Marketing
FacebookOVCE
Evo, sjedim i razmišljam kako bih, na primjer, svojoj teti koja blage veze nema o kompjutorima i ostalim novotarijama (a inače bez greške o svemu zna sve) objasnila što je Facebook. Nemojte misliti da ona nije čula za njega. Eh, naprotiv! Nema tko nije čuo za fejs! Baš me prije nekoliko dana moja već spomenuta teta upitala: Ali si i ti na fejsu? Da, kažem ja njoj i onako je zabezeknuto pogledam i ne vjerujem svojim ušima. O čemu to ona priča - još nedavno vrhunac joj je bio bežični telefonski aparat, ali i on, kad bi zaškljocao, ne bi joj iz prve palo na pamet da ga možda stavi na punjenje. A, ne! Ali sad se toga prvog sjeti. Brzo uči, moram primijetiti! Iliti ga mobitel - drvljem i kamenjem na njega, a sad čovječanstvo jednostavno ne može shvatiti da bi netko možda htio malo mira, privatnosti, a ne da cijeli svijet u svakom trenutku zna gdje si, s kim si, spavaš li, jedeš li, jesi li stigao, nisi li..
I tako, možda bih mogla početi primjerice: Tete, prvo upališ računalo. Pretpostavka je da na ovom koraku ne bi trebalo biti nikakvih problema. Mišem klikneš na Internet Explorer (dalje ipak ne bih spominjala Mozillu, Chrome i ostale ludosti) i otvori ti se internet. Ona bi se, naravno, malo zasmijala na sam spomen miša jer je on dotad za nju imao posve druge konotacije - obične štetočine... Dokle je dogurao, svaka mu čast! E, sad, ukucaš: www.facebook.com - to ti ga je web stranica fejsa. Zamišljam joj facu dok polako, ali sigurno napredujemo - očituje se nekakav podsmijeh tipa: nećeš ti znanstvene fantastike... To ti ga je to?! A, ne, tetka, nije to baš sve. Sad ćemo ti otvoriti profil. Čiji profil? Moj profil? Lagano pomiče kosu s lica - moj profil je sasvim otvoren, hvala! Ma, ne, tetka, fejs profil, tako da budeš jedna od, da se družiš. Premda je tetki sasvim uredno išlo i ono druženje u četiri, šest, osam ili koliko već očiju, uvijek ima nešto za dodati, pa kome se sluša, neka izvoli. Kad bolje razmislim, fejs ima jednu veliku prednost - nitko ne galami!
Evo ga, ovo će ti biti korisničko ime. Naravno, idemo na nešto prejednostavno što će opet završiti zataknuto za lamperiju na nekom malom post-it papiriću, da se podsjeti. Lozinka - ništa lakše - ime omiljenog djeteta, unučeta - ako se takvi još mogu zvati omiljenima. Uvijek nešto traže, zovu samo kad treba, spavaju do podne, imaju naušnice u nosu, jedna strana glave nakrivo ošišana.. Ajme, majko! Ali ipak, lozinku ćemo po njima - čisto da je tetka lakše upamti. Neka igre započnu... A vidi ovo - podaci o obrazovanju, poslodavcu, ovo, ono... Ma pusti, tetka, to ćemo poslije. Mislim se onako u sebi - nije baš ni da se ima nešto tu i staviti – no, dat ćemo ljudskoj mašti na volju. Idemo, evo nas...
Tu smo. Daj, tetka, da smislimo jedan status za početak. A šta je to? Pa to je nešto o čemu trenutno razmišljaš, što ti je upravo palo na pamet, evo recimo: Baš sam skuhala ručak, sad mogu na kauč! Tetka oduševljena, a opet, nije joj jasno zašto bi to nekoga zanimalo. Velim ja njoj - pa nije baš ni da susjede zanima, ali isto prime na znanje - i to svaki dan! Nisam sigurna da joj je opaska savršeno legla, ali nadam se da me skužila. Tetka smišlja status - napetost je u zraku, jest da nećemo otkriti Mjesec, ali trenutak je od presudnijih. Nakon kuckanja prstima po stolu, značajnog zavrćanja očima, palac se konačno podiže u zrak, ideja je na vrhuncu. Mogla bih stavit možda: Je li tko za kavicu???, predlaže ona. Ideja samo takva, tete! Nikad prije i nikad poslije nitko se toga ne bi sjetio, šta su ti geni! Naravno, kroz glavu joj baš i ne prolazi da od svih potencijalnih kavopija koje bi se odazvale na ovaj status niti jedna nije na fejsu. One su obično u vrtu, oko kokošiju, a iza 20:00 u krevetu... Ali, dobro, upišem ja status, teta zadovoljna i čeka. Čeka da joj se odgovori na poziv, žao mi je da puno čeka (i ne dočeka), pa kažem: Ma još nitko ne zna da si se logirala, kad te skuže, nećeš se moći braniti. Tetki raste cijena naočigled... Neka je, neka uživa, tko zna - možda se u ovih pola sata pomladila 20 godina.
Idem teti pokazati svoj profil, da malo stekne uvid u ovo besposličarenje, da uhvati ruku - praksa je jako bitna. Aha, evo ga - znači, upišeš moje ime - ukažem ti se u svom svojem sjaju, pozoveš me za frenda da možemo komunicirati. Trknem začas do svog profila, a teta me zapanjeno gleda i komentira kojom se ja vještinom i lakoćom krećem od profila do profila. Ne zna ona da sam i ja zakržljala - da mi samo vidi sina za mašinom - četiri su mu godine - na Googleu nađe što god ga zanima. Ovaj podatak i ne smijem iznijeti pred svojom užom obitelji jer bit će onda: mali će pokvariti oči, bit će mu dosadno u školi, naučit će slova prije vremena… I koliko god mi ni samoj nije drago da visi pred računalom značajan dio dana, svjesna sam da se tome sve teže može odolijevati.
Mala digresija, ali evo me nazad. Prihvatila sam tetu za fejsfrendicu i velikodušno joj odgovaram na status i usput ga lajkam: Stavi vodu, eto mene! Sad joj pokazujem svoj zid i slike, većinu ih je već jednom vidjela, ali ovo je posve novo iskustvo. Gledat će ih još sto puta ako treba - a čini mi se, usudila bi se i komentirati pokoju. Čekaj, tetka, ne može to ovako - moramo se vratiti u tvoj profil, pa izvoli. Brzopotezno smo nazad kod nje i ona se diže sa stolice. Pa gdje ćeš sad? Staviti vodu za kavu! Tetka je car! Na mjestu gdje bi trebala doći njena slika, samo je neka neugledna sjena, pa teta skromno poželi da tu bude njena vlastita. Iskopala sam u svojim slikama jednu gdje je ona, uredno je odsječem na mjeru i postavim. Aaaa, već je puno bolje. Ma progovorit će!
Evo, tete, vidiš mene među prijateljima pa klikni mišem na moju sličicu i možeš komentirati slike. Ona to obavlja bez greške, nadmoćno i hladno - kao da je to činila već sto godina. Naravno da sam ja tipkala komentare i osjećala se pomalo debilno pišući tuđa mišljenja o vlastitim slikama, ali to je fejs. Debilno je in! U taj čas nekako i voda je prokuhala... Osjetila sam veliko olakšanje što je, valjda, poduka došla kraju. Nema toga što jedna bijela kava - s mnoooooogo mlijeka, a kave tek toliko da pokrije dno šalice, ne može izliječiti. Ja sam izmoždena, a teta i dalje ufurana. Mislim da joj ipak jedna stvar nedostaje da bi katastrofa bila potpuna - kompjutor! Jer ja upravo bježim s mjesta nesreće, a predmet divljenja nosim sa sobom. Ne mogu se boriti s tim. Ona bi sad samo surfala. Kako mi je majka već odavno zaražena fejs virusom, ali tek kao kibic u tuđe živote, prepuštam njih dvije njima samima. Neka ćire i vire... Pada mi na pamet onaj film: Kad starci prolupaju, i mislim se - ajme!
Ipak, bilo bi fer dodati - iako u svom životu imam i računalo i tetu (dapače - tri!), pričica je izmišljena. Tek sam se zapitala što bi bilo da se uhvatim u koštac s nemogućom misijom. Hvala lijepa, bolje ne! Dosta je facebookOVACA i bez moje tete!
Anita Čović-Pavišić
Post je objavljen 22.05.2011. u 16:34 sati.