List Izvori | Čaporice
petak, 19.08.2011.
|
Sv. Roko 2011. / Izvori V. Broj 2. (12)
|
- 11:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 09.08.2011.
UREDNIKOVA RIJEČ
|
U ruci imate, dragi čitatelji, dvanaesti broj „Izvora“. Imali smo poteškoća i imati ćemo ih. Na to smo spremni. Ništa se veliko nije rodilo bez žrtve. List „Izvori“ kroničar je župe sv. Roka. Dužnost nam je to i ostati. Stoga bilježimo i ugodne i neugodne činjenice. Jedna od neugodnih činjenica je nedovršetak zvonika. Nadali smo se da ćemo ugrubo podignuti zvonik. No, nacrt koji je obećao učiniti neki inženjer Petričević nije dovršio. Valjda ni počeo. Lagao nas je, a mi vjerovali. I bez pivca svane, ima narodna. Došlo je rješenje od Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva o rušenju nogometnog igrališta, ograde, kućica za pričuvne igrače, tribina, upravne zgrade i nasipa. Imate to u daljnjem tekstu u kronici. Koncesionar za uređenje mjesnih cesta uništio je ceste već davno, a da nije ništa popravio. Ne samo to. Dovezen je i rezervoar u kojemu je bilo lož ulje. Prepiljen je. Iscurilo lož ulje. Učinjen eko incident. I nikom ništa. Ima, hvala Bogu, i lijepih vijesti. Imali smo Prvu svetu pričest s petero prvopričesnika. Održan je nogometni turnir djece rođene 2000. godine, i mlađe. Ukupno 21 ekipa. Normalno, Hajduk nije došao. A igrače bi uzeo. A predstavnika na turnir nisu poslali. Počeo se čistiti okoliš od Surdupa prema igralištu. Bravići i Roguljići čiste Sokolovac. Ekološka svijest pomalo prodire u više glava. Kanadski Čaporčani su u jednom hipu darovali za zvonik nešto preko 3100 CAD. Hvala im. Nadamo se da će se pozitivno iznenaditi kada dođu u stari kraj. Neki koji su bili i donijeli donaciju oduševljeni su. U Uredničko vijeće lista rado ulaze i mlađe osobe od sadašnjih mladih. Grade se nove obiteljske kuće, popravljaju i obnavljaju stare. Ima i povratnika, a bit će ih i više. Po četvrti put imat ćemo trodnevnicu s misom i kulturnim programom kroz sva tri dana. Ako Bog da, na samu svetkovinu sv. Roka procesiju i sv. misu slavit će mons. dr. Ante Jozić, voditelj studijske misije Svete Stolice u Hong Kongu, za Republiku Kinu. Kroz ovo vrijeme diplomiralo je nekoliko mladih osoba i koji su stekli zvanje svatko u svojoj struci. Tako su članovi Uredničkog vijeća: gospođica Dragica Čović diplomirala Hrvatski i Engleski jezik, a gosp. Marijo Bašura pravo. Gospođica Antonija Svalina diplomirala je ekonomiju. A na kemijskom fakultetu diplomirala je Ana Roguljić. Sve više mladih uključuje se u liturgijska slavlja. Završava se prostor sa sjeverne strane crkve. Sliku koju vidite na naslovnoj stranici treba obnoviti radi oštećenja koja su nastala stoljećima. Za to nemamo sredstava. E, kada bi se našao donator! |
- 23:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
KRONIKA – DON JOZO PRELAS
|
Čaporice Ime: Po jednima su dobile ime po „Čapor“ gradu, koji je navodno postojao u starohrvatsko doba. Po drugima ovdje su bile šume, po kojima su pastiri napasali svoja stada. Zimi bi se, tjerani ledom i snijegom iz Bosne, ovamo spuštali vukovi u čoporima. I po tim čoporima – prozvane Čaporice. Naseljenost: U pretpovijesno vrijeme bilo je po ovdašnjim jamama i špiljama ljudi. To se zaključuje po kamenom i, osobito, mjedenom oruđu, što se nalazilo. Filip Čović pok. Grge našao je kod Cetine mjedeni vršak koplja.* Kasnije su Čaporice došle u vlasništvo bana Petra Tolovca, pa onda Hercega Stjepana Kosače (vidi: Bore Popović: Hercezi sv. Lovre. Str. 68 – Split 1895), te Nelipića. Za tursko doba Čaporice su bile pod turskom vlašću. Nisu bile naseljene, nego su bile zimovalište pastira. Ovdje je bio posjed turskog spahije Ahmeda Kijeagića (imao je svoju kulu u Sinju, u današnjoj „Kuli“). Kada su Turci potjerani iz Cetine Kijeagićev posjed u Čaporicama prešao je u vlasništvo Pavla Despotovića, rečenog Karolipeo, kancelara Sinjskog providura L. Zorzija (J. Soldo: Sinjska Spomenica, str. 128). Jedina obitelj iz turskog vremena ostala, jest: Sarač. Oni su bili raja na posjedu Kijeagića. U novije doba Čaporice su bile sijelo serdara, koji je stanovao u Bašurinoj kući i sudio mnogim selima. Za rimskog doba Čaporice su bile također naseljene. Našlo se iz toga doba grobova, novca i nakita. Bivši župnik, kasniji povjesničar Dr. Lovre Katić, misli da je ovdje bilo ljetovališta rimske gospode. Najviše se zidina nalazi između Čovića i Kavainovih kuća. Kada se probijao put „uz bračku stranu“ našlo se rimskih grobova pod Svalinovim kućama. Riječ je o tako zv. „Napoleonovom“ putu od Trilja prema Čaporicama. Kada je Austrija 1912. – 1913. probijala od Trilja novu današnju cestu, na njoj su majstori iz Brača, radili propuste za vodu. Tada se po njima prozvala „bračka strana“. Kada su Turci bili potjerani iz Cetinske krajine, počeli su se u nju naseljavati pretci današnjih stanovnika. Grupna naseljavanja traju od 1687. do 1723. godine, a pojedinačna i kasnije sve do 1780. Tada su nastala mnoga današnja sela. Među njima Čaporice, kao i Gardun. Čaporice su naselili mahom Poljičani. Doseliše iz: Gata: Čovići i Kavaini, Dubrave: Čotići (Čote), Srijana: Bašura, Živaljić i Žuljević (također i Pavišići o.u.), Donjeg Doca: Braovići, Roguljići i Mišetići, Putišića: Pavele, Hercegovine: Guvo, Svalina i Vrljić. Kasnije 1873. došli su iz Graba Delići. Ivan Delić došao je na ženistvo u Živaljića. 1872. Stipan Franić iz Blata na Cetini došao je na ženistvo u Mišetića. Stipan je služio u župnika, te oženio Jelu Mišetić i nastanio se na njezinom imanju. Čote su kasnije prešli iz Čaporica u Čačvinu. Isto tako i Živaljići i Žuljevići. Oni i danas imaju svojih zemalja u Čaporicama. Jedan od tih Živaljića iz Čačvine povratio se na ženistvo u Mišetića (kao i Franić). Pavele su se naselili na Rudini, mnogo kasnije su odatle jednim dijelom otišli pod Gradinu. Pešo je došao iz Ugljana na ženistvo u Vrljića. Teritorij današnjih Čaporica pripadao je župi Ugljane. Prema predaji ovdje su prije Poljičana došli iz Hercegovine Klarići i Džalo i potpali pod župu Ugljane, gdje su župnikovali franjevci, a oni su bili latinaši (čitali sv. Misu latinski). Kada su se kasnije ovdje naselili Poljičani, koji su bili sami glagoljaši, doveli su sa sobom i svoje popove glagoljaše, jer nisu htjeli prisustvovati latinskoj Misi. Tako se desilo da su Klarići i Džalo, iako su na teritoriju Čaporica, do danas pripadnici župe Ugljane, jer su ostali vjerni franjevcima. Godine 1965. Andrija Džalo htio je praviti grobnicu kod sv. Ante na Ugljanima, što mu Ugljančani nisu dozvolili. Tada su Čaporčani proširivali svoje groblje i on zatraži u njih teren za grobnicu. Čaporčani mu ga dadoše i tada se on i bratučet mu Dujo Džalo, dozvolom crkvene vlasti pripisaše župi Čaporice. Za Klariće nije bilo mjesta (ima ih više), pa oni i nadalje ostadoše pripadnici župe Ugljane. |
- 23:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ČETRDESET GODINA
|
Svaki pojedinac u životu ima određene datume i događaje koji su za njega važni pa im kao takvima treba obratiti posebnu pozornost. Jedan takav datum, važan u životu našeg don Mirka Skejića, bio je 11. srpnja 2011. godine kada je don Mirko proslavio četrdeset godina misništva. Četrdeset godina u životu čovjeka poprilično je dugo razdoblje koje je obilježeno raznim događajima. Možemo tek zamisliti s kolikim izazovima i poteškoćama se suočio don Mirko, kao svećenik, tijekom ovih četrdeset godina. Teško je nečiji životni put opisati u nekoliko rečenica, pogotovo život osobe koja je prošla toliko toga. Don Mirko je slavio mladu misu 11. srpnja 1971. g., na dan kada slavimo sv. Benedikta, zaštitnika Europe. Prva župa don Mirka bila je Ravča ( 1971. – 1976. ), a istovremeno je bio i župnik u Rašćanima od 1972. do 1976. godine. Sigurna sam da mu kao mladom svećeniku nije bilo nimalo lako u ovim župama, jer su svećenici u to vrijeme bili izloženi velikim pritiscima komunističkih vlasti, koje su u ovim krajevima imale veliku potporu lokalnog stanovništva. Njegova sljedeća župa su Zvečanje, gdje je proveo deset godina ( 1976. – 1986. ). Nakon Zvečanja odlazi u Austriju, točnije kod Gradišćanskih Hrvata, u Veliki Borištof gdje je župnik od 1986. do 1990. g.. Sljedeća župa je Vepric ( 1990. – 1992. ). Ovo razdoblje bilo je posebno teško, jer je don Mirko bio na raspolaganju potrebnima od 0 - 24h. Naravno da je tako bilo i u drugim župama, ali u ovo je vrijeme počeo Domovinski rat. Mnoge izbjeglice traže pomoć, savjet, utjehu a to pružiti u ovakvim okolnostima nije bilo lako. Nakon Veprica don Mirko dolazi u Trilj ( 1992. – 1996. ), gdje ujedno obnaša dužnost dekana Cetinskog dekanata. U Trilju don Mirko pokreće župni list " Mihovil ". Od 1996. do 2000. godine župnik je u Svibu, gdje također pokreće župni list pod nazivom " Kap ". Sljedeća župa je Donje Dicmo ( 2000. – 2002. ) , gdje je također dekan, te i ondje pokreće župni list " Jana ". Od 2002. do 2006. g. župnik je u Dubravi i Gornjem Sitnom. Nažalost, sve poteškoće i izazovi s kojima se suočavao don Mirko uzele su svoj danak pa je zbog bolesti bio prisiljen godinu dana ( 2006. – 2007. ) provesti na bolovanju kod kuće u svojim rodnim Srijanima. Važno je napomenuti da je don Mirko u dva navrata, od 1982. – 1986. i 2002. – 2006. g. bio glavni urednik godišnjaka "Poljica ". Od kolovoza 2007. godine don Mirko je na župi u Čaporicama. Ovdje nastavlja svojim, rekla bih, uobičajenim tempom i pokreće župni list " Izvori ", a s posebnim žarom i htijenjem pokreće obnovu crkve sv. Roka, koju je zub vremena opasno načeo. Iako se tijekom obnove don Mirko suočavao s brojnim problemima ostao je uporan i tako župljane motivirao da ne posustanu, što je rezultiralo povratkom u obnovljenu crkvu koja je sada zasjala posebnim sjajem i kao takva nikog ne ostavlja ravnodušnim. Dana 11. srpnja 2011. don Mirko je svetom misom proslavio svojih četrdeset godina svećeništva. Na svetoj misi bili su nazočni rodbina, prijatelji, sadašnji i bivši župljani i kolege svećenici. Misno slavlje predvodio je don Jure Strujić, koji je u svojoj propovijedi opisao don Mirkov životni put. Don Jure je rekao kako svi mi ostavljamo nekakav trag iza sebe, a samo imena rijetkih ostaju zapisana zlatnim slovima. Sigurna sam kako je don Mirkovo ime zapisano zlatnim slovima u ovoj župi, a i u drugim. Rimski je pjesnik Horacije davno rekao: "Sagradio sam spomenik trajniji od mjedi", misleći pritom na svoje pjesme koje zub vremena neće uništiti, a ja bih rekla da je to napravio i don Mirko svojim djelima. Ono što me je posebno razveselilo je to što je na svetoj misi bio prisutan velik broj djece, koja su došla iz ljubavi prema don Mirku. Sama činjenica da je osvojio ljubav djece, koja jako dobro osjete kakav je tko, govori kakva je osoba don Mirko. Za kraj mogu don Mirku poželjeti još mnogo godina u svećeničkoj službi i da se i dalje drži gesla sv. Benedikta " Ora et labora.", tj. moli i radi. Kristina Pešo |
- 23:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #
JEDNO POPODNE
|
U ovom današnjem užurbanom tempu života, kada najmanje vremena imamo sami za sebe, a kamoli za nekog drugog, pa i onog najstarijeg člana župe kojeg se malo tko sjeti, odlučile smo jedno popodne provesti u društvu 90-godišnje starice Zorke Pavela. Staricu smo zatekli u dvorištu ispred njene trošne kamene kućice kako svojoj maci pere posudu za vodu. Malo smo je uplašili jer je bila okrenuta leđima, a ne čuje dobro. Nasmiješeno je rekla: „A otkud vi tu? Skoro ste me poplašili.“ Bila je iznenađena što joj tako mladi ljudi dolaze u posjetu, jer joj obično starija susjeda krati vrijeme. Pomislila je da se nešto loše dogodilo te rekla: „Ako nosite ružne vijesti meni ih ne govorite.“ No brzo smo ju uvjerili da je sve u redu, samo bi s njom htjeli malo porazgovarati za list. „A kud ste se mene sitili...?“ ponavljala je sjedajući na stolicu pokraj ulaza u kuću. „Sidite, nemojte stat na nogama, ako se ja ičega sitin ja ću van reć. Ne pantin više, stara san. Svatit ćete to kad ostarite 'vako ko ja, tek ćete onda znat pa ćete se valjda sitit stare babe i šta je ona pričala... Ali, kud ste mene našli, ja stara baba bez ijednog zuba.“ I u 90-im godinama Zora (kako je zovu od milja) zbija šale na vlastiti račun pripovijedajući kako je izgubila zube tijekom rada u vinogradu, a nakon nekog vremena ih našla na istom mjestu u zemlji, tvrdeći da ih neće više ni napraviti jer će ih opet izgubiti. Zorka je rođena 10. listopada 1920. Ubrzo će napuniti 91 godinu. Jedna je od sedmero djece u svojih roditelja. Nju, kao ni njenu obitelj život nije mazio. Troje djece je umrlo pri porođaju ili nedugo nakon porođaja. Nije bilo liječnika, a vladale su svakojake bolesti. Najotporniji su ostali na životu. Priča nam o Španjoli, Španjolskoj gripi. Ne sjeća se tog perioda jer je rođena nekoliko mjeseci nakon završetka pandemije, ali njena starija braća ili sestre nisu preživjeli. Sjeća ih se iz majčinih priča. Danas je ostala jedina živa. Tužno priča kako su joj stariju sestru za vrijeme Drugog svjetskog rata ubili vojnici s jednim djetetom u naručju, a drugim u trbuhu, još nerođenim. Stariji dječačić je preživio, ali nakon toga nije imao sretan život, život bez roditelja. Trbuhom za kruhom, jedan je brat otišao u Ameriku. Tamo je smrtno stradao u prometnoj nesreći. Drugi svjetski rat bio je najgori period u njenoj mladosti koji joj je život okrenuo naglavačke. Osim što im je donio neimaštinu koja je zadesila cijelo područje, najgore od svega, odnio joj je ljubav, njenog zaručnika. Poginuo je u ratu. Nije se mogla više ni u koga zaljubiti. Za nju je ljubav završila s onim danom kada je čula vijest da je mrtav. I to je glavni razlog zašto je nakon njegove smrti ostala i dan danas sama. Proživjela je Zorka sve to, gubitak braće i sestara, gubitak zaručnika, nije joj bilo lako i još uvijek se pita: „Zašto mene Bog drži ovako dugo na životu?“ . Na isto pitanje sama odgovara: „Možda je to tako tribalo bit.“ Tješimo ju: „Da nisi živa ne bi danas pričali s tobom, neka tebe još.“ Nakon kratkotrajne tišine progovara: „A cure moje, ko bi se nada da ćete vi mene to doć pitat.“ Još je u čuđenju. Osvrne se oko sebe pa me zapita: „Ko će pisat sve to šta ja govorin?“ vidjevši da smo došle bez papira i olovke. „ Oćeš ti moć upantit sve šta ja pričan?“ Nasmiješeno joj odgovorim: „Oćemo, mi to snimamo.“ „ A ti to snimaš?“ začuđeno ponovi. Odgovorim joj: „Da. Na ovo.“ I pokažem joj mobitel. „Na ovo...“ ,uzima u ruke i gleda. „A Bože... vidiš ti to...“ gleda u mobitel. „Spremi.“ prozbori. Pročitala je trenutni sadržaj na ekranu. Da! Vidi Zorka sve pročitati i to bez naočala za vid. Nema ih, jer ih je izgubila ili možda negdje smetnula, ne sjeća se, a onda je shvatila da joj ne trebaju jer može i bez njih. U 90-oj godini bez naočala čita novine. Kaže da joj je to glavna zanimacija kada joj nema susjede da joj pravi društvo, jer nema što raditi. Slabo čuje, ali dobro vidi. Zagledala se u nebo. Kaže da joj je Sunce čudno u zadnje vrijeme. Ne grije kako bi trebalo grijati za ovaj mjesec. Ne sjeća se da je ovakvo vrijeme bilo prije. Prisjetila se svog djetinjstva, čuvanja ovaca po brdu: „Imali smo dosta blaga. Puno smo radili, šest- sedan vrtala smo obrađivali. Gra, kumpire, šenicu, sve smo sadili. Sve se to okrenilo. Danas niko nema kravu, a svi su na selu, došlo drugo vrime. Ujutro bi se dizali rano u drva, do 10-11 sati moraš već bit u kući, ako misliš vatru naložit. Sve se na kominu radilo. Tako je to bilo.“ Pogleda nas pa kroz šalu upita: „Kad ćete skratit kosu?“ Kroz smijeh: „Ma nećemo još, neka je.“ Žao joj je jer u mladosti nikada nije imala dugu kosu. Imala je mnogo prijatelja. Nikoga nije odbacivala. Priča kako su jednu curu u to vrijeme zbog nečeg lošeg što je napravila odbacivali. Podgovarali su i Zoru da se s njom ne druži zbog lošeg glasa, ali je ona rekla da nema ništa protiv nje, jer njoj ništa loše nije učinila. Zašto da joj okrene leđa, svi griješe. Skromno Zorka pripovijeda. Vidjela je Zora i svijeta van Čaporica. Dugih sedamnaest godina radila je u Zagrebu. Čuvala je djecu te tako zaradila malo za svoju starost da ne živi u potpunoj neimaštini. Udijelila nam je i par savjeta: „Pazite za koga ćete se udat, nije dobro da jednog dana na vas dižu ruku, da vas tuču. A u vezi likova, ne pijte šta van ne triba, to više šteti nego pomaže. Ako je čovik baš bolestan, onda mora, ali ako ti nije za nevolju ne pij.“ U školu nije išla jer je tada nije bilo, ali za nju je dovoljna škola bio rad, kaže: „Triba i to znat.“ A za mlade je citirala jedan kratak stih s kojim ćemo i završiti: „Ajde u školu, ajde u školu u taj sveti hram, da jednog dana možeš reći i ja nešto znam.“ Ivana i Martina Pešo |
- 23:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ZAŠTO MI NIJE DRAG TAJ EU??
|
Što bi svaki građanin ove zemlje trebao znati o Europskoj uniji? Informacije koje su dostupne o EU (ponajviše na internetu) često su opširne i mnogima komplicirane. Stoga im ništa nije jasno, ili im se ne da zamarati s toliko teksta. Tako većina prihvaća ono što sazna putem TV-a i, u nedostatku sposobnosti da sami snose odgovornost za svoje živote i budućnost,odluke prepuštaju političarima. Mnogi podržavaju ulazak u EU, a tragično je što među njih spadaju i mnogi mladi ljudi, te „intelektualci“ ulovljeni na mamce ove propagande. Razlozi protiv Europske unije Europska unija nije zastupnička (parlamentarna) demokracija, nego neoliberalna federalna diktatura korporativnih interesa. Neoliberalni kapitalizam svojom politikom i ideologijom isključivo oplođuje kapital na strani privilegirane bogate manjine nasuprot sve siromašnijoj većini. To je ekonomsko-politička doktrina koja zagovara podvrgavanje svih aspekata društva tržištu i logici profita. Takva politika Europske unije radi u korist sitne gospodarsko-političke elite i korporacija, a na štetu većine građana. Neoliberalna se politika kroz institucije EU-a provodi na različite načine i obuhvaća sve sektore ekonomije i društva. Osim toga, nije ograničena samo na države članice EU-a, nego i na države-pristupnice kojima se neoliberalna politika, u još strožem obliku nego u starijim državama-članicama, nameće kao uvjet ulaska u EU. Kako bismo shvatili funkcioniranje jedne takve “zajednice“ važno je znati koje institucije upravljaju Europskom unijom. To su: Europski parlament, Europsko vijeće, Vijeće (Vijeće EU ili Vijeće ministara), Europska komisija, Europski sud, Europska središnja banka i Revizorski sud. Svaka institucija ima svoga predstavnika kojega biraju Europski komesari – pravi vladari Unije. To je bogataška elita bankara, biznismena i ljudi iz korporatističke domene. Unija ima i svoga zvaničnog vođu, predsjednika Europskog vijeća. No, tog predsjednika milijarde Europljana ne bira narod, već ga postavlja Europsko vijeće.
Ova je funkcija, uz nevjerojatnu osobitost Europskog parlamenta da samostalno ne donosi zakone, te sklonost Europske komisije da se ponaša poput sovjetskog politbiroa, jamačno jedna od najnedemokratskijih institucija na svijetu. Mjesečna plaća ovoga predsjednika je samo 200.000,00 (dvjesto tisuća) kuna. Svatko tko razmišlja, neće podržavati ovakav divlji kapitalizam i korporatizam. Europska unija je divovska korporatistička država. Što se radnika tiče, EU nije stvorena zato da bi radnicima bilo bolje, nego zato da im se nametne ropski sustav u kojem će namicati goleme profite multinacionalnim korporacijama. To je jedina funkcija radnika u složenim korporatističkim državama poput Europske unije. Ovo nisu teorije zavjera, već puka stvarnost kakvu možete osjetiti već sada i u mjestima u kojima živite. Europska unija daje na milijune eura subvencija multinacionalnim divovima kao što su Coca-Cola, IBM i McDonald’s kako bi ih odvratila od napuštanja njezina gospodarskog područja. Novac iz EU strukturnih fondova namijenjen je financiranju projekata radi smanjenja razlika u bogatstvu unutar Unije, a cilja uglavnom male i srednje kompanije u siromašnijim zemljama članicama. Međutim, u taj kolač imaju pravo zagrabiti i globalne korporacije, koje to zdušno čine iskorištavajući želju Unije da zadrži svoju konkurentnu prednost u odnosu na ostale regije u svijetu. Hoće li Europska unija obnoviti hrvatsko gospodarstvo? Politika Europske unije temelji se na tržištu, a ne proizvodnji (suprotno od promidžbenih EU filmića sa TV-a). Stoga Europska komisija djeluje isključivo u interesu stvaranja profita velikim korporacijama tako da putem svojih propisa forsira liberalizaciju tržišta (telekomunikacija, transporta, čak i opskrbe električnom energijom i plinom itd.) koja dovodi do privatizacija državnih firmi i rezanja životnog standarda stanovništva, umjesto da radi na nekakvoj obnovi gospodarstva, što je u biti apstraktno očekivanje. Primjer je Grčka kojoj je uvjet da bi dobila pomoć od Europske unije da privatizira svoje državne tvrtke. Po tome mi smo već ispred Grčke jer smo skoro sve svoje državne tvrtke privatizirali!! Političari vješto izbjegavaju govoriti o problemima otuđivanja radnika rasprodajom telekomunikacija, banaka, naftne i farmaceutske industrije, hotela, a uskoro, kako se planira, i elektroprivrede, vodoprivrede i – svega ostalog. Na taj način Hrvatska se pretvara u zahvalan objekt neokolonijalizma kojemu je Europska unija u funkciji. Ovu funkciju kolonijalizacije valja promatrati kao dio totalne političke transformacije Europe – od zajednice za ugljen i čelik, preko ekonomske zajednice, do nadnacionalne asocijacije i ustoličenja nove federacije. Slobodno kretanje robe i kapitala važna je pretpostavka za ulazak u EU. Hrvatsko gospodarstvo nije moglo stranom kapitalu konkurirati niti na svom vlastitom tržištu, pa je posve izvjesno da neće ni na europskom. Krajem 2009. od 50 najvećih poduzeća u Hrvatskoj čak 22 bila su u stranom vlasništvu. U sektoru trgovine došlo je do dramatične promjene: strani trgovački i „shopping“ centri zagospodarili su hrvatskim tržištem s jednim ciljem: ostvariti što veće profite i preplaviti tržište uvoznom robom, pomevši hrvatske trgovce i hrvatsku robu. Korupcija? Ulaskom u Europsku uniju riješit ćemo se korupcije! Ne bih rekao!!! Europska komisija je pod velikim utjecajem lobističkih grupa (“neformalne” grupacije europskih multinacionalnih kompanija u službi korporacija (poput British Petroleuma Philip Morrisa, itd.)) koje utječu na kreiranje njezine politike. Ova vrsta lobiranja koju takve korporacije provode predstavlja legaliziranu korupciju. Drugim, jednostavnijim riječima, korupcija, koju mnogi poznaju iz niza primjera vladinih afera i pranja novca, sada se seli u visoke vode interesnih skupina za koje ne vrijede zakoni i pravila, oni ih posjeduju. Po mom mišljenju lobiranje je legalni naziv za korupciju kako bi se oni koji imaju novac stavili u prednost pri sklapanju raznih ugovora. A što da rade oni koji nemaju novca za lobiranje?? Tko je sada za EU?? Tomislav Delić |
- 19:39 - Komentari (31) - Isprintaj - #
SPASOVO
|
Četrdeseti dan nakon Uskrsa slavimo svetkovinu Uzašašća Gospodnjega. Isus se četrdeset dana nakon Uskrsnuća ukazivao svojim učenicima, a četrdeseti dan je, uzašavši na nebo gdje stoluje s desna Bogu, dovršio spasenje ljudima. Stoga se ta svetkovina i zove Spasovo. Isus nas tim činom nije napustio. Dao nam je nadu da ćemo i mi jednoga dana poput njega uzaći na nebo. Spasovo se slavi od početka kršćanstva, a naziva se i drugim Uskrsom. U našim krajevima, uz nazive Uzašašće Gospodnje i Spasovo, poznat je naziv i Križi. Na taj su se dan održavale i velike procesije s križevima i barjacima. Te procesije su imale kao svrhu blagoslov polja, njiva, vinograda i voćnjaka. Vjernici bi u procesiji nosili i male križeve napravljene od maslinovih grančica koje bi ostavljali zabadajući na svojim zemljama kuda su prolazili.. U našem selu, Čaporicama, ta bi procesija išla od crkve, brdom preko zaseoka Sarača do Stana. Zatim od Stana vrhom brda do Vrljića. Od Vrljića kroz mjesto natrag do župske crkve pred kojom bi blagoslov i završio. Marija Roguljić |
- 19:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #
A ŠTO SAD 2?
|
U broju za prošlog Sv. Roka pod naslovom “A što sad?“ između ostaloga pisao sam i o mogućnostima pronalaska posla po završetku obrazovanja. Mogu reći da se za mene od tada situacija izmijenila u smislu da sam se zaposlio, i to u struci. Dakle, radim ono za što sam se i školovao. Ali bez pomoći pojedinih osoba vrlo vjerojatno bih sada konobario ili pak “tukao“ sate na baušteli. Naravno, ako bih imao sreće da i to radim. Ovaj članak je svojevrsni nastavak prijašnjega, što proizlazi i iz samoga naslova. Pitanje je kako uspjeti danas u svijetu u kojem živimo? Na koji način se kretati prema vrhu društvene ljestvice, učiniti iskorak prema boljoj budućnosti? Svjedoci smo da naše društvo doživljava jednu vrstu katarze, odvijaju se reforme. Međutim, to je proces koji traje godinama, desetljećima. I kako sada egzistirati kao invidua u svemu tome? Država je savršeno dobra kad je mudra, hrabra, umjerena i pravedna. To je naučavao Platon, grčki filozof. Nije li biti idealist, utopist te težiti tome. Većina bi nas dala odgovor da ne živimo u mudroj, a ni hrabroj, pogotovo ne i pravednoj te umjerenoj državi. Premalo zaposlenih a i među onima koji imaju sreće da su zaposleni veliki broj onih koji ne primaju plaću, previše umirovljenika i to većina sa mizernim mirovinama npr. 40 god. radnog staža i 1.800,00 kn mirovine, prevelika i neefikasna uprava, korupcija na svim razinama, država „grca“ u dugovima zajedno sa svojim narodom, a diplomacija nikad gora. Nije baš primjer idealne države, možda sam ipak prestrog. Činjenica je da se nezadovoljstvo može osjetiti na svakom koraku. S druge strane, dovoljno je napraviti „đir“ splitskom rivom, pogledati automobile koji se voze našim cestama pa da se dobije dojam da sve i nije tako crno. Je li to ipak tek fasada, što je zapravo prava slika našeg društva? Od početka su bili bogati i siromašni, sposobni i manje sposobni ali danas je sve veći jaz između onih koji imaju previše i onih koji su gladni kruha, potrebna je ravnoteža. U današnja vremena vrijede neka drukčija mjerila, nove vrijednosti. Sve je teže biti slobodan u smislu ekonomske neovisnosti, a to da se može sebi i svojoj obitelji osigurati egzistencija. Previše je negativnosti koje nam mediji svakodnevno serviraju. Takvi uvjeti ne garantiraju nekakve velike mogućnosti, zar ne? No je li uistinu sve tako crno? Je li ovo samo privremeno stanje, dolazi li bolje sutra? E, sad znajući da ne živimo ni u Švicarskoj ni u Njemačkoj nego na brdovitu Balkanu kako u kulturnom, tako u ekonomskom smislu, što učiniti da bi se postiglo nešto? Kako uspjeti, dokazati se, slijediti i ostvariti svoje snove. Koja je prava formula? Najprije ću poći od sebe. Kao prvo nisam iz bogate obitelji, štoviše skromne. Istini za volju nisam nikad bio gladan kruha, no za luksuz se nije imalo. Iz djetinjstva mi je ostala crtica da sam silno želio biciklu, onu Limex, ali moji je jednostavno nisu mogli priuštiti. Užasno me to frustriralo. U osnovnoj školi sam bio odličan đak. Po završetku iste nametnulo se pitanje što upisati. Logično, za nekoga iz ne baš financijski stojeće obitelji - zanat i odmah raditi. Upisah gimnaziju i to klasičnu, ne odviše pametno jer nakon gimnazije valja ići na fakultet, a s obzirom da smo četveročlana obitelj, dok jedino majka radi, u Cetinki koja je pred stečajem, otac bolestan, krajnje suluda misija. Kroz srednju školu se stopiralo jer trebalo je kartu za autobus platiti i meni i sestri pa da se uštedi koja kuna snalazilo se. Nisam ja jedini bio. I danas možete vidjeti djecu kako stopiraju. Tijekom školskih praznika radio sam kao sezonac u Bolu na otoku Braču i mogu reći da je to bilo jedno od najljepših razdoblja u mom životu, nema ništa boljeg od osjećaja primitka prve plaće. S druge strane, upoznaju se različiti ljudi, steknu se nova prijateljstva. Jednostavno, sve to utječe na vas, na vaše samopouzdanje. Završila se gimnazija, a što sad? Fakultet je jedino suvislo rješenje, no imajući u vidu moju situaciju i nije najrealnije. Skup sport poglavito za mene, ali ukazala se prilika, upisao sam Pravni fakultet i završio ga . I što je sad najvažnije, radim u struci. I dalje slijedi borba, a to je pozicioniranje u društvu, pokazati da vrijedim, da nisam tek jedan od prosječnih, usputnih osoba. Postići nešto više, nije lako. Svakako vjerujem da uz uložen trud neće izostati ni rezultati. Smatram da je za čovjeka najvažnije da ima jasnu viziju što želi u životu, odrediti si kratkoročne i dugoročne ciljeve i uložiti svu energiju za njihovo ostvarenje. Nekad će čak i bolje ispasti od planiranog. Uvijek znati što se hoće, i kad svu snagu koju nosite u sebi usmjerite prema onome što želite vjerujte da je uspjeh zagarantiran. Život se sastoji od uspona i padova, sretnih i tužnih trenutaka. Iz svega toga valja izvući pouku i biti pametniji. Nitko se nije rodio sa iskustvom, to je nešto što dolazi s godinama, i vrlo je važno znati da bez rada, bez usvajanja novih stvari nema ničega. Svatko treba ulagati u sebe, da stekne što više znanja kako bi bio što bolji u onome što radi. Dakle dati maksimum i onda nema straha. Naravno, nismo svi isti, netko je više, netko manje sposoban ali to ne znači ništa. Sve je stvar vjere u sebe i također vrlo je važno biti svjestan vlastitih mogućnosti te si postaviti realne ciljeve. Opet, to zavisi od pojedinca do pojedinca, jer prije nekoliko godina moja želja da upišem i završim fakultet bila je nerealna, iracionalna, barem prema mišljenju nekih osoba. Ovdje valja ukazati na još jednu činjenicu a to je da bez pomoći društva, drugih osoba, nekoga tko će ti dati priliku, teško mladi čovjek, a pogotovo u današnjem društvu, može uspjeti. Govorim iz vlastitoga iskustva jer i dan danas vrlo vjerojatno ne bih ni upisao fakultet a kamoli ga završio da nije bilo onih koji su spremni pomoći kada je najpotrebnije. A da ne spominjem da sam zaposlen u struci. I sada bih bio na Zavodu za zapošljavanje, više lud nego pametan, da nije bilo određenih pojedinaca koji su bili spremni izići u susret. Kamo sreće da ih je više u ovom društvu. I ja se nadam da ću jednoga dana biti u poziciji pomoći drugima kojima je potrebno. To je ne samo moja dužnost, nego dužnost svih nas da si uzajamno pomažemo jer držim da ako su svi uspješni oko mene i ja ću biti još uspješniji i sretniji, jer od tuđe nesreće ni ja ni okolina nema nikakve koristi. Prije svega želim poručiti mladim ljudima, dakle osobama koji kreću u život da se nikada ne predaju, da teže ostvarenju svojih snova. Neće biti lako, ali bar neće moći reći da nisu pokušali. Jedan je život i iskoristimo ga na najbolji mogući način, neka nam rad i poštenje i želja za pomoć bližnjemu budu vodilja kroz život. Okanimo se ideja kako se preko noći možemo obogatiti, to je jedino moguće ako osvojimo sedmicu na lotu. Bez rada i odricanja nema ni plodova. Koliko uložite, toliko ćete i dobiti. Zato je Švicarska – Švicarska, a Njemačka – Njemačka. Nisu oni bolji samo zbog svojih vladajućih, u tim državama se radi i radi i radi, a rad se cijeni i plaća. Tu postoji uzajamno poštovanje radnika i poslodavca. Nemojmo se držati one ne može mene šef toliko ne platiti koliko ja mogu ne raditi. Nije vrijeme za to. I kažem vam da svaki pojedinac ima priliku ostvariti postignuće, razlika je u tome da je nekome lakše, nekome teže. N, to je izazov više za onoga koji ima slabiju startnu poziciju jer bit će slađi uspjeh na kraju. Napominjem da ako očekivate nečiju pomoć morate i vi sami dokazati da ste toga vrijedni, da ste zaslužili da vam se pruži šansa. I morate uvijek biti svjesni jedne stvari, a to je da što god činili i radili u sadašnjosti to itekako odjekuje u budućnosti. Kada ovo pišem mislim na mlade osobe koji tek kreću u život, prvenstveno na one koji se traže. Nemojte izgubiti cijeli život u traženju, u okrivljivanju drugih za svoju situaciju jer sve se na kraju svodi na vas. Nije meni ni Vlada, ni država ni prijatel,j ni neprijatelj kriv ako ne ostvarim svoje snove, ako zastranim u životu. Ovi čimbenici mogu imati udjela u mome uspjehu, odnosno neuspjehu. Međutim, na kraju jedini i odgovorni za svoja djela, te posljedice istih, je sam čovjek. Trebamo biti zadovoljni i sa malo, skromnost mora biti vrlina svih nas. Ovdje vam skrećem pozornost na jednu stvarnost, a ta je da je ovog trenutka na svijetu barem jedna milijarda gladnih ljudi!!! Zapamtite to!!! Marijo Bašura |
- 19:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #
JUDINE ŠKUDE
|
"Uzeše trideset srebrnjaka – cijenu Neprocijenjivoga kojega procijeniše sinovi Izraelovi – i dadoše ih za njivu lončarevu."
Presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, koje je sud u Haagu osudio na kaznu zatvora od 24 i 18 godina, potakla me da napišem ovaj članak. Kazna koja je izrečena našim generalima izazvala je kod mene, a nadam se i kod većine Hrvata, šok, nevjericu i golemu tugu, koja se riječima ne može opisati. Tog zlokobnog dana bila sam na radnom mjestu, u razredu i zajedno s učenicima iščekivala izricanje presude. Nakon što je presuda pročitana, nisam imala snage niti prokomentirati jer sam bila na rubu plača. Neki od mojih učenika nisu mogli shvatiti tu moju ogorčenost, to su djeca rođena 1994. i 1995. godine pa, hvala Bogu, ne znaju kako izgledaju ratne strahote. Govore kako je potrebno osuditi sve ono što se događalo ili radilo u zloj namjeri. Te njihove riječi u meni izazovu osjećaj bijesa i ljutnje, pa se upitam kako to uopće mogu izgovarati. Onda ipak kada su se osjećaji nekako smirili postanem svjesna opće situacije i ozračja koje je prisutno već godinama u našoj državi. Što uopće mogu očekivati od djece kada im se svakodnevno serviraju razne informacije o Domovinskom ratu, a o udžbenicima povijesti da ni ne govorim, tj. o onome kako je u njima obrađen Domovinski rat. Svakodnevno na televiziji mogu vidjeti istupe političara koji govore kako svaki zločin treba kazniti, bez obzira na to tko ga je počinio. Naravno, i ja sam za to da svatko treba odgovarati kada napravi nešto loše. Međutim, prečesto se zaboravlja tko je u ovome ratu napadnut, tko je protjeran iz svojih domova, čije su kuće, sela i gradovi spaljeni i uništeni. Pa ja pitam te i takve, što bi s njima, nama i našim bližnjima bilo da nije Ante Gotovine, Mladena Markača, Mirka Norca Keve i drugih znanih i neznanih branitelja koji su našu slobodu platili životima i zdravljem. Oni su danas prema haškoj presudi ratni zločinci. Zločinci su zato jer su branili našu domovinu i slobodu. Slobodu o kojoj je hrvatski pjesnik Ivan Gundulić ispjevao najljepše stihove: " O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do ..... sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi ne mogu bit plata toj istoj lipoti." S druge strane, one koji prate situaciju na političkoj sceni, ovakve izjave ovih politčara i ne iznenađuju. Sve ovo vrijeme postoje oni kojima je hrvatska država trn u oku, nikako je ne mogu prihvatiti. Kako se onda možemo čuditi nizozemskim, britanskim ili ne znam čijim sucima zbog ovakve presude, kada sam predsjednik Republike Hrvatske, sada bivši, Stipe Mesić svjedoči na Haškom sudu. Koji je bio motiv za to ne znam, možda nije mogao podnijeti stvaranje hrvatske države ili je bio ljubomoran na svog prethodnika, dr. Franju Tuđmana, koji je stvorio našu suvremenu Hrvatsku. Stipe Mesić je samo jedan u nizu političara koji su se izmjenjivali na pozornici suda u Haagu. Kako onda kriviti strance što o nama misle da smo ustaše i zločinci koji su nedužne Srbe protjerali s njihovih ognjišta, kada naši političari tako govore. Navest ću samo jedan primjer koliki smo beskičmenjaci i jadnici. U mjestu Srb, u Lici 27. srpnja 1941. g. slavi se kao dan ustanka lokalnog stanovništva, većinom srpskog, protiv fašističkih vlasti. Svake godine se slavi taj datum, neki dolaze čak iz Beograda i drugih krajeve Srbije. I ove godine je bila proslava a okupljenima se, između ostalih obratio, gle čuda, Stipe Mesić. A gotovo nitko ne spominje da su ti isti partizani "osloboditelji " taj isti dan upali u susjedno hrvatsko selo i ubijali stanovništvo, pljačakali i palili kuće. Zamislite samo kakav je to paradoks, u hrvatskoj državi slavimo zločin počinjen nad Hrvatima. Kakva vlast, kakvi političari i kakav narod?! U uvodu sam navela riječi proroka Jeremije u kojima govori kako će Juda Iškariotski izdati Isusa za trideset srebrnjaka. Kada je shvatio što je učinio, Juda je vratio srebrnjake glavarima svećeničkim i objesio se. Glavari svećenički ne htjedoše uzeti srebrnjake, jer je to bio krvav novac, nego kupiše lončarevu njivu za ukop stranaca. Ne mogu se ne upitati za koliko škuda se prodaju današnje Jude i boje li se da će doživjeti sudbinu Jude Iškariotskog. Jučer gledam sliku naroda, baca cvijeće po herojima, a već sutra pobjednike sude, prodaše ih za Judine škude. Kristina Pešo |
- 19:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
PODSLJEMENSKI DNEVNIK
|
Nedjelja, 15. listopada 1995. g. Danas uoči izbora koji su zakazani u Hrvatskoj pratim na OTV-u (Omladinska televizija) prijenos 3. Sabora HDZ-a. Upravo govori Drago Krpina, pobirući opće odobravanje nazočnih, na temu reintegracije okupiranih hrvatskih područja. Ovaj skup održava se u dvorani „Vatroslav Lisinski“, koja je puna predstavnika HDZ-a i gostiju. Normalno, za predsjednika je izabran Franjo Tuđman. Sam izbor i ponašanje podsjećaju na izbor iz nekih ne tako davnih vremena. Krpina govori o problematici naseljavanja oslobođenih hrvatskih područja. Govori o krađama na tom dijelu i napominje da su stanovi zauzeti, a u njih nitko ne useljava. Ima obitelji koje su zauzele i po nekoliko stanova. Mjere represije ne postoje, trebala bi proraditi pravna država. Krpina dalje navodi podatak da u SAD-u ima 1 milijun zatvorenika, a kod nas ne radi pravna država i treba popuniti zatvore kriminalcima i lopovima. U Hrvatskoj je ostalo samo 40 000 Srba, ostali su odselili i na traktorima se potucaju po Srbiji. Utorak, 16. siječnja 1996. Danas nas je posjetio gdin. Ante Čizmić iz Zadvarja, trenutno na privremenom radu u Zagrebu i svojom rukom zapisao slijedeće: „Zima. Zagreb. Daleko od kuće. Sve je sivo. Ali na poziv gđe. Jasne ljubazno se odazivamo moj sin Vedran i ja.“ Ta siva zagrebačka zima pretvara se u „bljesak“ Dalmacije. Prekrasan ugođaj domaće dalmatinske atmosfere, domaći ljudi, ljubazni domaćini, divni gosti koji su donijeli duh Dalmacije, sunce, vedrinu i domaću spizu. Kaštradina putena, sočna, raštika. Dalmacije-pun bronzin. Majstor kaštradine Komšo – Mirko – Pucko. Velečasni Don Živko brinuo je da duše naše skladno budu čašćene jelom i domaćim vinom. Tu je i vinski meštar pribićkog kraja gdin. Stjepan Šimanović s divnim vinom „Pribić“, biserom slavetićkog vinogorja. Vincek dragi hod u me... Zapjeva Pucko... Divna dalmatinska večer, a oko nas Zagreb. Subota, 3. veljače 1996. Točno je 14,10 sati. Slušam Radio Sljeme. Đulu Harna, premijera vlade Mađarske primio Tuđman. Tuđman mu je ukazao na nemogućnost južnoslavenske ili nekakve balkanske unije. Mađar se složio. Ministar Jarnjak šalje 100 policajaca iz Hrvatske u Mostar na raspolaganje upravitelju Europske unije Hansu Koschnicku. W.Christopher, američki tajnik stigao u Sarajevo radi provedbe Daytonskog sporazuma. U Hrvatskoj je zasjedao Sabor, koji je prihvatio izvješće glavnog državnog revizora gđe. Šime Krasić. U tom izvješću državne revizije ukazano je na niz nepravilnosti državnih organa, fondova i poduzeća. Svi se tome čude, kao da je gđa. Krasić otkrila nešto novo što narod ne zna. Zna se i više od toga, a sada se tome svi čude kao „je li to moguće?!“ U Saboru se prepucavaju između bivšeg direktora Hrvatskog radija i televizije gdina. Antuna Vrdoljaka i novog koji je postavljen prošle godine. Tako je na navedenu temu riječki Novi list obznanio da je Vrdoljak potpisao prošle godine ugovor za oblaganje aluminijske fasade na domu HTV-a za 3,7 milijuna DEM s jednom njemačkom firmom, dok nije prihvatio pod istim uvjetima ponudu Zagreb-Montaže na iznos od 1,9 milijuna DEM. Štoviše, trebalo je njemačkoj firmi uplatiti i avans u iznosu od 1,4 milijuna DEM. Taj ugovor je, čim je došao na mjesto direktora, gdin. Ivan Parać odmah stornirao. Reklo bi se pošten čovjek. Međutim, sad državna revizija, policija i ostali kopaju po HRT-u i traže grijehe Ivana Paraća. Rastrošnost, kupnja za svoje potrebe 29 odijela za godinu dana, kupnja od novih dobavljača po skupljim cijenama od prethodnih dobavljača itd. Što će se dogoditi? Vjerojatno ništa. HDZ hoće dokazati svoje poštene namjere i otkantati par paraća i nikom ništa. Našijenac |
- 19:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
IGNACIJE LOYOLA (1491. – 1556.)
|
Rođen je godine 1491. u dvorcu Loyola, u Baskiji na sjeveru današnje Španjolske, pod imenom Inigo Lopez, kao posljednje od dvanaestero djece. Roditelji su mu već od ranog djetinjstva namijenili svećeničko zvanje i u tom su ga pravcu odgojno i usmjeravali, ali Inigo, sklon viteškim pričama i avanturama, odlučuje krenuti putem vojničkog poziva. Njegova vojnička karijera strjelovito se kretala ka vrhuncu, ali ne zadugo. Na Duhove 1521., u bitci s trupama francuskog kralja Franje I., braneći tvrđavu Pampelonu, biva teško ranjen topovskim tanetom u koljeno. Nakon ranjavanja odlazi na dugotrajno liječenje u svoj rodni dvorac. Nalazeći se na bolesničkoj postelji čeznuo je za zabavnim knjigama, ali na dvoru su bile samo dvije knjige: “Život Isusa Krista” od Ludolfa Kartuzijanca i “Zlatne legende (O životima svetaca)” Jakova de Voragine. Ispočetka mu se nisu sviđale, ali ih je pritisnut dosadom počeo čitati. Čitao je i listao po tim knjigama i one ga doskora počeše zanimati i malo - pomalo osvajati. U njemu je započeo proces koji će ga dovesti do toga da jednom posve upozna Božju volju, ono što Bog hoće od njega. Knjige su ga svakim danom sve više osvajale i u njemu započinje proces obraćenja i upoznavanja s Božjom providnošću. Nakon ozdravljenja odlučuje se na dugo hodočašće preko Španjolske i Italije do Svete Zemlje, gdje se namjeravao povući u jedan od pustinjačkih samostana. Nakon posjeta Gospinim svetištima Aranzazu i Montserratu odlazi u grad Manresu i ondje se u jednoj špilji blizu grada neplanirano zadržava gotovo godinu dana. U tom razdoblju molitve i razmišljanja došlo je konačno do prave preobrazbe. Kasnije o tome zapisuje: “Bog je sa mnom postupao kao učitelj s djetetom i ja bih uvrijedio Božje veličanstvo kad bih o tom posumnjao…”. Ovdje nastaje i Ignacijeva glasovita knjižica “Duhovne vježbe” koja će kasnije dovesti do obraćenja nebrojenih ljudi, a redovnicima i svjetovnjacima postati sredstvo pročišćenja duše. Nakon boravka u Manresi posjećuje Rim, Veneciju i Svetu Zemlju. U Svetoj Zemlji je želio pomagati i obraćati nevjernike, ali mu želja ostaje neispunjena. Vraća se u Europu i nastavlja s naukama u Barceloni, a kasnije i u Parizu gdje postaje doktor filozofije - “magister artium”. Tijekom boravka u Parizu okuplja nekolicinu istomišljenika i 1535. godine osniva “Družbu Isusovu” pod geslom: “Omnia ad maiorem Dei gloriam” – Sve na veću slavu Božju. Družba je nosila Isusovo ime jer je, kako kasnije kaže, u La Storti doživio viđenje. Naime, Isus mu je, noseći križ na ramenu, rekao da ga želi za slugu. Tako je zadobio veliku pobožnost prema Spasiteljevom imenu i htio da se Družba nazove Isusovom. Nakon toga Inigo, u čast svetog Ignacija Antiohijskog mijenja ime u Ignacije i usvaja njegovu izreku iz poslanice Rimljanima: “Moja je ljubav raspeta!”. Iako je Ignacije prije obraćenje bio vojnik, časnik, kako je svom redu dao prilično čvrstu organizaciju, naglasio važnost poslušnosti, mnogi su počeli držati da su isusovci posve vojnički red. No to ne stoji. Ignacije bijaše veoma čovječan, elastičan i više je držao do duha nego do slova, do ljubavi nego do vanjske stege. 27. rujna 1540. Pavao III. Bulom Regimini militantis ecclesiae potvrđuje Družbu Isusovu kao novi red. Ignacija su njegova prva subraća izabrala za svog prvog generalnog poglavara. Družba se pod Ignacijevim mudrim i čvrstim vodstvom brzo proširila po Europi, a ubrzo se širi i na Daleki istok. Ignacije na svoje sinove stavljaše velike zahtjeve. Njegove riječi: „Stvari ovoga svijeta činiti bez brižljivosti, ne znači mnogo, ali Božje stvari činiti bez brige, to je nepodnosivo“ - jednako su vrijedile za njega samoga kao i za njegove sinove. Sveti Ignacije, koji je bio tako sposoban da planira i izvodi tolike apostolske pothvate od epskog značenja, koji je bio tako dinamičan i tako otvoren i prema svim naravnim sredstvima, nije ipak nikada zaboravio na neophodnost molitve. Smatrao ja da molitvom valja postići kako bi se Božansko Veličanstvo udostojilo izliti svoga Duha, da on siđe s većim obiljem svojih darova i milosti nad sve one koji će raditi na izgradnji Božjega kraljevstva. Veličina njegova života bila je u tome da se od sebeljublja u svojoj mladosti obratio na savršenu nesebičnost, kojom je kasnije živio, radio, trpio i umro. A sve je to bilo i u postojanoj molitvi. Na njemu samome obistinile su se njegove riječi: „Kad se jednom promijeni naše srce, koje je onda čudo da će i svijet onda biti promijenjen „. Naše se srce mijenja i u molitvi i po molitvi, u poniznoj prošnji Onome koji je izvor svega dobra. Ignacijev život i djelo obilno svijedoče o tome. Isusovci, Družba Isusova ili Jezuiti rimokatolička je crkvena redovnička družba. Geslo im je: Ad Maiorem Dei Gloriam odnosno "Sve na veću slavu Božju!". Danas je u svijetu ovo najbrojnija crkvena redovnička družba s oko 20.000 članova, a osim po duhovnoj djelatnosti isusovci su poznati po svojem djelovanju u znanosti i mnogim društvenim djelatnostima. Poglavar cijele Družbe, "general" reda trenutno je p. Adolfo Nicolás. Ovaj red je kroz povijest bio specijaliziran za Katoličku obnovu oštro se boreći protiv reformacijskih pokreta koji su se počeli javljati u crkvi, Lutherove i Calvinove bune. Red je nastao u vrijeme velikih promjena, otkriće Amerike, kolonizacije novih zemalja te je kao takav najčešće išao prvi u nepoznate krajeve i prednjačio u širenju Božje riječi. Red se u velikoj mjeri oslanjao na znanstveni rad, prosvjetu i izdavaštvo. Polovicom 18. stoljeća red je u Europi i izvaneuropskim zemljama brojao 845 odgojno – prosvjetnih zavoda. Tomislav Delić |
- 19:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
4. MEMORIJALNI NOGOMETNI TURNIR „TRILJSKI BRANITELJI“ (24., 25. i 26. lipnja 2011. godine ŠRC - „Zdenko Pavela- Cato“)
|
Na turniru je nastupila 21 ekipa u kojima je igralo više od 300 dječaka. U kategoriji mlađih početnika 1. mjesto osvojio je nogometni klub „ Talent“ iz Split, 2. mjesto NK „ Osk“ iz Otoka, 3. mjesto NK „Junak“ iz Sinja te 4. mjesto NK „ Adriatic“ iz Splita. Najbolji igrač u ovoj kategoriji igrača bio je Ivan Budić iz NK „Talent“. Najbolji strijelac bio je Marko Erceg iz NK „ Osk“. Najbolji vratar bio je Tomislav Buljan iz NK „ Talent“. Kod početnika 1. mjesto osvojio je NK „ Junak“ – Sinj, 2. mjesto NK „ Čaporice- Trilj“, 3. mjesto NK „ Adriatic“, 4. mjesto NK „ Glavice“- Glavice. U ovoj kategoriji najbolji igrač bio je Josip Vučković iz NK „ Junak“. Najbolji strijelac bio je Michel Šego iz NK „ Adriatic“, dok je titulu najboljeg vratara osvojio Josip Vukas iz NK „ Čaporice- Trilj“. Pokrovitelj turnira bila je HVIDR-a - Trilj, a organizator turnira bio je NK „Čaporice- Trilj“ pod vodstvom trenera mlađih uzrasta i koordinatorom samog turnira Antoniom Živaljićem te trenerom Dujom Čovićem koji su odradili veliku ulogu u organizaciji ovog turnira. Pred početak turnira članovi organizacijskog odbora i dječaci položili su vijence i upalili svijeće kod centralnog križa kod crkve sv. Mihovila u Trilju u počast svim poginulim braniteljima Domovinskog rata iz grada Trilja te su sudjelovali na svetoj misi koju je predvodio dekan Stipe Ljubas sa suradnicima.
Na kraju turnira ispred NK „ Čaporice-Trilj“ okupljenima se obratio predsjednik kluba Nedjeljko Živaljić sljjedećim govorom: „ Sve vas od srca pozdravljam ispred NK „Čaporice Trilj“ i u svoje osobno ime . Pozdravljam sve učesnike škole nogometa koji su bili sudionici ovog 4. memorijalnog turnira „ Triljski branitelji“, pobjednike ekipa koji su ove godine bili najbolji na ovom turniru, voditelje ekipa. Posebno se zahvaljujem roditeljima djece koji svoju djecu prate ova tri dana. Ova tri dana pratim kao predsjednik kluba zbivanja na terenu i oko njega i želim istaći da ni jedna psovka nije izišla iz usta ove prekrasne djece. Hvala im na tome. Ima voditelja omladinske škole „ Hajduk“, „Orkan“ i „Dalmatinac“ koji su se uredno prijavili i zadnja 24 sata odustali. Znajte da voditelji ovih škola koji nisu tu obilaze kuće naših mladih nogometaša i nude im eure,a kod nas se radi za kune. Obećavaju da tu djecu prate, da će ih dalje odgajati i brinuti se za njih. Tko može bolje brinuti za svoje dijete nego roditelj? Vide da će imati koristi, da ta djeca mogu uspjeti u nogometu. Roditelj s kamena mudar, pametan pa reče klubu pripada jer ga on ove 4 godine odgaja i brine o njemu. Prije 4 godine naš i vaš nadbiskup Marin Barišić blagoslovio je ovaj objekt koji na glavnom ulazu ima ploču na kojoj je urezano „ Zdenko Pavela – Cato“, naš vitez koji je položio svoj život da bi mi danas bili ovdje. Nadbiskup se divio prostorijama kluba, kad je obišao svlačionice i ostale prostorije reče: „ Ovo nema ni Barcelona“. Poslije je i zaigrao s našim igračima i pokazivao im tehniku nogometa. A danas ja kao predsjednik ovoga kluba imam problema da pojedinci žele uzorat ovaj travnati teren i porušit zgradu kluba. Obilaze grad po grad, ured po ured, državne institucije kako ovoga ne bi bilo. Ja im poručujem da se zabave samim sobom. Na ovom terenu igrali su prvoligaši ( Rijeka, Lokomotiva) i drugoligaši koji gostuju u našoj županiji. O ovom događanju dosada naša pod navodnicima „ Slobodna Dalmacija“ nije ništa ni zabilježila. Urednik preko svog novinara za ovo područje poručuje da ovo nije atraktivno za objavu. Bilo bi atraktivno da je došlo do nereda. Doletjeli bi poput lešinara da objave što se desilo. Imamo novine koje će vaše rezultate objaviti. Na kraju dragi nogometaši, voditelji ekipa, roditelji djece, prijatelji športa, gosti uzvanici sve vas od srca pozdravljam i želim vam puno zdravlja i sreće u vašem životu. Bog vas blagoslovio.“ Predsjednik NK „Čaporice- Trilj“ Nedjeljko Živaljić |
- 19:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #
KRONIKA ŽUPE
|
Jedanaesti broj Izvora dobili smo na Veliki petak. A u svetom trodnevlju vjernici su pokazali koliko štuju Isusa i sve ono što je za nas učinio slaveći mise i muku. Tako je na Veliku subotu, na misi bdijenja, bilo prisutno 206 osoba. Više od polovice župe. Na pričesti je bio 251 vjernik. Zanimljivo je da iz gradskih službi nitko nije došao pokositi travu na groblju, iako im je to dužnost. Ima radnika. Prije je to „osveta“ meni. No ne znaju „paradne kobile“ (žive na državnim jaslama, stoga paradne) da će im doći kraj. Mislim napisati komentar u ovom broju o radu Gradonačelnika i Grada. Što mislite što će biti od Trilja ako se Čaporice priključe nekoj drugoj općini? A imaju zašto. I o ovom želim pisati u komentaru u rubrici Pogled iz prikrajka. Što ne mogu komunalne službe, mogu vjernici. Tako je član ŽEV-a gosp. Nedjeljko Živaljić pokosio travu na groblju. Hvala mu!
Ispovijed prvopričesnika imali smo na Bijelu subotu, 30. travnja ove godine. Kod ispovijedanja pomagao je i ugljanski župnik fra Nedjeljko Tabak. Sutradan na nedjelju Božanskog milosrđa imali smo Prvu sv. pričest za: Paulu Bravić, Tina Čovića, Maria Klarića, Brigitu Kavain i Ivana Svalinu. Premda je dan bio tmuran i kišan nije mogao sakriti radost prvopričesnika(ca) koji su se za ovaj sakrament pripremali kroz tri godine. Crkva puna. Tonći Šipić-Sokol, kao i svake godine ostavlja svoj „posao“ i pridružuje nam se svirajući i pjevajući sa zborom. Na početku je Tino Čović izrekao Pozdrav prvopričesnika. Potom je Mario Klarić uputio Pozdrav roditeljima. Nastavili smo s misnim slavljem a nakon propovijedi prvopričesnici, ali i svi vjernici, obnovili su krsna obećanja. Umjesto Jaganjče Božji, prvopričesnici su pjevali pjesmu Isuse premili. Potom je Paula Bravić odrecitirala pjesmu Mala prvopričesnica, a nakon nje Ivan Svalina Mali prvopričesnik. Slijedila je Prva sv. pričest . Djeca su u pratnji roditelja dolazila pred oltar gdje su se oni najprije pričešćivali, a potom njihovi roditelji. Po svršetku popričesne molitve Zahvalu Isusu izrekla je Brigita Kavain. Kao posljednja, recitaciju Isus prijatelj malenih izrekla je Antonia Pavela. A, kako šećer dolazi na kraju, prvopričesnici su otpjevali prekrasnu pjesmu: Oče, majko. Malen je broj onih koji suzu radosnicu nisu pustili. Nakon euharistijskog stola, slavlje se nastavilo za obiteljskim stolovima. Članovi ŽPV-a su očistili, uredili i okitili crkvu. Hvala im, a posebno gđi. Ani Pešo koja je nakitila crkvu. Nemili događaji događali su se u svibnju ove godine u Čaporicama. Tako je došla jedna od komisija u restoran Sv. Roko i pregledala sve papire na prijavu neke od osoba koje tu zalaze. Na žalost prijavitelja inspektori nisu našli nikakvih nepravilnosti. U srijedu, 18. svibnja, vodstvo kluba NK Čaporice pozvalo je narod da dođe na igralište kao znak podrške klubu kojega neki „dušobrižnici“ žele uništiti. Bili smo oko igrališta i u tišini gledali što se događa. Državni inspektor je sve popisao i sa sobom odnio zabilješke. Nakon toga je Policijska uprava pozvala petoricu mještana na obavijesni razgovor oko gradnje igrališta. Sve njih su prijavila braća Stanko i Stipe Kavain. No, nisu samo oni u tome sudjelovali. Ima, naime, ljudi koji su „omastili brk“ u zajedničkim radovima u Čaporicama ranije, pa su se, valjda, bojali da su to učinila i ova petorica pa su ih za svaki slučaj prijavili. Važno je biti ideolog, a „produžene ruke“ će se lako naći. Svi znaju kako se radilo igralište. Mnogi su ljudi sami radili. Dovozili i nasipali teren kako bi spojili dva brda. Na tom bi prostoru trebao izniknuti sportski centar. A to nekome smeta. Njihova djeca tu ne žive i nije ih briga ni za što u selu. A u međuvremenu je stiglo rješenje Ministarstva o rušenju: igrališta, ograde, kućica za momčadi, tribina, upravne zgrade i nasipa. Na sljedećoj stranici donijet ćemo otisak prve stranice rješenja o rušenju da se svatko može uvjeriti u istinitost navedenoga. Budući da nas Gradske službe Grada Trilja bojkotiraju i ne kose travu na groblju, gospodin Vedran Pavela to je sam učinio. Bog mu platio. Inače, oko crkve u Košutima se kosila i prije Uskrsa, kao i Prve pričesti i Krizme! U srijedu, 6. srpnja, gosp. Ivan Žuljević sa svojom je ekipom popločao kamenim pločama prostor na terenu bivše sakristije. Bog ih nagradio! A u subotu je, zahvaljujući bageru gosp. Milka Svaline, Ante Svalina velemajstorski upravljajući strojem namjestio 10 tonski kamen na potrebnu visinu. Obadvojici Bog platio! |
- 19:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
POGLED IZ PRIKRAJKA
|
Papa Papa mi te volimo! S geslom “Zajedno u Kristu”, draga braćo i sestre, dolazim s vama proslaviti 1. nacionalni dan hrvatskih katoličkih obitelji. Neka ovaj važan događaj bude prigoda za ponovno isticanje vrijednosti obiteljskog života i općega dobra, učvršćivanje jedinstva, oživljavanje nade i zajedništva s Bogom, koji je temelj bratskog suživota i društvene solidarnosti. Već sada iskreno zahvaljujem svima koji su sudjelovali u pripravi i organizaciji moga posjeta. Pred današnjim izazovima za Crkvu i civilno društvo, zazivam na ovu zemlju i na sve njezine stanovnike, zagovor i pomoć blaženoga Alojzija Stepinca, Pastira kojega vaš narod voli i štuje. Neka prati mlade naraštaje da žive u ljubavi koja je potaknula Gospodina Isusa Krista da svoj život daruje za sve ljude. Sveti Josip, brižni čuvar Otkupitelja i nebeski zaštitnik vašega naroda, zajedno s Djevicom Marijom, “Najvjernijom Odvjetnicom Hrvatske”, neka vam danas i uvijek isprose mir i spasenje. Vratimo se dakle savjesti kao glavnom čimbeniku za kulturnu izgradnju i za promicanje općega dobra. Oblikovanjem savjesti, Crkva daje društvu svoj dragocjeni doprinos. Taj se doprinos počinje oblikovati u obitelji, a učvršćuje u župi, gdje se djeca i mladi uče produbljivanju Svetoga pisma, koje je “veliki kodeks” europske kulture. Istodobno uče o smislu zajednice, utemeljene na daru, a ne na gospodarskom interesu ili na ideologiji, nego na ljubavi, koja je “glavna pokretačka sila istinskog razvoja svake osobe i cijeloga čovječanstva” (Caritas in veritate, 1). Ta se logika besplatnosti, naučena u djetinjstvu i mladosti, potom živi u svakom okviru, u igri i u športu, u međusobnim odnosima, umjetnosti, u dragovoljnom služenju siromašnima i patnicima, a kada je jednom usađena, onda se može primjenjivati i u složenijim područjima politike i ekonomije, surađujući da jedan polis – grad, bude ugodan i gostoljubiv, da ne bude prazan, lažno neutralan, nego bogat ljudskim sadržajima, s izrazitom etičkom crtom. Vjernici laici su zapravo pozvani da tu velikodušno žive svoju izobrazbu, vodeći se načelima socijalnog nauka Crkve za istinsku laičnost, za socijalnu pravdu, za obranu života i obitelji, za slobodu vjere i odgoja. Svakome je dobro poznato kako je kršćanska obitelj poseban znak Kristove nazočnosti i ljubavi i kako je ona pozvana dati poseban i nenadomjestiv doprinos evangelizaciji. Blaženi Ivan Pavao II., koji je čak tri puta posjetio ovu plemenitu zemlju, tvrdio je da je „kršćanska obitelj pozvana živo i odgovorno sudjelovati u poslanju Crkve na vlastiti i originalni način, stavljajući u službu Crkve i društva samu sebe u svojem biti i djelovati, kao intimno zajedništvo života i ljubavi.” Riječi koje je Papa izgovorio pred slušateljstvom u prepunoj zgradu HNK čine se kao pucanj u prazno. U dvorani je bilo puno, puno ljudi kojima nije bilo mjesta tu, nego u Remetincu. Još jedna zanimljivost: za subotu su metereolozi prognozirali kišu. I bi sunčan dan. Za nedjelju isti najaviše lijepo vrijeme, a u zračnoj luci povodanj. Bog je sačuvao Papu da ne mora slušati niti predsjednika države, a niti domaćina – kardinala Božanića. Dobro je dr. Mijo Bogdanović primijetio: Izgleda, kaže on, da Bog sluša prognozu naših metereologa pa kad oni svoje prognoze završe Bog okrene suprotno. Pape Ne mogu se načuditi činu sadašnjega Pape Benedikta XVI. kada je suspendirao porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana kako bi uknjižio samostan na talijanske benediktince. Sam Papa odlučio je presuditi u nekom bezveznom imovinsko-pravnom sporu u natezanju oko crkvene zemlje i zgrada u Porečko-pulskoj biskupiji. Da bi to postigao suspendirao je na jednu minutu porečko-pulskog biskupa mons. Ivana Milovana, kako bi neki španjolski potpisao ono što biskup Milovan nije htio, jer nije htio biti veleizdajnik da bi tu imovinu predao strancima. Čudno je da se u tu priču upleo i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, koji je bio član posebne papinske komisije, koju je Benedikt XVI. formirao pod pritiskom talijanskog benediktinskog lobija. Povodom Bozanićeva imenovanja kardinalom napisao sam u Poljicima: „Mr. Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup i metropolit, imenovan je Kardinalom Katoličke crkve. I moje čestitke. No čini mi se da se povijest ponavlja. Nakon sveca Alojzija Stepinca, imenovan je Šeper. Nakon, mogu slobodno reći, sveca Kuharića, imenovan je Bozanić“ Nije to Bozaniću prvi grijeh. Tu je posjet Oplencu mjestu gdje se nalazi i Mauzolej obitelji Karađorđević. Grijeh mu je premještaj nekih svećenika u buduću (tada) biskupiju Bjelovarsko-križevačku. O tom sam pisao u prošlom broju Izvora. Pouzdano se zna da želi u Vatikan. Idi što prije! Hrvatski narod za tobom neće plakati. No čudi da je ovaj Papa spao tako nisko! Nije prvi, ni jedini. Papa Pavao VI. Povodom kanonizacije sv. Leopolda Bogdana Mandića za nj reče: „ ... koji je sigurno u svojoj ćudi i sjećanjima nosio milinu onog čarobnog jadranskog kraja, a u srcu i u obiteljskom odgoju dobrotu, poštenje i pobožnost onog naroda koji je nastao miješanjem mletačkog i ilirskog življa...“ Eto doznah da imam mletačke krvi. Lopovsku i krvničku krv ne priznajem, niti je nosim. Talijani ka' lopovi. Sve žele prisvojiti. Ne znam jesu li naši biskupi rada (1966,) reagirali. Bio sam u vojsci pa ne znam. Papa Lava X. godine 1519. podijelio je naslov Hrvatskoj Antemurale Christianitatis ("predziđe kršćanstva"), u pismu banu Petru Berislaviću. Tko je, dakle, bio zid ako smo mi predgrađe? Valjda opet Talijani. Sam naslov je prigodan. Tko živi na selu zna što on znači u životu. Na predziđe se baca otpad, vrši nužda..., a mi se tim ponosimo! Zloća Čovjek radnik, bolje rečeno, poljoprivrednik. Obrađuje zemlju. Ima i blaga (neki će reći stoke). Priprema im zimnicu. Odlazi malom prikolicom prikačenom za frezu u desetak kilometara udaljeno Cetinsko polje po bale slame. Vozi se jedinom cestom kroz Trilj. I onda dođe „dobro odgojen“ divljak i zapali slamu. Čovjek vozi pazeći na cestu ispred sebe. Vožnja rasplamsava vatru koja se približava vozaču. Primijetili neki prolaznici i upozoravaju vozača. On ne čuje ili ne razumije pa ne staje. Uto se doveze jedan vozač iz suprotnoga smjera, zaustavi svoja kola i čovjeka upozori da mu gori slama. On pomalo uspaničen ne zna što će. Učas se pojaviše dvojica muškaraca s vjedrima vode i ugase vatru. E to nam je XXI. stoljeće. Vjerojatno bi se dotični uvrijedio kada bi ga se nazvalo nečovjekom i nevjernikom. A to je on upravo. Gavran Kažu da je inteligentna ptica. Živi, kažu, i do 300 godina. A u našoj mitologiji za njega govore da zna osjetiti nesreću i nekoliko dana prije događanja. I sâm sam bio svjedokom da je dva dana uoči velike nesreće u Dubravi gdje je jedna žena ubijena, na sotonski način, osvanulo na desetke gavrana na oranici između župske kuće i župske crkve. Njihovo grakanje me i probudilo. Kenneth Clarke, ministar pravosuđa Velike Britanije, došao je uoči presude hrvatskim generalima u Haagu u službeni posjet Republici Hrvatskoj. On je poput gavrana navijestio, bolje rečeno, upoznao Vladu i Predsjednika države s visinom kazne koju su generali dobili. Dolazi iz zemlje koju ne volim. Iz naroda koji nam je toliko zla tijekom prošlosti nanio, koji je izručio nevine žrtve u Bleiburgu u ruke koljača partizana 15. svibnja 1945. godine. Iz zemlje gdje je kraljica na čelu države i anglikanske Crkve. A na kraljičinoj glavi kruna satkana dijamantima. Ali tuđim. Ukradenim. I njom se ponosi ne samo kraljica nego i Britanci. Ubili su princezu Dijanu, majku budućeg prijestolonasljednika. Ponose se svojom sramotom. Na njih bi se mogla primijeniti ona Pavlova rečenica:” Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti... (Fil. 3, 19).” Petak, prije Velikoga Na Veliki petak, znamo da je Isus osuđen. Osudiše ga Rimljani na traženje Židova. Na pravdi Boga. A u petak, prije Velikoga, ove godine stranci osudiše i naše generale: Gotovinu, 24 godine i Markača, 18 godina. Njih, osloboditelje naše. Osudi ih Alphonso Ariea, sudac Haškoga suda. Nizozemac, stranac. Izgledom sliči Đuri Brodarcu. Zbog Arieje ne želim vidjeti niti Brodarca. I dotični sudac pripada drugom kraljevstvu u Europi. Onom nizozemskom. I njihova se kraljica „kiti tuđim perjem“. Koliko li su zla i nizozemske vlasti nanijele svojim kolonijama. Ali i nama. Sa Srbima se razumiju jer su slični. Bogati su. Do kada? Čeka li i njih neki tsumani? Čudan sudac, još čudnija presuda. Gotovo pilatovska. A vi, Ante i Mladene, čamite u haškim zatvorima. No nije samo sudac kriv. Imali smo i mi svoje Veliko vijeće i narod koji ga je izdao. Pisao sam o tome u Poljicima. Poznajem neke koji su nakon Oluje u uniformama hrvatske vojske krali i palili po Kninu. Prijatelj mi, suznih očiju, ispriča kako su osobe koje su kao pripadnici tajne službe KOS imali direktne veze s Beogradom. Uglavnom nisu bili dragovoljci Domovinskog rata. Zato su nakon oluje našli uniforme Hrvatske vojske, obukli uniforme i – pravac Knin. Hrvatska je vojska oslobodila Knin, a oni izvršiše drugačije „oslobođenje“. Krali su sve živo. Od traktora, hladnjaka, namještaja, ovaca, pa sve do ogrjeva. Kada bi im se netko suprotstavio, ubili bi ga. O ovom znaju mnogi ljudi, pa i neki istinski branitelji. Pišem o ovom po drugi put jer stranački dnevnici šute. Umjesto da ovi lopovi i ubojice odu u Haag i priznaju svoju krivnju, njih kao da nije briga. Osudiše i oni generale. A, umjesto Velikoga vijeća, osudio ga je nametnuti drugi predsjednik Republike Hrvatske. Ne želim mu ni ime spomenuti. Vjerojatno će i on doživjeti sudbinu svoga oca. A to i zaslužuje, koliko god nije kršćanski. Ante i Mladene, izdržite i On je izdržao! EU Eto, smilovat će se članice EU-a i primit će nas kao 28. članicu. I to bi nam trebala biti nagrada. A, u stvari je kazna. Upitajte austrijskog seljaka kada su najbolje živjeli. A naši se nadaju pomoći. Nitko ne piše koliko nas je do sada sve ovo koštalo. Koliko smo uložili i koliko ćemo primiti. Kako to da su stalne stare države članice EU-a pred bankrotom? A nije ih malo: Grčka, Španjolska, Portugal, Italija, Irska… A mi: k'o guske u magli. Gubimo suverenitet na svakom polju. Da mi je doživjeti da ne uđemo u EU, da izađemo iz NATO-a, da se uvede ZERP, jednom riječju, da budemo svoji na svom. I da umrem zadovoljan. Tadić Srbijanski predsjednik, zna se. Koliko li nas je tijekom nekoliko mjeseci ponizio, a mi sve trpimo. Šeće se Hrvatskom kao po svom smetlištu. Arogantan, kao pravi Srbin. A „naš“ ga predsjednik i prima i sluša. Zove na Brijune, jer, valjda želi biti lider u zemljama Prokletijama. A Tadić kaže: ne! Nije mi do toga tko će biti lider. Do toga mi je da napokon dobijemo prekodunavske zemlje koje Srbija uzurpira. Tadić traži da granica, prema međunarodnim normama, ide sredinom rijeka. I ja sam za to pa da bude do mjesta gdje se te rijeke spoje. Imamo Dunav i Savu. Zašto ne bi granica išla, sredinom tih rijekâ, do pod Zemun. Neka mi slobodno prišiju ustaštvo! Nizozemci “Kukavice iz nizozemskog bataljuna”, koje su 1995. godine dozvolile bosanskim Srbima da počine masakr nad 8,000 muškaraca, i odraslih dječaka, stanovnika Srebrenice, imali su traume zbog toga!?” Ovaj navod stoji u depeši poslanoj 2000. godine iz veleposlanstva SAD-a u Haagu, a 2. veljače 2011. objavio ju je portal WikiLeaks. Nizozemski vojnici iz Srebrenice tvrdili su da obrana Srebrenice nije bila moguća zbog neodgovarajućeg mandata i oružja, kao i nedostatka potporeUN-a. Nizozemski bataljun UNPROFOR-a je 13. srpnja 1995. godine predao Srbima pet tisuća Bošnjaka koji su potražili zaštitu u njihovoj bazi u Potočarima, da bi Srbi oslobodili 14 njihovih vojnika koje su uzeli kao taoce. U pet dana koji su slijedili, Srbi su deportirali približno 23 tisuće žena i djece iz Srebrenice te likvidirali između sedam i pol i osam tisuća vojno sposobnih muškaraca. Masakr je doveo do pada nizozemske vlade 2002. godine nakon izvješća Nizozemskog instituta za ratnu dokumentaciju u kojem su vojnici oslobođeni većeg dijela krivnje, jer su bili brojčano inferiorni i slabo naoružani, a krivnja je dijelom pripisana i Vladi koja ih je poslala. WikiLeaks je objavio i depešu od 19. prosinca 2006. godine nakon što su mediji oštro reagirali na odluku ministra obrane Hanka Kampa da odlikuje vojnike koji su bili u bataljunu pod okriljem UNPROFOR-a u BiH 1995. godine. Odlikovani su za posao koji im je predobro plaćen, a nisu učinili ništa pozitivnoga. I takvi zločinci da nama sude? Gradonačelnik Grad Trilj ima svoga gradonačelnika u osobi gosp. Ivana Šipića, dipl. teologa. Izdašno pomaže neke župe i župnike. Otkako je gradonačelnik župu Čaporice Grad Trilj pomogao je kod otvaranja vrata u prizemlju stare škole plativši probijanje zida. Obnovu crkve sv. Roka ni lipom nije pomogao. Je, platio je nekoj tvrtki, valjda iz Lokvičića, postavljenje tzv. flastera na groblju oko dijela crkve. I, mislim da je to sve. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko su ostale župe dobile tijekom ovog vremena njegova gradonačelnikovanja, kao i za što sve. Maškare iz svakog sela dobile su, kako kažu, po 1.500 do 2.500 kuna. Nemam komentara. A gradonačelnika pitam što je s njegovim obećanjima?
Prvi slučaj: Za posjeta naših prijatelja Osječana iz župe sv. Mihaela, 10. i 11. rujna 2009. godine, gradonačelnik je obećao platiti, iz gradske blagajne, sav trošak. A trošak je bio preko 6.000 kuna. Nije dao ni lipe. Mogao je barem vratiti dar koji je dobio od Osječana! Drugi slučaj: Za uzvratnog posjeta naše župe Osijeku obećao je platiti polovicu troškova za autobus (ukupno 13.000 kuna). Nije dao ni lipe. Treći slučaj: Nakon devet izdanih župskih listova Izvori, obećao je platiti troškove X. (desetog) broja. I opet ništa. Četvrti slučaj: Ispričah gosp. Jozi Hržiću sve ovo i rekoh mu da ću sve objaviti u Izvorima. Kad u ponedjeljak (mislim 28. ožujka) Jozo mi reče da mu je gradonačelnik rekao da dođem u Jozin kafić ujutro ranije jer da gradonačelnik mora u Županiji biti u 9 sati. Došao sam oko 7,30. Kišilo je, a ja sa župljanima pio kavu i čekao. Nešto prije 9 sati digoh se i kući. Gradonačelnik se nije ni javio, ni ispričao, niti je zakazao novi susret. Ovo sve pokazuje kako je odgojen. Adio, gradonačelniče! I još neke malenkosti. Stoga s ponosom mogu reći da mi nijedna partija, pogotovo vladajuća u državi, Županiji i Gradu, nije pomogla u obnovi crkve. I bolje, jer, uz toliku pljačku, ne bi bilo blagoslova makar se radilo i o pomoći za crkvu. A dipl. teolog se ponaša kao triljski kapelan. Mogao je biti i župnik, samo ne triljski, jer se za to zvanje pripremao. Izbori će uskoro. Ne znam s kakvom će listom HDZ izaći na izbore. Moj glas više neće dobiti. U selima koje Gradu Trilju pripadaju, asfaltirano je sve. Čak je pripremao za asfalt u Šipićima i odvojke prema svinjcima. A u Čaporicama? Od Bravića preko Golih brda sve do Vrilače, ni pedlja asfalta. Ni do župske kuće od odvojka prema Živaljićima. A o kakvoći postojećeg asfalta da i ne govorimo. P.s. Jest pomogla je Županija s „čak“ 11.000 kuna. Ma tko mi je kriv da nisam župnik u Lovreću, Prološcu... Dinamo Dinamo je proslavio stoti rođendan 26. travnja ove godine. Imenu Dinamo dodao je GNK da bi dokazao da je pravni nasljednik HŠK Građanskoga. A HŠK Građanski je osnovan 26. travnja 1911. godine. Osvojio je pet prvenstava u Kraljevini Jugoslaviji i jedno u NDH. Jednostranim komunističkim dekretom briše mu se ime i pali arhiva. Od nekih igrača stvorena su dva kluba: Dinamo i Partizan koji su „podijelili“ njegove igrače. Tako je Dinamo osnovan 9. lipnja 1945., a Partizan 4. listopada iste godine. Osamostaljenjem Republike Hrvatske nastaje pravi cirkus s Dinamom. Najprije je 1991. nazvan HAŠK Građanski (rivali u kraljevini Jugoslaviji), da bi 1993., na traženje dr.-a Tuđmana uzeo ime Croatia Zagreb. Nakon smrti predsjednika Tuđmana, tadašnji predsjednik kluba Zlatko Canjuga, posluživši se tobožnjom željom pokojnoga predsjednika Tuđmana, vraća klubu 14. veljače 2000. ime Dinamo. No to nije sve: Skupština kluba 12. travnja 2011. stavlja prefiks GNK ispred imena Dinamo. E sad Vi, dragi čitatelji, procijenite koliko Dinamo ima godina.
Izgleda da se Dinamov izvršni (sada već) predsjednik drži ove rečenice, ratnog zločinca Vučurovića, nakon bombardiranja Dubrovnika: Stvorit ćemo ljepši i stariji Dubrovnik! Žalosno je da je Zdravko Mamić napravio jaz između hrvatskog Sjevera i Juga kao nitko. Dotično navijača Hajduka i Dinama. To je i navijestio u vrijeme Domovinskog rata kada je rekao da navješćuje Hajduku rat do istrebljenja. To je bilo nakon što je odveo Jeličića i Novakovića iz Hajduka u Dinamo. Nitko tada nije reagirao. Ni novinari, niti čelnici HNS-a. Sve Zdravkovi zemljaci. Stoga i nije čudno. Hajduk Zašto kriti? Navijao sam za nj. Sad više niti za nj, niti za nogometnu državnu vrstu. Pa ona više nije vrsta – repka je. Tako je nazivaju kvazi komentatori.
Uprava Hajduka u posljednjih deset godina čini sve kako Hajduk ne bi bio prvak. Pusti predsjednici, treneri, sponzori, navijači. Ako počnem od zadnjih moram priznati da su Hajduku ponašanjem ukrali jednogodišnju plaću za vrhunskog nogometaša. A kažu da vole Hajduk. Čini mi se da među njima kao i nekim članovima uprave ima izdajica. Žbira koji rade za tuđi interes. Sponzori se, izgleda, više od struke razumiju u kakvoću igrača pa ih sami kupuju. Predsjednici: ako je mogao jedan Svaguša biti predsjednikom zato što je gradonačelniku Kerumu prijatelj, nema se o čemu ni govoriti. Mislio je, valjda, kad je predsjednik Bobisa, pok. Tito Kirigin, bio najuspješniji Hajdukov predsjednik, da će on kao vlasnik Bobisa biti i bolji. Kad ono: očekivano – ćorak. P.s. Nastupila je Barcelona na Poljudu u sklopu proslave stote obljetnice od osnivanja Hajduka. Za nastup su gosti dobili 1 800 000 (milijun i osam stotina tisuća) eura. Sitnica. Pa mi smo bogata zemlja. Pitam se: gdje su ona piskarala koja su pisala o trošku Papina dolaska. Koliko je potrošeno na onog razbojnika Paravinju. To za njih nije bitno. Bitno je pisati protiv Katoličke crkve. UNPROFOR Zadaća UNPROFOR-a bila je, između ostaloga, štititi imovinu, mir i ljude na hrvatskom okupiranom području u vrijeme rata za Domovinu. Na Baniji su to trebali raditi danski vojnici. Jedan od njih, Jan Wellendor, nakon 16 godina, svjedočio je o zločinima koje su vojnici njegove zemlje samo promatrali, a mogli su sve spriječiti. On tvrdi da su slušali UN. 'Mogli smo učiniti nešto, ja sam mogao učiniti nešto.' Ništa nisu učinili i nitko neće biti kažnjen. 'Ne, Danska neće pokretati nikakvu istragu. Slučaj je zatvoren cijelo vrijeme. Provodili su ga UN i sud u Haagu, a Danska neće ništa pokretati', rekao je Bo Eric Weber, veleposlanik Kraljevine Danske u Zagrebu. Ni UN ni Haag nisu došli ni do kakvih rezultata. Kako je moguće da mirovnjaci samo promatraju jedan zločin, ako bi njihov zadatak trebao biti upravo suprotan, danski veleposlanik ne zna. Ali pozitivno gleda na istragu koja je otvorena u Hrvatskoj. 'To je znak da Hrvatska Vlada želi ići do kraja, ispuniti sve obveze i rasvijetliti sve događaje iz 1995. To je doista vrlo dobar znak. Mnoge stvari su se dogodile tijekom tog rata. Stvari su doista čudne. Ovo nije bio normalan rat. Mnogo se toga promijenilo', rekao je Weber. Naredba da danski mirovnjaci ne reagiraju, objašnjava, nije stigla iz Danske, već iz UN-a pod kojim su se nalazili. Zašto je došla baš takva naredba ako se mogao spriječiti zločin veleposlanik ne želi nagađati. Kažu da je mirniji u srcu danski vojnik nakon što je ovo ispričao. Može li biti ne znam. Pretpostavljam da je savjest progovorila. A gdje je savjest fizičkih ubojica, ali i naredbodavaca iz UN-a? Imaju li oni savjest? Libija Libijski narod poručuje: NATO nemojte nas više braniti. Imali smo besplatno školovanje i zdravstvenu zaštitu. 60 tisuća dolara pri sklapanju braka za kupovinu stana. Za svako novorođeno dijete 5 tisuća dolara. Ovi stranci su nam uzimali velike novce da nam izgrade ceste, kanale za navodnjavanje, objekte unazad 30 godina... pogotovu tvrtke s Balkana. Nemojte nas više braniti, jer kad nas „oslobodite“ sve beneficije će nestati... Pišući ovo ne znam kako će se ovaj rat u Libiji svršiti. No i on je potaknut izvana. A zna se i zašto: zapadne zemlje i USA dužni su cca 300 milijardi dolara za naftu. Ako pobunjenici osvoje vlast prebit će se taj dug vojnom pomoći koje su te zemlje do sada pobunjenicima dale. A ti narode: ma koga briga za te! Zaista Normalno, radi se o premijerki. U dvije rečenice bar jednom upotrebljava tu riječ. A često govori, i sve zna. Valjda jedina ona. Što ona više zna, mi više tonemo. Pa budi pametan! Puno je manira uzela od svog prethodnika i uzora Ive Sanadera. Zadužila se više nego itko u tako kratkom roku. Obećava nama građanima ulazak u EU. A što poslije? Poslije ćemo platiti za sve. Barata s brojkama koje će dobiti seljaci, ribari... A koliko nas sve to sada košta? Ipak je toliko mudra da nam neće reći. Koliko nas košta sudjelovanje u američkom ratu protiv svih. Ni to neće reći. Ali, mora joj se priznati, vladati zna. To sam naslućivao i to zapisao u prošlim brojevima Izvora. I bi tako Uoči Božića 2007. godine nazva me Herr S. Kawein iz Minkena (Münchena), predstavi se i na kraju razgovora mi reče: Pozdravite mi sve Čaporčane i čestitajte im Božić. To sam i učinio misleći da se radi o čestitom i uglednom čovjeku. Oprostite mi, Čaporčani! Vratio se iz Njemačke i nastanio u Dućama. Ali, tko tu njega zna. Zato dolazi u Čaporice, i kao „svjetski čovjek“, ukazuje na sve propuste u Čaporicama. Bespravnu izgradnju nogometnog igrališta, nasipanje građevinskog materijala između dva brda, odvod vode cijevima prema igralištu, i drugo. Obilazi razna tužiteljstva; državna, županijska i općinska. Tuži sve i svakoga koga može. Zašto podnaslov: i bi tako? Pa jednostavno. Djeca su me upozoravala da je on dolazeći za Uskrs čitao prvo čitanje bdijenja u Vazmenoj noći o stvaranju svijeta. I na koncu svakog stvorenog dana ima rečenica: I bi tako. Tako su ga djeca, i već momci, upamtili. A laže i manipulira jednako. Tako je u lokalnom listu ustvrdio da ga mrzim. Što je laž! Kaže da sam ga nazvao jugošvabom. I to je laž! Nigdje nisam napisao da vozi u suprotnom smjeru, da parkira na zabranjenom mjestu jer to nisam ni vidio. Pisao sam samo što sam vidio i snimio. Laže da me njegova supruga uljudno nazvala (da uljudno? u 22,15 sati) i da sam uključio sekretaricu koja je sve snimila. Sekretaricu sam uključio poslije drugog poziva jer nisam ni znao tko zove u tako bezobrazno vrijeme. Nisam je nazvao „Frau glupačom“ što se može vidjeti iz teksta u prošlom broju. Cijeli tekst je, jednom riječju, jadan i lažan. Tako se hvali da je davao za crkvu, čak i list Izvori. Sve je upisano u Izvorima, pa tko voli – nek izvoli. Pišem i u ovom broju o „jugošvabama“ pa ako se negdje nađe nije moj problem. A tebi, Herr, adio i nikada više. Pederi Indijski ministar zdravstva nazvao je homoseksualnost 'neprirodnom bolešću' uvezenom sa Zapada. 'Ta je bolest nažalost došla u našu zemlju. Potpuno je neprirodno i ne bi se trebalo događati da muškarac ima spolni odnos s drugim muškarcem, ali ipak se događa', izjavio je Azad. Hajde neka ima i pametnih ministara. Jer je homoseksualnost uistinu bolest. To se vidi i u životinjskom svijetu. Još veća bolest je sve to stavljati na velika zvona. Dotično paradirati. Pa oni su teroristi koji teroriziraju najveći dio ljudstva. Za Papin dolazak za neke novine, oprostite pravi novinari Vi se tim glupostima ne bavite, ali Vaši kolege pis(š)karala da, najvažnije je bilo koliko će taj posjet koštati. A ne pišu o koristi i duhovnoj, materijalnoj ali i političkoj. O troškovima pedera i njihovih parada ne pišu. A koštali su oko dva milijuna kuna. O ozljedama da i ne govorim. Ni o troškovima koje premijerka učini kod raznih „otvaranja“ ovog i onog. Naravno u predizborne svrhe. Koliko predsjednik države uludo potroši novca za razne svoje sastanke na kojima želi obnoviti Balkan. Ako već idemo u savez balkanskih država promijenimo im ime. Neka se sve zovu, po bližoj nam planini: Prokletije. Jugošvabe II Mnogi su Hrvati otišli u Njemačku na rad jer u njihovoj zemlji za njih posla nije bilo. I završiše svakako. Ima ih koji podigoše kuće u Hrvatskoj, vratiše se našavši posao ovdje. Mnogi su sagradili kuće u Primorju, u nekim gradovima... Neki otvoriše obrte. A najveći dio njih je našao novu domovinu – Njemačku. Neki su, da ne bi plaćali crkveni porez, istupili su iz Crkve. I misle da to nitko ne zna. Isti bi morali znati da iz njemačkih državnih službi javljaju na Nadbiskupiju istup iz Crkve s imenom, prezimenom i ostalim podacima. A taj papir iz Nadbiskupije prosljeđuju župi krštenja. A oni misle: napravili smo posao. Dat ću popu stotinjak maraka i vuk sit, a ovce na broju. Takvi, normalno, nisu više članovi Crkve. To znači da ne mogu primati sakramente, biti kumovi kod sakramenata Krštenja i Krizme i da ne mogu biti kršćanski pokopani. Drugi opet sagradiše kuće blizu roditeljskih. Dođu na odmor i na kraju odmora posjete roditelje na pola sata donoseći im par kila jabuka. I misle da su ljubav prema roditeljima izvršili. Ili ih uopće ne posjete. |
- 19:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #
UPOZNAJMO BIBLIJU
|
Jokebed O Mojsiju, gotovo, sve znamo. Ime mu u hebrejskom znaci "izvučen (iz vode)". No ime mu je dala faraonova kći koja nije znala hebrejski. Zato mu je značenje imena, vjerojatno, "rodio se bog" prema egipatskom imenu. Uostalom čuli ste sve o njemu, njegovom rođenju, puštanju u košarici papirusove trske u Nil i prisvojenje sa strane faraonove kćeri. No o njegovoj majci malo je napisano. Ni njezino ime u ovom dijelu Svetoga Pisma nije zapisano. Zapisano je tek kasnije u Izl. 6,20 gdje stoji: "Amram se oženi..... Jokebedom, koja mu rodi sinove Arona i Mojsija..." U to su vrijeme Židovi bili robovi u Egiptu. Zapravo, sve poslove radili su robovi, tj. vojni zarobljenici. No kako je ovih bilo sve manje, faraon je natjerao Izraelce da i oni rade. Kako su oni bili stočari, mislili su da su tim poniženi, pogotovo kad su se prisjećali privilegija koje im je Josip priskrbio. Jakov je, kao što znate, na nagovor Josipa preselio svu svoju obitelj u Egipat. Budući da su bili pastiri nastanili su se u dijelu Egipta gdje su bili pašnjaci. Tijekom 430 godina koliko su bili u Egiptu, nastali su veliki narod. Pismo izvješćuje: "Izraelci su bili rodni, namnožili se i silno ojačali, tako da su napučili zemlju" (Izl. 1,7). Faraon je uvidio da će Izraelci postati veći narod od Egipćana i tu je vidio opasnost za svoj narod. Da uništi "zlo" u korijenu naređuje egipatskim primaljama da ubiju svako muško novorođenče. Ženska djeca su mogla ostati na životu (možda odavle i odluka da su sva djeca koju rode Židovke - Židovi). No primalje se nisu držale faraonove naredbe, nisu ubijale djecu. Pravdale su se da Židovke rađaju nenadano i brzo "kao životinje": "Prije nego babica dođe k njima one već rode" (Izl. 1,19). Zato faraon zapovijedi da se svako muško dijete, koje Hebrejke donesu na svijet, baci u rijeku Nil. Eto u takvim je prilikama Židovka Jokebed rodila sina. Razumljivo je da ga je željela sačuvati živa. Zato ga je krila pred svima. To je potrajalo tri mjeseca. Više nije bilo moguće i zato je tražila rješenje koje bi joj dalo bar tračak nade. Načinila je košaricu od papirusove trske, oblijepila smolom i paklinom. Stavila je zatim sina u košaricu i ostavila ga u priobalnoj trstici rijeke Nila. Ovim je svu nadu stavila u nemoguće tj. u spas djeteta na čudesan način. Za svaki slučaj poslala je dječakovu sestru Mirjam na obalu da motri što će s dječakom biti. I čudo se, zaista, dogodilo: Došla je faraonova kćer na rijeku da se okupa. Otkrila je košaricu s dječakom pa poslala sluškinju da joj ga donese. Znala je da je dijete židovsko. No njezina samilost prema djetetu bila je veća od pokornosti očevim naredbama. A djevojčica Mirjam shvatila je učas situaciju, došla je do faraonove kćeri i ponudila joj se da će joj naći dojilju za dijete. Tako je preporučila svoju majku za dojilju. Događa je nevjerojatno: smrti izloženi Mojsije, vraća se prsima vlastite majke. On prepušten sudbini nalazi sigurnost u majčinu krilu. Vjerojatno je ostao kod svoje majke tri godine kako je bio tada običaj, a onda ga je faraonova kći uzela sebi na dvor. Možemo misliti da mu je majka Jokebed željela ostaviti u podsvijesti znak po komu će znati da pripada židovskom narodu. |
- 19:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Dobre i loše strane života u domu Puno osoba misli kako je život u domu idealan, kako se o mnogim tinejdžerima brinu profesori bez ikakve mane. I brojni roditelji misle kako je dom mjesto gdje će se njihova djeca stalno družiti s knjigom i tako sebi osigurati odlične ocjene. U domu u kojem ja boravim tako stvari ne stoje. Profesori koji se o nama brinu su, relativno, dobri. Ipak se moram upitati na koji su način dobili tako odgovoran posao. Zadaća im je što bolje odgojiti tuđu djecu kako najbolje mogu. Ima odličnih profesora i odgojitelja. Moramo znati da najvažniji odgoj dolazi iz obitelji. Ono što čovjek ponese iz obitelji je temelj svakog odgoja. Što se učenja tiče, u domu nije lako učiti. Koncentraciju ometaju stalna kucanja na vrata i molbe da drugi napuste tvoju sobu, da možeš normalno i kvalitetno učiti. Isto tako moramo se boriti i protiv raznih ovisnosti, a to je teško jer su drugi uporni u želji da i oni koji nisu ovisnici to postanu. Iako ima dosta negativnosti koje mogu uvjetovati da se nesiguran tinejdžer u potpunosti promijeni nagore, mislim da to ipak ovisi o osobi. Ja mislim da se osoba koja je dovoljno jaka i odlučna ne će promijeniti pod utjecajem doma. Mogu samo reći da, kada sam jednom odgovarala biologiju i kada nisam dobro naučila gradivo, profesorica mi je rekla: „Klarić, poprimaš osobine domskog života, postat ćeš kao i ostali.“ Iako sam bila bijesna, ne na profesoricu, nego na sebe, ja sam čvrsto odlučila da će na kraju godine, moja ocjena iz biologije biti odličan, a i bila je, i baš zato stojim iza svega toga, da ako je osoba dovoljno snažna i odlučna, da se ne treba bojati. Jedna od boljih stvari života u domu je društvo tj. nova poznanstva. Upoznala sam puno osoba, koji su mi sada super prijatelji. Isto tako, jedna od pozitivnih stvari je to što se lakše osamostalimo. Iako sam navela nekoliko negativnih i pozitivnih stvari, ja sam ipak zadovoljna, jer mislim da svi moramo biti zadovoljni onime što imamo i tek ćemo onda biti sretni. Lucija Klarić Starinski običaji za blagdan sv. Roka Zanimalo me kako su ljudi prije slavili sv. Roka. Tako sam jednog dana otišla baki da mi ispriča sve kako je prije bilo. Bila je vrlo ljubazna, pa mi je počela pričati. Rekla je da su ljudi ujutro išli na misu, potom bi išli na ručak na kojeg su im došli prijatelji, kumovi i rodbina. Iza ručka bi išli na dernek. Neki bi prodavali svoje voće iz vrta. Muškarci bi igrali mure, a pobjednik bi plaćao svima piće. Ljudi bi prodavali igračke. Momci bi vodili svoje djevojke na dernek i kupovali bi im voće, a kako nije bilo vrećica one bi voće stavile u traveršu. Pjevali su rere, igralo se kolo, cure i momci bi šetali od kapele sv. Ante pa do na Vlake do spomenika. Dolazili bi momci iz okolnih sela: Dicma, Biska, Košuta, a Bišćani su bili zločesti, pa bi se potukli s Čaporčanima. A bila je jedna baka Đuka, pa bi napunila punu traveršu kamenja, pa udri po Bišćanima i tako ih potjerala. I tako su ljudi iz sela skladali pjesmu: „ Bišćani su gori od hajduka, Čovića ih izmlatila Đuka.“ Navečer bi se svi razišli svojim kućama i tako bi završilo slavlje. Voljela bih da se ta tradicija nastavi. Martina Čović 7. razred |
- 19:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #
DJECA PIŠU
|
Starinski običaji za blagdan sv. Roka
Moja Prva sveta pričest Moja Prva sveta pričest bila je 1. svibnja 2011. godine. Bilo je šestero prvopričesnika. Dan prije svečanog obreda smo se ispovjedili. Na dan pričesti imala sam tremu. Svi prvopričesnici imali su neku recitaciju. Ja sam recitirala „Mala prvopričesnica“. Kad smo završili, onda smo se slikali. To ću uvijek pamtiti. Paula Bravić 3. razred
Moja mama |
- 19:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Svibanj 2012 (28) Kolovoz 2011 (17) Svibanj 2011 (7) Prosinac 2010 (18) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
List župe sv. Roka, Čaporice  e-mail: list-izvori@hi.t-com.hr Osnivač i izdavač: Župa sv. Roka Čaporice, 21240 Trilj tel./fax. 021/831-096 e-mail: mirko.skejic1@st.t-com.hr Glavni i odgovorni urednik: Don Mirko Skejić - župnik Uredničko vijeće: Marijo Bašura, Anita Čović-Pavišić, Dragica Čović, Tomislav Delić, Ivana Pešo, Kristina Pešo, Martina Pešo, Antonija Sarač, Mirko Skejić, Ante Šipić-Sokol Lektura: Maja Franić Dragica Čović Tisak: DES - Split Boktuljin put bb  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||