List Izvori | Čaporice
nedjelja, 22.05.2011.
|
Uskrs 2011. / Izvori V. Broj 1.(11)
|
- 16:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
MONS. MATE UZINIĆ, NOVI DUBROVAČKI BISKUP
|
Rođen je u Dubravi 17. rujna 1967. Jedan je od četvorice sinova Ivana i majke Milice rođ. Smoljanović. U rodnoj Dubravi, u selu s najvišom nadmorskom visinom u Poljicima, pohađao je osnovnu školu, a gimnaziju u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Od 1978. do 1993. studirao je teologiju na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Splitu. Vojni rok služio je na Prevlaci u Konavlima 1986./87. godine. Pastoralnu godinu 1992./93. djelovao je kao đakon u župi Sv. Mihovila ark. u Trilju. Zaređen je 27. lipnja 1993. u Splitu. Mladu misu proslavio je u rodnoj Dubravi 1. kolovoza 1993. godine. Nakon mlade mise prva mu je služba bila u Omišu, gdje je od kolovoza 1993. do kolovoza 1995. bio župski vikar, a od 1995. do 1996. župnik u župi Otrić-Struge, u mjestu Otrić-Seoci. Od 1996. do 2000. studirao je u Rimu na Papinskome lateranskom sveučilištu, gdje je postigao licencijat iz crkvenog i građanskog prava. Od 2000. do 2002. služio je kao sudski vikar i sudac na Crkvenomu interdijecezanskom sudu I. stupnja u Splitu. Od 2000. godine suradnik je i u pastoralu u župi Strožanac, a od 2001. rektor je Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu. Od 2002. član je Prezbiterskog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije, a od 2004. član Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za sjemeništa i promicanje zvanja. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je dubrovačkim biskupom 24. siječnja 2011. godine. Za biskupa je zaređen, te ustoličen na katedru dubrovačkih biskupa 19. ožujka 2011. godine u dubrovačkoj katedrali Velike Gospe. Glavni zareditelj bio mu je Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski i metropolit, a suzareditelji kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački i metropolit, te Želimir Puljić, nadbiskup zadarski, dosadašnji dubrovački biskup. |
- 16:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #
RAJSKA DJEVO, KRALJICE HRVATA
|
Sigurna sam kako smo svi barem jednom čuli ovu pjesmu, koja je jedna od najpjevanijih crkvenih pjesam posvećenih Gospi. Međutim, tko je autor ove pjesme i kakav je njegov životni put rijetki znaju. Pjesme Rajska djevo, kraljice Hrvata i Do nebesa nek' se ori napisao je isusovac Petar Perica. Otac Petar Perica rođen je u Kotišini, mjestu u blizini Makarske, 27. lipnja 1881. godine. Zaređen je za svećenika u Družbi Isusovoj 1914. g. Kroz desetljeća je djelovao kao duhovni vođa katoličkih organizacija mladih. Svojim duhovnim vježbama, propovijedima i ispovijedima on nije bio samo vjerski informator nego je bio srcem i dušom formator u vjeri i ljubavi prema Bogu i narodu. U Dubrovnik dolazi 1937. godine, postaje superior isusovačke zajednice i duhovnik u Biskupskom sjemeništu. Svojim skromnim i uzornim životom oživljavao je vjeru i nadu, osobito kod mladih. Nažalost, sve aktivnosti oca Perice naprasito su prekinute ulaskom partizana u Dubrovnik. Partizani u Dubrovnik ulaze 18. listopada 1944. Kako "osloboditelji" zamišljaju "oslobođenje", postalo je jasno već sutradan na Orsuli, istočnom izlazu iz grada, kada je ubijeno najmanje jedanaest mladića. Nikome od njih nije suđeno, nikome nije dokazana krivica. Nikoga se zapravo nije ni sumnjičilo za konkretan zločin, bilo je dovoljno da su Hrvati. Krvavi kotač nije se time zaustavio. U noći 22. listopada 1944. dvojica vojnika došla su po oca Petra Pericu u Biskupsko sjemenište. Kroničar je zabilježio da je u torbu stavio nešto rublja, redovničko raspelo, slike Srca Isusova i Marijina, i Sv. Josipa. S klecala je uzeo svoje redovničko raspelo, te kleknuvši kazao : " Srce Isusovo, ako je to žrtva za Te, neka bude, rado je primam." Vojnici, koji su bili naoružani do zuba, odveli su ga u dubrovački zatvor, gdje su bili i drugi zatvorenici. Nisu znali zašto su zatvoreni, nije bilo nikakva ispitivanja ni suđenja. Nekoliko dana kasnije, 25. i 26. listopada 1944. , otac Perica i ostali zatvorenici prebačeni su na otočić Daksu, koji je smješten na ulazu u grušku luku, gdje su postrijeljani metkom u zatiljak i pobacani u jame. Pred puščanim cijevima nisu bili nikakvi fašisti, nego sedmorica svećenika i časni i ugledni Dubrovčani. Oni koji su držali puške nisu bili antifašisti, nego komunistički krvnici koji ubijaju. Smaknuti su bez suda, a javnost je o tome obaviještena plakatima kojima se htjelo kazati kako su pogubljeni kao " ustaše ", " ustaški suradnici ", "suradnici okupatora " i slično. Ubijanja su se nastavila idućih dana i tjedana. Ostalo je upamćeno kako su neki od ubijenih pomagali i partizane ili su simpatizirali komuniste u slučaju da su bili za hrvatsku državu. No, za ubilački stroj jugoslavenske armije takve su razlike bile neznatne. Supruga predzadnjeg dubrovačkog gradonačelnika Ive Karlovića, koji je strijeljan na Daksi, nakon što je saznala za smrt muža, postavlja odgovornima pitanje: " Zašto je moj muž strijeljan? " Jedan od onih na vlasti joj odgovara: " Drugarice, Vaš muž nije ništa kriv, on je žrtva revolucije, a svaka revolucija jede i svoju djecu! " Na Daksi je ubijeno najmanje 79 Dubrovčana od ukupno više od 190 ubijenih nakon partizanskog ulaska u grad, a među ubijenima je jedanaest svećenika. Mjesto na kojem se nalazi spomen-obilježje nije jedino ubijalište na Daksi. Svjedoci ovih događanja i neki objavljeni izvori govore o tome kako su se ubijanja protegla duboko u studeni 1944. i kako su žrtve bacane u more i pokapane na više mjesta. Stradanje na Daksi nije ni po čemu izuzetak, ono je dio sustavnog progona hrvatstva, ono je uvod u stotine sličnih pokolja koji će kulminirati u svibnju 1945. u Bleiburgu i na križnim putovima. Njemački list Bild kaže da je znakovito kolike su zločine i patnje uzrokovali ljudi koji su se kitili idejama " bratstva i jedinstva " i ostalim šupljim komunističkim parolama. U spomenutom listu navedeni su najveći zločinci, i to njih 10. Među njima je i Josip Broz Tito, za kojeg se navodi da je ubio milijun ljudi, pretežno Hrvata. Zločin ne bi bio moguć, niti bi bio tako sustavan i temeljit, da mu nisu asistirali partizani hrvatskog podrijetla. Kao u ostatku Hrvatske, tako i u Dubrovniku, oni su okupaciji davali prividni legitimitet, oni su služili legalizaciji masovnih umorstava. U "čišćenju " se isticao legendarni Ante Jurjević Baja. Legendaran koliko po svom primitivizmu i sudjelovanju u ubijanju nedužnih civila pred kraj rata, toliko i po činjenici da je još desetljećima bio strah i trepet Dalmacije. Jurjević u pismu, pisanom u Dubrovniku 25. 10. 1944. u jeku smaknuća, izrijekom priznaje da su ljudi pobijeni bez suda i istraga, bez ikakva utvrđivanja relevantnih činjenica, tek na temelju partizanskih dojava. On također tumači postupak prema "narodnim neprijateljima", osobito svećenicima - "bilo kako bilo, ubit ih se mora ". Iz pisma se jasno vidi kako je partizanska armija na dubrovačke Hrvate gledala kao na Hrvate, dakle na sumnjivce, čak i onda kad nisu bili ustaše. Godine 2007. Udruga Daksa 1944./45. podnijela je kaznenu prijavu i zahtjev za ekshumacijom pogubljenih. U rujnu 2009. započelo se s istražnim radovima. Rezultat spomenute djelomične ekshumacije je sljedeći: pronađena su 53 kostura, dobiven je uzorak od 28 pogubljenih za DNK analizu, pa se identificiralo 18 pogubljenih. Među identificiranim je i otac Petar Perica. Dana 19. lipnja 2010. u prijepodnevnim satima pokopani su posmrtni ostaci ekshumirane 51 žrtve na Daksi, i to poznate i nepoznate. Nakon što su lijesovi spušteni u grobnicu, prisutni pjevači i puk otpjevali su pjesmu oca Perice Rajska djevo, kraljice Hrvata. Otac Petar Perica imao je poseban ukop na Boninovu 26. lipnja 2010., te se, zbog njegovih svetačkih svojstava, može očekivati da bude proglašen mučenikom, a u tom slučaju i pokretanje postupka beatifikacije. Kada spomenemo ime otoka Daksa ispred Dubrovnika, u ustima nam ostane okus gorčine jedne teške i mučne dionice nacionalne novovjeke povijesti. Poljaci su raskrinuli koprenu laži nad Katynom - simbolom genocida i himbe, skinuvši cenzuru nad istinom. Daksa je ostala nerasvijetljena, kao i cijela problematika priznavanja krivnje, osude zločina, te glasnog i jasnog spomena poimenice zločinaca. Ovako, sve ostaje nekako zamagljeno, stalno opterećujući nečije ljudske sudbine. Treba samo izreći imena umorenih i imena počinitelja. Kazna za zločin neće nikada doći na ovom svijetu na naplatu, ali ostaje moralna osuda zločinaca. Naučimo na primjeru židovskog naroda, gdje svaka žrtva mora imati ime, isto kao što i zločinac mora imati javno izgovoreno ime. Sve dok se to ne dogodi i ne dođe do pročišćenja, Daksa će biti ukleti otok ispred Grada koji još nije jasno ispisao svoju dionicu povijesti XX. stoljeća. Kristina Pešo |
- 16:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
FacebookOVCE
 Evo, sjedim i razmišljam kako bih, na primjer, svojoj teti koja blage veze nema o kompjutorima i ostalim novotarijama (a inače bez greške o svemu zna sve) objasnila što je Facebook. Nemojte misliti da ona nije čula za njega. Eh, naprotiv! Nema tko nije čuo za fejs! Baš me prije nekoliko dana moja već spomenuta teta upitala: Ali si i ti na fejsu? Da, kažem ja njoj i onako je zabezeknuto pogledam i ne vjerujem svojim ušima. O čemu to ona priča - još nedavno vrhunac joj je bio bežični telefonski aparat, ali i on, kad bi zaškljocao, ne bi joj iz prve palo na pamet da ga možda stavi na punjenje. A, ne! Ali sad se toga prvog sjeti. Brzo uči, moram primijetiti! Iliti ga mobitel - drvljem i kamenjem na njega, a sad čovječanstvo jednostavno ne može shvatiti da bi netko možda htio malo mira, privatnosti, a ne da cijeli svijet u svakom trenutku zna gdje si, s kim si, spavaš li, jedeš li, jesi li stigao, nisi li.. I tako, možda bih mogla početi primjerice: Tete, prvo upališ računalo. Pretpostavka je da na ovom koraku ne bi trebalo biti nikakvih problema. Mišem klikneš na Internet Explorer (dalje ipak ne bih spominjala Mozillu, Chrome i ostale ludosti) i otvori ti se internet. Ona bi se, naravno, malo zasmijala na sam spomen miša jer je on dotad za nju imao posve druge konotacije - obične štetočine... Dokle je dogurao, svaka mu čast! E, sad, ukucaš: www.facebook.com - to ti ga je web stranica fejsa. Zamišljam joj facu dok polako, ali sigurno napredujemo - očituje se nekakav podsmijeh tipa: nećeš ti znanstvene fantastike... To ti ga je to?! A, ne, tetka, nije to baš sve. Sad ćemo ti otvoriti profil. Čiji profil? Moj profil? Lagano pomiče kosu s lica - moj profil je sasvim otvoren, hvala! Ma, ne, tetka, fejs profil, tako da budeš jedna od, da se družiš. Premda je tetki sasvim uredno išlo i ono druženje u četiri, šest, osam ili koliko već očiju, uvijek ima nešto za dodati, pa kome se sluša, neka izvoli. Kad bolje razmislim, fejs ima jednu veliku prednost - nitko ne galami! Evo ga, ovo će ti biti korisničko ime. Naravno, idemo na nešto prejednostavno što će opet završiti zataknuto za lamperiju na nekom malom post-it papiriću, da se podsjeti. Lozinka - ništa lakše - ime omiljenog djeteta, unučeta - ako se takvi još mogu zvati omiljenima. Uvijek nešto traže, zovu samo kad treba, spavaju do podne, imaju naušnice u nosu, jedna strana glave nakrivo ošišana.. Ajme, majko! Ali ipak, lozinku ćemo po njima - čisto da je tetka lakše upamti. Neka igre započnu... A vidi ovo - podaci o obrazovanju, poslodavcu, ovo, ono... Ma pusti, tetka, to ćemo poslije. Mislim se onako u sebi - nije baš ni da se ima nešto tu i staviti – no, dat ćemo ljudskoj mašti na volju. Idemo, evo nas... Tu smo. Daj, tetka, da smislimo jedan status za početak. A šta je to? Pa to je nešto o čemu trenutno razmišljaš, što ti je upravo palo na pamet, evo recimo: Baš sam skuhala ručak, sad mogu na kauč! Tetka oduševljena, a opet, nije joj jasno zašto bi to nekoga zanimalo. Velim ja njoj - pa nije baš ni da susjede zanima, ali isto prime na znanje - i to svaki dan! Nisam sigurna da joj je opaska savršeno legla, ali nadam se da me skužila. Tetka smišlja status - napetost je u zraku, jest da nećemo otkriti Mjesec, ali trenutak je od presudnijih. Nakon kuckanja prstima po stolu, značajnog zavrćanja očima, palac se konačno podiže u zrak, ideja je na vrhuncu. Mogla bih stavit možda: Je li tko za kavicu???, predlaže ona. Ideja samo takva, tete! Nikad prije i nikad poslije nitko se toga ne bi sjetio, šta su ti geni! Naravno, kroz glavu joj baš i ne prolazi da od svih potencijalnih kavopija koje bi se odazvale na ovaj status niti jedna nije na fejsu. One su obično u vrtu, oko kokošiju, a iza 20:00 u krevetu... Ali, dobro, upišem ja status, teta zadovoljna i čeka. Čeka da joj se odgovori na poziv, žao mi je da puno čeka (i ne dočeka), pa kažem: Ma još nitko ne zna da si se logirala, kad te skuže, nećeš se moći braniti. Tetki raste cijena naočigled... Neka je, neka uživa, tko zna - možda se u ovih pola sata pomladila 20 godina. Idem teti pokazati svoj profil, da malo stekne uvid u ovo besposličarenje, da uhvati ruku - praksa je jako bitna. Aha, evo ga - znači, upišeš moje ime - ukažem ti se u svom svojem sjaju, pozoveš me za frenda da možemo komunicirati. Trknem začas do svog profila, a teta me zapanjeno gleda i komentira kojom se ja vještinom i lakoćom krećem od profila do profila. Ne zna ona da sam i ja zakržljala - da mi samo vidi sina za mašinom - četiri su mu godine - na Googleu nađe što god ga zanima. Ovaj podatak i ne smijem iznijeti pred svojom užom obitelji jer bit će onda: mali će pokvariti oči, bit će mu dosadno u školi, naučit će slova prije vremena… I koliko god mi ni samoj nije drago da visi pred računalom značajan dio dana, svjesna sam da se tome sve teže može odolijevati. Mala digresija, ali evo me nazad. Prihvatila sam tetu za fejsfrendicu i velikodušno joj odgovaram na status i usput ga lajkam: Stavi vodu, eto mene! Sad joj pokazujem svoj zid i slike, većinu ih je već jednom vidjela, ali ovo je posve novo iskustvo. Gledat će ih još sto puta ako treba - a čini mi se, usudila bi se i komentirati pokoju. Čekaj, tetka, ne može to ovako - moramo se vratiti u tvoj profil, pa izvoli. Brzopotezno smo nazad kod nje i ona se diže sa stolice. Pa gdje ćeš sad? Staviti vodu za kavu! Tetka je car! Na mjestu gdje bi trebala doći njena slika, samo je neka neugledna sjena, pa teta skromno poželi da tu bude njena vlastita. Iskopala sam u svojim slikama jednu gdje je ona, uredno je odsječem na mjeru i postavim. Aaaa, već je puno bolje. Ma progovorit će! Evo, tete, vidiš mene među prijateljima pa klikni mišem na moju sličicu i možeš komentirati slike. Ona to obavlja bez greške, nadmoćno i hladno - kao da je to činila već sto godina. Naravno da sam ja tipkala komentare i osjećala se pomalo debilno pišući tuđa mišljenja o vlastitim slikama, ali to je fejs. Debilno je in! U taj čas nekako i voda je prokuhala... Osjetila sam veliko olakšanje što je, valjda, poduka došla kraju. Nema toga što jedna bijela kava - s mnoooooogo mlijeka, a kave tek toliko da pokrije dno šalice, ne može izliječiti. Ja sam izmoždena, a teta i dalje ufurana. Mislim da joj ipak jedna stvar nedostaje da bi katastrofa bila potpuna - kompjutor! Jer ja upravo bježim s mjesta nesreće, a predmet divljenja nosim sa sobom. Ne mogu se boriti s tim. Ona bi sad samo surfala. Kako mi je majka već odavno zaražena fejs virusom, ali tek kao kibic u tuđe živote, prepuštam njih dvije njima samima. Neka ćire i vire... Pada mi na pamet onaj film: Kad starci prolupaju, i mislim se - ajme! Ipak, bilo bi fer dodati - iako u svom životu imam i računalo i tetu (dapače - tri!), pričica je izmišljena. Tek sam se zapitala što bi bilo da se uhvatim u koštac s nemogućom misijom. Hvala lijepa, bolje ne! Dosta je facebookOVACA i bez moje tete! Anita Čović-Pavišić |
- 16:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Kronika župe
|
Sprovod pok. Ivanu Čoviću bio je 8. studenoga. Ivan je živio u Splitu, u župi Gospe Fatimske. Njegov župnik, po običaju, ni ovaj put nije vodio sprovod. Vodio ga je o. Jozo Ćirko dominikanac. Zahvaljujući gosp. Zdravku Peši, dobili smo prozore na staroj školi, koje je postavio gosp. Zdenko Pavela. Obojici hvala. U subotu 27. studenoga u župskoj crkvi Sv. Roka vjenčali su se Alen Kozina, sin Mladena i Ane Šipić iz Trilja, i Tina Pavela, kći Jakova i Dušanke rođ. Klarić iz Čaporica. Svjedoci su im bili Stipe Bacelj i Ankica Bravić. Crkveni svjedok bio im je don Mirko Skejić, župnik. Ivan Mirko Nevoljić, sin pok. Mate i pok. Anđe rođ. Mudnić Bile, rođen 29. veljače 1926. u Čaporicama, umro je 12. prosinca 2010. Tu je primio i druge sakramente. Vjenčao se s Mašom Pintur u Čaporicama, 23. studenoga 1947. godine. Imali su djecu: Petra-Mirka, Mladena-Marka, Jakova-Vicu, Milicu i Mariju. Umro je 12. prosinca ove godine u Sinju. Sprovod mu je, 13. prosinca, vodio župnik don Mirko Skejić. Božićna ispovijed u župi bila je 17. prosinca. Stolar Stipe Kavain Ćipe darovao je dvije klupe smještene uz oltar za djecu. Hvala mu. Na Badnju večer, uoči mise polnoćke, mladi su izveli igrokaz Bog koji dolazi, u režiji prof. Kristine Pešo. S blagoslovom obitelji počeli smo 29., a dovršili 31. prosinca. Izbori za Mjesni odbor održani su u nedjelju 16. siječnja. Zanimljivo, malo je tko za izbore znao. Nigdje obavijesti, plakata ili usmenog izvješća. Prije župske mise dođe mi član ŽPV-a i njegov prvak, Slaven Roguljić, koji mi reče da su izbori u školi. Htjedoh provjeriti, kad ono - zbilja izbori. Glasovao sam po savjesti. Izbore je dobila novoosnovana stranka HSP „Dr. Ante Starčević“. Čestitamo im, ali im ne zavidimo. HDZ bi se trebao upitati na koji način dalje, jer sve manje imaju odanih pristaša. Blagdan Sv. Blaža proslavili smo kako i dolikuje našem suzaštitniku. Procesiju i Sv. misu predvodio je fra Blaž Toplak, profesor na Franjevačkoj gimnaziji u Sinju. Dotakao se mnogih točaka naše prošlosti i sadašnjosti. Zanimljiva propovijed kao da je najzanimljivije predavanje.
Vjerujem da je fra Blaž prvi propovjednik Blaž na blagdan Sv. Blaža u Čaporicama. Vrijedni članovi i članice ŽPV-a pripremili(e) su crkvu za blagdan, kao i gozbu na sam dan Sv. Blaža. U četvrtak 10 veljače slavili smo Sv. misu na čast br. Alojzija Stepinca.
Obnovljene Maškare Čaporčani su imali 20. veljače. Okupilo se tu i mlado i staro. Zdravo i bolesno. Organizatori su me zamolili da Sv. misa bude ranije. Tako smo je slavili s početkom u 9 sati. Zamolio sam ih da budu dostojanstveni. To su i bili. I dostojanstveni i zanimljivi, i sve je na najbolji način završilo zajedničkom večerom. Kuda god su prolazili, nisu kvarili misno slavlje. A od ostataka troškova darovali su za župski zvonik 2.000,oo kuna. Bog im platio! Prvo krštenje u 2011. godini imali smo u nedjelju 27. veljače. Taj se dan krstila mala Lucia Sarač, kći Ivana i Silvane rođ. Stipetić. Lucia je rođena 29. prosinca 2010. u Splitu. Kumovala joj je Ivanka Škaro, a krstio don Mirko Skejić, župnik. Lucia je drugo dijete u svojih roditelja.
Jozo Pavela, sin pok. Luke i Marije rođ. Tadić, rođen 17. veljače 1932. godine u Čaporicama, umro je u KBC-u Split 3. ožujka 2011. godine. Sprovodio ga je župnik don Mirko Skejić sutradan 4. ožujka. Drugo krštenje u ovoj godini imali smo 7. ožujka. Tada je kršten Grgo Čović, sin Jure i Dragice rođ. Klarić. Kumovao mu je Miše Kavain, a krstio don Mirko Skejić, župnik. Josip je treći sin u svojih roditelja.
Od posljednjeg broja lista Izvori, i kronike u njemu, u crkvi Sv. Roka očišćen je stari oltar od naslaga voska i dima. Radove je vodio gosp. Ante Vuko. A Stipe Kavain Ćipe, uz suradnju Tomislava Delića, tapecirao je sve klupe u crkvi. Bog im platio.
Kroz ovo vrijeme došli su stručnjaci za zvona iz tvrtke Elektro Bosilj iz Novog Marofa. Došli su snimiti tonalitet ovih dvaju zvona kako bi tvrtka Grassmayer i Innsbrucka mogla saliti dva nova zvona čiji će se zvuci podudarati s već postojećim zvonima. Prilikom snimanja otkrili su da je srednji nosač u preslici pukao. Stoga su preporučili da sva četiri zvona budu u novom zvoniku. A nova zvona, jedno 160 kg težine, a drugo 260 kg, naručio je gosp. Ivica Čović Pavišić. Iz tvrtke Elektro Bosilj javili su da će konačna težina biti: veliko 255 kg, a malo 165 kg. Poduzeće Mucić&com nam je svojom dizalicom podiglo 10-tonski kamen iznad državne ceste i spustilo ga u sjeveroistočni dio rupe u groblju. Na tom kamenu će biti glavni križ.
U subotu, 19. ožujka, na svetkovinu Sv. Josipa koncelebrirao sam u misi biskupskog posvećenja mons. Mate Uzinića. U prvoj godini službe župnika u Trilju, 1992/3. svoj đakonski praktikum imao je u župi Sv. Mihovila u Trilju. Kapelan je bio don Mirko Bitunjac. Slagali smo se kako se poželjeti može. Zamolio me je da mu propovijedam na slavlju mlade mise, ali i da župski zbor župe Sv. Mihovila ark. pjeva. Bila mi je čast biti sudionikom mise biskupskog posvećenja. Misu je koncelebriralo 10 nadbiskupa, od kojih su dvojica kardinali, 23 biskupa i 150 svećenika. Ne vjerujem da će se ikad toliki broj sudionika naći na nekom od budućih biskupskih posvećenja. U ponedjeljak 21. ožujka došla su dva inženjera radi izrade nacrta novog zvonika. Sutradan su dva inženjera elektrotehnike struju i gromobran atestirali. I jedno i drugo je uredu, napravljeno po zanatu. Za to imamo zahvaliti gosp. Vinku Krnjači koji je izvodio radove. |
- 16:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #
„MODERNE CRKVE“
|
Listajući izdanje knjige „Moderna arhitektura“, naišao sam na primjere crkava koje su svojom jedinstvenom formom našle mjesto u ovoj knjizi. Crkve se inače ne ističu svojom vanjštinom toliko koliko je to slučaj s nekim drugim građevinama. Ali od nekih crkava zaista se uspjelo pravilnom primjenom materijala i arhitektonskih oblika postići sklad forme i funkcije, što te crkve smješta u sam vrh moderne arhitekture. Njihovi graditelji bili su najpoznatiji arhitekti svog vremena, ali i šire: Antonio Gaudi, Le Corbusier, Oscar Niemeyer... Pitamo li se koji je osnovni cilj crkve? Služba Božje riječi, mjesto molitve? Je li samo to u pitanju? U ovim, ali i mnogim drugim crkvama diljem svijeta, osjeća se spoj duhovnog i materijalnog. Teško je reći gdje prestaje granica kada materijalni svijet postaje samodovoljan te počinje gušiti sve oko sebe. Ove mi se crkve sviđaju baš zbog njihovog sklada. One su prirodne, jednostavne građe, ali bogate detaljima koji u potpunosti zadovoljavaju svrhu objekta tj. duhovnog. Iz tog razloga odlučio sam približiti vam te crkve kroz ovaj članak.
Slika br. 1. Crkva Svete obitelji, Barcelona, Antoni Gaudi. Španjolska. U Gaudijevim konstrukcijama primjećuje se osjećaj za razumijevanje lokalnih tipova struktura i konstrukcijskih tehnika u cigli i keramici, ali u poetskom izražavanju oblika. U njegovim konstrukcijama osjeća se bliskost s okolnim pejsažom. Kroz izgradnju crkve Svete obitelji može se pratiti graditeljeva ideja razvoja od naoko skromnih nižih etaža do potpunog procvata na gornjim dijelovima crkve. Elementi se preklapaju iz prirodnih, biljnih oblika u naoko nestvarne, kao prijelaz u kakav san gdje anatomija više ne sadrži stvaran oblik. Crkva Svete obitelji dolazi do još većeg izražaja kroz kontrast u geometriji s oštrim dijagonalama i trokutima Barcelonine gradske ulične mreže. U svojim konstrukcijama Gaudi jasno oblikuje vlastita uvjerenja kako materijalne kvalitete arhitekture moraju biti vanjske manifestacije unuternjeg reda. Pri tome se jako oslanja na korištenje prirodnih oblika i struktura koje je smatrao izravnim odrazom božanskog uma.
Slika br. 2. Crkva u Vistabelli, Taragona, Josep Maria Jujol. Španjolska. Suženi otvori, rebrasti svodovi, igra sa svjetlom. Uporaba betona, željeza, cigle, keramike. Detaljna, organska uporaba hijeroglifa doprinosi osjećaju mističnog zidnog rukopisa. Jaka mediteranska pripadnost. Ova se crkva potpuno uklapa u svoj prirodni okoliš. Slika br. 3. Katedrala Svetog Ivana, Tampere, Lars Sonck. Finska. Na katedrali iz Tempera postiže se vitalna slika unutrašnjosti kao kontrast snažnim stupovima koji služe svojoj osnovnoj svrsi, preuzimanju opterećenja. Crkva dolazi do izražaja kroz kontrolu plana, geometriju i materijale. Na taj način posebno dolazi do izražaja granitna konstrukcija lokalnih majstora, ističući kroz samu konstrukciju snažnu nacionalnu i regionalnu pripadnost koja je imala značajan utjecaj na izgradnju ove crkve.
Crkva odaje dojam bezvremenske kvalitete, utilitaristički, ali grobno. Ova crkva je jedna od onih konstrukcija oko koje se vođenja debata o modernističkom ili tradicionalnom čine suvišnima.
Istražujući za ovaj članak, pronašao sam još crkava koje su me oduševile svojim izgledom. Ali ono što me je privuklo pisanju o ovim crkvama nije samo njihov izgled. Privukli su me ljudi koji su gradili te crkve. Oni ih nisu samo gradili, nego su u njih ugrađivali dio svoje vjere, ono što su smatrali Božjim darom koristili su kako bi slavili Boga. Oni grade crkve za ljude, ali i kao primjer ljudima. Jer u ovim crkvama dominira sklad. Ravnoteža duha i materije. A to je ono što svijetu i ljudima najčešće nedostaje. TOMISLAV DELIĆ |
- 16:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #
POGLED IZ PRIKRAJKA
|
Božić Prošlih godina trgovci su nam ukrali Božić. Pripremali su slavlje Božića na svoj način. Ove godine trgovački su centri bili osvijetljeni i ukrašeni „na vrijeme“. A to znači više od mjesec dana prije Božića. No svetkovinu Kristova rođenja nisu nam čestitali. Jest, čestitali su blagdane. Koje i kome, nisu spomenuli. Ma to njima nije važno. Važna je zarada. A Bog i Božić? Jedino su nam ga javno kurve čestitale. Zelovo Malo mjesto na Svilaji. Poznato po marljivim ljudima i vrsnim majstorima. U prošlosti. E, sad je drukčije. Dođe rat za obranu Domovine. Najveći broj Zelovljana izbježe u Split i okolicu. Ostane nešto svijeta i župnik s njima. Don Matislav Vilić, inteligentan čovjek i pošten svećenik. U Zelovo je došao par godina prije rata. Ostade u župi za vrijeme rata. Nije se bojao ni oružja, ni četnika. Primao je pripadnike hrvatske vojske, hranio ih i pojio. A oni su zloupotrebljavali njegovo gostoprimstvo i naređivali što iduću večer mora spremiti. Radili su mu svašta. Ponižavali ga kao da je živinče. A on trpio i trpio. Doznaše za to i u Vojnoj policiji. Dođoše k njemu i ispitivaše ga. Iznijeli su mu za što su sve optuživali „naše branitelje“. Sve je zanijekao. Kako bih mogao pogledati njihovim ženama i djeci u oči – reče. Kao svećenik, nije imao puno obveza u župi pa se dao na uzgoj stoke. Kopao je i sadio krumpire, dok su drugi koji su primali socijalnu pomoć, ispijali piće ispred mjesnog dućana. Blaga je bilo sve više i više, i don Matislav je vršio poslove pastira blaga, ali i vjernika. No oni koji su najviše „ležali“, postadoše zavidni. Slijedila su ogovaranja i klevetanja sve do ovih dana. Klevetanju se pridružiše i svećenici rodom iz Zelova. Brat jednoga sa stanom u Kaštel Starom, a predsjednik Mjesnog odbora Zelova, posebno. Ni iz Ordinarijata nisu bili korektni. Tijekom cijelog vremena. Zelovo je don Matislavu bilo prva župa. Budući da je malena, on je trebao ostati kratko vrijeme, tek nekoliko godina kao i njegovi studijski kolege. Ali ne! Ostane on do prošle godine kad je trebao ići u Donje Sitno. U Zelovu je ostao jer je vatikanska Kongregacija za kler intervenirala. Poznavajući neke odgovorne osobe, vjerujem da će tu ostati do kraja života. Jer te osobe ne opraštaju „neposluh“. Kako sam bio župnik u Trilju, i automatski samim tim i dekan Cetinskoga dekanata nakon rata za Domovinu, predložio sam tadašnjem nadbiskupu da don Matislava premjesti u veću župu gdje će njegove sposobnosti više doći do izražaja, ali i na dobrobit mjesne Crkve prvenstveno. Uzalud! Pišući ovo, pade mi na pamet što je don Lovre Katić, župnik Čaporica u I. svjetskom ratu, zapisao o svom predšasniku, don Pavlu Čikešu. Tako napisa: „Bijaše on čovjek veseljak, te se i nadalje čuju njegove dosjetke. I vrijedan bijaše, prvi među drugovima u školi, ali zabačen u pustošna mjesta nije imao prigode da se istakne. (Don Frane Bulić izjavio da je njegov kolega Čikeš bio mnogo nadareniji od njega, ali ga prilike učinile vlaškim popom, a njega svjetskim čovjekom).“ Tako je i s don Matislavom. Privatno je dobio završio VII. stupanj u engleskom jeziku. Jedno je vrijeme zamjenjivao i profesora engleskog jezika u Sinju. A bijaše i među najboljim propovjednicima u Dekanatu. Nekima smeta. Najviše onima koji u Zelovu ne žive. Smeta i uzgajivačima marihuane jer je nesmetano ne mogu saditi u svilajskim vrtačama. Da bude vuk sit i koza cijela, preporučam da jedan od domaćih sinova preuzme župu Zelovo. 101 Znate već da se radi o radiju 101. Radio je u stečaju. Kralo se, dizalo kredite, kupovali automobili... A tko bi se tomu nadao? Nakon što je Stojedinica trebala izgubiti koncesiju, 120.000 Zagrepčana i ostalih građana [3] ustalo je protiv te odluke i, na poziv jedne od prvih internetskih stranica, održan je prosvjedni skup na Trgu bana Jelačića, 21. studenoga 1996., u znak podrške. Pritiskom Europske komisije i prijetnjom sankcijama, ali i strahom od vala građanskog neposluha koji je tih dana zahvatio gotovo cijeli glavni grad (od običnih građana, studenata, liječnika, vojnih postrojbi, poštanskih ureda...), koncesija je vraćena... Proglasiše to „državnim udarom“. Niti 15 godina kasnije ugušiše se u dugovima. Oko 25 milijuna duga ostaviše. U stečaju su. Stoga predlažem izlaz iz krize. Neka svaki sudionik skupa na Trgu dade za potrebe radija po 200 kuna i stvar je gotova. Davor Šuker Bivši uspješni nogometaš nekoliko domaćih i stranih klubova i hrvatske vrste, nakon dugo vremena opet je u žiži interesiranja javnosti. Upleo se za izbor predsjednika HNS-a. Nije to Čačićeva strančica nego Hrvatski nogometni savez. Nečasno. Uostalom takav je bio u više životnih prilika. U tijeku rata za Domovinu i on i njegovi sudrugovi u izabranoj vrsti nisu ničim dokazali svoje domoljublje. Tako sam za Uskrs 1998. godinu u listu Kap napisao: Naš ponos, naši “vatreni“ (nogometaši – zna se) ne zaslužuju nikakvo poštovanje, još manje zahvalnost ili obožavanje. Za vrijeme europskog prvenstva u Engleskoj, najveći posao im je bio – kako podijeliti novac. Nijedan nije platio ni kunu poreza na svoje velike zarade. Dok su njihovi vršnjaci gubili zdravlje (i živote o.m.) diljem Lijepe naše, oni su u sigurnosti Europe zarađivali. Nisu se sjetili kako bi i oni morali sudjelovati u obrani Domovine. Da su, barem, jednu svoju godišnju zaradu dali svojim vršnjacima koji nemaju čime svoje obitelji hraniti, bilo bi im oprošteno. No neki miljenici Dvora kupuju automobile, koje plaćaju preko 16.000 DM, i da ne bi platili porez, registriraju ih u susjednoj Državi (Davor Šuker u Livnu o. m.). Domoljubi, nema što! Živio je s voditeljicom na španjolskoj televiziji Anom Obregon. I kad joj se dijete razboljelo, nije je niti nazvao, kamoli da bi joj pružio pomoć. Ona ga je opisala kao bezosjećajna, sebična.... Kardiokirurg Sjećate li se slučaja dr.-a Šimića, riječkog kardiokirurga? Sposoban kardiokirurg, ali i prenositelj znanja na druge. Osuđen je „zbog primanja mita“. To primanje mita bilo je u svrhu užurbane operacije nekih s liste čekanja. Zamislite, davateljica mita ni za što nije osuđena. Tako radi naša pravda. Slučaj drugi. Moj zet (sestrin muž) trebao je operirati srce u KBC-u u Splitu. Nije bilo „preko veze“ nego redovno. Ispitan je koga ima, kolika primanja ima, i tako sve redom. Bolje od bilo kojeg ispovjednika. I počeo je govor: Znate, ja ću Vam osigurati najboljeg anesteziologa, najbolju instrumentalku, najbolje ovo, najbolje ono. Privatna operacija košta toliko i toliko.... Operiran je uspješno. E, ali to je trebalo i platiti. Koliko? Ne znam. Znam da su platili. Normalno da meni nisu rekli ni sestra ni zet. Doznao sam za to sasvim slučajno od „desete“ osobe. I kad sam prijatelju koji je bio uključen u njegovo liječenje (anesteziolog mu je prijatelj) to rekao, on mi reče: Mirko, nemoj pisati ništa jer će ti sestra pomisliti da sam ti ja to pričao. Zato i pišem neka se zna. Novinari lešinari neće o ovom pisati iako znaju za ovakve čine. Stoga i pišem, i želim da i prof. dr Dujomir Marasović, ravnatelj klinike, to sazna. Mrtvačnice Svi znamo da su prostorije gdje u hladnjacima leže mrtva ljudska tijela. Potreba je za njima i zbog raznih zaraznih bolesti od kojih mnogi i umiru. Na području Grada Trilja, u gotovo desetak kilometara, nalaze se tri. U Grabu, Trilju i Košutima. A dosta bi bila samo jedna s obzirom na broj umrlih. E, ali što ćete, kad svako selo želi imati sve. Od željeznice do zračne luke. I ne pitaju oni koji traže takve objekte je li to isplativo ili nije. Koliko će održavanje stajati i ima li to uopće smisla. I meni su u Čaporicama govorili da bi trebalo, ako ništa drugo, sazidati prostoriju gdje će se žalovati obitelji pokojnog člana. Rekao sam: ne! Nije potrebno. Nisu potrebna ni žalovanja, bar ne ovakva. Jer ožalošćenom čovjeku nije do žalovanja. Dosta mu je njegove tuge. A onima kojima smrt pokojnikova nije preteška, brojit će žalovatelje i sve ih dobro upamtiti. Onima koji nisu bili na žalovanju to neće oprostiti, niti zaboraviti. Pamtit će to i prigovarati cijeli život. Purda Radi se o Tihomiru Purdi, hrvatskom branitelju, a sada zatočeniku u BH zatvoru. Znate vjerojatno puno podataka o ovom slučaju pa neću ponavljati već poznato. Kad list iziđe iz tiska, znat će se i sudbina Purdina. A kako su to rješavali Poljičani svojedobno. U Statutu prepisanom iz staroga, 1440. godine (objavljenom u Poljičkom zborniku br. 1. 1968. godine u Zagrebu) u 26. glavi piše: „Zaključiše Poljičani svi zajedno: Ako neki Poljičanin ubije čovjeka koji pođe na Poljica s očitom namjerom da u Poljicima zlo učini, za takvoga su dužna sva Poljica platiti. Ili. Ako tko nađe lupeža na svom imanju ili na imanju nekog Poljičanina, te ubije lupeža dok krade ili odvlači ukradeno, za njega plaćaju sva Poljica.....“ A znamo da su Srbi i ubojice i lupeži i trebalo im je stoga suditi po načelima Poljičkog statuta. Da se više ne ponovi. Castro Ne radi se ni o bivšem kubanskom diktatoru Fidelu niti njegovu bratu Raulu. Nekako mi je na Fidela sličio naš nogometni izbornik Slaven Bilić kad je pustio bradu. Zašto ju je pustio? Pa nije, valjda iz lijenosti brijanja. Valjda čovjek ima kompleks. Ostavio je ženu i djecu bez riječi, a prijatelj mi reče da je vjerojatno ljubomoran na njezinu karijeru. Doktorirala je pravo. On ostade na istoj tituli. Ne mislim o tom pisati. O drugom je riječ. Stao je na stranu Vlatka Markovića kod izbora za predsjednika HNS-a. A ima i zašto. Svaki pametan predsjednik „dao bi mu nogu“ poslije nesudjelovanja na završnici europskog i svjetskog nogometnog prvenstva. Ali i neuspjeha na europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj. A krivac je on, Bilić. Uzmimo samo sraz s Engleskom. Nikad hrvatska nogometna vrsta nije primila više golova od neke druge vrste kao mi od Engleza. Od, mislim, osam golova, pet ih je primljeno preko Danijela Pranjića. I svi su to vidjeli osim Bilića. Igra Hrvatske često je bila jalova, gotovo, nikakva. A kakve igrače imamo! Nisam siguran niti da će se Hrvatska kvalificirati na iduće europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini. A njegov šef Vlatko Marković laže li, laže. Gdje su pusti milijuni koji su trebali doći za gradnju nogometnih centara diljem Hrvatske? Da ne govorimo o sucima, namještanjima utakmica i drugim spletkama. Mesić Brat je, kako je sam govorio, pukovniku Gadafiju. Taj njegov „brat“ voli svoje Libijce toliko da ih što više želi poslati u dženet (raj). Ali i Hrvatska, koju je dao u sigurne ruke Josipoviću, sve više sliči Gadafijevim Arapima. S pravom se može se da je Hrvatska najsjevernija arapska pokrajina, po mnogočemu. Samo i najsiromašnija. Prosvjedi su potrebni da ljudi iskažu svoju ogorčenost i probleme. Ali ovo svaki dan, malo je previše. Mislim da bi bilo bolje da nezadovoljnici nađu treću opciju kojoj će se prikloniti, a ne nepotrebno trošiti ionako nikakav proračun na plaće policajcima i drugim službama koje su angažirane u tim prosvjedima. A kad čovjek vidi sindikalnog povjerenika seljaka, ne znam koje županije, padne mu mrak na oči. Ne zato što ima manjka dva prednja donja zuba, nego zbog „kozje bradice“. Bogat čovjek, ima čak četiri krave! A govori u ime drugih. To bi se moglo reći o svim sindikalcima. Jedan umirovljenik reče: prijašnji sindikalci barem su nešto radili. Dijelili su zimnice. A ovi petljaju li, petljaju! Milinović Sjećate li se, dragi čitatelji, njegovih muljanja oko cjepiva. Potrošio silan novac na neučinkovito cjepivo protiv svinjske gripe. Kad nije prošlo, pomiješao ga je s nekim drugim cjepivom i: navali, narode! Rezultati: od desetorice prvih umrlih od ove gripe, devet ih se cijepilo na vrijeme i po preporuci ministra. Imam svoj recept za sljedeće izbore, „ma kad bili“: ni za koga neću dati glas tko je u posljednjih osam godina bio u Saboru ili Vladi. Slavlja U to ubrajam: pirove, krštenja, krizme, a ponekad, i sprovode. Sve su to slavlja. Na krštenje djeteta pozivaju se svi rođaci. I skupi se do stotinjak osoba. Ljudi ponekad dižu i kredite za to. Kod krizme je još i više. I najvažniji je kumov ili kumin dar. Što će biti sutradan, kao da nikoga nije briga. A vjenčanje! Tu se zove znane i neznane. Na pirovima bude i do 400 osoba. Obje strane, mladoženjina i mladenkina, dignu kredite za proslavu. Nadaju se da će svatovi snositi najveći dio troškova. A na jednom ovakvom piru, kad su mladenci otvarali kuverte nadajući se novcu, otvorili su 30 praznih kuverti. I umjesto dobivanja financijske potpore, ukućani sutradan idu po „spizu“ u dućane. |
- 16:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Svibanj 2012 (28) Kolovoz 2011 (17) Svibanj 2011 (7) Prosinac 2010 (18) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
List župe sv. Roka, Čaporice  e-mail: list-izvori@hi.t-com.hr Osnivač i izdavač: Župa sv. Roka Čaporice, 21240 Trilj tel./fax. 021/831-096 e-mail: mirko.skejic1@st.t-com.hr Glavni i odgovorni urednik: Don Mirko Skejić - župnik Uredničko vijeće: Marijo Bašura, Anita Čović-Pavišić, Dragica Čović, Tomislav Delić, Ivana Pešo, Kristina Pešo, Martina Pešo, Antonija Sarač, Mirko Skejić, Ante Šipić-Sokol Lektura: Maja Franić Dragica Čović Tisak: DES - Split Boktuljin put bb  |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||