List Izvori | Čaporice
utorak, 09.08.2011.
A ŠTO SAD 2?
|
U broju za prošlog Sv. Roka pod naslovom “A što sad?“ između ostaloga pisao sam i o mogućnostima pronalaska posla po završetku obrazovanja. Mogu reći da se za mene od tada situacija izmijenila u smislu da sam se zaposlio, i to u struci. Dakle, radim ono za što sam se i školovao. Ali bez pomoći pojedinih osoba vrlo vjerojatno bih sada konobario ili pak “tukao“ sate na baušteli. Naravno, ako bih imao sreće da i to radim. Ovaj članak je svojevrsni nastavak prijašnjega, što proizlazi i iz samoga naslova. Pitanje je kako uspjeti danas u svijetu u kojem živimo? Na koji način se kretati prema vrhu društvene ljestvice, učiniti iskorak prema boljoj budućnosti? Svjedoci smo da naše društvo doživljava jednu vrstu katarze, odvijaju se reforme. Međutim, to je proces koji traje godinama, desetljećima. I kako sada egzistirati kao invidua u svemu tome? Država je savršeno dobra kad je mudra, hrabra, umjerena i pravedna. To je naučavao Platon, grčki filozof. Nije li biti idealist, utopist te težiti tome. Većina bi nas dala odgovor da ne živimo u mudroj, a ni hrabroj, pogotovo ne i pravednoj te umjerenoj državi. Premalo zaposlenih a i među onima koji imaju sreće da su zaposleni veliki broj onih koji ne primaju plaću, previše umirovljenika i to većina sa mizernim mirovinama npr. 40 god. radnog staža i 1.800,00 kn mirovine, prevelika i neefikasna uprava, korupcija na svim razinama, država „grca“ u dugovima zajedno sa svojim narodom, a diplomacija nikad gora. Nije baš primjer idealne države, možda sam ipak prestrog. Činjenica je da se nezadovoljstvo može osjetiti na svakom koraku. S druge strane, dovoljno je napraviti „đir“ splitskom rivom, pogledati automobile koji se voze našim cestama pa da se dobije dojam da sve i nije tako crno. Je li to ipak tek fasada, što je zapravo prava slika našeg društva? Od početka su bili bogati i siromašni, sposobni i manje sposobni ali danas je sve veći jaz između onih koji imaju previše i onih koji su gladni kruha, potrebna je ravnoteža. U današnja vremena vrijede neka drukčija mjerila, nove vrijednosti. Sve je teže biti slobodan u smislu ekonomske neovisnosti, a to da se može sebi i svojoj obitelji osigurati egzistencija. Previše je negativnosti koje nam mediji svakodnevno serviraju. Takvi uvjeti ne garantiraju nekakve velike mogućnosti, zar ne? No je li uistinu sve tako crno? Je li ovo samo privremeno stanje, dolazi li bolje sutra? E, sad znajući da ne živimo ni u Švicarskoj ni u Njemačkoj nego na brdovitu Balkanu kako u kulturnom, tako u ekonomskom smislu, što učiniti da bi se postiglo nešto? Kako uspjeti, dokazati se, slijediti i ostvariti svoje snove. Koja je prava formula? Najprije ću poći od sebe. Kao prvo nisam iz bogate obitelji, štoviše skromne. Istini za volju nisam nikad bio gladan kruha, no za luksuz se nije imalo. Iz djetinjstva mi je ostala crtica da sam silno želio biciklu, onu Limex, ali moji je jednostavno nisu mogli priuštiti. Užasno me to frustriralo. U osnovnoj školi sam bio odličan đak. Po završetku iste nametnulo se pitanje što upisati. Logično, za nekoga iz ne baš financijski stojeće obitelji - zanat i odmah raditi. Upisah gimnaziju i to klasičnu, ne odviše pametno jer nakon gimnazije valja ići na fakultet, a s obzirom da smo četveročlana obitelj, dok jedino majka radi, u Cetinki koja je pred stečajem, otac bolestan, krajnje suluda misija. Kroz srednju školu se stopiralo jer trebalo je kartu za autobus platiti i meni i sestri pa da se uštedi koja kuna snalazilo se. Nisam ja jedini bio. I danas možete vidjeti djecu kako stopiraju. Tijekom školskih praznika radio sam kao sezonac u Bolu na otoku Braču i mogu reći da je to bilo jedno od najljepših razdoblja u mom životu, nema ništa boljeg od osjećaja primitka prve plaće. S druge strane, upoznaju se različiti ljudi, steknu se nova prijateljstva. Jednostavno, sve to utječe na vas, na vaše samopouzdanje. Završila se gimnazija, a što sad? Fakultet je jedino suvislo rješenje, no imajući u vidu moju situaciju i nije najrealnije. Skup sport poglavito za mene, ali ukazala se prilika, upisao sam Pravni fakultet i završio ga . I što je sad najvažnije, radim u struci. I dalje slijedi borba, a to je pozicioniranje u društvu, pokazati da vrijedim, da nisam tek jedan od prosječnih, usputnih osoba. Postići nešto više, nije lako. Svakako vjerujem da uz uložen trud neće izostati ni rezultati. Smatram da je za čovjeka najvažnije da ima jasnu viziju što želi u životu, odrediti si kratkoročne i dugoročne ciljeve i uložiti svu energiju za njihovo ostvarenje. Nekad će čak i bolje ispasti od planiranog. Uvijek znati što se hoće, i kad svu snagu koju nosite u sebi usmjerite prema onome što želite vjerujte da je uspjeh zagarantiran. Život se sastoji od uspona i padova, sretnih i tužnih trenutaka. Iz svega toga valja izvući pouku i biti pametniji. Nitko se nije rodio sa iskustvom, to je nešto što dolazi s godinama, i vrlo je važno znati da bez rada, bez usvajanja novih stvari nema ničega. Svatko treba ulagati u sebe, da stekne što više znanja kako bi bio što bolji u onome što radi. Dakle dati maksimum i onda nema straha. Naravno, nismo svi isti, netko je više, netko manje sposoban ali to ne znači ništa. Sve je stvar vjere u sebe i također vrlo je važno biti svjestan vlastitih mogućnosti te si postaviti realne ciljeve. Opet, to zavisi od pojedinca do pojedinca, jer prije nekoliko godina moja želja da upišem i završim fakultet bila je nerealna, iracionalna, barem prema mišljenju nekih osoba. Ovdje valja ukazati na još jednu činjenicu a to je da bez pomoći društva, drugih osoba, nekoga tko će ti dati priliku, teško mladi čovjek, a pogotovo u današnjem društvu, može uspjeti. Govorim iz vlastitoga iskustva jer i dan danas vrlo vjerojatno ne bih ni upisao fakultet a kamoli ga završio da nije bilo onih koji su spremni pomoći kada je najpotrebnije. A da ne spominjem da sam zaposlen u struci. I sada bih bio na Zavodu za zapošljavanje, više lud nego pametan, da nije bilo određenih pojedinaca koji su bili spremni izići u susret. Kamo sreće da ih je više u ovom društvu. I ja se nadam da ću jednoga dana biti u poziciji pomoći drugima kojima je potrebno. To je ne samo moja dužnost, nego dužnost svih nas da si uzajamno pomažemo jer držim da ako su svi uspješni oko mene i ja ću biti još uspješniji i sretniji, jer od tuđe nesreće ni ja ni okolina nema nikakve koristi. Prije svega želim poručiti mladim ljudima, dakle osobama koji kreću u život da se nikada ne predaju, da teže ostvarenju svojih snova. Neće biti lako, ali bar neće moći reći da nisu pokušali. Jedan je život i iskoristimo ga na najbolji mogući način, neka nam rad i poštenje i želja za pomoć bližnjemu budu vodilja kroz život. Okanimo se ideja kako se preko noći možemo obogatiti, to je jedino moguće ako osvojimo sedmicu na lotu. Bez rada i odricanja nema ni plodova. Koliko uložite, toliko ćete i dobiti. Zato je Švicarska – Švicarska, a Njemačka – Njemačka. Nisu oni bolji samo zbog svojih vladajućih, u tim državama se radi i radi i radi, a rad se cijeni i plaća. Tu postoji uzajamno poštovanje radnika i poslodavca. Nemojmo se držati one ne može mene šef toliko ne platiti koliko ja mogu ne raditi. Nije vrijeme za to. I kažem vam da svaki pojedinac ima priliku ostvariti postignuće, razlika je u tome da je nekome lakše, nekome teže. N, to je izazov više za onoga koji ima slabiju startnu poziciju jer bit će slađi uspjeh na kraju. Napominjem da ako očekivate nečiju pomoć morate i vi sami dokazati da ste toga vrijedni, da ste zaslužili da vam se pruži šansa. I morate uvijek biti svjesni jedne stvari, a to je da što god činili i radili u sadašnjosti to itekako odjekuje u budućnosti. Kada ovo pišem mislim na mlade osobe koji tek kreću u život, prvenstveno na one koji se traže. Nemojte izgubiti cijeli život u traženju, u okrivljivanju drugih za svoju situaciju jer sve se na kraju svodi na vas. Nije meni ni Vlada, ni država ni prijatel,j ni neprijatelj kriv ako ne ostvarim svoje snove, ako zastranim u životu. Ovi čimbenici mogu imati udjela u mome uspjehu, odnosno neuspjehu. Međutim, na kraju jedini i odgovorni za svoja djela, te posljedice istih, je sam čovjek. Trebamo biti zadovoljni i sa malo, skromnost mora biti vrlina svih nas. Ovdje vam skrećem pozornost na jednu stvarnost, a ta je da je ovog trenutka na svijetu barem jedna milijarda gladnih ljudi!!! Zapamtite to!!! Marijo Bašura |
- 19:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Svibanj 2012 (28) Kolovoz 2011 (17) Svibanj 2011 (7) Prosinac 2010 (18) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
List župe sv. Roka, Čaporice  e-mail: list-izvori@hi.t-com.hr Osnivač i izdavač: Župa sv. Roka Čaporice, 21240 Trilj tel./fax. 021/831-096 e-mail: mirko.skejic1@st.t-com.hr Glavni i odgovorni urednik: Don Mirko Skejić - župnik Uredničko vijeće: Marijo Bašura, Anita Čović-Pavišić, Dragica Čović, Tomislav Delić, Ivana Pešo, Kristina Pešo, Martina Pešo, Antonija Sarač, Mirko Skejić, Ante Šipić-Sokol Lektura: Maja Franić Dragica Čović Tisak: DES - Split Boktuljin put bb  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||