Ne mogu ja pisati poeziju kad živim u prozi. U dugačkim složenim rečenicama s hrpicama zareza, točka-zareza i zagrada. Za poeziju u prozi treba imati daleko bolji osjećaj za ritam nego je ovaj koji stanuje u meni.
Ljeto je vrijeme odmora pa sam se i ja odmarala od zapisivanja svojih prozno-poroznih stanja. Navodno je danas zadnji dan paklenih vrućina nakon kojega će konačno zasmrditi jesen što je dovoljna motivacija da se zakotrljaju nakupljene nezapisane riječi i otresu s prstiju točke i zarezi.
Bila sam doma. Doma. Doma u kuhinji preko kalendara sa svecima visi vijenac bijelog luka/česna/saransaka i grančica lovora. Supermenica kuha i hoda za mnom noseći tanjur – Nisi ništa pojela, pojedi nešto, što ćeš jesti, spremit će ti majka. Supermen hoda s dubokom borom preko čela i spuštenih kutova usana – Nisi ti dobro, ne smiješ biti sama, čovjek ne smije biti sam. Poslije posla i navečer pije bevandu od tri dila vina i jednog dila studene vode. Idem u konobu po vino i pazim da dobro zatvorim bačvu da se mušuni ne kupe. Dida spava sjedeći iza kuće, u debeloj hladovini s kapima za oči u jednoj i štapom u drugoj ruci. Susjede zovu na kavu. Ja kuham kave popodne, sa ili bez šećera, sa ili bez mlijeka, instant kave i pravu kavu u džezvi. Doma jedemo najveće lubenice na svijetu. One s kojih se sok cijedi niz podlaktice i kaplje po betonu pa se na njega skupljaju mravi. Idemo na kupanje daleko od turista. Gutam more i ronim. Imam novi kupaći i izlažem trbuh suncu. Prinćipesa skače s prove broda bez nagovora, s mišićima od plastike na kojima je nacrtana Jagodica Bobica. Ima kupaći kostim na kojemu je Hello Kitty. I kapu i papuče za plažu s istim likom. Kaže „Kiti!“ i hvata Supermena za ruku pa odlaze malim koracima po ružičasti sladoled. Mali kralj sjedi u kolicima i smije se. Puže kao vojnik, s rukama pruženim ispred sebe. Osvaja prostranstva dnevne sobe, plaže, hodnika, gradskog trga. Doma se svi brinu za i oko djece. –Moja dica su moje sve- kaže Supermenica i prži palaćinke u tri tave istovremeno dok vani temperatura prelazi 30. – Vrati se doma, odvikla si se ljudi- kaže Supermenica dok pijemo kavu u hladu aktinidija. Umjesto toga smo Mlađa sestra i ja pročišćavale ormare i police. Suočavale se s obiteljskom modnom prošlošću i smijale se nebeski plavom mantilu u maniri Kraljice majke.
Bila sam u Šibeniku na Terraneu. Hannah, The Kuharica, Kumex, Transporter, Goldietrikz… Upoznala sam i Dobitnicu Nagrade Vladimir Nazor, što je predugo ime pa će biti Dobitnica. Nosila sam malu crnu haljinu na koncertu The Nationala. Moja mala privatna komemoracija. Nije bilo suzan ni bleeding mascara. Počelo je sa
Do you really think you can just put in a safe
behind a painting, lock it up and leave? a završilo sa
Hey, are you awake
Yeah, I'm right here
Well can I ask you about today.
Između je bilo snovito i burovito. Taj glas… Taj glas s ruba najugodnije smrti…
Prije koncerta nas je privela policija. Pod sumnjom.
– Šta imaš ispod jakete?
- Image Haddad
- Šta?
- Veštu.
- Skini jaketu.
- Ali još se ne znamo dovoljno dobro…
…
- Stanite tamo i pričekajte.
- Glavne face izvući će se uvjetno, glavne face…
- Šta si rekla?
…
- To si ti na slici?
- Jesam.
- Ne ličiš na sebe. Zašto?
- I Vi to primjećujete? Nitko mi ne vjeruje da više ne ličim na sebe… Koliko vremena imate?
Kasnije smo saznali da smo u mrak iza žičane ograde privedeni jer Šargo nije dovoljno modno osviješten pa hoda po koncertu u modrom gornjem dijelu trenerke s dvije bijele štrafte na rukavu, a vrle snage (ne)reda su dobile dojavu da mlađi muškarac u gornjem dijelu Adidas trenerke obavlja nečasne radnje po festivalu. Hannah je imala majicu s jasnom antifašističkom porukom, tako tipičnom za Adidas. Kumex je reklamirao Hansgrohe, a i ptice na grani znaju koliko su slični Adidas i Hansgrohe pojačan festivalskom kornjačom. Svi smo sumnjivi dok se ne dokaže suprotno. Neki čak i nakon toga. Nemamo mi što misliti, zna se tko je za to zadužen i plaćen.
Terraneo je ljubav velika. Volimo se javno. I zaslužuje poseban blog.
Noćne more nekoliko puta. Svaki put s istim glavnim likom. Onda se budim mokra od znoja i prekratkog daha. Idući dan ne mogu jesti i dlanovi se znoje preko svake mjere i granice dobrog ukusa. Vrlo nepraktično kod rukovanja.
zaključak pregress reporta:
Nisam ušla u Uniju. Odbili su mi zahtjev za punopravno članstvo. Kažu da još nisam u cijelosti i na odgovarajući način uskladila svoje regulative s onima koje vrijede na teritoriju Unije normalnih ljudi. Ne mogu ja njima tvrditi da je raštika na kosti od pršuta jedino pravo jelo, a ne samo lokalna zahebancija u vremenima oskudice. Europski duh i uljudba ne stanuju u meni, hodam previše balkanski i strahujem od smrtonosne bolesti ako se nasmijem. Ne ide to tako… Za ulazak u društvo civilizacijski naprednijih moram postati vedrija, uspravnija, nabaciti koji kilogram i konačno cenzurirati svoju prošlost. A meni ne ide i gotovo! Očajnički želim ostati smrknuto ozbiljna, pogleda uperenog u pod i zaokupljena mislima o 5 kg koje želim izgubiti i vlastitoj necenzuriranoj prošlosti. Jer ako više ne budem sve to, kako ću to više uopće biti ja? Nemam više snage ni volje za nekoga toliko novog i drukčijeg u svom životu. Osječke vrućine izvlače ono najbolje iz mene...
Post je objavljen 27.08.2011. u 16:47 sati.