Sad mi je jasno zašto pisci (ohoho sam se zaletila) prije ili kasnije prolupaju. Vazda misle i domišljaju se kako promišljeno zapisati. Da sam i zeru normalna valjda bih i ja temeljito prolupala nakon ovog maratonskog pisanja zadnjih dana. Nikakvo čudo onda što me moj mrak uhvatio za vrat danas, nekad u rano popodne. Nikakvo čudo, velim. Um mi se umorio od silna mišljenja i kopanja po sebi samome.
Mrakujem i treba mi bolovanje. Kako da to sročim mojoj dotoresi?
"Poštovana,
kako ste i sami zamijetili prilikom prošle posjete, karton mi je djevičanski nevin od krvi lažnih i stvarnih bolovanja već čitavo desetljeće. Stoga, vjerujete mi na riječ kad Vam kažem da mi treba bolovanje. Vaše stručno i pravedno oko zasigurno neće primijetiti ništa neobično na mojoj pojavi, ali vjerujte mi, situacija zahtjeva hitno djelovanje. Akutni mrak, kad Vam kažem.
Unaprijed zahvalna, "
Što se propisuje za ova stanja? Jednom mi je nudila tablete za spavanje, a drugi put antidepresive. Ma nisam ja depresivna, a i spava mi se po cijele dane. Nije to. Treba mi nekoliko dana u kojima će se moj mozak baviti samo nužnim informacijama, nikakve introspekcije i samoanalize. Djeca umiru u Etiopiji, suša u Slavoniji, ratne zločince puštaju vikendom iz zatvora na kućnu njegu, a mene ždere taj čudan osjećaj koji se uredno javlja svakog dana. De, odjebi od mene u troskocima i pusti me da živim. Nisam pukla kad je trebalo pa neću ni sad.
Dobila cvijet jučer. Naočigled umire iako sam mu uredno promijenila vodu. To je sigurno od mene. Ili je cvijet genetski modificiran da počne umirati po hitnom postupku kako bi kupio novi? Tipujem na drugu mogućnost. I sve nade polažem na Ražanac, more i kolače. Naravno da rješenje nije u meni. Zar je netko sumnjao? Pih!
Post je objavljen 30.08.2011. u 17:17 sati.