U ovom današnjem užurbanom tempu života, kada najmanje vremena imamo sami za sebe, a kamoli za nekog drugog, pa i onog najstarijeg člana župe kojeg se malo tko sjeti, odlučile smo jedno popodne provesti u društvu 90-godišnje starice Zorke Pavela.
Staricu smo zatekli u dvorištu ispred njene trošne kamene kućice kako svojoj maci pere posudu za vodu. Malo smo je uplašili jer je bila okrenuta leđima, a ne čuje dobro. Nasmiješeno je rekla: „A otkud vi tu? Skoro ste me poplašili.“ Bila je iznenađena što joj tako mladi ljudi dolaze u posjetu, jer joj obično starija susjeda krati vrijeme. Pomislila je da se nešto loše dogodilo te rekla: „Ako nosite ružne vijesti meni ih ne govorite.“ No brzo smo ju uvjerili da je sve u redu, samo bi s njom htjeli malo porazgovarati za list. „A kud ste se mene sitili...?“ ponavljala je sjedajući na stolicu pokraj ulaza u kuću. „Sidite, nemojte stat na nogama, ako se ja ičega sitin ja ću van reć. Ne pantin više, stara san. Svatit ćete to kad ostarite 'vako ko ja, tek ćete onda znat pa ćete se valjda sitit stare babe i šta je ona pričala... Ali, kud ste mene našli, ja stara baba bez ijednog zuba.“ I u 90-im godinama Zora (kako je zovu od milja) zbija šale na vlastiti račun pripovijedajući kako je izgubila zube tijekom rada u vinogradu, a nakon nekog vremena ih našla na istom mjestu u zemlji, tvrdeći da ih neće više ni napraviti jer će ih opet izgubiti.
Zorka je rođena 10. listopada 1920. Ubrzo će napuniti 91 godinu. Jedna je od sedmero djece u svojih roditelja. Nju, kao ni njenu obitelj život nije mazio. Troje djece je umrlo pri porođaju ili nedugo nakon porođaja. Nije bilo liječnika, a vladale su svakojake bolesti. Najotporniji su ostali na životu. Priča nam o Španjoli, Španjolskoj gripi. Ne sjeća se tog perioda jer je rođena nekoliko mjeseci nakon završetka pandemije, ali njena starija braća ili sestre nisu preživjeli. Sjeća ih se iz majčinih priča. Danas je ostala jedina živa. Tužno priča kako su joj stariju sestru za vrijeme Drugog svjetskog rata ubili vojnici s jednim djetetom u naručju, a drugim u trbuhu, još nerođenim. Stariji dječačić je preživio, ali nakon toga nije imao sretan život, život bez roditelja. Trbuhom za kruhom, jedan je brat otišao u Ameriku. Tamo je smrtno stradao u prometnoj nesreći. Drugi svjetski rat bio je najgori period u njenoj mladosti koji joj je život okrenuo naglavačke. Osim što im je donio neimaštinu koja je zadesila cijelo područje, najgore od svega, odnio joj je ljubav, njenog zaručnika. Poginuo je u ratu. Nije se mogla više ni u koga zaljubiti. Za nju je ljubav završila s onim danom kada je čula vijest da je mrtav. I to je glavni razlog zašto je nakon njegove smrti ostala i dan danas sama. Proživjela je Zorka sve to, gubitak braće i sestara, gubitak zaručnika, nije joj bilo lako i još uvijek se pita: „Zašto mene Bog drži ovako dugo na životu?“ . Na isto pitanje sama odgovara: „Možda je to tako tribalo bit.“ Tješimo ju: „Da nisi živa ne bi danas pričali s tobom, neka tebe još.“
Nakon kratkotrajne tišine progovara: „A cure moje, ko bi se nada da ćete vi mene to doć pitat.“ Još je u čuđenju. Osvrne se oko sebe pa me zapita: „Ko će pisat sve to šta ja govorin?“ vidjevši da smo došle bez papira i olovke. „ Oćeš ti moć upantit sve šta ja pričan?“ Nasmiješeno joj odgovorim: „Oćemo, mi to snimamo.“ „ A ti to snimaš?“ začuđeno ponovi. Odgovorim joj: „Da. Na ovo.“ I pokažem joj mobitel. „Na ovo...“ ,uzima u ruke i gleda. „A Bože... vidiš ti to...“ gleda u mobitel. „Spremi.“ prozbori. Pročitala je trenutni sadržaj na ekranu. Da! Vidi Zorka sve pročitati i to bez naočala za vid. Nema ih, jer ih je izgubila ili možda negdje smetnula, ne sjeća se, a onda je shvatila da joj ne trebaju jer može i bez njih. U 90-oj godini bez naočala čita novine. Kaže da joj je to glavna zanimacija kada joj nema susjede da joj pravi društvo, jer nema što raditi. Slabo čuje, ali dobro vidi.
Zagledala se u nebo. Kaže da joj je Sunce čudno u zadnje vrijeme. Ne grije kako bi trebalo grijati za ovaj mjesec. Ne sjeća se da je ovakvo vrijeme bilo prije. Prisjetila se svog djetinjstva, čuvanja ovaca po brdu: „Imali smo dosta blaga. Puno smo radili, šest- sedan vrtala smo obrađivali. Gra, kumpire, šenicu, sve smo sadili. Sve se to okrenilo. Danas niko nema kravu, a svi su na selu, došlo drugo vrime. Ujutro bi se dizali rano u drva, do 10-11 sati moraš već bit u kući, ako misliš vatru naložit. Sve se na kominu radilo. Tako je to bilo.“ Pogleda nas pa kroz šalu upita: „Kad ćete skratit kosu?“ Kroz smijeh: „Ma nećemo još, neka je.“ Žao joj je jer u mladosti nikada nije imala dugu kosu. Imala je mnogo prijatelja. Nikoga nije odbacivala.
Priča kako su jednu curu u to vrijeme zbog nečeg lošeg što je napravila odbacivali. Podgovarali su i Zoru da se s njom ne druži zbog lošeg glasa, ali je ona rekla da nema ništa protiv nje, jer njoj ništa loše nije učinila. Zašto da joj okrene leđa, svi griješe. Skromno Zorka pripovijeda. Vidjela je Zora i svijeta van Čaporica. Dugih sedamnaest godina radila je u Zagrebu. Čuvala je djecu te tako zaradila malo za svoju starost da ne živi u potpunoj neimaštini. Udijelila nam je i par savjeta: „Pazite za koga ćete se udat, nije dobro da jednog dana na vas dižu ruku, da vas tuču. A u vezi likova, ne pijte šta van ne triba, to više šteti nego pomaže. Ako je čovik baš bolestan, onda mora, ali ako ti nije za nevolju ne pij.“ U školu nije išla jer je tada nije bilo, ali za nju je dovoljna škola bio rad, kaže: „Triba i to znat.“ A za mlade je citirala jedan kratak stih s kojim ćemo i završiti: „Ajde u školu, ajde u školu u taj sveti hram, da jednog dana možeš reći i ja nešto znam.“
Ivana i Martina Pešo
Post je objavljen 09.08.2011. u 23:14 sati.