkih koji su u velikom nacionalnom dnevnom listu unaprijed popraćeni intervjuom s frontmenom, mega-weirdom (a zapravo samo temeljito spaljenim od svega) Markom Smithom, da ne napišem Mark E. Smithom, očekivala sam… hmmm… nešto razgovjetniji nastup. Iako sam štreberski odslušala cijeli concert minus bis, mislim da će u mom životu biti upamćen po dvije scene:
1) djevojče na mikseti? nečemu? izlazi na Terrau i vješa svoju torbu (ne torbicu!) na stalak na kojemu stoji taj komad opreme, a na koji nešto kasnije vješa i svoj sakoić iako joj je pokušao u pomoć priskočiti netko iz vazda spremnih majstora iz bekstejdža, ali je ona samo odmahnula da ne dolazi u obzir da njene stvari netko dodirne.
2) trudnica u cca 6-7 mjesecu trudnoće koja neustrašivo hopše ispred gigantskog klastera zvučnika (mislim das u bili basevi, ali nije moje područje interesa). Radi usporedbe, ja sam stajala nekih 10 m dalje od tih istih zvučnika i nakon koncerta morala ustvrditi kako su mi bubrezi i jetra zamijenili mjesta.
Ali u rubriku Been There, Done That možemo upisati i koncert The Falla, Smithovo vikanje u više mikrofona istodobno i prtljanje s papirima. Frajer - glede i unatoč. (Neki su, nekako u isto vrijeme, na Aero Stageu slušali Moj dečko je gej).
Kad smo konačno stigli na Aqua Stage i složili se u dvored da poslušamo Baseball Project, opet smo imali posredno iskustvo s organima koji su se inflitrirali među pravednu čeljad željnu old-school rocka. Dok smo se mi nevino mrduckali, najednom se pred nama pojaviše dvije neobične dežmekaste spodobe u zrelim 40-ima (možda griješim, možda su i mlađi, ali s takvim likovima ne možete nikad biti posve sigurni), odjevene u crvene t-shirte ugurane u traperice, sve začinjeno opasnim crnim remenjem i crnim cipelama kakve više ni moj Superment ne nosi. Tresući se na 360 bpm-a, mašući rukama kao da rastjeruju rojeve pčela i komaraca, upali su ispred nas i krenuli mahati oko dva dečkića koji su nevino gledali nastup Scott McCaugheya, Steve Wynna i ekipe. U idućem trenutku su dva primjerka Uruk-haia promijenila koreografiju, kratko bljesnula značkicama i odvela momke u nepoznatom pravcu. Hannah i ja smo se počele nervirati prekovremeno i neplaćeno, a rokija u podlozi je bila k'o naručena. Nastup Baseballa je rijetkima bio najbolji ili najdraži nastup ovog izdanja Terranea (osim, valjda, svim kritičarima čije sam osvrte ja stigla pročitati idućeg dana), ali malo klasičnog rocka uvijek dobro dođe. U moru svih indie podvrsta ovo je bila jedna dobro ohlađena boca piva u vrućoj ljetnoj večer. I to je ponekad i više nego dovoljno.
Uruk-haie smo kasnije vidjeli u akciji na Terra Stageu, kada su se iz mraka sjurili u masu sumnjivih djevojčica koje su nevino plesuckale na Nouvelle Vague. Sve do jedne su izgledale kao da su pronevjerile barem dvije Podravke i nekoliko državnih proračuna kroz višekratno bojanje vazda istog tunela i bespravnu apartmanizaciju obale. A naši momci sa značkama lako i brzo uočavaju takve tipove. Čak i kad se maskiraju u nevine djeve na koncertu cover-benda.
Mnogo je muško stvorenje bilo neobično sretno što je tog dana konačno pala bura te proradio video-zid na svim pozornicama, pogotovu za vrijeme nastupa Nouvelle Vague. Zbog izvođačice u negližeu i one koja je plazila po njoj. Još jedna od tih situacija kad je čovjeku tako malo potrebno da bude sretan. Volim slušati Blister In The Sun by Violent Femmes. Uvijek. Čak i u njihovoj izvedbi. Iako mogu razumjeti opći užas koji je obuzimao The Kuharicu i Hannah dok su temeljito umotane u sve raspoloživu odjeću viška, čekale da se grešni Kumex, Transporter i moja malenkost pokajemo za svoje glazbene grijehe i pokunjeno vratimo iz okupljene mase. Neke se pjesme ne obrađuje u bossa-nova ili bilo kakvom drugom stilu osim onoga koji mu je Martin Gore izvorno namijenio. Hereza i blasfemija.
Nešto kasnije, nakon što smo malo osluhnuli DJ-eve u balonu, smo zaključili kako je mudro u našim godinama krenuti prema nekim udobnim horizontalnim površinama. Prije toga je The Kuharica popravila crveni ruž, što se ubrzo pokazalo kao još jedan u nizu mudrih poteza. Naša policija nikad ne spava. I voli zaustavljati ljupke dame za upravljačem novih udobnih automobila. Kojima je to prvo zaustavljanje u životu. I imaju friško popravljeni crveni ruž na usnama. I taman su dovoljno šarmantno-nespretne dok traže dokumente da i okorjeli redarstvenik nema srca praviti joj dodatne probleme u životu. Shower-truck je bio sasvim dovoljan.
Zaspala sam snom pravednice, energetskim napitcima unatoč, i sanjala kako mi Matt na uho pjeva Slow Show. Mmmmm...
Post je objavljen 29.08.2011. u 21:41 sati.