List Izvori | Čaporice
nedjelja, 22.05.2011.
RAJSKA DJEVO, KRALJICE HRVATA
|
Sigurna sam kako smo svi barem jednom čuli ovu pjesmu, koja je jedna od najpjevanijih crkvenih pjesam posvećenih Gospi. Međutim, tko je autor ove pjesme i kakav je njegov životni put rijetki znaju. Pjesme Rajska djevo, kraljice Hrvata i Do nebesa nek' se ori napisao je isusovac Petar Perica. Otac Petar Perica rođen je u Kotišini, mjestu u blizini Makarske, 27. lipnja 1881. godine. Zaređen je za svećenika u Družbi Isusovoj 1914. g. Kroz desetljeća je djelovao kao duhovni vođa katoličkih organizacija mladih. Svojim duhovnim vježbama, propovijedima i ispovijedima on nije bio samo vjerski informator nego je bio srcem i dušom formator u vjeri i ljubavi prema Bogu i narodu. U Dubrovnik dolazi 1937. godine, postaje superior isusovačke zajednice i duhovnik u Biskupskom sjemeništu. Svojim skromnim i uzornim životom oživljavao je vjeru i nadu, osobito kod mladih. Nažalost, sve aktivnosti oca Perice naprasito su prekinute ulaskom partizana u Dubrovnik. Partizani u Dubrovnik ulaze 18. listopada 1944. Kako "osloboditelji" zamišljaju "oslobođenje", postalo je jasno već sutradan na Orsuli, istočnom izlazu iz grada, kada je ubijeno najmanje jedanaest mladića. Nikome od njih nije suđeno, nikome nije dokazana krivica. Nikoga se zapravo nije ni sumnjičilo za konkretan zločin, bilo je dovoljno da su Hrvati. Krvavi kotač nije se time zaustavio. U noći 22. listopada 1944. dvojica vojnika došla su po oca Petra Pericu u Biskupsko sjemenište. Kroničar je zabilježio da je u torbu stavio nešto rublja, redovničko raspelo, slike Srca Isusova i Marijina, i Sv. Josipa. S klecala je uzeo svoje redovničko raspelo, te kleknuvši kazao : " Srce Isusovo, ako je to žrtva za Te, neka bude, rado je primam." Vojnici, koji su bili naoružani do zuba, odveli su ga u dubrovački zatvor, gdje su bili i drugi zatvorenici. Nisu znali zašto su zatvoreni, nije bilo nikakva ispitivanja ni suđenja. Nekoliko dana kasnije, 25. i 26. listopada 1944. , otac Perica i ostali zatvorenici prebačeni su na otočić Daksu, koji je smješten na ulazu u grušku luku, gdje su postrijeljani metkom u zatiljak i pobacani u jame. Pred puščanim cijevima nisu bili nikakvi fašisti, nego sedmorica svećenika i časni i ugledni Dubrovčani. Oni koji su držali puške nisu bili antifašisti, nego komunistički krvnici koji ubijaju. Smaknuti su bez suda, a javnost je o tome obaviještena plakatima kojima se htjelo kazati kako su pogubljeni kao " ustaše ", " ustaški suradnici ", "suradnici okupatora " i slično. Ubijanja su se nastavila idućih dana i tjedana. Ostalo je upamćeno kako su neki od ubijenih pomagali i partizane ili su simpatizirali komuniste u slučaju da su bili za hrvatsku državu. No, za ubilački stroj jugoslavenske armije takve su razlike bile neznatne. Supruga predzadnjeg dubrovačkog gradonačelnika Ive Karlovića, koji je strijeljan na Daksi, nakon što je saznala za smrt muža, postavlja odgovornima pitanje: " Zašto je moj muž strijeljan? " Jedan od onih na vlasti joj odgovara: " Drugarice, Vaš muž nije ništa kriv, on je žrtva revolucije, a svaka revolucija jede i svoju djecu! " Na Daksi je ubijeno najmanje 79 Dubrovčana od ukupno više od 190 ubijenih nakon partizanskog ulaska u grad, a među ubijenima je jedanaest svećenika. Mjesto na kojem se nalazi spomen-obilježje nije jedino ubijalište na Daksi. Svjedoci ovih događanja i neki objavljeni izvori govore o tome kako su se ubijanja protegla duboko u studeni 1944. i kako su žrtve bacane u more i pokapane na više mjesta. Stradanje na Daksi nije ni po čemu izuzetak, ono je dio sustavnog progona hrvatstva, ono je uvod u stotine sličnih pokolja koji će kulminirati u svibnju 1945. u Bleiburgu i na križnim putovima. Njemački list Bild kaže da je znakovito kolike su zločine i patnje uzrokovali ljudi koji su se kitili idejama " bratstva i jedinstva " i ostalim šupljim komunističkim parolama. U spomenutom listu navedeni su najveći zločinci, i to njih 10. Među njima je i Josip Broz Tito, za kojeg se navodi da je ubio milijun ljudi, pretežno Hrvata. Zločin ne bi bio moguć, niti bi bio tako sustavan i temeljit, da mu nisu asistirali partizani hrvatskog podrijetla. Kao u ostatku Hrvatske, tako i u Dubrovniku, oni su okupaciji davali prividni legitimitet, oni su služili legalizaciji masovnih umorstava. U "čišćenju " se isticao legendarni Ante Jurjević Baja. Legendaran koliko po svom primitivizmu i sudjelovanju u ubijanju nedužnih civila pred kraj rata, toliko i po činjenici da je još desetljećima bio strah i trepet Dalmacije. Jurjević u pismu, pisanom u Dubrovniku 25. 10. 1944. u jeku smaknuća, izrijekom priznaje da su ljudi pobijeni bez suda i istraga, bez ikakva utvrđivanja relevantnih činjenica, tek na temelju partizanskih dojava. On također tumači postupak prema "narodnim neprijateljima", osobito svećenicima - "bilo kako bilo, ubit ih se mora ". Iz pisma se jasno vidi kako je partizanska armija na dubrovačke Hrvate gledala kao na Hrvate, dakle na sumnjivce, čak i onda kad nisu bili ustaše. Godine 2007. Udruga Daksa 1944./45. podnijela je kaznenu prijavu i zahtjev za ekshumacijom pogubljenih. U rujnu 2009. započelo se s istražnim radovima. Rezultat spomenute djelomične ekshumacije je sljedeći: pronađena su 53 kostura, dobiven je uzorak od 28 pogubljenih za DNK analizu, pa se identificiralo 18 pogubljenih. Među identificiranim je i otac Petar Perica. Dana 19. lipnja 2010. u prijepodnevnim satima pokopani su posmrtni ostaci ekshumirane 51 žrtve na Daksi, i to poznate i nepoznate. Nakon što su lijesovi spušteni u grobnicu, prisutni pjevači i puk otpjevali su pjesmu oca Perice Rajska djevo, kraljice Hrvata. Otac Petar Perica imao je poseban ukop na Boninovu 26. lipnja 2010., te se, zbog njegovih svetačkih svojstava, može očekivati da bude proglašen mučenikom, a u tom slučaju i pokretanje postupka beatifikacije. Kada spomenemo ime otoka Daksa ispred Dubrovnika, u ustima nam ostane okus gorčine jedne teške i mučne dionice nacionalne novovjeke povijesti. Poljaci su raskrinuli koprenu laži nad Katynom - simbolom genocida i himbe, skinuvši cenzuru nad istinom. Daksa je ostala nerasvijetljena, kao i cijela problematika priznavanja krivnje, osude zločina, te glasnog i jasnog spomena poimenice zločinaca. Ovako, sve ostaje nekako zamagljeno, stalno opterećujući nečije ljudske sudbine. Treba samo izreći imena umorenih i imena počinitelja. Kazna za zločin neće nikada doći na ovom svijetu na naplatu, ali ostaje moralna osuda zločinaca. Naučimo na primjeru židovskog naroda, gdje svaka žrtva mora imati ime, isto kao što i zločinac mora imati javno izgovoreno ime. Sve dok se to ne dogodi i ne dođe do pročišćenja, Daksa će biti ukleti otok ispred Grada koji još nije jasno ispisao svoju dionicu povijesti XX. stoljeća. Kristina Pešo |
- 16:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Svibanj 2012 (28) Kolovoz 2011 (17) Svibanj 2011 (7) Prosinac 2010 (18) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
List župe sv. Roka, Čaporice  e-mail: list-izvori@hi.t-com.hr Osnivač i izdavač: Župa sv. Roka Čaporice, 21240 Trilj tel./fax. 021/831-096 e-mail: mirko.skejic1@st.t-com.hr Glavni i odgovorni urednik: Don Mirko Skejić - župnik Uredničko vijeće: Marijo Bašura, Anita Čović-Pavišić, Dragica Čović, Tomislav Delić, Ivana Pešo, Kristina Pešo, Martina Pešo, Antonija Sarač, Mirko Skejić, Ante Šipić-Sokol Lektura: Maja Franić Dragica Čović Tisak: DES - Split Boktuljin put bb  |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||