Božić
Prošlih godina trgovci su nam ukrali Božić. Pripremali su slavlje Božića na svoj način. Ove godine trgovački su centri bili osvijetljeni i ukrašeni „na vrijeme“. A to znači više od mjesec dana prije Božića. No svetkovinu Kristova rođenja nisu nam čestitali. Jest, čestitali su blagdane. Koje i kome, nisu spomenuli. Ma to njima nije važno. Važna je zarada. A Bog i Božić? Jedino su nam ga javno kurve čestitale.
Zelovo
Malo mjesto na Svilaji. Poznato po marljivim ljudima i vrsnim majstorima. U prošlosti. E, sad je drukčije. Dođe rat za obranu Domovine. Najveći broj Zelovljana izbježe u Split i okolicu. Ostane nešto svijeta i župnik s njima. Don Matislav Vilić, inteligentan čovjek i pošten svećenik. U Zelovo je došao par godina prije rata. Ostade u župi za vrijeme rata. Nije se bojao ni oružja, ni četnika. Primao je pripadnike hrvatske vojske, hranio ih i pojio. A oni su zloupotrebljavali njegovo gostoprimstvo i naređivali što iduću večer mora spremiti. Radili su mu svašta. Ponižavali ga kao da je živinče. A on trpio i trpio. Doznaše za to i u Vojnoj policiji. Dođoše k njemu i ispitivaše ga. Iznijeli su mu za što su sve optuživali „naše branitelje“. Sve je zanijekao. Kako bih mogao pogledati njihovim ženama i djeci u oči – reče.
Kao svećenik, nije imao puno obveza u župi pa se dao na uzgoj stoke. Kopao je i sadio krumpire, dok su drugi koji su primali socijalnu pomoć, ispijali piće ispred mjesnog dućana. Blaga je bilo sve više i više, i don Matislav je vršio poslove pastira blaga, ali i vjernika. No oni koji su najviše „ležali“, postadoše zavidni. Slijedila su ogovaranja i klevetanja sve do ovih dana. Klevetanju se pridružiše i svećenici rodom iz Zelova. Brat jednoga sa stanom u Kaštel Starom, a predsjednik Mjesnog odbora Zelova, posebno. Ni iz Ordinarijata nisu bili korektni. Tijekom cijelog vremena.
Zelovo je don Matislavu bilo prva župa. Budući da je malena, on je trebao ostati kratko vrijeme, tek nekoliko godina kao i njegovi studijski kolege. Ali ne! Ostane on do prošle godine kad je trebao ići u Donje Sitno. U Zelovu je ostao jer je vatikanska Kongregacija za kler intervenirala. Poznavajući neke odgovorne osobe, vjerujem da će tu ostati do kraja života. Jer te osobe ne opraštaju „neposluh“. Kako sam bio župnik u Trilju, i automatski samim tim i dekan Cetinskoga dekanata nakon rata za Domovinu, predložio sam tadašnjem nadbiskupu da don Matislava premjesti u veću župu gdje će njegove sposobnosti više doći do izražaja, ali i na dobrobit mjesne Crkve prvenstveno. Uzalud!
Pišući ovo, pade mi na pamet što je don Lovre Katić, župnik Čaporica u I. svjetskom ratu, zapisao o svom predšasniku, don Pavlu Čikešu. Tako napisa: „Bijaše on čovjek veseljak, te se i nadalje čuju njegove dosjetke. I vrijedan bijaše, prvi među drugovima u školi, ali zabačen u pustošna mjesta nije imao prigode da se istakne. (Don Frane Bulić izjavio da je njegov kolega Čikeš bio mnogo nadareniji od njega, ali ga prilike učinile vlaškim popom, a njega svjetskim čovjekom).“
Tako je i s don Matislavom. Privatno je dobio završio VII. stupanj u engleskom jeziku. Jedno je vrijeme zamjenjivao i profesora engleskog jezika u Sinju. A bijaše i među najboljim propovjednicima u Dekanatu.
Nekima smeta. Najviše onima koji u Zelovu ne žive. Smeta i uzgajivačima marihuane jer je nesmetano ne mogu saditi u svilajskim vrtačama.
Da bude vuk sit i koza cijela, preporučam da jedan od domaćih sinova preuzme župu Zelovo.
101
Znate već da se radi o radiju 101. Radio je u stečaju. Kralo se, dizalo kredite, kupovali automobili... A tko bi se tomu nadao?
Nakon što je Stojedinica trebala izgubiti koncesiju, 120.000 Zagrepčana i ostalih građana [3] ustalo je protiv te odluke i, na poziv jedne od prvih internetskih stranica, održan je prosvjedni skup na Trgu bana Jelačića, 21. studenoga 1996., u znak podrške. Pritiskom Europske komisije i prijetnjom sankcijama, ali i strahom od vala građanskog neposluha koji je tih dana zahvatio gotovo cijeli glavni grad (od običnih građana, studenata, liječnika, vojnih postrojbi, poštanskih ureda...), koncesija je vraćena... Proglasiše to „državnim udarom“.
Niti 15 godina kasnije ugušiše se u dugovima. Oko 25 milijuna duga ostaviše. U stečaju su. Stoga predlažem izlaz iz krize. Neka svaki sudionik skupa na Trgu dade za potrebe radija po 200 kuna i stvar je gotova.
Davor Šuker
Bivši uspješni nogometaš nekoliko domaćih i stranih klubova i hrvatske vrste, nakon dugo vremena opet je u žiži interesiranja javnosti. Upleo se za izbor predsjednika HNS-a. Nije to Čačićeva strančica nego Hrvatski nogometni savez. Nečasno. Uostalom takav je bio u više životnih prilika.
U tijeku rata za Domovinu i on i njegovi sudrugovi u izabranoj vrsti nisu ničim dokazali svoje domoljublje. Tako sam za Uskrs 1998. godinu u listu Kap napisao: Naš ponos, naši “vatreni“ (nogometaši – zna se) ne zaslužuju nikakvo poštovanje, još manje zahvalnost ili obožavanje. Za vrijeme europskog prvenstva u Engleskoj, najveći posao im je bio – kako podijeliti novac. Nijedan nije platio ni kunu poreza na svoje velike zarade. Dok su njihovi vršnjaci gubili zdravlje (i živote o.m.) diljem Lijepe naše, oni su u sigurnosti Europe zarađivali. Nisu se sjetili kako bi i oni morali sudjelovati u obrani Domovine. Da su, barem, jednu svoju godišnju zaradu dali svojim vršnjacima koji nemaju čime svoje obitelji hraniti, bilo bi im oprošteno. No neki miljenici Dvora kupuju automobile, koje plaćaju preko 16.000 DM, i da ne bi platili porez, registriraju ih u susjednoj Državi (Davor Šuker u Livnu o. m.). Domoljubi, nema što!
Živio je s voditeljicom na španjolskoj televiziji Anom Obregon. I kad joj se dijete razboljelo, nije je niti nazvao, kamoli da bi joj pružio pomoć. Ona ga je opisala kao bezosjećajna, sebična....
Kardiokirurg
Sjećate li se slučaja dr.-a Šimića, riječkog kardiokirurga? Sposoban kardiokirurg, ali i prenositelj znanja na druge. Osuđen je „zbog primanja mita“. To primanje mita bilo je u svrhu užurbane operacije nekih s liste čekanja. Zamislite, davateljica mita ni za što nije osuđena. Tako radi naša pravda.
Slučaj drugi. Moj zet (sestrin muž) trebao je operirati srce u KBC-u u Splitu. Nije bilo „preko veze“ nego redovno. Ispitan je koga ima, kolika primanja ima, i tako sve redom. Bolje od bilo kojeg ispovjednika. I počeo je govor: Znate, ja ću Vam osigurati najboljeg anesteziologa, najbolju instrumentalku, najbolje ovo, najbolje ono. Privatna operacija košta toliko i toliko....
Operiran je uspješno. E, ali to je trebalo i platiti. Koliko? Ne znam. Znam da su platili. Normalno da meni nisu rekli ni sestra ni zet. Doznao sam za to sasvim slučajno od „desete“ osobe. I kad sam prijatelju koji je bio uključen u njegovo liječenje (anesteziolog mu je prijatelj) to rekao, on mi reče: Mirko, nemoj pisati ništa jer će ti sestra pomisliti da sam ti ja to pričao.
Zato i pišem neka se zna.
Novinari lešinari neće o ovom pisati iako znaju za ovakve čine. Stoga i pišem, i želim da i prof. dr Dujomir Marasović, ravnatelj klinike, to sazna.
Mrtvačnice
Svi znamo da su prostorije gdje u hladnjacima leže mrtva ljudska tijela. Potreba je za njima i zbog raznih zaraznih bolesti od kojih mnogi i umiru.
Na području Grada Trilja, u gotovo desetak kilometara, nalaze se tri. U Grabu, Trilju i Košutima. A dosta bi bila samo jedna s obzirom na broj umrlih.
E, ali što ćete, kad svako selo želi imati sve. Od željeznice do zračne luke. I ne pitaju oni koji traže takve objekte je li to isplativo ili nije. Koliko će održavanje stajati i ima li to uopće smisla.
I meni su u Čaporicama govorili da bi trebalo, ako ništa drugo, sazidati prostoriju gdje će se žalovati obitelji pokojnog člana. Rekao sam: ne! Nije potrebno. Nisu potrebna ni žalovanja, bar ne ovakva. Jer ožalošćenom čovjeku nije do žalovanja. Dosta mu je njegove tuge. A onima kojima smrt pokojnikova nije preteška, brojit će žalovatelje i sve ih dobro upamtiti. Onima koji nisu bili na žalovanju to neće oprostiti, niti zaboraviti. Pamtit će to i prigovarati cijeli život.
Purda
Radi se o Tihomiru Purdi, hrvatskom branitelju, a sada zatočeniku u BH zatvoru. Znate vjerojatno puno podataka o ovom slučaju pa neću ponavljati već poznato. Kad list iziđe iz tiska, znat će se i sudbina Purdina.
A kako su to rješavali Poljičani svojedobno. U Statutu prepisanom iz staroga, 1440. godine (objavljenom u Poljičkom zborniku br. 1. 1968. godine u Zagrebu) u 26. glavi piše: „Zaključiše Poljičani svi zajedno: Ako neki Poljičanin ubije čovjeka koji pođe na Poljica s očitom namjerom da u Poljicima zlo učini, za takvoga su dužna sva Poljica platiti. Ili. Ako tko nađe lupeža na svom imanju ili na imanju nekog Poljičanina, te ubije lupeža dok krade ili odvlači ukradeno, za njega plaćaju sva Poljica.....“
A znamo da su Srbi i ubojice i lupeži i trebalo im je stoga suditi po načelima Poljičkog statuta. Da se više ne ponovi.
Castro
Ne radi se ni o bivšem kubanskom diktatoru Fidelu niti njegovu bratu Raulu. Nekako mi je na Fidela sličio naš nogometni izbornik Slaven Bilić kad je pustio bradu. Zašto ju je pustio? Pa nije, valjda iz lijenosti brijanja. Valjda čovjek ima kompleks. Ostavio je ženu i djecu bez riječi, a prijatelj mi reče da je vjerojatno ljubomoran na njezinu karijeru. Doktorirala je pravo. On ostade na istoj tituli.
Ne mislim o tom pisati. O drugom je riječ. Stao je na stranu Vlatka Markovića kod izbora za predsjednika HNS-a. A ima i zašto. Svaki pametan predsjednik „dao bi mu nogu“ poslije nesudjelovanja na završnici europskog i svjetskog nogometnog prvenstva. Ali i neuspjeha na europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj. A krivac je on, Bilić. Uzmimo samo sraz s Engleskom. Nikad hrvatska nogometna vrsta nije primila više golova od neke druge vrste kao mi od Engleza. Od, mislim, osam golova, pet ih je primljeno preko Danijela Pranjića. I svi su to vidjeli osim Bilića.
Igra Hrvatske često je bila jalova, gotovo, nikakva. A kakve igrače imamo! Nisam siguran niti da će se Hrvatska kvalificirati na iduće europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini.
A njegov šef Vlatko Marković laže li, laže. Gdje su pusti milijuni koji su trebali doći za gradnju nogometnih centara diljem Hrvatske? Da ne govorimo o sucima, namještanjima utakmica i drugim spletkama.
Mesić
Brat je, kako je sam govorio, pukovniku Gadafiju. Taj njegov „brat“ voli svoje Libijce toliko da ih što više želi poslati u dženet (raj). Ali i Hrvatska, koju je dao u sigurne ruke Josipoviću, sve više sliči Gadafijevim Arapima. S pravom se može se da je Hrvatska najsjevernija arapska pokrajina, po mnogočemu. Samo i najsiromašnija.
Prosvjedi su potrebni da ljudi iskažu svoju ogorčenost i probleme. Ali ovo svaki dan, malo je previše. Mislim da bi bilo bolje da nezadovoljnici nađu treću opciju kojoj će se prikloniti, a ne nepotrebno trošiti ionako nikakav proračun na plaće policajcima i drugim službama koje su angažirane u tim prosvjedima.
A kad čovjek vidi sindikalnog povjerenika seljaka, ne znam koje županije, padne mu mrak na oči. Ne zato što ima manjka dva prednja donja zuba, nego zbog „kozje bradice“. Bogat čovjek, ima čak četiri krave! A govori u ime drugih.
To bi se moglo reći o svim sindikalcima. Jedan umirovljenik reče: prijašnji sindikalci barem su nešto radili. Dijelili su zimnice. A ovi petljaju li, petljaju!
Milinović
Sjećate li se, dragi čitatelji, njegovih muljanja oko cjepiva. Potrošio silan novac na neučinkovito cjepivo protiv svinjske gripe. Kad nije prošlo, pomiješao ga je s nekim drugim cjepivom i: navali, narode!
Rezultati: od desetorice prvih umrlih od ove gripe, devet ih se cijepilo na vrijeme i po preporuci ministra.
Imam svoj recept za sljedeće izbore, „ma kad bili“: ni za koga neću dati glas tko je u posljednjih osam godina bio u Saboru ili Vladi.
Slavlja
U to ubrajam: pirove, krštenja, krizme, a ponekad, i sprovode. Sve su to slavlja. Na krštenje djeteta pozivaju se svi rođaci. I skupi se do stotinjak osoba. Ljudi ponekad dižu i kredite za to. Kod krizme je još i više. I najvažniji je kumov ili kumin dar. Što će biti sutradan, kao da nikoga nije briga.
A vjenčanje! Tu se zove znane i neznane. Na pirovima bude i do 400 osoba. Obje strane, mladoženjina i mladenkina, dignu kredite za proslavu. Nadaju se da će svatovi snositi najveći dio troškova. A na jednom ovakvom piru, kad su mladenci otvarali kuverte nadajući se novcu, otvorili su 30 praznih kuverti. I umjesto dobivanja financijske potpore, ukućani sutradan idu po „spizu“ u dućane.
Post je objavljen 22.05.2011. u 16:00 sati.