Na zapadnoj strani pješačke staze na Trpimirovoj već više od mjesec dana (skoro dva!) stoje dvije table Unikoma kojima se zahvaljuju prolaznicima na razumijevanju i strpljivosti zbog oštećenog dijela pločnika. Oštećenje je vrlo ozbiljno, raspukla se asfaltna kora ispod koje se ukazala ili se ukazuje rupetina u dužini od nekoliko metara. Opasno i ružno. Ali mi smo strpljivi i prepuni razumijevanja, i tako divni svakodnevno prolazimo pored tih tabli bez da ih smrvimo u prah, spakiramo u kutiju i pošaljemo na adresu Unikoma, s dodatkom antraksa. I nastavljamo redovito plaćati račune za komunalnu naknadu i odvoz smeća i druge stvari koje su izravno ili neizravno u njihovoj nadležnosti.
Vjerujem da stotine ljudi koji tuda prođu svakog dana ni ne primjeti tu raspuklinu. Vjerojatno ne bi primijetili ni da sumpor počne zaudarati iz nje, da počnu sukljati plameni jezici i sam Sotona ispuže iz nje. Nekim je ljudima jednostavno tako lakše. Hodaju i ne primjećuju. Blago lobotomizirani gaze kroz svoje i živote koji se o njih povremeno okrznu. Kada bih mogla birati, bih li odabralal takav pogled na svijet i život?
Post je objavljen 30.08.2011. u 22:23 sati.