Dobre i loše strane života u domu
Puno osoba misli kako je život u domu idealan, kako se o mnogim tinejdžerima brinu profesori bez ikakve mane. I brojni roditelji misle kako je dom mjesto gdje će se njihova djeca stalno družiti s knjigom i tako sebi osigurati odlične ocjene.
U domu u kojem ja boravim tako stvari ne stoje. Profesori koji se o nama brinu su, relativno, dobri. Ipak se moram upitati na koji su način dobili tako odgovoran posao. Zadaća im je što bolje odgojiti tuđu djecu kako najbolje mogu. Ima odličnih profesora i odgojitelja. Moramo znati da najvažniji odgoj dolazi iz obitelji. Ono što čovjek ponese iz obitelji je temelj svakog odgoja.
Što se učenja tiče, u domu nije lako učiti. Koncentraciju ometaju stalna kucanja na vrata i molbe da drugi napuste tvoju sobu, da možeš normalno i kvalitetno učiti. Isto tako moramo se boriti i protiv raznih ovisnosti, a to je teško jer su drugi uporni u želji da i oni koji nisu ovisnici to postanu. Iako ima dosta negativnosti koje mogu uvjetovati da se nesiguran tinejdžer u potpunosti promijeni nagore, mislim da to ipak ovisi o osobi. Ja mislim da se osoba koja je dovoljno jaka i odlučna ne će promijeniti pod utjecajem doma. Mogu samo reći da, kada sam jednom odgovarala biologiju i kada nisam dobro naučila gradivo, profesorica mi je rekla: „Klarić, poprimaš osobine domskog života, postat ćeš kao i ostali.“ Iako sam bila bijesna, ne na profesoricu, nego na sebe, ja sam čvrsto odlučila da će na kraju godine, moja ocjena iz biologije biti odličan, a i bila je, i baš zato stojim iza svega toga, da ako je osoba dovoljno snažna i odlučna, da se ne treba bojati. Jedna od boljih stvari života u domu je društvo tj. nova poznanstva. Upoznala sam puno osoba, koji su mi sada super prijatelji. Isto tako, jedna od pozitivnih stvari je to što se lakše osamostalimo. Iako sam navela nekoliko negativnih i pozitivnih stvari, ja sam ipak zadovoljna, jer mislim da svi moramo biti zadovoljni onime što imamo i tek ćemo onda biti sretni.
Lucija Klarić
Starinski običaji za blagdan sv. Roka
Zanimalo me kako su ljudi prije slavili sv. Roka. Tako sam jednog dana otišla baki da mi ispriča sve kako je prije bilo. Bila je vrlo ljubazna, pa mi je počela pričati. Rekla je da su ljudi ujutro išli na misu, potom bi išli na ručak na kojeg su im došli prijatelji, kumovi i rodbina. Iza ručka bi išli na dernek. Neki bi prodavali svoje voće iz vrta. Muškarci bi igrali mure, a pobjednik bi plaćao svima piće. Ljudi bi prodavali igračke. Momci bi vodili svoje djevojke na dernek i kupovali bi im voće, a kako nije bilo vrećica one bi voće stavile u traveršu. Pjevali su rere, igralo se kolo, cure i momci bi šetali od kapele sv. Ante pa do na Vlake do spomenika. Dolazili bi momci iz okolnih sela: Dicma, Biska, Košuta, a Bišćani su bili zločesti, pa bi se potukli s Čaporčanima. A bila je jedna baka Đuka, pa bi napunila punu traveršu kamenja, pa udri po Bišćanima i tako ih potjerala. I tako su ljudi iz sela skladali pjesmu: „ Bišćani su gori od hajduka, Čovića ih izmlatila Đuka.“ Navečer bi se svi razišli svojim kućama i tako bi završilo slavlje.
Voljela bih da se ta tradicija nastavi.
Martina Čović 7. razred
Post je objavljen 09.08.2011. u 19:15 sati.