Marketing
IGNACIJE LOYOLA (1491. – 1556.)
Rođen je godine 1491. u dvorcu Loyola, u Baskiji na sjeveru današnje Španjolske, pod imenom Inigo Lopez, kao posljednje od dvanaestero djece. Roditelji su mu već od ranog djetinjstva namijenili svećeničko zvanje i u tom su ga pravcu odgojno i usmjeravali, ali Inigo, sklon viteškim pričama i avanturama, odlučuje krenuti putem vojničkog poziva. Njegova vojnička karijera strjelovito se kretala ka vrhuncu, ali ne zadugo. Na Duhove 1521., u bitci s trupama francuskog kralja Franje I., braneći tvrđavu Pampelonu, biva teško ranjen topovskim tanetom u koljeno. Nakon ranjavanja odlazi na dugotrajno liječenje u svoj rodni dvorac. Nalazeći se na bolesničkoj postelji čeznuo je za zabavnim knjigama, ali na dvoru su bile samo dvije knjige: “Život Isusa Krista” od Ludolfa Kartuzijanca i “Zlatne legende (O životima svetaca)” Jakova de Voragine. Ispočetka mu se nisu sviđale, ali ih je pritisnut dosadom počeo čitati. Čitao je i listao po tim knjigama i one ga doskora počeše zanimati i malo - pomalo osvajati. U njemu je započeo proces koji će ga dovesti do toga da jednom posve upozna Božju volju, ono što Bog hoće od njega.
Knjige su ga svakim danom sve više osvajale i u njemu započinje proces obraćenja i upoznavanja s Božjom providnošću. Nakon ozdravljenja odlučuje se na dugo hodočašće preko Španjolske i Italije do Svete Zemlje, gdje se namjeravao povući u jedan od pustinjačkih samostana. Nakon posjeta Gospinim svetištima Aranzazu i Montserratu odlazi u grad Manresu i ondje se u jednoj špilji blizu grada neplanirano zadržava gotovo godinu dana. U tom razdoblju molitve i razmišljanja došlo je konačno do prave preobrazbe. Kasnije o tome zapisuje: “Bog je sa mnom postupao kao učitelj s djetetom i ja bih uvrijedio Božje veličanstvo kad bih o tom posumnjao…”. Ovdje nastaje i Ignacijeva glasovita knjižica “Duhovne vježbe” koja će kasnije dovesti do obraćenja nebrojenih ljudi, a redovnicima i svjetovnjacima postati sredstvo pročišćenja duše. Nakon boravka u Manresi posjećuje Rim, Veneciju i Svetu Zemlju. U Svetoj Zemlji je želio pomagati i obraćati nevjernike, ali mu želja ostaje neispunjena. Vraća se u Europu i nastavlja s naukama u Barceloni, a kasnije i u Parizu gdje postaje doktor filozofije - “magister artium”. Tijekom boravka u Parizu okuplja nekolicinu istomišljenika i 1535. godine osniva “Družbu Isusovu” pod geslom: “Omnia ad maiorem Dei gloriam” – Sve na veću slavu Božju. Družba je nosila Isusovo ime jer je, kako kasnije kaže, u La Storti doživio viđenje. Naime, Isus mu je, noseći križ na ramenu, rekao da ga želi za slugu. Tako je zadobio veliku pobožnost prema Spasiteljevom imenu i htio da se Družba nazove Isusovom. Nakon toga Inigo, u čast svetog Ignacija Antiohijskog mijenja ime u Ignacije i usvaja njegovu izreku iz poslanice Rimljanima: “Moja je ljubav raspeta!”.
Iako je Ignacije prije obraćenje bio vojnik, časnik, kako je svom redu dao prilično čvrstu organizaciju, naglasio važnost poslušnosti, mnogi su počeli držati da su isusovci posve vojnički red. No to ne stoji. Ignacije bijaše veoma čovječan, elastičan i više je držao do duha nego do slova, do ljubavi nego do vanjske stege.
27. rujna 1540. Pavao III. Bulom Regimini militantis ecclesiae potvrđuje Družbu Isusovu kao novi red. Ignacija su njegova prva subraća izabrala za svog prvog generalnog poglavara. Družba se pod Ignacijevim mudrim i čvrstim vodstvom brzo proširila po Europi, a ubrzo se širi i na Daleki istok. Ignacije na svoje sinove stavljaše velike zahtjeve. Njegove riječi: „Stvari ovoga svijeta činiti bez brižljivosti, ne znači mnogo, ali Božje stvari činiti bez brige, to je nepodnosivo“ - jednako su vrijedile za njega samoga kao i za njegove sinove.
Sveti Ignacije, koji je bio tako sposoban da planira i izvodi tolike apostolske pothvate od epskog značenja, koji je bio tako dinamičan i tako otvoren i prema svim naravnim sredstvima, nije ipak nikada zaboravio na neophodnost molitve. Smatrao ja da molitvom valja postići kako bi se Božansko Veličanstvo udostojilo izliti svoga Duha, da on siđe s većim obiljem svojih darova i milosti nad sve one koji će raditi na izgradnji Božjega kraljevstva. Veličina njegova života bila je u tome da se od sebeljublja u svojoj mladosti obratio na savršenu nesebičnost, kojom je kasnije živio, radio, trpio i umro. A sve je to bilo i u postojanoj molitvi. Na njemu samome obistinile su se njegove riječi: „Kad se jednom promijeni naše srce, koje je onda čudo da će i svijet onda biti promijenjen „. Naše se srce mijenja i u molitvi i po molitvi, u poniznoj prošnji Onome koji je izvor svega dobra. Ignacijev život i djelo obilno svijedoče o tome.
Isusovci, Družba Isusova ili Jezuiti rimokatolička je crkvena redovnička družba. Geslo im je: Ad Maiorem Dei Gloriam odnosno "Sve na veću slavu Božju!". Danas je u svijetu ovo najbrojnija crkvena redovnička družba s oko 20.000 članova, a osim po duhovnoj djelatnosti isusovci su poznati po svojem djelovanju u znanosti i mnogim društvenim djelatnostima. Poglavar cijele Družbe, "general" reda trenutno je p. Adolfo Nicolás. Ovaj red je kroz povijest bio specijaliziran za Katoličku obnovu oštro se boreći protiv reformacijskih pokreta koji su se počeli javljati u crkvi, Lutherove i Calvinove bune. Red je nastao u vrijeme velikih promjena, otkriće Amerike, kolonizacije novih zemalja te je kao takav najčešće išao prvi u nepoznate krajeve i prednjačio u širenju Božje riječi. Red se u velikoj mjeri oslanjao na znanstveni rad, prosvjetu i izdavaštvo. Polovicom 18. stoljeća red je u Europi i izvaneuropskim zemljama brojao 845 odgojno – prosvjetnih zavoda.
Tomislav Delić
Post je objavljen 09.08.2011. u 19:26 sati.