Pregled posta

„MODERNE CRKVE“

Listajući izdanje knjige „Moderna arhitektura“, naišao sam na primjere crkava koje su svojom jedinstvenom formom našle mjesto u ovoj knjizi. Crkve se inače ne ističu svojom vanjštinom toliko koliko je to slučaj s nekim drugim građevinama. Ali od nekih crkava zaista se uspjelo pravilnom primjenom materijala i arhitektonskih oblika postići sklad forme i funkcije, što te crkve smješta u sam vrh moderne arhitekture. Njihovi graditelji bili su najpoznatiji arhitekti svog vremena, ali i šire: Antonio Gaudi, Le Corbusier, Oscar Niemeyer... Pitamo li se koji je osnovni cilj crkve? Služba Božje riječi, mjesto molitve? Je li samo to u pitanju? U ovim, ali i mnogim drugim crkvama diljem svijeta, osjeća se spoj duhovnog i materijalnog. Teško je reći gdje prestaje granica kada materijalni svijet postaje samodovoljan te počinje gušiti sve oko sebe. Ove mi se crkve sviđaju baš zbog njihovog sklada. One su prirodne, jednostavne građe, ali bogate detaljima koji u potpunosti zadovoljavaju svrhu objekta tj. duhovnog. Iz tog razloga odlučio sam približiti vam te crkve kroz ovaj članak.

Slika br. 1. Crkva Svete obitelji, Barcelona, Antoni Gaudi. Španjolska. U Gaudijevim konstrukcijama primjećuje se osjećaj za razumijevanje lokalnih tipova struktura i konstrukcijskih tehnika u cigli i keramici, ali u poetskom izražavanju oblika. U njegovim konstrukcijama osjeća se bliskost s okolnim pejsažom. Kroz izgradnju crkve Svete obitelji može se pratiti graditeljeva ideja razvoja od naoko skromnih nižih etaža do potpunog procvata na gornjim dijelovima crkve. Elementi se preklapaju iz prirodnih, biljnih oblika u naoko nestvarne, kao prijelaz u kakav san gdje anatomija više ne sadrži stvaran oblik. Crkva Svete obitelji dolazi do još većeg izražaja kroz kontrast u geometriji s oštrim dijagonalama i trokutima Barcelonine gradske ulične mreže. U svojim konstrukcijama Gaudi jasno oblikuje vlastita uvjerenja kako materijalne kvalitete arhitekture moraju biti vanjske manifestacije unuternjeg reda. Pri tome se jako oslanja na korištenje prirodnih oblika i struktura koje je smatrao izravnim odrazom božanskog uma.

Slika br. 2. Crkva u Vistabelli, Taragona, Josep Maria Jujol. Španjolska. Suženi otvori, rebrasti svodovi, igra sa svjetlom. Uporaba betona, željeza, cigle, keramike. Detaljna, organska uporaba hijeroglifa doprinosi osjećaju mističnog zidnog rukopisa. Jaka mediteranska pripadnost. Ova se crkva potpuno uklapa u svoj prirodni okoliš.

Slika br. 3. Katedrala Svetog Ivana, Tampere, Lars Sonck. Finska.

Na katedrali iz Tempera postiže se vitalna slika unutrašnjosti kao kontrast snažnim stupovima koji služe svojoj osnovnoj svrsi, preuzimanju opterećenja. Crkva dolazi do izražaja kroz kontrolu plana, geometriju i materijale. Na taj način posebno dolazi do izražaja granitna konstrukcija lokalnih majstora, ističući kroz samu konstrukciju snažnu nacionalnu i regionalnu pripadnost koja je imala značajan utjecaj na izgradnju ove crkve.

Slika br. 4. Grundtvig crkva, Copenhagen, Peder Vilhelm Jensen-Klint. Danska. Luteranska crkva. Naglašeno pojednostavljenje izgranje dotadašnjih crkava u Danskoj, pri čemu su korišteni zidovi od cigli i drveni materijal. Ističe se okomita forma konstrukcije kao i sugestije geoloških formacija. U unutrašnjosti se ističu zidovi od cigle i jednolika raspodjela svjetla.

Slika br. 5. Crkva Svetog Martina, New Delhi, Arthur Gordon Shoosmith. Indija. Protenstantska crkva. Mali otvori služe tome da se spriječi ulazak velike količine svjetla. Zidovi su ostavljeni bez ornamenata, kako vani tako i u unutrašnjosti. Jednostavan dizajn, potpuno u službi samog objekta, ali pritom naglašava svoju formu.
Crkva odaje dojam bezvremenske kvalitete, utilitaristički, ali grobno. Ova crkva je jedna od onih konstrukcija oko koje se vođenja debata o modernističkom ili tradicionalnom čine suvišnima.

Slika br. 6. Crkva Svetog Franje, Pampulha, Oscar Niemeyer. Brazil. Konstrukcija koja ima tanki nosivi parabolični krovni sustav te fasadu koja dominira svojim osvijetljenim mozaikom. Arhitekt svoju konstrukciju prilagođava zakrivljenim linijama koje prevladavaju u njegovoj zemlji. O svojim konstrukcijama govori: „Pravilni kutovi koje ljudi rade kruti su i nefleksibilni te me ne privlače. Privlače me krivulje, nježniji oblici konstrukcija koje susrećen u planinama svoje zemlje, u krivinama rijeka, oblacima i morskom valovima. Cijeli je svemir izgrađen od krivulja.“ Ovaj oblik konstrukcije nije odmah naišao na odobravanje crkvenih vlasti grada u kojem je crkva sagrađena, te je građevina posvećena tek kada je postala svjetski poznata, baš po svojoj konstrukciji, i uvrštena među priznata djela moderne arhitekture.

Slika br. 7. Kapelica Notre Dame du Haut, Ronchamp, Le Corbusier. Francuska. Ova kapelica djelo je jednog od najpoznatijih arhitekata dvadesetog stoljeća. Njegova ideja predstavlja crkvu kao Božji brod koji donosi spasenje svojim sljedbenicima. Tamni krov ističe se svojom bojom kao i zašiljenim vrhovima. Po svome dovršenju ova kapelica šokirala je kritičare. Le Corbusier ovom konstrukcijom mijenja svoj stil po mišljenju kritičara koji postavljaju pitanje hoće li ova konstrukcija imati značajan utjecaj na tijek razvoja moderne arhitekture? Zanimljivo je da Le Corbusier nije vjerski opredijeljen, ali je prihvatio izazov izgradnje objekta koji treba spojiti duhovni mir i meditaciju s igrom formi, svjetla i prostora bez posezanja za tipičnim crkvenim elementima.

Slika br. 8. Katedrala Gospe od Fatime, Brasilia, Oscar Niemeyer. Brazil. Još jedno djelo brazilskog arhitekta našlo se među odabranim crkvama. Ova crkva specifičnog hiperboličnog oblika ističe se svojim nosivim stupovima, kojih je 16, a teže po 90 tona. Svojim oblikom predstavlja dvije ruke koje posežu za nebeskim svodom. Između stupova nalazi se ispuna od mozaika koji s krovom čini prekrasnu cjelinu, pridonoseći ljepoti ove crkve.

Istražujući za ovaj članak, pronašao sam još crkava koje su me oduševile svojim izgledom. Ali ono što me je privuklo pisanju o ovim crkvama nije samo njihov izgled. Privukli su me ljudi koji su gradili te crkve. Oni ih nisu samo gradili, nego su u njih ugrađivali dio svoje vjere, ono što su smatrali Božjim darom koristili su kako bi slavili Boga. Oni grade crkve za ljude, ali i kao primjer ljudima. Jer u ovim crkvama dominira sklad. Ravnoteža duha i materije. A to je ono što svijetu i ljudima najčešće nedostaje.

TOMISLAV DELIĆ



Post je objavljen 22.05.2011. u 16:15 sati.