Pregled posta

POGLED IZ PRIKRAJKA

Papa

Papa mi te volimo! S geslom “Zajedno u Kristu”, draga braćo i sestre, dolazim s vama proslaviti 1. nacionalni dan hrvatskih katoličkih obitelji. Neka ovaj važan događaj bude prigoda za ponovno isticanje vrijednosti obiteljskog života i općega dobra, učvršćivanje jedinstva, oživljavanje nade i zajedništva s Bogom, koji je temelj bratskog suživota i društvene solidarnosti. Već sada iskreno zahvaljujem svima koji su sudjelovali u pripravi i organizaciji moga posjeta. Pred današnjim izazovima za Crkvu i civilno društvo, zazivam na ovu zemlju i na sve njezine stanovnike, zagovor i pomoć blaženoga Alojzija Stepinca, Pastira kojega vaš narod voli i štuje. Neka prati mlade naraštaje da žive u ljubavi koja je potaknula Gospodina Isusa Krista da svoj život daruje za sve ljude. Sveti Josip, brižni čuvar Otkupitelja i nebeski zaštitnik vašega naroda, zajedno s Djevicom Marijom, “Najvjernijom Odvjetnicom Hrvatske”, neka vam danas i uvijek isprose mir i spasenje.
Vratimo se dakle savjesti kao glavnom čimbeniku za kulturnu izgradnju i za promicanje općega dobra. Oblikovanjem savjesti, Crkva daje društvu svoj dragocjeni doprinos. Taj se doprinos počinje oblikovati u obitelji, a učvršćuje u župi, gdje se djeca i mladi uče produbljivanju Svetoga pisma, koje je “veliki kodeks” europske kulture. Istodobno uče o smislu zajednice, utemeljene na daru, a ne na gospodarskom interesu ili na ideologiji, nego na ljubavi, koja je “glavna pokretačka sila istinskog razvoja svake osobe i cijeloga čovječanstva” (Caritas in veritate, 1). Ta se logika besplatnosti, naučena u djetinjstvu i mladosti, potom živi u svakom okviru, u igri i u športu, u međusobnim odnosima, umjetnosti, u dragovoljnom služenju siromašnima i patnicima, a kada je jednom usađena, onda se može primjenjivati i u složenijim područjima politike i ekonomije, surađujući da jedan polis – grad, bude ugodan i gostoljubiv, da ne bude prazan, lažno neutralan, nego bogat ljudskim sadržajima, s izrazitom etičkom crtom. Vjernici laici su zapravo pozvani da tu velikodušno žive svoju izobrazbu, vodeći se načelima socijalnog nauka Crkve za istinsku laičnost, za socijalnu pravdu, za obranu života i obitelji, za slobodu vjere i odgoja.
Svakome je dobro poznato kako je kršćanska obitelj poseban znak Kristove nazočnosti i ljubavi i kako je ona pozvana dati poseban i nenadomjestiv doprinos evangelizaciji. Blaženi Ivan Pavao II., koji je čak tri puta posjetio ovu plemenitu zemlju, tvrdio je da je „kršćanska obitelj pozvana živo i odgovorno sudjelovati u poslanju Crkve na vlastiti i originalni način, stavljajući u službu Crkve i društva samu sebe u svojem biti i djelovati, kao intimno zajedništvo života i ljubavi.”
Riječi koje je Papa izgovorio pred slušateljstvom u prepunoj zgradu HNK čine se kao pucanj u prazno. U dvorani je bilo puno, puno ljudi kojima nije bilo mjesta tu, nego u Remetincu.
Još jedna zanimljivost: za subotu su metereolozi prognozirali kišu. I bi sunčan dan. Za nedjelju isti najaviše lijepo vrijeme, a u zračnoj luci povodanj. Bog je sačuvao Papu da ne mora slušati niti predsjednika države, a niti domaćina – kardinala Božanića.
Dobro je dr. Mijo Bogdanović primijetio: Izgleda, kaže on, da Bog sluša prognozu naših metereologa pa kad oni svoje prognoze završe Bog okrene suprotno.



Pape

Ne mogu se načuditi činu sadašnjega Pape Benedikta XVI. kada je suspendirao porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana kako bi uknjižio samostan na talijanske benediktince.
Sam Papa odlučio je presuditi u nekom bezveznom imovinsko-pravnom sporu u natezanju oko crkvene zemlje i zgrada u Porečko-pulskoj biskupiji. Da bi to postigao suspendirao je na jednu minutu porečko-pulskog biskupa mons. Ivana Milovana, kako bi neki španjolski potpisao ono što biskup Milovan nije htio, jer nije htio biti veleizdajnik da bi tu imovinu predao strancima. Čudno je da se u tu priču upleo i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, koji je bio član posebne papinske komisije, koju je Benedikt XVI. formirao pod pritiskom talijanskog benediktinskog lobija.
Povodom Bozanićeva imenovanja kardinalom napisao sam u Poljicima: „Mr. Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup i metropolit, imenovan je Kardinalom Katoličke crkve. I moje čestitke. No čini mi se da se povijest ponavlja. Nakon sveca Alojzija Stepinca, imenovan je Šeper. Nakon, mogu slobodno reći, sveca Kuharića, imenovan je Bozanić“
Nije to Bozaniću prvi grijeh. Tu je posjet Oplencu mjestu gdje se nalazi i Mauzolej obitelji Karađorđević.
Grijeh mu je premještaj nekih svećenika u buduću (tada) biskupiju Bjelovarsko-križevačku. O tom sam pisao u prošlom broju Izvora.
Pouzdano se zna da želi u Vatikan. Idi što prije! Hrvatski narod za tobom neće plakati.
No čudi da je ovaj Papa spao tako nisko!
Nije prvi, ni jedini.
Papa Pavao VI. Povodom kanonizacije sv. Leopolda Bogdana Mandića za nj reče: „ ... koji je sigurno u svojoj ćudi i sjećanjima nosio milinu onog čarobnog jadranskog kraja, a u srcu i u obiteljskom odgoju dobrotu, poštenje i pobožnost onog naroda koji je nastao miješanjem mletačkog i ilirskog življa...“
Eto doznah da imam mletačke krvi. Lopovsku i krvničku krv ne priznajem, niti je nosim. Talijani ka' lopovi. Sve žele prisvojiti.
Ne znam jesu li naši biskupi rada (1966,) reagirali. Bio sam u vojsci pa ne znam.
Papa Lava X. godine 1519. podijelio je naslov Hrvatskoj Antemurale Christianitatis ("predziđe kršćanstva"), u pismu banu Petru Berislaviću. Tko je, dakle, bio zid ako smo mi predgrađe? Valjda opet Talijani.
Sam naslov je prigodan. Tko živi na selu zna što on znači u životu. Na predziđe se baca otpad, vrši nužda..., a mi se tim ponosimo!

Zloća

Čovjek radnik, bolje rečeno, poljoprivrednik. Obrađuje zemlju. Ima i blaga (neki će reći stoke). Priprema im zimnicu. Odlazi malom prikolicom prikačenom za frezu u desetak kilometara udaljeno Cetinsko polje po bale slame. Vozi se jedinom cestom kroz Trilj. I onda dođe „dobro odgojen“ divljak i zapali slamu. Čovjek vozi pazeći na cestu ispred sebe. Vožnja rasplamsava vatru koja se približava vozaču. Primijetili neki prolaznici i upozoravaju vozača. On ne čuje ili ne razumije pa ne staje. Uto se doveze jedan vozač iz suprotnoga smjera, zaustavi svoja kola i čovjeka upozori da mu gori slama. On pomalo uspaničen ne zna što će. Učas se pojaviše dvojica muškaraca s vjedrima vode i ugase vatru.
E to nam je XXI. stoljeće. Vjerojatno bi se dotični uvrijedio kada bi ga se nazvalo nečovjekom i nevjernikom. A to je on upravo.




Gavran

Kažu da je inteligentna ptica. Živi, kažu, i do 300 godina. A u našoj mitologiji za njega govore da zna osjetiti nesreću i nekoliko dana prije događanja. I sâm sam bio svjedokom da je dva dana uoči velike nesreće u Dubravi gdje je jedna žena ubijena, na sotonski način, osvanulo na desetke gavrana na oranici između župske kuće i župske crkve. Njihovo grakanje me i probudilo.
Kenneth Clarke, ministar pravosuđa Velike Britanije, došao je uoči presude hrvatskim generalima u Haagu u službeni posjet Republici Hrvatskoj. On je poput gavrana navijestio, bolje rečeno, upoznao Vladu i Predsjednika države s visinom kazne koju su generali dobili.
Dolazi iz zemlje koju ne volim. Iz naroda koji nam je toliko zla tijekom prošlosti nanio, koji je izručio nevine žrtve u Bleiburgu u ruke koljača partizana 15. svibnja 1945. godine. Iz zemlje gdje je kraljica na čelu države i anglikanske Crkve. A na kraljičinoj glavi kruna satkana dijamantima. Ali tuđim. Ukradenim. I njom se ponosi ne samo kraljica nego i Britanci. Ubili su princezu Dijanu, majku budućeg prijestolonasljednika. Ponose se svojom sramotom. Na njih bi se mogla primijeniti ona Pavlova rečenica:” Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti... (Fil. 3, 19).”

Petak, prije Velikoga

Na Veliki petak, znamo da je Isus osuđen. Osudiše ga Rimljani na traženje Židova. Na pravdi Boga.
A u petak, prije Velikoga, ove godine stranci osudiše i naše generale: Gotovinu, 24 godine i Markača, 18 godina. Njih, osloboditelje naše. Osudi ih Alphonso Ariea, sudac Haškoga suda. Nizozemac, stranac. Izgledom sliči Đuri Brodarcu. Zbog Arieje ne želim vidjeti niti Brodarca.
I dotični sudac pripada drugom kraljevstvu u Europi. Onom nizozemskom. I njihova se kraljica „kiti tuđim perjem“. Koliko li su zla i nizozemske vlasti nanijele svojim kolonijama. Ali i nama. Sa Srbima se razumiju jer su slični. Bogati su. Do kada? Čeka li i njih neki tsumani?
Čudan sudac, još čudnija presuda. Gotovo pilatovska. A vi, Ante i Mladene, čamite u haškim zatvorima.
No nije samo sudac kriv. Imali smo i mi svoje Veliko vijeće i narod koji ga je izdao. Pisao sam o tome u Poljicima. Poznajem neke koji su nakon Oluje u uniformama hrvatske vojske krali i palili po Kninu. Prijatelj mi, suznih očiju, ispriča kako su osobe koje su kao pripadnici tajne službe KOS imali direktne veze s Beogradom. Uglavnom nisu bili dragovoljci Domovinskog rata. Zato su nakon oluje našli uniforme Hrvatske vojske, obukli uniforme i – pravac Knin. Hrvatska je vojska oslobodila Knin, a oni izvršiše drugačije „oslobođenje“. Krali su sve živo. Od traktora, hladnjaka, namještaja, ovaca, pa sve do ogrjeva. Kada bi im se netko suprotstavio, ubili bi ga. O ovom znaju mnogi ljudi, pa i neki istinski branitelji. Pišem o ovom po drugi put jer stranački dnevnici šute. Umjesto da ovi lopovi i ubojice odu u Haag i priznaju svoju krivnju, njih kao da nije briga. Osudiše i oni generale.
A, umjesto Velikoga vijeća, osudio ga je nametnuti drugi predsjednik Republike Hrvatske. Ne želim mu ni ime spomenuti. Vjerojatno će i on doživjeti sudbinu svoga oca. A to i zaslužuje, koliko god nije kršćanski.
Ante i Mladene, izdržite i On je izdržao!

EU

Eto, smilovat će se članice EU-a i primit će nas kao 28. članicu. I to bi nam trebala biti nagrada. A, u stvari je kazna.
Upitajte austrijskog seljaka kada su najbolje živjeli. A naši se nadaju pomoći. Nitko ne piše koliko nas je do sada sve ovo koštalo. Koliko smo uložili i koliko ćemo primiti. Kako to da su stalne stare države članice EU-a pred bankrotom? A nije ih malo: Grčka, Španjolska, Portugal, Italija, Irska… A mi: k'o guske u magli. Gubimo suverenitet na svakom polju.
Da mi je doživjeti da ne uđemo u EU, da izađemo iz NATO-a, da se uvede ZERP, jednom riječju, da budemo svoji na svom. I da umrem zadovoljan.

Tadić
Srbijanski predsjednik, zna se. Koliko li nas je tijekom nekoliko mjeseci ponizio, a mi sve trpimo. Šeće se Hrvatskom kao po svom smetlištu. Arogantan, kao pravi Srbin. A „naš“ ga predsjednik i prima i sluša. Zove na Brijune, jer, valjda želi biti lider u zemljama Prokletijama. A Tadić kaže: ne!
Nije mi do toga tko će biti lider. Do toga mi je da napokon dobijemo prekodunavske zemlje koje Srbija uzurpira. Tadić traži da granica, prema međunarodnim normama, ide sredinom rijeka. I ja sam za to pa da bude do mjesta gdje se te rijeke spoje. Imamo Dunav i Savu. Zašto ne bi granica išla, sredinom tih rijekâ, do pod Zemun. Neka mi slobodno prišiju ustaštvo!

Nizozemci

“Kukavice iz nizozemskog bataljuna”, koje su 1995. godine dozvolile bosanskim Srbima da počine masakr nad 8,000 muškaraca, i odraslih dječaka, stanovnika Srebrenice, imali su traume zbog toga!?” Ovaj navod stoji u depeši poslanoj 2000. godine iz veleposlanstva SAD-a u Haagu, a 2. veljače 2011. objavio ju je portal WikiLeaks.
Nizozemski vojnici iz Srebrenice tvrdili su da obrana Srebrenice nije bila moguća zbog neodgovarajućeg mandata i oružja, kao i nedostatka potporeUN-a.
Nizozemski bataljun UNPROFOR-a je 13. srpnja 1995. godine predao Srbima pet tisuća Bošnjaka koji su potražili zaštitu u njihovoj bazi u Potočarima, da bi Srbi oslobodili 14 njihovih vojnika koje su uzeli kao taoce. U pet dana koji su slijedili, Srbi su deportirali približno 23 tisuće žena i djece iz Srebrenice te likvidirali između sedam i pol i osam tisuća vojno sposobnih muškaraca.
Masakr je doveo do pada nizozemske vlade 2002. godine nakon izvješća Nizozemskog instituta za ratnu dokumentaciju u kojem su vojnici oslobođeni većeg dijela krivnje, jer su bili brojčano inferiorni i slabo naoružani, a krivnja je dijelom pripisana i Vladi koja ih je poslala.
WikiLeaks je objavio i depešu od 19. prosinca 2006. godine nakon što su mediji oštro reagirali na odluku ministra obrane Hanka Kampa da odlikuje vojnike koji su bili u bataljunu pod okriljem UNPROFOR-a u BiH 1995. godine. Odlikovani su za posao koji im je predobro plaćen, a nisu učinili ništa pozitivnoga.
I takvi zločinci da nama sude?

Gradonačelnik

Grad Trilj ima svoga gradonačelnika u osobi gosp. Ivana Šipića, dipl. teologa. Izdašno pomaže neke župe i župnike. Otkako je gradonačelnik župu Čaporice Grad Trilj pomogao je kod otvaranja vrata u prizemlju stare škole plativši probijanje zida. Obnovu crkve sv. Roka ni lipom nije pomogao. Je, platio je nekoj tvrtki, valjda iz Lokvičića, postavljenje tzv. flastera na groblju oko dijela crkve. I, mislim da je to sve. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko su ostale župe dobile tijekom ovog vremena njegova gradonačelnikovanja, kao i za što sve. Maškare iz svakog sela dobile su, kako kažu, po 1.500 do 2.500 kuna. Nemam komentara.
A gradonačelnika pitam što je s njegovim obećanjima?

Prvi slučaj: Za posjeta naših prijatelja Osječana iz župe sv. Mihaela, 10. i 11. rujna 2009. godine, gradonačelnik je obećao platiti, iz gradske blagajne, sav trošak. A trošak je bio preko 6.000 kuna. Nije dao ni lipe. Mogao je barem vratiti dar koji je dobio od Osječana!
Drugi slučaj: Za uzvratnog posjeta naše župe Osijeku obećao je platiti polovicu troškova za autobus (ukupno 13.000 kuna). Nije dao ni lipe.
Treći slučaj: Nakon devet izdanih župskih listova Izvori, obećao je platiti troškove X. (desetog) broja. I opet ništa.
Četvrti slučaj: Ispričah gosp. Jozi Hržiću sve ovo i rekoh mu da ću sve objaviti u Izvorima. Kad u ponedjeljak (mislim 28. ožujka) Jozo mi reče da mu je gradonačelnik rekao da dođem u Jozin kafić ujutro ranije jer da gradonačelnik mora u Županiji biti u 9 sati. Došao sam oko 7,30. Kišilo je, a ja sa župljanima pio kavu i čekao. Nešto prije 9 sati digoh se i kući.
Gradonačelnik se nije ni javio, ni ispričao, niti je zakazao novi susret. Ovo sve pokazuje kako je odgojen. Adio, gradonačelniče!
I još neke malenkosti. Stoga s ponosom mogu reći da mi nijedna partija, pogotovo vladajuća u državi, Županiji i Gradu, nije pomogla u obnovi crkve.
I bolje, jer, uz toliku pljačku, ne bi bilo blagoslova makar se radilo i o pomoći za crkvu.
A dipl. teolog se ponaša kao triljski kapelan. Mogao je biti i župnik, samo ne triljski, jer se za to zvanje pripremao.
Izbori će uskoro. Ne znam s kakvom će listom HDZ izaći na izbore. Moj glas više neće dobiti.
U selima koje Gradu Trilju pripadaju, asfaltirano je sve. Čak je pripremao za asfalt u Šipićima i odvojke prema svinjcima. A u Čaporicama? Od Bravića preko Golih brda sve do Vrilače, ni pedlja asfalta. Ni do župske kuće od odvojka prema Živaljićima. A o kakvoći postojećeg asfalta da i ne govorimo.
P.s. Jest pomogla je Županija s „čak“ 11.000 kuna. Ma tko mi je kriv da nisam župnik u Lovreću, Prološcu...

Dinamo

Dinamo je proslavio stoti rođendan 26. travnja ove godine. Imenu Dinamo dodao je GNK da bi dokazao da je pravni nasljednik HŠK Građanskoga. A HŠK Građanski je osnovan 26. travnja 1911. godine. Osvojio je pet prvenstava u Kraljevini Jugoslaviji i jedno u NDH. Jednostranim komunističkim dekretom briše mu se ime i pali arhiva. Od nekih igrača stvorena su dva kluba: Dinamo i Partizan koji su „podijelili“ njegove igrače. Tako je Dinamo osnovan 9. lipnja 1945., a Partizan 4. listopada iste godine.
Osamostaljenjem Republike Hrvatske nastaje pravi cirkus s Dinamom. Najprije je 1991. nazvan HAŠK Građanski (rivali u kraljevini Jugoslaviji), da bi 1993., na traženje dr.-a Tuđmana uzeo ime Croatia Zagreb. Nakon smrti predsjednika Tuđmana, tadašnji predsjednik kluba Zlatko Canjuga, posluživši se tobožnjom željom pokojnoga predsjednika Tuđmana, vraća klubu 14. veljače 2000. ime Dinamo. No to nije sve: Skupština kluba 12. travnja 2011. stavlja prefiks GNK ispred imena Dinamo. E sad Vi, dragi čitatelji, procijenite koliko Dinamo ima godina.

Izgleda da se Dinamov izvršni (sada već) predsjednik drži ove rečenice, ratnog zločinca Vučurovića, nakon bombardiranja Dubrovnika: Stvorit ćemo ljepši i stariji Dubrovnik!
Žalosno je da je Zdravko Mamić napravio jaz između hrvatskog Sjevera i Juga kao nitko. Dotično navijača Hajduka i Dinama. To je i navijestio u vrijeme Domovinskog rata kada je rekao da navješćuje Hajduku rat do istrebljenja. To je bilo nakon što je odveo Jeličića i Novakovića iz Hajduka u Dinamo.
Nitko tada nije reagirao. Ni novinari, niti čelnici HNS-a. Sve Zdravkovi zemljaci. Stoga i nije čudno.

Hajduk

Zašto kriti? Navijao sam za nj. Sad više niti za nj, niti za nogometnu državnu vrstu. Pa ona više nije vrsta – repka je. Tako je nazivaju kvazi komentatori.

Uprava Hajduka u posljednjih deset godina čini sve kako Hajduk ne bi bio prvak. Pusti predsjednici, treneri, sponzori, navijači. Ako počnem od zadnjih moram priznati da su Hajduku ponašanjem ukrali jednogodišnju plaću za vrhunskog nogometaša. A kažu da vole Hajduk. Čini mi se da među njima kao i nekim članovima uprave ima izdajica. Žbira koji rade za tuđi interes.
Sponzori se, izgleda, više od struke razumiju u kakvoću igrača pa ih sami kupuju. Predsjednici: ako je mogao jedan Svaguša biti predsjednikom zato što je gradonačelniku Kerumu prijatelj, nema se o čemu ni govoriti. Mislio je, valjda, kad je predsjednik Bobisa, pok. Tito Kirigin, bio najuspješniji Hajdukov predsjednik, da će on kao vlasnik Bobisa biti i bolji. Kad ono: očekivano – ćorak.
P.s. Nastupila je Barcelona na Poljudu u sklopu proslave stote obljetnice od osnivanja Hajduka. Za nastup su gosti dobili 1 800 000 (milijun i osam stotina tisuća) eura. Sitnica. Pa mi smo bogata zemlja.
Pitam se: gdje su ona piskarala koja su pisala o trošku Papina dolaska. Koliko je potrošeno na onog razbojnika Paravinju. To za njih nije bitno. Bitno je pisati protiv Katoličke crkve.

UNPROFOR

Zadaća UNPROFOR-a bila je, između ostaloga, štititi imovinu, mir i ljude na hrvatskom okupiranom području u vrijeme rata za Domovinu. Na Baniji su to trebali raditi danski vojnici. Jedan od njih, Jan Wellendor, nakon 16 godina, svjedočio je o zločinima koje su vojnici njegove zemlje samo promatrali, a mogli su sve spriječiti. On tvrdi da su slušali UN. 'Mogli smo učiniti nešto, ja sam mogao učiniti nešto.' Ništa nisu učinili i nitko neće biti kažnjen. 'Ne, Danska neće pokretati nikakvu istragu. Slučaj je zatvoren cijelo vrijeme. Provodili su ga UN i sud u Haagu, a Danska neće ništa pokretati', rekao je Bo Eric Weber, veleposlanik Kraljevine Danske u Zagrebu. Ni UN ni Haag nisu došli ni do kakvih rezultata. Kako je moguće da mirovnjaci samo promatraju jedan zločin, ako bi njihov zadatak trebao biti upravo suprotan, danski veleposlanik ne zna. Ali pozitivno gleda na istragu koja je otvorena u Hrvatskoj.
'To je znak da Hrvatska Vlada želi ići do kraja, ispuniti sve obveze i rasvijetliti sve događaje iz 1995. To je doista vrlo dobar znak. Mnoge stvari su se dogodile tijekom tog rata. Stvari su doista čudne. Ovo nije bio normalan rat. Mnogo se toga promijenilo', rekao je Weber. Naredba da danski mirovnjaci ne reagiraju, objašnjava, nije stigla iz Danske, već iz UN-a pod kojim su se nalazili. Zašto je došla baš takva naredba ako se mogao spriječiti zločin veleposlanik ne želi nagađati.
Kažu da je mirniji u srcu danski vojnik nakon što je ovo ispričao. Može li biti ne znam. Pretpostavljam da je savjest progovorila. A gdje je savjest fizičkih ubojica, ali i naredbodavaca iz UN-a? Imaju li oni savjest?

Libija

Libijski narod poručuje: NATO nemojte nas više braniti. Imali smo besplatno školovanje i zdravstvenu zaštitu. 60 tisuća dolara pri sklapanju braka za kupovinu stana. Za svako novorođeno dijete 5 tisuća dolara. Ovi stranci su nam uzimali velike novce da nam izgrade ceste, kanale za navodnjavanje, objekte unazad 30 godina... pogotovu tvrtke s Balkana. Nemojte nas više braniti, jer kad nas „oslobodite“ sve beneficije će nestati...
Pišući ovo ne znam kako će se ovaj rat u Libiji svršiti. No i on je potaknut izvana. A zna se i zašto: zapadne zemlje i USA dužni su cca 300 milijardi dolara za naftu. Ako pobunjenici osvoje vlast prebit će se taj dug vojnom pomoći koje su te zemlje do sada pobunjenicima dale. A ti narode: ma koga briga za te!

Zaista

Normalno, radi se o premijerki. U dvije rečenice bar jednom upotrebljava tu riječ. A često govori, i sve zna. Valjda jedina ona. Što ona više zna, mi više tonemo. Pa budi pametan!
Puno je manira uzela od svog prethodnika i uzora Ive Sanadera. Zadužila se više nego itko u tako kratkom roku. Obećava nama građanima ulazak u EU. A što poslije? Poslije ćemo platiti za sve. Barata s brojkama koje će dobiti seljaci, ribari... A koliko nas sve to sada košta? Ipak je toliko mudra da nam neće reći.
Koliko nas košta sudjelovanje u američkom ratu protiv svih. Ni to neće reći. Ali, mora joj se priznati, vladati zna. To sam naslućivao i to zapisao u prošlim brojevima Izvora.

I bi tako

Uoči Božića 2007. godine nazva me Herr S. Kawein iz Minkena (Münchena), predstavi se i na kraju razgovora mi reče: Pozdravite mi sve Čaporčane i čestitajte im Božić. To sam i učinio misleći da se radi o čestitom i uglednom čovjeku. Oprostite mi, Čaporčani!
Vratio se iz Njemačke i nastanio u Dućama. Ali, tko tu njega zna. Zato dolazi u Čaporice, i kao „svjetski čovjek“, ukazuje na sve propuste u Čaporicama. Bespravnu izgradnju nogometnog igrališta, nasipanje građevinskog materijala između dva brda, odvod vode cijevima prema igralištu, i drugo. Obilazi razna tužiteljstva; državna, županijska i općinska. Tuži sve i svakoga koga može.
Zašto podnaslov: i bi tako? Pa jednostavno. Djeca su me upozoravala da je on dolazeći za Uskrs čitao prvo čitanje bdijenja u Vazmenoj noći o stvaranju svijeta. I na koncu svakog stvorenog dana ima rečenica: I bi tako. Tako su ga djeca, i već momci, upamtili. A laže i manipulira jednako. Tako je u lokalnom listu ustvrdio da ga mrzim. Što je laž! Kaže da sam ga nazvao jugošvabom. I to je laž! Nigdje nisam napisao da vozi u suprotnom smjeru, da parkira na zabranjenom mjestu jer to nisam ni vidio. Pisao sam samo što sam vidio i snimio.
Laže da me njegova supruga uljudno nazvala (da uljudno? u 22,15 sati) i da sam uključio sekretaricu koja je sve snimila. Sekretaricu sam uključio poslije drugog poziva jer nisam ni znao tko zove u tako bezobrazno vrijeme. Nisam je nazvao „Frau glupačom“ što se može vidjeti iz teksta u prošlom broju. Cijeli tekst je, jednom riječju, jadan i lažan. Tako se hvali da je davao za crkvu, čak i list Izvori. Sve je upisano u Izvorima, pa tko voli – nek izvoli.
Pišem i u ovom broju o „jugošvabama“ pa ako se negdje nađe nije moj problem. A tebi, Herr, adio i nikada više.

Pederi
Indijski ministar zdravstva nazvao je homoseksualnost 'neprirodnom bolešću' uvezenom sa Zapada. 'Ta je bolest nažalost došla u našu zemlju. Potpuno je neprirodno i ne bi se trebalo događati da muškarac ima spolni odnos s drugim muškarcem, ali ipak se događa', izjavio je Azad.
Hajde neka ima i pametnih ministara. Jer je homoseksualnost uistinu bolest. To se vidi i u životinjskom svijetu.
Još veća bolest je sve to stavljati na velika zvona. Dotično paradirati. Pa oni su teroristi koji teroriziraju najveći dio ljudstva.
Za Papin dolazak za neke novine, oprostite pravi novinari Vi se tim glupostima ne bavite, ali Vaši kolege pis(š)karala da, najvažnije je bilo koliko će taj posjet koštati. A ne pišu o koristi i duhovnoj, materijalnoj ali i političkoj. O troškovima pedera i njihovih parada ne pišu. A koštali su oko dva milijuna kuna. O ozljedama da i ne govorim. Ni o troškovima koje premijerka učini kod raznih „otvaranja“ ovog i onog. Naravno u predizborne svrhe. Koliko predsjednik države uludo potroši novca za razne svoje sastanke na kojima želi obnoviti Balkan. Ako već idemo u savez balkanskih država promijenimo im ime. Neka se sve zovu, po bližoj nam planini: Prokletije.

Jugošvabe II

Mnogi su Hrvati otišli u Njemačku na rad jer u njihovoj zemlji za njih posla nije bilo. I završiše svakako. Ima ih koji podigoše kuće u Hrvatskoj, vratiše se našavši posao ovdje. Mnogi su sagradili kuće u Primorju, u nekim gradovima... Neki otvoriše obrte. A najveći dio njih je našao novu domovinu – Njemačku.
Neki su, da ne bi plaćali crkveni porez, istupili su iz Crkve. I misle da to nitko ne zna. Isti bi morali znati da iz njemačkih državnih službi javljaju na Nadbiskupiju istup iz Crkve s imenom, prezimenom i ostalim podacima. A taj papir iz Nadbiskupije prosljeđuju župi krštenja. A oni misle: napravili smo posao. Dat ću popu stotinjak maraka i vuk sit, a ovce na broju. Takvi, normalno, nisu više članovi Crkve. To znači da ne mogu primati sakramente, biti kumovi kod sakramenata Krštenja i Krizme i da ne mogu biti kršćanski pokopani.
Drugi opet sagradiše kuće blizu roditeljskih. Dođu na odmor i na kraju odmora posjete roditelje na pola sata donoseći im par kila jabuka. I misle da su ljubav prema roditeljima izvršili. Ili ih uopće ne posjete.


Post je objavljen 09.08.2011. u 19:18 sati.