Papa
Papa mi te volimo! S geslom “Zajedno u Kristu”, draga braćo i sestre, dolazim s vama proslaviti 1. nacionalni dan hrvatskih katoličkih obitelji. Neka ovaj važan događaj bude prigoda za ponovno isticanje vrijednosti obiteljskog života i općega dobra, učvršćivanje jedinstva, oživljavanje nade i zajedništva s Bogom, koji je temelj bratskog suživota i društvene solidarnosti. Već sada iskreno zahvaljujem svima koji su sudjelovali u pripravi i organizaciji moga posjeta. Pred današnjim izazovima za Crkvu i civilno društvo, zazivam na ovu zemlju i na sve njezine stanovnike, zagovor i pomoć blaženoga Alojzija Stepinca, Pastira kojega vaš narod voli i štuje. Neka prati mlade naraštaje da žive u ljubavi koja je potaknula Gospodina Isusa Krista da svoj život daruje za sve ljude. Sveti Josip, brižni čuvar Otkupitelja i nebeski zaštitnik vašega naroda, zajedno s Djevicom Marijom, “Najvjernijom Odvjetnicom Hrvatske”, neka vam danas i uvijek isprose mir i spasenje.
Vratimo se dakle savjesti kao glavnom čimbeniku za kulturnu izgradnju i za promicanje općega dobra. Oblikovanjem savjesti, Crkva daje društvu svoj dragocjeni doprinos. Taj se doprinos počinje oblikovati u obitelji, a učvršćuje u župi, gdje se djeca i mladi uče produbljivanju Svetoga pisma, koje je “veliki kodeks” europske kulture. Istodobno uče o smislu zajednice, utemeljene na daru, a ne na gospodarskom interesu ili na ideologiji, nego na ljubavi, koja je “glavna pokretačka sila istinskog razvoja svake osobe i cijeloga čovječanstva” (Caritas in veritate, 1). Ta se logika besplatnosti, naučena u djetinjstvu i mladosti, potom živi u svakom okviru, u igri i u športu, u međusobnim odnosima, umjetnosti, u dragovoljnom služenju siromašnima i patnicima, a kada je jednom usađena, onda se može primjenjivati i u složenijim područjima politike i ekonomije, surađujući da jedan polis – grad, bude ugodan i gostoljubiv, da ne bude prazan, lažno neutralan, nego bogat ljudskim sadržajima, s izrazitom etičkom crtom. Vjernici laici su zapravo pozvani da tu velikodušno žive svoju izobrazbu, vodeći se načelima socijalnog nauka Crkve za istinsku laičnost, za socijalnu pravdu, za obranu života i obitelji, za slobodu vjere i odgoja.
Svakome je dobro poznato kako je kršćanska obitelj poseban znak Kristove nazočnosti i ljubavi i kako je ona pozvana dati poseban i nenadomjestiv doprinos evangelizaciji. Blaženi Ivan Pavao II., koji je čak tri puta posjetio ovu plemenitu zemlju, tvrdio je da je „kršćanska obitelj pozvana živo i odgovorno sudjelovati u poslanju Crkve na vlastiti i originalni način, stavljajući u službu Crkve i društva samu sebe u svojem biti i djelovati, kao intimno zajedništvo života i ljubavi.”
Riječi koje je Papa izgovorio pred slušateljstvom u prepunoj zgradu HNK čine se kao pucanj u prazno. U dvorani je bilo puno, puno ljudi kojima nije bilo mjesta tu, nego u Remetincu.
Još jedna zanimljivost: za subotu su metereolozi prognozirali kišu. I bi sunčan dan. Za nedjelju isti najaviše lijepo vrijeme, a u zračnoj luci povodanj. Bog je sačuvao Papu da ne mora slušati niti predsjednika države, a niti domaćina – kardinala Božanića.
Dobro je dr. Mijo Bogdanović primijetio: Izgleda, kaže on, da Bog sluša prognozu naših metereologa pa kad oni svoje prognoze završe Bog okrene suprotno.
Pape
Ne mogu se načuditi činu sadašnjega Pape Benedikta XVI. kada je suspendirao porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana kako bi uknjižio samostan na talijanske benediktince.
Sam Papa odlučio je presuditi u nekom bezveznom imovinsko-pravnom sporu u natezanju oko crkvene zemlje i zgrada u Porečko-pulskoj biskupiji. Da bi to postigao suspendirao je na jednu minutu porečko-pulskog biskupa mons. Ivana Milovana, kako bi neki španjolski potpisao ono što biskup Milovan nije htio, jer nije htio biti veleizdajnik da bi tu imovinu predao strancima. Čudno je da se u tu priču upleo i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, koji je bio član posebne papinske komisije, koju je Benedikt XVI. formirao pod pritiskom talijanskog benediktinskog lobija.
Povodom Bozanićeva imenovanja kardinalom napisao sam u Poljicima: „Mr. Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup i metropolit, imenovan je Kardinalom Katoličke crkve. I moje čestitke. No čini mi se da se povijest ponavlja. Nakon sveca Alojzija Stepinca, imenovan je Šeper. Nakon, mogu slobodno reći, sveca Kuharića, imenovan je Bozanić“
Nije to Bozaniću prvi grijeh. Tu je posjet Oplencu mjestu gdje se nalazi i Mauzolej obitelji Karađorđević.
Grijeh mu je premještaj nekih svećenika u buduću (tada) biskupiju Bjelovarsko-križevačku. O tom sam pisao u prošlom broju Izvora.
Pouzdano se zna da želi u Vatikan. Idi što prije! Hrvatski narod za tobom neće plakati.
No čudi da je ovaj Papa spao tako nisko!
Nije prvi, ni jedini.
Papa Pavao VI. Povodom kanonizacije sv. Leopolda Bogdana Mandića za nj reče: „ ... koji je sigurno u svojoj ćudi i sjećanjima nosio milinu onog čarobnog jadranskog kraja, a u srcu i u obiteljskom odgoju dobrotu, poštenje i pobožnost onog naroda koji je nastao miješanjem mletačkog i ilirskog življa...“
Eto doznah da imam mletačke krvi. Lopovsku i krvničku krv ne priznajem, niti je nosim. Talijani ka' lopovi. Sve žele prisvojiti.
Ne znam jesu li naši biskupi rada (1966,) reagirali. Bio sam u vojsci pa ne znam.
Papa Lava X. godine 1519. podijelio je naslov Hrvatskoj Antemurale Christianitatis ("predziđe kršćanstva"), u pismu banu Petru Berislaviću. Tko je, dakle, bio zid ako smo mi predgrađe? Valjda opet Talijani.
Sam naslov je prigodan. Tko živi na selu zna što on znači u životu. Na predziđe se baca otpad, vrši nužda..., a mi se tim ponosimo!
Zloća
Čovjek radnik, bolje rečeno, poljoprivrednik. Obrađuje zemlju. Ima i blaga (neki će reći stoke). Priprema im zimnicu. Odlazi malom prikolicom prikačenom za frezu u desetak kilometara udaljeno Cetinsko polje po bale slame. Vozi se jedinom cestom kroz Trilj. I onda dođe „dobro odgojen“ divljak i zapali slamu. Čovjek vozi pazeći na cestu ispred sebe. Vožnja rasplamsava vatru koja se približava vozaču. Primijetili neki prolaznici i upozoravaju vozača. On ne čuje ili ne razumije pa ne staje. Uto se doveze jedan vozač iz suprotnoga smjera, zaustavi svoja kola i čovjeka upozori da mu gori slama. On pomalo uspaničen ne zna što će. Učas se pojaviše dvojica muškaraca s vjedrima vode i ugase vatru.
E to nam je XXI. stoljeće. Vjerojatno bi se dotični uvrijedio kada bi ga se nazvalo nečovjekom i nevjernikom. A to je on upravo.
Gavran
Kažu da je inteligentna ptica. Živi, kažu, i do 300 godina. A u našoj mitologiji za njega govore da zna osjetiti nesreću i nekoliko dana prije događanja. I sâm sam bio svjedokom da je dva dana uoči velike nesreće u Dubravi gdje je jedna žena ubijena, na sotonski način, osvanulo na desetke gavrana na oranici između župske kuće i župske crkve. Njihovo grakanje me i probudilo.
Kenneth Clarke, ministar pravosuđa Velike Britanije, došao je uoči presude hrvatskim generalima u Haagu u službeni posjet Republici Hrvatskoj. On je poput gavrana navijestio, bolje rečeno, upoznao Vladu i Predsjednika države s visinom kazne koju su generali dobili.
Dolazi iz zemlje koju ne volim. Iz naroda koji nam je toliko zla tijekom prošlosti nanio, koji je izručio nevine žrtve u Bleiburgu u ruke koljača partizana 15. svibnja 1945. godine. Iz zemlje gdje je kraljica na čelu države i anglikanske Crkve. A na kraljičinoj glavi kruna satkana dijamantima. Ali tuđim. Ukradenim. I njom se ponosi ne samo kraljica nego i Britanci. Ubili su princezu Dijanu, majku budućeg prijestolonasljednika. Ponose se svojom sramotom. Na njih bi se mogla primijeniti ona Pavlova rečenica:” Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti... (Fil. 3, 19).”
Petak, prije Velikoga
Na Veliki petak, znamo da je Isus osuđen. Osudiše ga Rimljani na traženje Židova. Na pravdi Boga.
A u petak, prije Velikoga, ove godine stranci osudiše i naše generale: Gotovinu, 24 godine i Markača, 18 godina. Njih, osloboditelje naše. Osudi ih Alphonso Ariea, sudac Haškoga suda. Nizozemac, stranac. Izgledom sliči Đuri Brodarcu. Zbog Arieje ne želim vidjeti niti Brodarca.
I dotični sudac pripada drugom kraljevstvu u Europi. Onom nizozemskom. I njihova se kraljica „kiti tuđim perjem“. Koliko li su zla i nizozemske vlasti nanijele svojim kolonijama. Ali i nama. Sa Srbima se razumiju jer su slični. Bogati su. Do kada? Čeka li i njih neki tsumani?
Čudan sudac, još čudnija presuda. Gotovo pilatovska. A vi, Ante i Mladene, čamite u haškim zatvorima.
No nije samo sudac kriv. Imali smo i mi svoje Veliko vijeće i narod koji ga je izdao. Pisao sam o tome u Poljicima. Poznajem neke koji su nakon Oluje u uniformama hrvatske vojske krali i palili po Kninu. Prijatelj mi, suznih očiju, ispriča kako su osobe koje su kao pripadnici tajne službe KOS imali direktne veze s Beogradom. Uglavnom nisu bili dragovoljci Domovinskog rata. Zato su nakon oluje našli uniforme Hrvatske vojske, obukli uniforme i – pravac Knin. Hrvatska je vojska oslobodila Knin, a oni izvršiše drugačije „oslobođenje“. Krali su sve živo. Od traktora, hladnjaka, namještaja, ovaca, pa sve do ogrjeva. Kada bi im se netko suprotstavio, ubili bi ga. O ovom znaju mnogi ljudi, pa i neki istinski branitelji. Pišem o ovom po drugi put jer stranački dnevnici šute. Umjesto da ovi lopovi i ubojice odu u Haag i priznaju svoju krivnju, njih kao da nije briga. Osudiše i oni generale.
A, umjesto Velikoga vijeća, osudio ga je nametnuti drugi predsjednik Republike Hrvatske. Ne želim mu ni ime spomenuti. Vjerojatno će i on doživjeti sudbinu svoga oca. A to i zaslužuje, koliko god nije kršćanski.
Ante i Mladene, izdržite i On je izdržao!
EU
Eto, smilovat će se članice EU-a i primit će nas kao 28. članicu. I to bi nam trebala biti nagrada. A, u stvari je kazna.
Upitajte austrijskog seljaka kada su najbolje živjeli. A naši se nadaju pomoći. Nitko ne piše koliko nas je do sada sve ovo koštalo. Koliko smo uložili i koliko ćemo primiti. Kako to da su stalne stare države članice EU-a pred bankrotom? A nije ih malo: Grčka, Španjolska, Portugal, Italija, Irska… A mi: k'o guske u magli. Gubimo suverenitet na svakom polju.
Da mi je doživjeti da ne uđemo u EU, da izađemo iz NATO-a, da se uvede ZERP, jednom riječju, da budemo svoji na svom. I da umrem zadovoljan.
Tadić
Srbijanski predsjednik, zna se. Koliko li nas je tijekom nekoliko mjeseci ponizio, a mi sve trpimo. Šeće se Hrvatskom kao po svom smetlištu. Arogantan, kao pravi Srbin. A „naš“ ga predsjednik i prima i sluša. Zove na Brijune, jer, valjda želi biti lider u zemljama Prokletijama. A Tadić kaže: ne!
Nije mi do toga tko će biti lider. Do toga mi je da napokon dobijemo prekodunavske zemlje koje Srbija uzurpira. Tadić traži da granica, prema međunarodnim normama, ide sredinom rijeka. I ja sam za to pa da bude do mjesta gdje se te rijeke spoje. Imamo Dunav i Savu. Zašto ne bi granica išla, sredinom tih rijekâ, do pod Zemun. Neka mi slobodno prišiju ustaštvo!
Nizozemci
“Kukavice iz nizozemskog bataljuna”, koje su 1995. godine dozvolile bosanskim Srbima da počine masakr nad 8,000 muškaraca, i odraslih dječaka, stanovnika Srebrenice, imali su traume zbog toga!?” Ovaj navod stoji u depeši poslanoj 2000. godine iz veleposlanstva SAD-a u Haagu, a 2. veljače 2011. objavio ju je portal WikiLeaks.
Nizozemski vojnici iz Srebrenice tvrdili su da obrana Srebrenice nije bila moguća zbog neodgovarajućeg mandata i oružja, kao i nedostatka potporeUN-a.
Nizozemski bataljun UNPROFOR-a je 13. srpnja 1995. godine predao Srbima pet tisuća Bošnjaka koji su potražili zaštitu u njihovoj bazi u Potočarima, da bi Srbi oslobodili 14 njihovih vojnika koje su uzeli kao taoce. U pet dana koji su slijedili, Srbi su deportirali približno 23 tisuće žena i djece iz Srebrenice te likvidirali između sedam i pol i osam tisuća vojno sposobnih muškaraca.
Masakr je doveo do pada nizozemske vlade 2002. godine nakon izvješća Nizozemskog instituta za ratnu dokumentaciju u kojem su vojnici oslobođeni većeg dijela krivnje, jer su bili brojčano inferiorni i slabo naoružani, a krivnja je dijelom pripisana i Vladi koja ih je poslala.
WikiLeaks je objavio i depešu od 19. prosinca 2006. godine nakon što su mediji oštro reagirali na odluku ministra obrane Hanka Kampa da odlikuje vojnike koji su bili u bataljunu pod okriljem UNPROFOR-a u BiH 1995. godine. Odlikovani su za posao koji im je predobro plaćen, a nisu učinili ništa pozitivnoga.
I takvi zločinci da nama sude?
Gradonačelnik
Grad Trilj ima svoga gradonačelnika u osobi gosp. Ivana Šipića, dipl. teologa. Izdašno pomaže neke župe i župnike. Otkako je gradonačelnik župu Čaporice Grad Trilj pomogao je kod otvaranja vrata u prizemlju stare škole plativši probijanje zida. Obnovu crkve sv. Roka ni lipom nije pomogao. Je, platio je nekoj tvrtki, valjda iz Lokvičića, postavljenje tzv. flastera na groblju oko dijela crkve. I, mislim da je to sve. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko su ostale župe dobile tijekom ovog vremena njegova gradonačelnikovanja, kao i za što sve. Maškare iz svakog sela dobile su, kako kažu, po 1.500 do 2.500 kuna. Nemam komentara.
A gradonačelnika pitam što je s njegovim obećanjima?